Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Feljton: Moj život s Titom (8)

Prije­te nam umorstvom u ime staljinizma

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Od dizanja u nebo do povlačenja po podu: Staljinov silazni put
Od dizanja u nebo do povlačenja po podu: Staljinov silazni put
Photo: washingtonpost.com

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka

Photo: Stock

Četrvtog srpnja 1948, kada smo se nekoliko dana poslije Rezolucije kominformovskih zemalja sastali ovdje, na našoj izvanrednoj skupštini, da izrazimo svoju solidar­nost sa stavom našega počasnog člana, predsjednika Vlade FNRJ Maršala Tita, nitko od nas nije mogao da sluti da će se ta kampanja razrasti do omjera kakvi pre­laze svaku normalnu mjeru ljudske logike.

Svi mi živi smo svjedoci historijskoga djela što ga je Maršal Tito, na čelu Komunističke partije Jugoslavije, ostvario u historijskoj oluji koja je godine 1941. zaprije­tila uništenjem svih naših južnoslovjenskih naroda. Hrvatski narod, koji je pod stranom rojalističkom oligarhijom godine 1941. izgubio svoje more, svoju slobo­du i svoju nezavisnost, i kome je zavojevač opet jedan­put u historiji htio da nametne tragičnu ulogu graničara neprijateljskih interesa, hrvatski narod našao je u politi­ci Komunističke partije Jugoslavije jedinu sigurnu mo­gućnost svoga nacionalnog opstanka. Svaki naš čovjek, koji umije da misli politički dosljedno, svijestan je his­torijskog značenja pobjede Komunističke partije Jugos­lavije u ovoj međunarodnoj katastrofi u kojoj je dese­tak evropskih naroda izgubilo svoj suverenitet. Da nijesmo doživjeli sudbinu Poljske, Češke, Slovačke, Baltičkih zemalja, Rumunjske, Bugarske i Madžarske, jedi­nim nam je garantom politika našega državnog vodstva, te mislim da su zasluge našega počasnog člana Josipa Broza Tita historijski takve da ih ne može likvidirati ni­kakva kampanja. Ni ona kakva se danas vodi gramo­fonskim pločama i novinskim mastilom, pak ni ona to­povima.

Svi mi znamo da je KPJ odlučila da pod svaku cije­nu prevlada našu vjekovnu materijalnokulturnu zaosta­lost (to krvavo nasljeđe sedamstogodišnjih osvajačkih ratova na našem terenu), da našu siromašnu zemlju so­cijalizira, da je civilizira i da je podigne na onaj stepen na kome se može poživjeti životom dostojnim čovjeka.

Svi mi na temelju svoga ličnog svakodnevnog iskus­tva imamo prilike da konstatiramo da je sve ovo što se protiv nas piše i govori svijesna neistina, čiji argumenti ne postaju uvjerljiviji zato što su tako glasni i tako za-prepašćujuće neinteligentniji iz dana u dan. Nadvikiva­njem očitih laži i nasilnim prijetnjama ne pojačava se snaga dokaza.

Osnovna zamisao političke i socijalne revolucije ko­ju je u ratu i u prvim godinama našega suverenog i slo­bodnog života provela KPJ sa svojim sekretarom dru­gom Titom, lenjinska je, i od te osnovne zamisli nije od nas odstupio nitko, jer su sva naša moralno-politička uvjerenja od početka bila i više od trideset godina osta­la: lenjinska.

Govoriti danas, svakoj logici uprkos, da je naša zemlja kapitalistička, da je "placdarm" imperijalističke agresije protiv SSSR-a i njegovih tzv. "pučkih, demok­ratskih" satelita, da je naša zemlja postala vojničkim lo­gorom pod komandom inostranih generala i admirala, sve to bilo bi smiješno kada se ta rabota ne bi provodila uz zveket oružja koji prijeti ovoj zemlji da je strovali u požar i u pokolje.

Solidar­nost sa počasnim članom Akademije: Krleža i Tito
Photo: Stock

Naša Akademija digla je svoj glas protesta u ime dostojanstva ljudske pameti i istine već prije tri godine, a mislim da mi je časna dužnost naglasiti i da ću biti tu­mačem našeg kolektivnog uvjerenja kad kažem da svi mi, u ime naše nauke i umjetnosti, smatramo da je u historiji čovječanstva bilo već sličnih poniranja i kob­nog nesnalaženja, ali da ovo izobličenje istine, kakvo se danas tjera u ime staljinizma, pripada među najžalosnija srozavanja evropskog intelekta otkad se na svijetu počelo misliti socijalistički.

Ne bi bilo na mjestu zaogrnuti se danas togom tzv. naučne, objektivne i uzvišene apolitičnosti i oglušiti se u ovoj historijskoj dilemi u kojoj je naša mala zemlja pozvana da, stjecajem naročitih okolnosti, odigra sud­bonosnu ulogu međunarodnoga značenja.

Naša Akademija jeste, kao što se u ime ove Uprave naglasilo već nekoliko puta, rođena u političkim bitka­ma prije stotinu godina i ona je bila najvažnijim politič­kim južnoslovjenskim forumom još u ono davno doba kad je Sava tekla kao turska granica i kada se barjak turskog i austrijskog suvereniteta vijao nad svim južnos­lovjenskim zemljama. Jugoslavenska akademija zna­nosti i umjetnosti, u čije ime mi danas dižemo svoj glas, i danas je naš najvažniji kulturnopolitički forum, te iz toga razloga naša Akademija, koja se već devet decenija dosljedno bori za ideje političke nezavisnosti i slobode hrvatskog i svih južnoslovjenskih naroda, smatra da joj je dužnost da progovori u ime tih svijetlih principa bez kojih ljudski život gubi svaki svoj društveni i moralni smisao.

Bivalo je već u historiji da su apologeti pjevali ode Kaligulinoj ljubimici Štuki kada je izdahnula u palatinskoj fontani, ali danas, kad nam u ime staljinizma prije­te umorstvom i kada se u ime socijalizma spremaju vje­šala čitavoj našoj zemlji, koja nesumnjivo hoće da bude socijalistička, u takvim prilikama pozvane su i akademi­je da progovore u ime prava i logike, dakle, u ime nau­ke i naučne istine.

Šta hoće ta sićušna Jugoslavija: Drug Staljin se pita iz malog ekrana
Photo: Jonas Bendiksen / Magnum Photos

Čovječanstvo je hiljadama vjekova živjelo u stravi pred prekogrobnim sjenkama i hiljadama godina kleča­lo u intelektualnoj proskinezi pred konvencijama raz­novrsnih društvenih uređenja u okviru kojih su bičevi i batine, vješala, krvnici i topovi bili jedinim dokazom istine. Danas kad nam ponovo prijete, u ime boljševičke i staljinističke negacije tih prethistorijskih fantoma, sred­stvima isto tako prethistorijskim i cezaromanskim kao što je bila Kaligulina carska dvorska korota koju je na­redio čitavome rimskom carstvu od žalosti nad smrću svoje ljubimice Štuke, danas kada nam evidentnim Iažima hoće da opravdaju obično podlo političko umorstvo jedne socijalističke zemlje i njenih slobodnih naroda, danas je dužnost svakoga od nas da se tome opre u ok­viru svojih mogućnosti, na temelju naše bogate politič­ke tradicije.

Mislim da bi jedna od prvih dužnosti nove Uprave bila da organizira u okviru svojih edicija jednu takvu, politički i kulturnohistorijski bogato dokumentiranu promemoriju u kojoj bi pred evropskim akademijskim forumom objasnila stav naše Vlade, naših naroda, pak prema tome i naše nauke, u tom najosnovnijem pitanju ljudskih i građanskih prava, slobode i nezavisnosti. Na­ši narodi borili su se za svoju slobodu i svoju nezavis­nost vjekovima i oni ne misle da odustanu od te borbe ni pod kakvu cijenu.

Lenjinsko samoodređenje naroda ostalo je klasič­nom formulom negacije Versajskog imperijalističkog mira poslije konflagracije 1914-18 godine. To idealno lenjinsko samoodređenje naroda do otcjepljenja pred­stavlja titovsku formulu negacije staljinskog imperija­lizma poslije konflagracije 1941-45 godine. Dati naučni volumen u primjeni tih teza na stvarnu problematiku današnje historijske realnosti, razraditi je dokumentira­no do žive teze i objasniti je na našemu vlastitom sluča­ju, bio bi jedan od najčasnijih zadataka naše nauke pred licem čitavog civiliziranog svijeta. Akademija u to­me pitanju neće ostati pasivna.

*Govor na prvom redovnom godišnjem zasjedanju Akademije 24. ožujka; objavljeno u Ljetopisu JAZU 1949. godine

(Kraj feljtona)

star
Oceni
4.33
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak