Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (2)

Feljton: Moj život s Titom (7)

Protiv kampanje Informbiroa

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: wikipedia

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka

U historiji naše Akademije ne dešava se danas prvi put da se, na inicijativu Predsjedništva, s ovoga mjesta govori o našoj vlastitoj političkoj problematici, jer je ova Akademija od prvoga dana osnutka, bila najslavniji južnoslovjenski politički forum. Rođena u političkim bitkama, naša Akademija bila je u prošlom stoljeću lučonoša i borac za najelementarnija politička prava hrvatskog i svih ostalih južnoslovjenskih naroda, i poli­tičke teze o našem kulturnom jedinstvu, objavljene sla­venskim balkanskim narodima iz ovog doma, ostale su do dana današnjega magistralom suvremene jugosla­venske civilizacije. Pa kada smo se danas ovdje sastali da posvetimo nekoliko minuta suvremenoj političkoj problematici, mi djelujemo, mislim, u duhu svih onih naših velikih Imena koja su ovu Akademiju učinila slavnom svojim južnoslovjenskim progresivnim politič­kim tezama upravo toliko koliko i svojim naučnim, književnim i umjetničkim djelima.

Političke direktive naše Akademije djelovale su razorno u okviru dugotraj­nog raspadanja austrijskog i otomanskog carstva: one su svijetlile čitavo jedno stoljeće u krvavoj borbi za po­litičke suverenitete balkanskih slavenskih zemalja, i danas, pred našim očima, one su. poslije teške tridesetogo­dišnje političke i kulturne krize, doziv jele svoje ostvare­nje u republikanskoj i federativnoj zajednici južnoslov­jenskih naroda. Nije bilo u Jugoslavenskoj akademiji ni jednog predsjedništva kome djelovanje od šezdesetih prošloga stoljeća nije uslovljeno političkim okolnostima pojedinih historijskih perioda, pa je tako i naše predsjedništvo imalo čast da preuzme upravu ove Akademije u jednom historijskom trenutku kada su na­ši narodi, poslije drugog svjetskog rata, pristupili iz­gradnji socijalizma u svojoj vlastitoj zemlji.

Mi svi, drugovi akademici, ušli smo u ovu Akademi­ju da prevladamo sve kulturne anakronizme koji kod nas predstavljaju čitav jedan negativan sistem mišljenja još iz manufakturne periode, da, s jedne strane, ostvari­mo kulturni program naših naprednih sveslavenskih pokoljenja šezdesetih godina prošloga stoljeća, a, s dru­ge strane, da našu suvremenu kulturnu i socijalnu pro­blematiku povežemo s onim krugom koji se, na bazi ve­like ruske revolucije godine 1917, ocrtava u monumen­talnu lenjinsku koncepciju evropske međunarodne za­jednice besklasnoga društva. Mi smo, dakle, drugovi akademici, ušli u Akademiju na temelju lenjinskih prin­cipa, a to je naš Predsjednik, kao što vam je poznato, naročito naglasio u svojoj svečanoj besjedi, održanoj 28. XII. 1947, slijedećim riječima: "Komunistička parti­ja Jugoslavije provodi svoju politiku na naučnoj osnovi historijskog materijalizma, pa su, prema tome, naše jugoslavenske političke teze par excellence naučne, jer su materijalističke i jer su dijalektičke. Na početku deve­tog decenija svoga života, naša Akademija, primjenjuju­ći te teze, ostat će na visini svoga poziva egzaktnonaučnog, i zato izbor Maršala Tita za njezinog počasnog čla­na predstavlja početak našeg novog i preporođenog akademskog djelovanja."'

Photo: Stock

Nije svrha ovog izvještaja da dade pregled političke historije posljednjih decenija, ali da se ne bismo pre­pustili izoliranom apstraktnom razmatranju stvari i do­gađaja, potrebno je naglasiti da se lenjinska komponen­ta javlja u našoj suvremenoj političkoj stvarnosti već tri­deset godina. Još je umirala stara feudalna Austrija, još je u atriju naše Akademije u vitrinama blistao krunidbeni ornat posljednjeg austrijskog cara, kada je kod nas, pod konac prvog svjetskog rata, počela slavna i teška borba za lenjinizam. Komunistička partija Jugoslavije rođena je u požarima ratnog i poratnog kaosa 1914-18, i od onih davnih epskih dana ruske boljševičke revolu­cije pa sve do drugog svjetskog rata 1941, Komunistič­ka partija Jugoslavije bila nam je zapravo jedinim po­uzdanim političkim magnetom u ovim opasnim plovid­bama, punima strave i brodoloma. Od sloma madžarske i minhenske Komune, godine 1919, od divljih anarhoidnih i blankističkih pobuna naših zelenokaderaških ma­sa (1917-21), do pobjedonosnih izbora za Konstituantu 1920, kada je Partija ušla u parlamenat sa pedesetak mandata, od Vidovdanskog atentata i ustava do kraljev­ske šestojanuarske diktature, od španjolskog građan­skog rata 1936. do sloma rojalističke Jugoslavije 1941, Komunistička partija Jugoslavije igrala je u našoj poli­tici ulogu koja je postojanošću svojih principa i idealnom požrtvovnošću svojih članova postajala sve dominantnijom.

Kretanje Komunističke partije bilo je dramatsko kretanje jedne neukrotive snage koja je uvijek znala što hoće i koja je uprkos svima uvijek i umjela da odabere način i sredstvo da bi se probila do svoga cilja. Boreći se protiv najmračnijih elemenata grčkog i latin­skog srednjovjekovlja, u borbi s domaćim, autohtonim vizantijskim i lateranskim četrnaestim stoljećem, kom­biniranim violentnošću mladih i primitivnih buržoazija, koje u polukolonijalnim imperijalističkim konjunktura­ma nisu birale nikakva sredstva u stjecanju svojih profi­ta, u neravnoj borbi bez ikakvih legalnih sredstava, bez parlamenta, bez štampe, pod udarom mnogobrojnih specijalnih zakona, Komunistička partija ostala je jedi­nim garantom naše napredne narodne moralno-intelektualne egzistencije. Da nije bilo Komunističke partije Jugoslavije, mi bismo bili potonuli.

Photo: uprodigydesign.com

Da nije bilo Komunističke partije Jugoslavije, mi bismo godine 1941. pod udarom fašizma bili neminov­no propali, a nad ruševinama one katastrofe danas bi pobjedonosno graktali svi mračni faktori, koji su svo­jom politikom i doveli do toga sloma: svi politički ele­menti rojalističkoga centralizma, svi srednjovjekovni vjerski fanatizmi muslimanske, grčke i latinske zaosta­losti, svi superprofiti inostranog i domaćeg kapitala, na bazi zaostalih agrarnih masa koje su u svojoj patrijar­halnoj naivnosti uvijek bile idealnim medijem za takva bijedna polukolonijalna stanja.

To što je Komunistička partija Jugoslavije uspjela da svojom političkom bor­bom prevlada sve te negativne elemente i da kod nas, u toku samog drugog svjetskog rata. s oružjem u ruci, stvori sve preduslove za izgradnju socijalizma, to je nje­na nesumnjiva osnovna zasluga i to je fakat preko koga ne će prijeći nitko tko bude pisao historiju naših naro­da. Njen put bio je dugotrajan i tragičan: posut vješali-ma, političkim umorstvima, grobovima, čitavim groblji­ma političkih žrtava, bitkama, požarima i garištima, da se na koncu kroz plamen jedne krvave svjetske konflagracije probije do zakonodavstva republikanske narodne vlasti koja gradi svoju prvu petoljetku na ruševinama popaljene seljačke zaostale zemlje. Misao koja je Ko­munističkoj partiji Jugoslavije dala snage, inspiracija koja je Partiju nosila da ne sustane, zastava koju je pronijela kroz oluje bila je lenjinska revolucionarna politi­ka.

Historija Komunističke partije Jugoslavije nije još napisana: od divljih masovnih ustanaka protiv rojalističkog legitimiteta, od generalnih štrajkova dvadesetih godina do diktature godine 1929, od kraljevske diktatu­re do aprilske katastrofe 1941, nekoliko je pokoljenja nestalo u dimu tih političkih požara, i naša zemlja po­suta je grobovima mnogobrojnih bezimenih boraca koji su svoje živote žrtvovali za lenjinske principe. Od Istre do Podravine, od Maribora do Zadra, od Lepoglave i Zagreba do Mitrovice i Beograda i Skoplja nema nijed­noga grada ni sela ni raskršća gdje ne leže bezbrojni grobovi kao putokazi tog masovnog kretanja kojim je obilježeno sazrijevanje naše političke proleterske klasne svijesti. Od ustanaka u Kotoru i Puli 1918. do Toleda 1936-37. od Toleda do Drvara i Sutjeske. do Like, Slu­nja i Korduna, dalek je bio put koji se kroz kosturnice od nekoliko pokoljenja uspeo do toga da danas probija tunele kroz naš Srednji vijek, kroz naše predrasude i malograđansku zaostalost - bankama i biskupima, kra­ljevima i zapadnoevropskim magnatima uprkos.

Poznata je stvar da je sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, koja danas izgrađuje socijalizam u našoj zemlji, drug Josip Broz Tito. On je dužnost sekretara CK KPJ preuzeo godine 1937, i da­nas, kao predsjednik Vlade FNRJ i kao Maršal Jugosla­vije, on je vrši isto tako kao i prije jedanaest godina. Proleter, metalski radnik, vratio se poslije šest godina iz Rusije, kamo je zapao kao tolike hiljade naših ratnih zarobljenika, pa kada se pojavio u našim sindikatima godine 1921, u svojoj sivoj astrahanskoj šubari na kojoj se u vunenim kovrčicama primjećivalo izblijedjelo mjesto skinute metalne petokrake zvijezde, on je mir­nom, superiornom staloženošću svojih pogleda već tada sugestivno zavladao svojom okolinom.

Njega su drugo­vi gledali kao putnika koji je doputovao s druge obale, s obale lenjinskog kontinenta, i koji je "svojim očima vidio sve ono" o čemu se onda po sindikatima roman­tično sanjalo. Od proletera, metalskog radnika koji je raspolagao ličnim iskustvom Ruske revolucije, taj rad­nik po brodogradilištima i livnicama postao je sindikal­nim i partijskim funkcionarom, i kao takav godine 1928. otputovao u Lepoglavu na pet godina robije, da bi se poslije godina inostranstvovanja vratio u zemlju 1937, gdje je kao sekretar CK KPJ živio pod svojim pseudonimom ilegalno sve do sloma 1941. Njegova lič­nost bila je široj javnosti nepoznata sve do one tjeralice koju su raspisali Talijani, Nijemci i ustaše, kad se nje­gov lik prvi puta pojavio na našim oglasnim stupovima kao lik čovjeka koji se zove Tito, za čiju se glavu plaća visoka krvarina.

Vama je poznato iz dnevne štampe da se danas pro­tiv Centralnog komiteta Komunističke partije Jugosla­vije i druga Josipa Broza Tita, kao sekretara CK KPJ, vodi međunarodna kampanja koja iz dana u dan dobi­va sve veće razmjere. Ne spada na nas i nije nam na­mjera da govorimo o motivima te kampanje koji su nam poznati iz dokumenata objavljenih u rezoluciji Informacionog biroa osam Komunističkih partija i odgo­vora CK KPJ Informbirou. U toj, u historiji našega po­kreta od sviju dilema najzamršenijoj, u tom historij­skom trenutku naše novije povijesti možda najozbiljni-jem, pred problematikom koja se pričinja na prvi po­gled samo zato tako nejasnom jer se radi o zaključcima stvorenim na nejasnim pretpostavkama i na jednostra­nim informacijama - naš zadatak da pred ovim foru­mom Akademije damo prikaz tog isprepletenog stanja fakata isto je tako složen.

Riječ je u prvom redu o ličnosti našega počasnoga člana druga Josipa Broza Tita koji je sekretar CK KPJ i predsjednik vlade FNRJ. Ova Akademija, kojoj je rad okupator bio prekinuo na četiri godine, obnovljena je po vladi NRH, po smjernicama predsjednika Vlade FNRJ koji je sekretar Partije koja rukovodi državnim vlastima, u čije smo ime mi, kao Predsjedništvo i kao Uprava ove visoke naučne ustanove, preuzeli agende da tom najvišem naučnom i umjetničkom zavodu hrvat­skog naroda damo generalni naučni i umjetnički plan rada koji se u svemu podudara s narodnim i državnim programom i politikom, kojom upravlja KPJ. Mi smo druga Tita izabrali za našeg počasnog člana, i mi smo, kao što se sjećate, taj izbor motivirali čitavim nizom ar­gumenata koje je naša Akademija jednoglasno odobrila kao historijski egzaktne. U ovim danima, koji spadaju bez sumnje u najteže što ih je naš narodni pokret doži­vio, ne bi bilo dostojno visokog poziva naše Akademije da se zaogrne šutnjom kad se radi o diskusiji do koje je, po našem najdubljem uvjerenju, došlo bez ikakve sub­jektivne odgovornosti naših političkih faktora.

Nije ri­ječ o tehničkim i organizacionim nedostacima naše so­cijalističke izgradnje, nego o idealnom zanosu naših lju­di koji iz prkosa i mržnje spram zaostalosti vrše junačke napore kako bi prevladali žalosnu ostavštinu prošlih stoljeća, a ne bi se moglo reći da drug Tito nije među tim dugogodišnjim i ustrajnim borcima za ostvarenje socijalizma jedan od prvih. Jer je Akademija bila uvje­rena da su njegove zasluge za narodnu stvar historijske, ona ga je izabrala svojim članom, kao jednoga "od prvih organizatora naše narodne pobjede, i jer je među prvima koji je ideju našeg narodnog i političkog oslo­bođenja pretvorio u djelo i ostvario je u državnom obli­ku". Akademija se odlučila da ga izabere svojim počas­nim članom kao čovjeka koji je sam na djelu pokazao kako se "objašnjava narodna volja" i "razmatrajući ži­votno djelo Maršala Tita u čitavom njegovom politič­kom, strateškom i kulturnom značenju", Akademija je stekla uvjerenje da je on "kao organizator narodnog ot­pora, ustanka i pobjede stekao za hrvatski (i sve ostale južnoslovjenske narode) neprolazne zasluge".

Photo: Stock

Akade­mija je isto tako uvjerena da Maršal Tito bez lenjinskih teza i bez boljševičke strategije ne bi bio mogao da sav­lada sve one historijske negativne snage koje su vjeko­vima upravljale našim narodima kao austrijskim, tur­skim, mletačkim ili zapadnoevropskim robljem. Da ne ostanemo ono što smo vjekovima bili: hrana za tuđin­ska topovska ždrijela, da se jedanput zauvijek oslobodi­mo opanaka i tkalačkog stana i raznovrsnih predrasuda povezanih za to naše zaostalo, bijedno patrijarhalno stanje, da se organiziramo kao narod na način lenjinski, tj. socijalistički, da povučemo konačno naše narodne granice na Jadranu, na Alpama, na Dunavu i Vardaru, da postanemo ljudi koji su se oslobodili tuđeg novca i tuđinskih uplivato je bilo idealom svih naših napred­nih pokoljenja, a mudrije političke formule od Titove za rješenje svih tih problema nije kod nas izumio još nitko. Kada nam govore da smo primitivna hajdučija, onda bi trebalo skrenuti pažnju dobronamjernim savjetnicima iz Zapadne Evrope da smo poslije tridesetogodišnjih političkih nasilja isplivali iz posljednje međunarodne vojne sa nekoliko milijuna grobova i bez krova nad gla­vom, a danas puštamo u more naše vlastite čelič­ne lađe od četiri i po hiljade tona. Poslije četvorogodišnje okupacije i besprimjernog neprijateljskog krvološ-tva, u eri socijalističke revolucije, kada se izgrađuju te­melji jednog novog društvenog stanja, govoriti za nas da nemamo marksističke kulture ne će biti da odgovara istini. Za svijesnu, boljševičku internacionalnu solidar­nost žrtvovalo je kod nas svoje živote nekoliko stotina hiljada naših ljudi, pa kad se govori da smo htjeli pod­jarmiti jednu zemlju u koju smo investirali više od dvije i po milijarde dinara, onda nam takav argumenat, da se blago izrazimo - ne izgleda istinit.

Držim da kod nas ni­je bilo čovjeka koji umije politički misliti koji ne bi pri­znavao značenje boljševičke revolucije za razvoj naših političkih prilika, u neprekinutome kontinuitetu od tri­deset godina, tj. od oktobarskog lenjinskog zahvata vlasti do Staljinova ulaska u Berlin godine 1945. Nije to bilo pod uplivom zapadnjačkih kapitalističkih ideologi­ja, nego pod neposrednim utjecajem ruskog, boljševič­kog magnetskog polja da je kod nas došlo do komunis­tičkog pokreta koji je svoj opstanak od početka vezao s elementima lenjinske politike. Na ovim cestama koje spajaju Dunav sa Solunom, na ovim našim stazama ko­je su vjekovima gazila tuđinska kopita na svome putu u Carigrad i na Jadran, u ovoj našoj sveukupnoj historiji, ako je ikada bilo iskrene simpatije, to je bila nostalgija za Moskovijom: od Pribojevića do Orbinija, od Križanića do Gundulića, od naše Jugoslavenske akademije do Tita, od Lenjina do danas, Moskva nam je u našim historijskim kretanjima bila stalnim svjetionikom. Go­voriti danas (na veliku radost Foreign Officea ili Vati­kana) da smo balon koji se otkinuo te luta nošen zapad­nim vjetrovima, znači nepoznavanje osnovnih elemena­ta naše prošlosti, naše sadašnjosti i naše budućnosti.

Pažnja čitavoga svijeta privučena je danas našom zemljom i nikada nas još toliko očiju nije promatralo s takvim zanimanjem, a, nažalost, i s tako malo razumije­vanja. Svijet nas gleda s iznenađenjem, svijet danas o nama širi najalarmantnije glasine, a na nama je da pro­govorimo i da kažemo ono što mislimo. Izborom druga Tita za svoga počasnog člana naša Akademija odala mu je svoje priznanje kao "državniku koji je našu najfatal-niju političku i vojničku katastrofu godine 1941. pretvo­rio u jednu od najvećih pobjeda našega i svih jugosla­venskih naroda". I danas, u teškoj borbi za ostvarenje socijalističkog plana, u smislu Engelsove teze o "soci­jalnoj organizaciji društvene zajednice", mi smatramo da su političke metode Centralnog komiteta Komunis­tičke partije Jugoslavije i njenog sekretara druga Tita, kao predstavnika narodne volje, jedina garancija da se kod nas prevladaju sve političke i ekonomske poteško­će koje leže pred nama na putu u komunizam. U savezu sa svim naprednim demokratskim snagama svijeta mi ćemo produžiti našu borbu do pune pobjede lenjinskih načela kod nas i po čitavom svijetu.

*Govor na Izvanrednoj skupštini Jugoslavenske znanosti i umjetnosti 5. srpnja 1948. godine

*Nastavak feljtona u utorak 4. februara


star
Oceni
4.11
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak