Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (20)

Ludost, kraljica svijeta

LEGENDA O FERALU

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Ako se ikome jednoga dana bude pisala priča o Feral Tribuneu, najvažnijem i najboljem listu u novijoj povijesti štokavskog novinarstva, dva će komada papira biti vrijedni povijesni dokumenti...

Piše: Boris Dežulović


Bio je juli 1988. - točno je, eto, dvadeset godina prošlo otada - kad je u redakciju Omladinske iskre banuo visoki, bradati tip i predstavio se kao Viktor Ivančić. Znao sam tko je on, čitao sam satirični podlistak koji je već nekoliko godina radio u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feral se zvao - i sâm sam u Iskri radio sličan podlistak, Le Spizd. Viktor mi je rekao da uskoro ide na odsluženje vojnog roka i da bi volio da ja, zajedno s nekim Predragom - Predrag Lucić ili tako nekako, njegov prijatelj i suradnik - radim Feral dok je on u vojsci.


Bio sam prestravljen njegovom ponudom: u Omladinskoj Iskri radio sam kao grafički urednik, lagodnim dvotjednim ritmom, uređivao Le Spizd i objavljivao poneku priču. Ideja da u ozbiljnim, državnim novinama svaki tjedan - svaki tjedan! - punim cijelu jednu novinsku stranicu izgledala mi je kao ponuda zeničkog rudnika. Tražio sam petnaest dana da razmislim.

PRVA ZABRANA: Bio je, dakle, juli 1988. kad smo Predrag i ja napravili prvi Feral. Nije nam trebalo dugo da zajebemo stvar: svega par sedmica kasnije panično nas je nazvao glavni i odgovorni urednik Nedjeljne Dalmacije i rekao da su novine zabranjene. Zbog našeg - kako je poslije pisalo u optužnici - zlonamjernog aludiranja na mitinge Srba i Crnogoraca, vulgarnog vrijeđanja istaknutih društveno-političkih funkcionera, te očiglednog izvrgavanja ruglu kosovske drame srpskog naroda.

Bila je to jedna sasvim pristojna aferica u jugoslavenskim razmjerima, smiješno je danas prisjetiti se kako nas je beogradski NIN, pod naslovom Feral sija mrakom optužio da smo, ni manje ni više nego ustaška mladež i nasljednici Mile Budaka. Mi smo se odlično zabavljali: do jučer smo kao anonimni studenti pisali diplomske radove, a već danas sjedimo na optuženičkoj klupi splitskog Općinskog suda, cijela jugoslavenska štampa gradi vješala za nas, a državni tužitelj kao u američkim filmovima pokazuje prstom na nas, protunarodne elemente i razbijače Jugoslavije.

Tako je počelo. Sljedeće godine, Viktor se vratio iz vojske, Feral je dobio naziv Feral Tribune, priširio se na stranicu i pol, pa na dvije stranice, onda su došli prvi višestranački izbori, Nedjeljna Dalmacija je preko noći postala HDZ-ovo glasilo, pa smo prešli u Slobodnu Dalmaciju, posljednji nezavisni dnevnik u Hrvatskoj, i tamo metastazirali na četiri stranice. Onda je počeo rat, šest dana u tjednu obilazili smo ratišta, sedmi dan radili Feral, i tako do marta 1993, kad je Tuđmanova banda upala u redakciju Slobodne Dalmacije s kalašnjikovima.

+ + +

U jednoj pohabanoj žutoj omotnici, na samom dnu moje kućne arhive, nalaze se dva papira: jedan je veliki komad pausa, četiri pedlja dugačak i dva pedalj širok, na kojemu je crnim tušem ručno nacrtan logotip Feral Tribunea sa onom ludom u sredini. Drugi je manji list papira, istrgnut iz nekakvog bloka ili notesa, na kojemu su, među davne, blijede mrlje od vina, nabačene brojne ideje za novinske teme i nazivi raznih rubrika, nešto poput zapisnika s nekakvog plodnog redakcijskog kolegija.

Ako se ikome jednoga dana bude pisala priča o Feral Tribuneu, najvažnijem i najboljem listu u novijoj povijesti štokavskog novinarstva, ta će dva komada papira biti vrijedni povijesni dokumenti.

SLOBODAN PRIJEVOD: Papirić istrgnut iz notesa, recimo, svjedočanstvo je jedne dugačke noći u legendarnoj Mirovoj trattoriji Stefanel na Toću, kamo smo se toga marta prije petnaest godina, nakon oružanog sloma štrajka u Slobodnoj Dalmaciji, Viktor, Predrag i ja sklonili pred najezdom hadezeovske bande. Tu, za stolom u kutu, desno od ulaza, nastala je skica budućeg tjednika hrvatskih anarhista, protestanata i heretika”.

Prvi korak: Predrag LucićPredragovim rukopisom, na tom su listu papira, štampanim slovima ispisani su naslovi koji će se dva mjeseca kasnije pojaviti u prvom broju, poput nagradne igre Palica mladeži” ili ankete Koliko vam je pun kurac?”. Na istom su papiriću već tada zapisani i neki nazivi stalnih rubrika: od kolumne Pere Lukovića iz Beograda, za koju su predloženi nazivi Pero s onoga sveta” i Istočno od reicha”, do rubrike u kojoj ćemo objavljivati najveće pizdarije iz hrvatske štampe i koja bi se mogla zvati, predložio je Predrag, Greatest shits”.

Nekoliko dana kasnije, nezadovoljan kako Feralov logotip izgleda kad smo je ispisali slovima izrezanim iz zaglavlja International Herald Tribunea, očistio sam stare, zapekle rapidografe kojima sam deset godina ranije, u srednjoj građevinskoj školi, radio nacrte iz mostogradnje, i na velikom komadu pausa nacrtao novi logotip Feral Tribunea. U sredini, između dvije riječi, precrtao sam jednu talijansku renesansnu vinjetu, objavljenu u Povijesti dvorskih luda” Mauricea Levera. Na njoj je bio ispisan credo, nešto kao slobodan prijevod našeg kolektivnog pseudonima Viva Ludež: La pazzia regina dal mondo” - Ludost, kraljica svijeta”.

Novac smo prikupili uz pomoć nekadašnjega direktora Slobodne Dalmacije, hohštaplera koji je također maknut u Pašalićevim čistkama, koji nam je kasnije popljačkao gadnu lovu, zapravo svu dobit zarađenu u prvoj godini Ferala, jedinoj od svih sljedećih petnaest u kojoj je Feral uopće donosio zaradu. U to doba, međutim, on je imao iskustvo direktora Slobodne, a mi neiskustvo za bilo kakav biznis. Osim toga, jedini je u cijeloj državi uopće htio raditi s nama.

U centru priče: Viktor IvančićPosudili smo novac dostatan za štampanje dva broja. Sve je zavisilo o ta dva broja: ako se budu dobro prodavala, imat ćemo lovu za treći. Najveći znalci i profesionalci hrvatskog novinskog izdavaštva preklinjali su nas, doduše, da ne naglimo, već da dobro pripremimo biznis-plan, zatvorimo financijsku konstrukciju, dobro osmislimo uređivačku koncepciju i svakako preskočimo ljeto, najgore godišnje doba za pokretanje novina.

Bili smo, međutim, previše tvrdoglavi i previše nabrijani da napravimo list u kojemu ćemo, prvi put u životu, moći slobodno napisati baš sve što nam padne na pamet. Svakoga dana dolazile su nove vijesti, dobre i loše: dobra, da su za Feral pristali raditi Pero Luković, Miljenko Smoje, Ćićo Senjanović, Jelena Lovrić, Heni Erceg, Sanja Modrić, Frano Cetinić... Loša, da je Slobodna Dalmacija podigla tužbu protiv nas zbog upotrebe naziva Feral, kojega smatra svojim vlasništvom: brand Feral Tribune zaštitili smo kao u filmskom trileru, stigavši u državni ured za patente nakon dramatične jurnjave taksijem po zagrebačkim ulicama, samo pola sata prije pravnika Slobodne Dalmacije.

Redakciju smo uredili u zgradi na Šetalištu Bačvice 10, u dvije prostorije bivšega Saveza rezervnih vojnih starješina, u neposrednom susjedstvu SDP-a. Tamo smo donijeli naše tri stare Unisove pisaće mašine, paleozoički bakelitni telefon koji se tu prisluškivao još, valjda, od Rankovićevih vremena, četiri rashodovana stola i par ormara prepunih vojne literature, pravilnika službe JNA, Titovih sabranih djela i monografija SKJ, među kojima smo bili našli čak i kamenu štafetu sa sačuvanom porukom drugu Titu od mladih Metkovića.

Bilo je u tome neke simbolike, jer prvi broj je trebao izaći upravo na nekadašnji Dan mladosti, 25. svibnja. Zapravo - kad danas razmislim - pravo je čudo da nijedan od profesionalnih hrvatskih teoretičara zavjere nikad nije otkrio taj pakleni plan, skovan u mračnim laboratorijima angloameričko-srbokomunističko-cionističko-masonskih tajnih službi. Tog utorka, naime, u Kumrovcu je u ilegali trebao biti proslavljen 101. rođendan Josipa Broza, u Rijeci je imao izaći prvi broj Feral Tribunea, a u nizozemskom gradu Den Haagu po planu je trebao biti osnovan Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije.

I zaista, 25. maja 1993. obilježen je Titov rođendan, osnovan je sud u Haagu i samo smo mi zajebali: nismo uspjeli sve materijale zgotoviti na vrijeme, pa je povijesni događaj odgođen za sedam dana. Kao podsjetnik na Dan mladosti 1993, dan kad se Feral Tribune trebao pojaviti na trafikama, ostala je tek društvena igra Palica mladeži” - Tuđmanova verzija štafete mladosti - umetnuta u prvi broj Ferala i odluka HDZ-ove uprave Slobodne Dalmacije s datumom od 25. maja, po kojoj će svi njihovi kolporteri koji budu prodavali Feral dobiti trenutačni otkaz.

Prvi tekst u povijesti Ferala, neka se i to zna, napisao je Miljenko Smoje, i to tjednima prije nego što će izaći prvi broj: bio je to prvomajski osvrt pod naslovom Kruva i rada... i po litre!”. Smojini su tekstovi i kasnije u redakciju stizali prvi, već sutradan nakon izlaska novog broja: govorio je da tako piše kako bismo, i kad umre, imali spreman tekst za sljedeći broj. Tako je, naravno, kao u svakoj dobroj legendi, nakon dvije i pol godine zaista i bilo. Mali je pogon tih dana radio danju i noću - spojili smo ona četiri stola, pisali svoje tekstove i prekucavali tuđe rukopise. Izgledali smo poput poštanskog ureda u Đevrskama i ni najshizofreniji paranoik Tuđmanove tajne policije ne bi mogao pomisliti da će iz te male, zadimljene sobice krenuti list koji će nepovratno načeti HDZ-ov moćni, monolitni režim.

Dogodilo se to sljedećeg četvrtka navečer, kad smo sve pripremljene tekstove, ilustracije i fotografije konačno stavili u fasciklu i ukrcali se na brod za Rijeku. Te noći na brodu smo se, uz dingač i pjesme o Franji dušmanu, zapili s Ivom i Rankom, kasnije - kako je Hrvatska mala, a Zemlja okrugla - načelnikom hrvatske policije. U šest ujutro, mrtvi pijani, stigli smo u Rijeku, na slobodni teritorij.

Mamurni i blijedi, glava ispunjenih betonom, sljedeća smo dva dana na regalu Novog lista slagali stranice prvoga broja. Uvodnik je Viktor pisao neposredno pred štampanje, kako bismo imali barem jedan koliko-toliko aktualan tekst. Malo smo škarama rezali slike i ljepilom pravili prve, primitivne fotomontaže, malo sjedili u Bevande s Vedranom Rudan i njenim Ljubišom, malo slagali špalte, malo sjedili u Onixa s Veljkom Vičevićem, legendarnim glavnim urednikom Novog lista, malo flomasterom popravljali krzave naslove, a malo sjedili s Jašom u Bujana. Najzad, u ponedjeljak rano ujutro, štampaduri Novog lista zavrtjeli su prve primjerke Ferala.

Prve pakete ukrcali smo u plavi kamionet i uputili se u Split. Zbunjenim policajcima koji su nas zaustavljali na Paškom mostu i oko Zadra, dijelili smo još vruće primjerke, a oni su radio vezom provjeravali naše lične karte i svađali se sa srpskim pobunjenicima što su im upadali u vezu, zajebavali ih i vikali četnici, četnici, hapsi to!”. Mladić koji je vozio kamionet, uzbuđen kao i mi, priznao nam je da se osjeća kao narodni heroj i da mu izgleda kao da u izoliranu Dalmaciju vozi struju. Doista, od toga jutra, 31. maja 1993. godine, u Hrvatskoj više ništa neće biti isto.

Što se nas tiče, stvar je krenula preko svih očekivanja: već do kraja godine prešli smo na tjedni ritam izlaženja, zaposlili još par ljudi, čak nabavili i računala i programe za kompjutersku montažu. Škare i ljepilo ostali su tako u Feralovim mitovima i legendama i kad nam je na izmaku te godine pala na um paklena ideja za naslovnicu na kojoj će se goli u krevetu grliti Tuđman i Milošević, veći je problem bio foto-seansu - u kojoj je Viktor glumio Franju, a ja Slobu - obaviti prije nego se kući vrati Predragova punica, nego na naša tijela nakalemiti glave drugova iz Karađorđeva.

Uoči Nove 1994. godine, na kioscima se tako pojavila legendarna Feralova naslovnica, a već sutradan na vrata redakcije zakucali su pripadnici Vojne policije i Viktoru predali poziv za mobilizaciju. Međunarodni skandal koji je kasnije završio pranjem ušiju ministra vanjskih poslova, Mate Granića u Strasbourgu, nervoznim pozivom ministra obrane Gojka Šuška i iznenadnom demobilizacijom vojnika 4. gardijske brigade Viktora Ivančića, bio je tek početak jednog divnog prijateljstva.

Ubrzo je stigla i prva od stotina sudskih tužbi, ministarstvo kulture nabilo nam je porez na pornografiju i maznulo par stotina tisuća maraka, Tuđmanova tajna policija zakačila nam je bube u redakciju i na privatne telefone, domoljubi su organizirali javna spaljivanja našeg lista na splitskim trgovima, svakodnevno su stizala prijeteća pisma, ratni heroji držali su nas na nišanu, a Feral nam se nekako oteo kontroli i jednog dana, samo tako, postao veći od nas.

+ + +

Štošta se od tada dogodilo i malo što je ostalo isto. Drug Tito je već napunio 116. godinu, Haaški tribunal - tko je to onda mogao zamisliti? – danas sudi hrvatskim generalima i Radovanu Karadžiću, Tuđman i Milošević već dugo oru nebeske njive, cijela je jedna mala i zla historija stala u tih petnaest godina kao u jedan vreli juni, a ”tjednik anarhista, protestanata i heretika” na kraju se tog mjeseca tiho ugasio.

Sećanje: Mladi BorisNova su vremena, kažu znalci, za nove medije, sa trafika vrište šareni tabloidi, Veliki je brat na televiziji promijenio taktiku i banalna je korporacijska marketinška diktatura injekcijama šećerne vodice uspjela lobotomizirati javnost, ono što smiješni, mali diktatori nikad nisu uspjeli: čak je i Mirova trattorija u međuvremenu postala punionica šećera.

Tek dva komada papira u pohabanoj žutoj omotnici na dnu moje kućne arhive podsjećaju kako je početkom juna, prije točno petnaest godina, započela legenda o Feral Tribuneu.

Je li, najzad, vrijedilo? Naravno da nije. Ali te se stvari ionako ne računaju viškom vrijednosti.

Oceni
4.69
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak