Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (5)

Sto faca i Aca (3)

Kusturica: Ti si idealan svjedok za Haški sud

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Cropix/Ante Čizmić

Nakon više od 13 godina i gotovo 550 emisija iza sebe, Aleksandar Stanković, voditelj emisije Nedjeljom u 2, najprovokativnijeg i najdugovječnijeg političkog talk-showa u Hrvatskoj, odlučio se objaviti knjigu reminiscencija na “stvari i događaje koji su se zbivali prije emisije ili poslije nje”. S tom svrhom odabrao je stotinjak gostiju te je susrete s njima uobličio u formu kratkih, anegdotalnih priča u knjizi “Sto faca i Aca” koja je izašla u izdanju VBZ. U tri nastavka prenosimo nekoliko priča koje je autor knjige ekskluzivno odabrao za e-novine

Photo: Stock

ŽELJKO KERUM

• Ogorje (Muc), 1960.

• poduzetnik i splitski gradonačelnik

• odnos prema novinarima: »Jedeš govna i ti i tvoji kolege«, Slobodna Dalmacija, 2009.

»Srbi moraju znati gdje im je mjesto.«

» Srbi su krivi za moju poslovnu propast jer poznato je da drže sve financije u Hrvatskoj.«

Je li Kerum nacist

Nakon gostovanje u Nedjeljom u dva, kada je više puta lupetao o Srbima kao krivcima za ovo i ono, mnogi novinski komentator proglasio je Keruma nacistom i pozvao državno odvjetništvo da ga kazneno goni. Tko će ga znat’, možda i ima razloga za to, ali meni Kerum ne izgleda kao nacist. Za taj osjećaj nemam nikakve dokaze niti se on temelji na bilo kakvoj znanstvenoj empiriji, ali, eto, mislim da Kerum nije taj. Štoviše, da je kojim slučajem ‘41. i da je kojim slučajem u prilici prokazivati Srbe, mislim da bi Kerum to zadnji učinio. Za neke druge koji mu danas glasno spominju majku, bogami nisam siguran. Znam da se ljudi sude prema onome što govore, ali zadržat ću pravo da puno više strahujem od onoga što nije rečeno. Bojim se da bi mnogi danas pristojni i korektni građani u uvjetima demokratskog deficita bili spremni napraviti puno veće svinjarije nego što ih je u stanju učiniti lajavi Kerum.

EMIR  KUSTURICA

• Sarajevo, 1954.

• režiser

Poštenjačina

»Ma neće biti nikakvih problema ako zaglavite slučajno kod Užica, ili tamo negdje na Zlatiboru. Dolazimo po vas, nije problem«, viče u slušalicu Emir Kusturica, a nas petero, ekipa HTV-a, skreće s autoceste prema Beogradu za Šabac, pa dalje preko Loznice, Valjeva, Kosjerica, Požege... uz sitan snijeg do Mokre Gore, izmaštano mjesto filmskog režisera, s rustikalnim kućicama u nizu, gdje te počinak može zateći u ulici Joea Strummera, Bruce Leeja ili, za one profinjenijeg ukusa, Matije Bećkovića recimo.

I dobro smo dočekani, pristojno provedeni, i gazda se potrudi biti dobar domaćin pa nam pokaza biblioteku, saunu, dvoranu, boksačku reprezentaciju Srbije na pripremama, kinodvoranu, slastičarnu i kip Johnnyja Deppa, a ja ga upitah odakle pare za sve to. A on reče: »Zaboravljaš, prijatelju, da sam u karijeri zaradio para ko osrednji fudbaler recimo, eto, sve to sam uložio ovdje i tu je sada moj dom. Ni Pariz, ni Sarajevo, ni Cannes, ni pička materina, Mokra Gora je moja adresa.«

Na Mokroj Gori smo večerali, popili dvije butelje crnoga vina, pričali o sutrašnjem intervjuu u kojem Kusturica očekuje oštar, muški razgovor, ja najavljujem da neću okolišati, a on kaže da to i ne očekuje već me samo moli da ga pustim da govori, pa da i ljudi u Hrvatskoj vide da nije četnik već ljevičar latino-američkog tipa.

Photo: www.facebook.com

I sutradan prije intervjua ljevičar me vozi da obiđem njegovo novo skijalište, priča mi o problemima s lokalnim srpskim seljacima, koji ga ne vole i za koje kaže kako im fali kap katoličke krvi da bi bili pristojni, uredni i radišni ljudi. I sad, jedan s malkice više od te jedne kapi uđe mu u kuću, pokuša napraviti intervju i dogodi se to što se dogodi. Nema ovdje smisla prepričavati sam intervju, to svatko može vidjeti na Youtubeu, ali možda bi bilo lijepo spomenuti devet rečenica kojima smo ispraćeni s Mokre Gore.

1. Ti si novinarsko smeće, ovo nije intervju, već sarajevska propaganda.

2. Znam ja ko stoji iza ovoga. Onaj mali Hadžihafizbegović i njegova priča da sam pio viski s Miloševićem.

3. Nema šanse da ovo pustiš u Zagrebu, shvaćaš li šta bi to značilo za mene!?

4. Ti bi da stječeš slavu na meni i da se dokazuješ pičkicama u Zagrebu, e, nećeš moći, vraćaj kazete!

5. Ajde, sad ćeš ti lijepo sa mnom pogledati kakav si zločin od intervjua napravio, da ti vidiš kakvog idiota od mene radiš.

6. Ja se neću fizički obračunavati s tobom, ja nisam takav čovjek, ali ako ovako nastaviš, kad-tad će te netko namlatiti.

7. Ti si idealan svjedok za Haški sud. Njih zanima ko je s kim pio viski i ko je kad bio kod Miloševića. Šta im se ne javiš kad si tako pametan?!

8. Nisi više dobrodošao ovdje na Mokru Goru, možeš popiti još jednu kafu sikterušu pa marš van.

9. Nele Karajlić mi je za tebe rekao da si dobar novinar, a ja budala što ga poslušao i što sam te pustio u kuću.

Nakon tih devet rečenica sljedeća scena izgleda ovako: polako se otvaraju pokretna vrata Kustine haciende, prate nas zbunjeni pogledi boksača na pripremama, Kusta trči za kombijem, hvata nas i ultimativno traži i treću snimljenu kasetu (snimali smo s tri kamere), snimatelj je daje, ja se neko vrijeme ljutim na snimatelja, a onda odlazimo, šutimo 30 kilometara, sve dok jedan član ekipe ne predloži da svratimo u Užice po kajmak. Svi ga pošaljemo u pizdu materinu i nastavimo za Zagreb.

Inače, same kasete Kusturica je doslovno oteo, ja nisam riskirao fizički obračun kako bih ih sačuvao i time dadoh za pravo Hloverki da me nazove kukavicom. U međuvremenu, kukavica je dao deset intervjua, junak isto negdje toliko, regija je brujala i zauzimala strane, da bi za deset dana nepoznat netko nedirnute kasete donio na HTV, mi to objavili i priča je s vremenom pala u zaborav... Koga zanima, ipak smo (skrivećki) snimali s četiri kamere, točnije, snimatelj Pero Barić samoinicijativno je uključio jednu za vrijeme svađe, tako da je dobar dio cijelog tog natezanja i neugodne situacije ostao zabilježen u videozapisu, koji smo čuvali za mogući sudski proces, a koji je, s obzirom na to da su kasete vraćene, na svu sreću izostao, jer, ne biste vjerovali, Kusta je, iako dobar režiser, ipak pošten covjek.

BOBI MAROTTI

• 1922. – 2011.

• glumac

• posudio glas Fredu Kremenku i ušao u legendu

Vidio sam Hitlera

Bilo mu je važno da dobije odlikovanje Predsjednika Republike. O tome sam s njime pričao u Bogovićevoj ulici, u blizini njegova stana, a svakih nekoliko metara zaustavljali su nas prolaznici željni čavrljanja. Bobi je za svakog imao vremena, a kada bi završio, prepričavao mi je svoj buran život, među ostalim i epizodu kada je prije 70 godina u Mariboru vidio Hitlera. »Kao mladi skojevac, pred nosom sam mu bacao antifašističke letke«, tvrdio je Bobi. Raritet je pred sobom imati osobu koja je vidjela Hitlera. Pokušavao sam od Bobija doznati kako je izgledao Hitler, kakav je dojam ostavio na njega. Nije se sjećao. Sjećao se samo straha dok je bacao letke. Sjećao se da je to bilo vrijeme nade i očekivanja, strasti i opasnosti, kada se vjerovalo da postoji bolje sutra, da postoje pravda i jednakost.

Photo: www.seebiz.eu

»I postoje li?« pitao sam ga. »Ne bih rekao. Čini mi se da danas ne postoji ništa osim novca i revolvera«, zaključio je Bobi. Bilo mu je važno da dobije odlikovanje Predsjednika Republike. Nazvao sam Ured Predsjednika i prepričao im Bobijev susret s Hitlerom. Nisu me ozbiljno shvatili.

MATE  PARLOV

• Split, 1948. – Pula, 2008.

• boksac

• europski prvak, svjetski prvak i osvajac olimpijskog zlata

Šampion

Mate Parlov imao je saunu. U drugom dijelu života, kada više nije bio svjetski prvak, svake večeri Mate Parlov ulazio bi u saunu i izbacivao toksine. Vjerovao je da nakon cjelodnevnog pušenja znojenje na neki način regenerira organizam. Sve to doznao sam 2006. u kafiću »Mate« u Puli, gdje je cistio čaše i služio pijanima pelin, a ja sam ga nagovarao da mi gostuje u emisiji. Nije imalo smisla. Nije volio medije. Volio je stari mercedes koji ga navodno nikad nije izdao i volio je služiti goste svog kafića, s kojima se znao i zapiti. Poslije

bi išao u saunu. Umro je 2008. od raka pluća.

Asocijacije su zanimljiva stvar. Kada mi danas netko spomene Matu Parlova, prvo na što pomislim su

saune i kako se precjenjuje njihov učinak na čovjekovo zdravlje. Tek nakon toga o Parlovu razmišljam kao šampionu za kojega tata i ja 70-ih u autokampu u Sukošanu navijamo ispred crno-bijelog televizora.

STIPE  ŠUVAR

• 1936-2004.

• političar

Komunizam i budale

Dobar dan, dobar dan. Sretna vam Nova godina, sretna i vama. Drugog siječnja 2004. u hotelu Palace. On naručuje sacher tortu, ja međimursku gibanicu. Sjedimo za stolom u centru grada i pričamo o svemu, samo ne o emisiji. Zanima ga kako se diže kredit, kupuje sinu auto. Izgleda kao čovjek ciji je položaj u ovome svijetu pomalo neprirodan. Kao da mu nešto nedostaje. Bezbrižnost. Bio je tužan.

Doslovno mi je rekao kako je umoran. Od svega. Nisam se mogao odlučiti je li takva iskrenost slabost ili vrlina. Nisam Šuvara navikao gledati u takvom stanju pa sam malodušnost pripisao virozi. Čovjek je bio prehlađen...

Photo: www.vecernji.hr

A onda je nakon tri mjeseca umro. Malodušan je bio i na televiziji. Tvrdio je da ga je radnička klasa razočarala jer se dala pokrasti bez ispaljenog metka. »Ko ovce na šišanje«, rekao je. Bilo je to u skladu s njegovom teorijom da se ljudi rađaju kao normalne osobe, ali onda većina njih tijekom života postanu budale.

»Gospodine Šuvar, kako to da ste cijeli život vjerovali u komunističke ideale, ako većina ljudi na ovome svijetu jesu budale?« pitao sam ga.

star
Oceni
4.42
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak