Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (7)

Reagiranje urednika Ferala <BR>na pisanje Nacionala, koje je taj list odbio objaviti

Sve priznajem!

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Pokušali ste me, dakle, denuncirati tako da me ukalupite u mjerne jedinice vašega morala i pameti, ne sluteći stvarne razmjere mojih životnih nedjela. No, ne bi li to bio tužan svijet ako bi se sveo na mjeru vašega morala i pameti? Ne bi li to bilo olovnosivo groblje duha, patentirano u Hrvatskoj? Jer Nacional je list po mjeri jadnika, budala i kokošara. To će reći: Vlasnik Nacionala je jadnik, budala i kokošar. Svaki novinar i kolumnist Nacionala je jadnik, budala i kokošar. Svaki čitalac Nacionala, koji njegove članke drži vjerodostojnima, je jadnik, budala i kokošar

-.-PHOTO: FERAL/LEO NIKOLIĆ-.-

 

U vašem listu, Glasilu hrvatske mafije pod nazivom Nacional, kojega je vlasnik Ivo Pukanić pod nazivom Puki, pokušali ste me obijediti kao razbojnika i prevaranta srednjega ranga, svakako kvarnu i moralno problematičnu osobu, čovjeka koji vara državu na porezu, eksploatira novinare i ubija mačke lutalice, lika koji gomila osobno bogatstvo, kupuje luksuzne stanove i mešetari nekretninama, dok okolo truća o medijskim slobodama i ljudskim pravima, te čak glumi da nešto piše, pa ste u tu svrhu angažirali nekoliko malokalibarskih njuškala, koji su njušili i njušili, šuljali se po parkovima, čučali iza grmova i virili iza bjelogoričnih stabala, pritom mi čak fizički napali suprugu, pa su onda kopali po poreznim arhivima, zemljišnim knjigama i sudskim registrima, uz tajnu pomoć dvojice-trojice frustriranih novinara koje sam ranije bio satirao i eksploatirao, pošto im supruge i punice imaju pristup sudskim i zemljišnim spisima, a jedan bogme ima i dobre veze u policiji, pa se tu danima njuškalo i njuškalo, kopalo i kopalo, i sve je na kraju rezultiralo - totalnim mućkom. Glasilo hrvatske mafije pod nazivom Nacional, kojega je vlasnik Ivo Pukanić pod nazivom Puki, objavilo je o mojoj osobi gomilu besmislenih i lažnih podataka, koji su popraćeni lažnim fotografijama. Zbog tih netočnosti tužit ću vas sudu, zatražiti naknadu štete i tako povećati svoje osobno bogatstvo.

Ipak, pošto mi je napor vaših njuškala u neku ruku dirljiv - makar se Glasilo hrvatske mafije, zbog nesposobnosti i profesionalnog fušeraja, poslužilo izmišljotinama umjesto činjenica - prilika je za kratku ispovijed, jer je tendencija generalno ispravna: sa svojom sam kriminalnom vokacijom i moralnom iskvarenošću, kao trajnim karakteristikama, raščistio još u najranijoj mladosti, a sličnu sliku o mome liku i djelu njeguje i znatan dio hrvatske javnosti, samo nedostaju dokazi, jebi ga. Kad-tad se ta rupa mora popuniti, mislim se, ne lažima nego realnim podacima, pa zašto to ne učiniti baš sad?

 


 


Istina je da posjedujem dva stana u Londonu, u elitnome kvartu Battersea, vrijedna nekoliko milijuna eura, o čemu je jedan ugledni književnik ispod glasa rogoborio po krčmama, ali se nije usudio javno iznijeti tu spoznaju, niti je doturiti vašim njuškalima. Vlasnik sam i ovećeg posjeda u Provansi, kojega čine obiteljska kuća i četiri gospodarska objekta, te voćnjak površine 14.000 metara četvornih. U Toskani posjedujem golemi vinograd (uz pripadajuću ladanjsku vilu, naravno), te vinariju koju suvlasnički dijelim s obitelji Marinetti, porijeklom sa Sicilije, a tu je još nekoliko apartmana u Monacu, Cannesu i Saint Tropezu. Tamo se povremeno pojavljivao i Puki, ali kao zadnji goljo, šminkajući se među bjelosvjetskom bižuterijom, pa sam po njima znao tresti pepeo od cigare sa svog balkona.

 

Istina je da posjedujem dva stana u Londonu, u elitnome kvartu Battersea, vrijedna nekoliko milijuna eura, o čemu je jedan ugledni književnik ispod glasa rogoborio po krčmama, ali se nije usudio javno iznijeti tu spoznaju, niti je doturiti vašim njuškalima. Vlasnik sam i ovećeg posjeda u Provansi, kojega čine obiteljska kuća i četiri gospodarska objekta, te voćnjak površine 14.000 metara četvornih. U Toskani posjedujem golemi vinograd (uz pripadajuću ladanjsku vilu, naravno), te vinariju koju suvlasnički dijelim s obitelji Marinetti, porijeklom sa Sicilije, a tu je još nekoliko apartmana u Monacu, Cannesu i Saint Tropezu. Tamo se povremeno pojavljivao i Puki, ali kao zadnji goljo, šminkajući se među bjelosvjetskom bižuterijom, pa sam po njima znao tresti pepeo od cigare sa svog balkona.

 

Sve su te nekretnine i posjedi kupljeni od novca što sam ga opljačkao, a bio mi je dostupan u vidu donacija, fondova za širenje demokracije i humanitarne pomoći namijenjene ratom napaćenoj Hrvatskoj. Dio sredstava namaknuo sam i od neplaćanja PDV-a državi, a o cijeđenju novinara Ferala, koje sam držao na minimalcima i suhoj hrani, te višak prihoda što su ga oni stvarali prebacivao na svoj privatni konto u Švicarskoj, neću ni govoriti.
 
Svoju 24-metarsku jahtu, koju držim usidrenu na Cipru, također sam kupio otuđenim novcem, a radilo se o donaciji namijenjenoj pomoći ratnim izbjeglicama i izgradnji bolnice u Novoj Biloj. Bilo je to još u vrijeme kada je Hrvoje Petrač, osuđeni otmičar i skriveni financijer Glasila hrvatske mafije pod nazivom Nacional, te osobni prijatelj Ive Pukanića pod nazivom Puki, razvozio kamione upokojenih dinara i mijenjao ih u marke, da bi poslije tako stečeni profit uložio u razvoj nezavisnoga tiska.
 
Jasne znake izopačenosti i demonskog karaktera pokazao sam još u najranijem djetinjstvu. Oca sam prije njegove četrdesete otjerao u smrt, a majka me se javno odrekla, što me je samo potaknulo da je izbacim iz stana i pošaljem u najjeftiniji starački dom. Račune, naravno, nisam plaćao, pa ne znam gdje je danas ta gospođa i da li je još uvijek živa.
 
U zrelijim godinama, da bih izbjegao plaćanje alimentacije i razdiobu imovine, bivšu suprugu sam smjestio u ludnicu (što nekima nije uspjelo, jer nisu raspolagali dovoljno moćnom medijskom logistikom), a sina poslao u sirotište. Ako preživi, taj bi mogao imati sudbinu sličnu mojoj: s nostalgijom se sjećam vremena kada su me, kao pubertetliju, izbacili iz popravnoga doma, nakon što sam organizirao grupno silovanje odgojiteljice, inače časne sestre iz reda benediktinki, te naplaćivao ulaznice onima koji su htjeli samo gledati.
 
Početkom rata stekao sam značajan imetak od otimanja i preprodaje stanova u kojima su živjeli Srbi. U početku sam to činio samo u Splitu, uz pomoć nekolicine dobrovoljaca iz 126. domobranske brigade HV, spremnih na sve, dakako, uključujući i grubu primjenu sile, a kasnije sam posao razvio u svim dijelovima Hrvatske. U Rijeci sam, primjerice, imao vrlo talentiranu suradnicu, koja je od preprodaje srpskih stanova stekla bogatstvo gotovo ravno mojemu, da bi se kasnije, kada su resursi već bili iscrpljeni, zaposlila kao kolumnistica u Glasilu hrvatske mafije pod nazivom Nacional.
 
U doba najgorih ratnih stradanja, dok su hrvatska sirotinja i ova jadna država stenjali pod okupatorskom čizmom, ubacio sam se u medijsko-humanitarni biznis, skovavši dijabolični plan na kojeg sam i danas ponosan i koji je bio dostojan izraz moje monstruoznosti. Najčešće noću, predvodio sam jedinice koje su provodile likvidacije srpskih civila u različitim zabitima zemlje Hrvatske; nakon toga natjeravao sam Feralove novinare da o tim zločinima pišu i alarmiraju međunarodnu javnost; od međunarodne javnosti, zbog „hrabrog & objektivnog informiranja” i sličnih trica, Feralu su pristizale nagrade i priznanja, ali i obilne donacije koje su, jasna stvar, završavale u mome džepu.
 
Bio je to trijumf visokokalorične perverzije: organizirao sam najgora zamisliva zlodjela, Feral je zbog tih zlodjela pod mojim uredničkim bičem kreštao o bezakonju i sumraku pravne države, a lova je curila u neizmjernim količinama. Pakračka Poljana, Grubori, Stupni Dol... svaka nova masovna grobnica značila je nekoliko nula više na mome bankovnom računu.
 
Naravno da sam morao osiguravati i druge izvore prihoda (Ivo Pukanić pod nazivom Puki osobno će posvjedočiti da sam, novcem zarađenim od dilanja kokaina, kupio penthaus u centru Zagreba glavnoj urednici Glasila hrvatske mafije pod nazivom Nacional), tim više što je Srba za odstrel ponestajalo, pa su i donatori gubili interes, naročito onaj gad Soros. Taj mi je Židov naročito išao na živce, te sam unajmio dvojicu pripadnika polusvijeta, bivših konfidenata Udbe, da mu polome noge, odvale bubrege, bilo što, ali oni to nisu uspjeli učiniti, uz izliku da ih je spopao napad humanosti. Za osvetu, odlučio sam ih bešćutno, do krvi, izrabljivati u svome poduzeću: tako su Senjanović i Baretić postali suradnici Ferala.

 

 


 


U doba najgorih ratnih stradanja, dok su hrvatska sirotinja i ova jadna država stenjali pod okupatorskom čizmom, ubacio sam se u medijsko-humanitarni biznis, skovavši dijabolični plan, na kojeg sam i danas ponosan i koji je bio dostojan izraz moje monstruoznosti. Najčešće noću, predvodio sam jedinice koje su provodile likvidacije srpskih civila u različitim zabitima zemlje Hrvatske; nakon toga natjeravao sam Feralove novinare da o tim zločinima pišu i alarmiraju međunarodnu javnost; od međunarodne javnosti, zbog hrabrog & objektivnog informiranja i sličnih trica, Feralu su pristizale nagrade i priznanja, ali i obilne donacije koje su, jasna stvar, završavale u mome džepu.

 

Zločini u Lori počinjeni su pod mojom tajnom komandom. Raskrinkavanje zločina u Lori također se provodilo pod mojom komandom. Vrhunac virtuoznosti dosegnuo sam kad sam nekog tipa u Osijeku usmrtio nalijevajući mu sumpornu kiselinu u ždrijelo, a par godina kasnije natjerao Feralovog novinara da objavi dokaze kako je to učinjeno u zoni odgovornosti jednog prominentnog političara, kojemu se sada sudi za spomenuto zlodjelo. Feralov reporter zbog hrabrosti & objektivnosti dobio je više međunarodnih nagrada (novčani iznosi otišli su meni) i takav, ovjenčan priznanjima, ali prije svega primoran mojom uredničkom stegom, sudjelovao u izbacivanju Ive Pukanića pod nazivom Puki iz Hrvatskog novinarskog društva.

 

Sada, materijalno zbrinut, izopačen do zadnjega dijela svoga bića, zlurado čekam penziju, kao gnojni čir na (inače) zdravom tkivu hrvatske nacije. Više zbog sporta i rekreacije, još ponekog novinara redovito izrabljujem i mrcvarim. Četvoricu držim u svome podrumu, vezane lancima, s jednodnevnim porcijama kruha i vode, da mi sastavljaju tekstove koje potpisujem pseudonimom Robi K. Pošto se Feral ugasio, ostavit ću ih na milost i nemilost štakorima. Ili vrijednim njuškalima Glasila hrvatske mafije pod nazivom Nacional.
 
Pokušali ste me, dakle, denuncirati tako da me ukalupite u mjerne jedinice vašega morala i pameti, ne sluteći stvarne razmjere mojih životnih nedjela. No, ne bi li to bio tužan svijet ako bi se sveo na mjeru vašega morala i pameti? Ne bi li to bilo olovnosivo groblje duha, patentirano u Hrvatskoj? Jer Nacional je list po mjeri jadnika, budala i kokošara. To će reći: Vlasnik Nacionala je jadnik, budala i kokošar. Svaki novinar i kolumnist Nacionala je jadnik, budala i kokošar. Svaki čitalac Nacionala, koji njegove članke drži vjerodostojnima, je jadnik, budala i kokošar.
 
Prema Zakonu o štampi, na koji se svečano pozivam, dužni ste bez kraćenja ili bilo kakvih drugih intervencija u rukopisu objaviti ovo moje reagiranje. Ukoliko to ne učinite, osim za naknadu štete, tužit ću vas i zbog uskrate prava na odgovor, te se potruditi da svoj tekst objavim na drugome mjestu.
 
Primite moj srdačan pozdrav!

 

star
Oceni
0
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak