Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Feljton: Antisemitizam u umjetnosti (4)

Poricanje prava na postojanje

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Antisemitizmu i rasizmu su doprinijeli mnogo više znanstvenici i teoretičari - poput J.-A. Gobineaua do H. Taina - nego umjetnici. Tipologizacija i težnja k općem u teoriji stvara antisemitske stereotipe, onu vrstu klišeja koji dokazuju da su “svi Židovi isti”. Takvi stereotipi se i danas ponavljaju, ali se sada smještaju u novi kontekst, u kontekst novih frustracija. Umjetnici su rijetko iskazivali svoj antisemitizam u svojim umjetničkim djelima i odlučivali se, svakako i zbog eksplicitnosti, za pamflet

13.

Nosat, pogrbljen, s velikim noktima, s odurnim osmijehom, bale mu cure. Karikatura uveseljava. Kao osoba od ukusa možeš cijeniti njene artističke domete. Ali, što ako je na slici tvoje, ono do čega ti je, onaj do koga ti je, tebi draga osoba, ti sam? Da li bi tako gledao na stvari da i sam pripadaš takvima, toj klasi ili naciji? Ili da se barem pokušaš uživjeti u osjećanja onih koji takvima pripadaju? Među najznačajnijim likovnim djelima koja bi mogla biti označena kao antisemitska je Paolo Uccellovo Oskrvnjenje hostije (c. 1468.). Često se spominje i platno Suzana i Mudraci Arnolda Boecklina (XIX. stoljeće), likovno djelo koje ima izrazito artističke aspiracije, a za temu židovsku seksualnu pohotu. Spominje se i da je Touluse-Lautrec ilustrirao niz antisemitski intoniranih knjiga i tekstova u doba Dreyfusove afere. Nije bilo mnogo antisemitskih likovnih djela s umjetničkim pretenzijama. Mnogo su češće - svakako ne slučajno - bile karikature.[1] Karikatura balansira između humora i uvrede. Karikatura je pretjerivanje u odnosu na određeni, usvojeni način viđenja i ponašanja, u odnosu na stvarno stanje stvari, u odnosu na dopušteno. Ona je uvijek na granici, na klizavom terenu, gdje se od humora može skliznuti u grubost, od suptilnog sarkazma u napadnu banalnost, od cinizma u ruganje, zajedljivost, u svakojako iskrivljavanje, u odvratno karikiranje objekta karikature. Izvorni karakter karikature, koja je u sebi nosila snagu destruktivnog humora[2], nestaje onda kada karikatura postane poruga, kada postane maliciozno karikiranje. Duhovitost tada ustupi mjesto grubosti. U umjetničkom pogledu u pitanju je gotovo redovito ništavno djelo: kome je do uvrede radi to “bez stila”. U takvim nasrtajima ni svetinje nisu bile pošteđene, što dokazuje G. M. Woodwardova bizarna karikatura Mojsija (1799.), karikatura puna eksplicitne opscenosti. William Hogarth (1697.-1764.) i kasnije Thomas Rowlandson (1756.-1827.) u svojim portretiranjima Židova gotovo uvijek slijede predrasude i klišeje svoga doba, pa su takva djela koliko iskaz nazora slikara, toliko i iskaz stavova njihove publike.

Paolo Uccello: Oskrvnjenje hostije
Izvor: www.corbisimages.com

U umjetnosti se ponavljaju usvojeni stereotipi. U likovnim djelima spomenutih slikara Židovi su prikazani kao zelenaši, burzovni mešetari, seksualni predatori (pa je od takvih i Solomon na platnu Thomas Rowlandsona, platnu na kome je Solomon svoj seksualni apetit usmjerio na “dvije zgodne kršćanske djevojke”), staretinari, ljudi koji upražnjavaju naopaku religiju, a potajno vole da jedu i zabranjenu im svinjetinu. Naravno, nisu samo Židovi bili izvrgavani podsmjehu i ruglu, ali ovakve karikature imaju jasne poruke i kazuju mnogo o društvenom položaju ove manjine. U karikaturama (i ne samo u njima) Židovi su bili izloženi svakojakim poniženjima. Oni su otjelovljenje neljudskog, pa su Židovi fizičke i psihičke karikature i slika svakojake izopačenosti. U takvom karikiranju ogleda se i lik karikaturiste. Degradiranje je za počinitelje bila vrsta perverznog užitka. U humoru podcjenjivanja, u kome se prave često grube šale na račun glupih Bosanaca (uvijek Bošnjaka), Iraca (svakako katolika), Pakistanaca (onih u Britaniji), Francuza na račun njihovih susjeda Belgijanaca, Rusa na račun Ukrajinaca (“Zašto Mađarska ne bi imala admirala kad Ukrajinci imaju ministra kulture”)... zastupnik takve “duhovitosti” bar ponekad, kada je zlurad, takvim šalama dokazuje da se nad tim nacijama treba vladati, jer te budale ne znaju što treba da rade. Podcjenjivanje zagovara podčinjavanje. Taj isti porobljivački mentalitet, koji se zalaže za neravnopravnost, nalazimo i u karikiranju osobina i običaja predstavnika židovske manjine. Glavno je obilježje takvih artističkih produkata karikiranje, karikiranje u kome karikatura prestaje biti duhovita i postaje samo ruganje. Izvrgnuti podsmijehu moćnog je stvar hrabrosti; rugati se slabijem - sadizma.[3] Takvo karikiranje se ne zadržava na razini artističke metafore, nego nagovara na podčinjavanje i indirektno zagovara ništenje egzistencije cijele jedne nacionalne skupine. Rowladsonove karikature su izrugivanje, podcjenjivanje i diskvalificiranje Židova.

Thomas Rowlandson: Jevrejski broker
Izvor: wikimedia.org

Svaka karikatura mora biti prepoznatljiva; karikatura je “posljednja likovna umjetnost” koja mora biti “realistična”; karikatura u svom realizmu mora pokazati tipične karakteristike karikiranog. Židov je za antisemitu onakav kakvim je pokazan u svom karikaturalnom reprezentiranju. Karikatura je za takvog stvarni lik Židova. Židov je karikatura najviše za one koji Židova bukvalno nikada nisu vidjeli ili, još prije, za one koje nisu htjeli da vide Židova kao biće. Zato su takva karikiranja trivijalna i nakazna, trivijalna nakaznost. U istinskom karikiranju Židova duhovitost nije krasila antisemite i zlurade gojime, nego Sholema Aleihemam i Woody Allena...

14.

Jedino cjelovito i uistinu uspješno “umjetničko” djelo (uspješno kao razvikano, “umjetničko” kao doprinos neutemeljenom fantaziranju) s izrazito antisemitskim sadržajem jest Protokol Sionskih mudraca. O tom djelu-nedjelu bih mogao podastrijeti jedan zanimljiv dokument. U tom dokumentu je riječ o njegovom autoru, plemiću, ruskom oficiru, koga spominje u Školi bezbožništva (1980., str. 11) A. Tišma kao ostarjelog ruskog emigranta koji se hrani u Mlečnom restoranu, a o kome je pisao i D. Kiš u Enciklopediji mrtvih (ISBN 953-7075-13-3). Ni jedan ni drugi, međutim, ne spominje da je grof, koji se nikada nije ženio, znao u mladosti biti veoma zabavan, dotjerivao se, mirise i pomade iz Pariza naručivao, a i obrazovan bio, naširoko hvalio prirodnu obdarenost atleta, biranim riječima opisivao ljepotu Apolona i drugih grčkih božanstava i junaka za raskošnih noćnih bančenja u društvu probranih momaka iz boljih kuća. Dugo je prijateljevao s mladim poručnikom A. P. Stavrovskim, ali se od njega udaljio poslije poručnikove ženidbe za Nataliju V., neki misle zbog sukoba s njenim ocem, a bilo je i drukčijih priča. Grof je na vlastiti zahtjev demobiliziran, prestao se pojavljivati u javnosti, napustio čak i Sveto bratstvo u kome je dugo bio zapažen član, povukao se na obiteljsko imanje, koje je sada samo njemu pripadalo, čitao mnogo, a i osobno sklopio nekoliko tuđih knjiga u jednu, pridodao priču o Židovima, o kojima je ponešto načuo od seoskog popa, učenog isposnika i mistika Sergeja Nilusa (1862.-1929.), pod pseudonimom svoju priču-kompilaciju razaslao na brojne uvažene adrese, a ubrzo o svom sočinjenjiju napravio dopis carskoj tajnoj policiji Ohrani (Odbrani) i poslao ga na ruke tada mladom službeniku Andreju Tihanoviču, s kojim je proveo lijepe dane u vojnoj Akademiji, a ovaj ga odmah, 1894. po nalogu pretpostavljenog proslijedio u Pariz P. I. Račkovskom, koji naredi M. Golovinskom da cijelu stvar dotjera, pa je to razlog što su kasniji istraživači ovu dvojicu smatrali za inicijatore cijele priče: “Ova priča ima biti razaslana kao dokument i svi tragovi o njenom nastajanju uništeni.

Pisana je jednostavnim, priprostim jezikom, kako neuk čovjek najviše voli. Agente Njegovog Prevashodstva zadužiti da priču nauče napamet i istu prepričavaju u krčmama, na pijacama, u vlakovima za dugih putovanja, među narodom da priču šire. Obraćati se prije svega prostodušnom svijetu, ljudima slabije pameti. Također priču objaviti pod imenom Protokol i sav prihod od prodaje upotrijebiti u naše svrhe. Sebe moramo od crvene aždaje spasiti, a i puku oči u drugom pravcu okrenuti”. Dokument je čuvan u uvijek zaključanom sefu pod brojem 09/1899, a prepis s nužnim izmjenama napravljen 4. III. 1917., ali danas većina autora smatra da je original i prijepis dokumenta dan prije pada carevine, u zoru 6. XI. 1917. (24. X. po ruskom kalendaru) spaljen u dvorištu jedne pariške adrese, premda još ima istraživača koji se nadaju da bi dokument mogli pronaći u nekom od neotvorenih historijskih arhiva, ali ta nada vjerojatno više nema ozbiljnog utemeljenja. Niži službenik A. S., čije puno ima ne smijem navesti iz pravnih razloga, a i zbog upozorenja koja su ovom građaninu uputili iz nekadašnjeg KGB-a, kao i jedne kratke, ali oštre telefonske prijetnje iz Odese, dugo je bio jedini koji je potpuno znao dokument, jer ga je memorizirao (njegovo dobro pamćenje ga je održalo u policijskoj službi) i potom cijeli dokument usmeno reproducirao u dva navrata kada ga je prevarila votka, što je odmah dojavljeno na više mjesto. Umro je iznenada u svom stanu u jesen prošle godine i pokopan odmah sljedećeg dana bez ikakvih počasti i ceremonija na lokalnom groblju. Tajna služba je prije pokopa izvršila pretres stana, sva relevantna dokumenta zaplijenila (među njima, kažu, i dva od posebne važnosti) a stan do daljnjeg zapečatila.

Photo: kupindoslike.com

Čitatelju je, nadam se, jasno da je gotovo sve što je u ovom dokumentu rečeno istinito koliko i sama knjiga na koju se ovaj “dokument” odnosi, pa tako s njom čini cjelinu. Premda se ovom “dokumentu” može vjerovati više nego Protokolima..., jer su u njemu bar neki podatci potpuno podudarni historijskim činjenicama, mnogi će se i dalje tvrdoglavo pozivati na “istinu” Protokola... Svaka osoba koja prihvata vjerodostojnost ove knjige o židovskoj zavjeri barata iščašenom logikom: postojanje ove knjige dokazuje postojanje takve istine; falsifikat je dakle činjenica, a budući da je činjenica, onda nije falsifikat nego istina! Naravno, u slučaju Protokola... nije u pitanju krivotvorina, jer se krivotvorina ne može krivotvoriti, a posebno ne onda kada čak i nije krivotvorina, jer ne može nešto biti krivotvorina ako originala uopće nema. Ukoliko je u gornjem “dokumentu” u pitanju izmišljotina, ona je izmišljotina o izmišljotini, kojoj publike, bar u nekim balkanskim zemljama, nikako ne manjka. Ali, da ne odem predaleko u ovim razmatranjima: jer koga zanima “istina” u stvarima nebuloznog fantaziranja, fantaziranja koje sebe sobom hrani i dokazuje? Kome je do laži dokaz mu je laž sama.

Mnoge novije antisemitske škrabotine su varijacije na temu ove knjige. A i istinite koliko i ona. Nije baš dokaz inventivnosti pisaca to što ponavljaju klišeje koje je smislila jedna policijska služba, ali njihova publika baš hoće da čuje to “isto”, jer im je i pamet slična sitnim dostavljačima, doušnicima i onovremenim pandurima. Na osnovu Protokola... jedna je sirijska tv-kompanija napravila i televizijsku seriju, soap-operu Dijaspora, koja doduše ni u Siriji nikada nije bila prikazana, a u nekim arapskim zemljama, kao što je Jordan, skinuta s programa. Protokol… je plagijat. Njegova priča je spoj imaginarne priče o dijalogu Machiavellia i Montesquieua, priče u kojoj se Židovi uopće ne spominju a koju je 1864. anonimno objavio francuski advokat M. Joly, dijela jednog zaboravljenog njemačkog romana (dijela iz romana Biaritz H. Goedschea, objavljenog 1868.) i rada ruske carske policije. Knjiga je objavljena najprije u jednom ruskom časopisu i prošla potpuno nezapaženo. Kasnije ova knjiga stiče izvjesnu popularnost, onda kada rusko plemstvo shvaća da će postati razvlašteno i bez svojih posjeda, pa, nemoćni pred nadolazećom revolucijom i Crvenom armijom, optužuje Židove (i druge “fantome”) za svoju nemoć i poraz. Takve optužbe do danas ponavljaju sve vrste gubitnika: netko drugi je kriv za moje nedostatke, nisam ja... Ova knjiga je poslužila i nacistima (a danas njihovim mentalnim srodnicima) da podignu sve vrste optužbi protiv nezaštićene židovske manjine. U većini demokratskih zemalja Protokoli... više nemaju značajnu publiku. Od europskih zemalja mnogo se čita isključivo u bivšim socijalističkim zemljama, dakle u zemljama u kojima valja naći odgovore za sve vrste teškoća i frustracija koje su donijele “demokratske promjene”, u zemljama u kojima se ideja slobode iskaza često naopako shvaća kao sloboda vrijeđanja i negiranja svih vrijednosti, kao pravo na potpunu moralnu i intelektualnu neodgovornost.

Jedan od mogućih razloga uspješnosti ovog štiva, osim znatiželje, može biti iznađen i u potrebi pučanstva za svemoćnom silom koja o svemu odlučuje, onom silom koja je u nekadašnjim socijalističkim zemljama bila otjelovljena u liku dobrog i mudrog Oca naroda, a u negativnom vidu u liku pogubnog i zlog Imperijalističkog neprijatelja. Protokol... je potreba za nadnaravnim, metafizičkim, a ipak stvarnim gospodarom sudbine, koji raspolaže takvom silom da nam se zahvaljujući njegovoj zlovolji ništa dobro ne sprema, sve loše događa. Pri tom takav gospodar ne smije biti uistinu moćan, kako bi se “obespravljeni narod” mogao bez velikog rizika na njega ustremiti. Ono što se događa s ovom političkom fantazijom događa se i s drugim artističkim konstrukcijama: antisemiti ih uzimaju kao bjelodane činjenice. U svijesti antisemite fantazija zamjenjuje činjenice, a činjenice bivaju proglašene za fantaziju. U takvoj svijesti je nepobitna činjenica da su Židovi “gospodari svijeta”, jer to piše - zar ne? - u Protokolima Sionskih mudraca. U doba nacizma se pričao i danas primjenjiv vic: Moritz čita nacističke propagandne novine. “Zašto čitaš to smeće? - čudi se njegov drugar Albert. A Moritz će: “Vidiš da su nam oduzeta sva prava, sve što smo ikada imali, da nas s posla i iz kuća izbacuju, naokolo nas proganjaju, psuju, prijete, u logore gone, sve same nevolje. A u ovim novinama piše da smo mi Židovi najbogatiji, najutjecajniji, najmoćniji, da vladamo i ovom državom i cijelim svijetom, pa mi bude bolje”.

15.

Antisemitizmu i rasizmu su doprinijeli mnogo više znanstvenici i teoretičari - poput J.-A. Gobineaua do H. Taina - nego umjetnici. Tipologizacija i težnja k općem u teoriji stvara antisemitske stereotipe, onu vrstu klišeja koji dokazuju da su “svi Židovi isti”. Takvi stereotipi se i danas ponavljaju, ali se sada smještaju u novi kontekst, u kontekst novih frustracija. Umjetnici su rijetko iskazivali svoj antisemitizam u svojim umjetničkim djelima i odlučivali se, svakako i zbog eksplicitnosti, za pamflet. Slijedeći Sartreovu riječ, prema kojoj su sva antisemitska djela dosadna, moglo bi se reći da su dosadna sva djela zasnovana na mržnji. Svaki moralist bi rekao da ne može postojati rasističko umjetničko djelo, jer je nešto ili rasističko ili umjetničko djelo. Ali, to ranije, u umjetnosti prošlih stoljeća nije bio slučaj, a nije bio prije svega stoga što je rasizam smatran legitimnim, moralno prihvatljivim, čak ponekad i slavljenim načinom ponašanja, političkog djelovanja i moralnog držanja, pa je u takvom ideološkom sklopu mogao biti “lijep”. Slično je bilo s antisemitizmom. G. K. Chesterton (1874.-1936.) je u svojim novinskim tekstovima (ali samo u jednom stihu) iskazivao svoje antisemitske stavove, koji su svoje uporište nalazili u piščevom uvjerenju da su Židovi i njihova vjera “teološko zlo”, zlo u kome se neprekidno opetuje prvobitni grijeh. G. Orwell u svom tekstu Antisemitizam u Britaniji (1945.) veli da Chestertonu njegove predrasude nisu narušile ugled, jer je u njegovo doba antisemitizam uveliko toleriran u britanskom društvu. U umjetnosti se i danas nađe antisemitizma, ali takvo, najčešće “artističko smeće” nema mjesta u “main stream” proizvodnji, niti je distribuirano u uglednim mrežama.

G.K. Česterton
Photo: 3.bp.blogspot.com

Umjetnici u demokratskim zemljama znaju da moraju biti politically correct ako hoće biti uspješni.[4] Orwell u istom tekstu kaže da danas Chestertonova djela s antisemitskim sklonostima ne bi bila objavljena. To svakako ne znači da predrasude i dalje, makar i u ublaženoj formi, ne postoje: samo im više nema mjesta u domenu javnosti. A među velikim djelima ih nikada nije ni bilo. Nema velikog rasističkog ili antisemitskog djela. Kada su u potpunosti, u cjelini takva, nisu umjetnička djela nego propagiranje izopačene vizije. Je li to dokaz da sama priroda umjetnosti pruža otpor svojim mogućim monstruoznim tvorevinama? Čak ni oni pisci koji su imali izrazito rasistička ili pak antisemitska stajališta nisu stvarali takva djela, jer im to sama djela “nisu dopuštala”. “Politika djela” razvija prikrivenu strategiju zavođenja, ali i takvog vođenja da čak i u “djelu s tezom” nepredvidljiva jezička igra, diktat pera, tok svijesti i kontekst značenja iznenadi i samog autora i uspostavi djelo usprkos namjera svog tvorca. Na kraju pisac ne vodi djelo nego djelo vodi pisca (“Htio sam izbaciti jedan lik iz romana, ali mi on opali šamar” - kaže moj duhoviti znanac-pisac), pa sama struktura djela, unutrašnji mehanizmi stvaralaštva i opće moralne norme (koje su iznad trenutnih “nazora”) ne dozvoljavaju da se takvo što u djelu pojavi, osim u rogobatnom obliku, u “djelima” poput Juden Süss i sličnim artističkim nakazama. Nema i neće biti velikog umjetničkog djela izgrađenog na mržnji. Najdublji, “primordijalni”, naslijeđeni ili pak kroz obrazovanje stečeni moralni imperativ traži da estetsko bude etično. Ovaj neizrečeni a tiho prisutni nalog nije ni u Célinovom djelu pustio na volju piščevom žestokom antisemitizmu. Nije, jer je sve stvaralaštvo poniklo iz etičkog odnosa prema biću i svijetu: stvarati estetsko znači potvrđivati etičko.

P.S.

Oduzimanje je u osnovi nasilja, koje u svom radikalnom obliku poriče Drugom i prirodno pravo, pravo na postojanje. Ja jesam onakav kakav sam u odnosu na Drugog. Pogotovo u odnosu na nezaštićenog i ranjivog Drugog. Rasizma, ksenofobije i antisemitizma više neće biti kada više ne bude politike koja ih proizvodi. A takva politika će nestati kada nestanu uzroci i razlozi njenog postojanja. Tek tada će u potpunosti biti moguće i Biće, koje je u potpunosti moguće samo kao slobodna ljudska jedinka, kao pojedinac u zajednici jednako slobodnih, u zajednici koja je s onu stranu mržnje, prisile i nasilja.

(Kraj feljtona)

(Iz knjige Djelo i nedjelo: umjetnost, etika i politika, Demetra, Zagreb 2008.)

[1] Premda nema nikakvih dokaza da je Rembrandt imao ikakvog židovskog porijekla, ipak su ponekad to za njega mislili. A mislili su jer je stanovao u židovskoj četvrti, prijatelj mu bio i Manasse ben Israel, čiju je knjigu Piedra gloriosa o de la estatua de Nebuchadnesar 1655. ilustrirao, a ponajviše stoga što je Remrandt mnogo slikao Židove, i još ih slikao lijepim i dostojanstvenim. Kod drugih je Židov prečesto bio karikatura.

[2] Subverzivni karakter karikature je vidljiv već u prvim političkim karikaturama objavljenim u francuskom magazinu La Caricature  (1831.-34.), zbog kojih je njegov vlasnik Ch. Philipon bio više puta osuđivan, uvijek s obrazloženjem da je vrijeđao vlast Louis Philippea.

[3] Može li sve biti predmet šale? Humor postaje podsmjeh, a kao "crni humor" se zna narugati ljudskoj patnji i poigrati sa elementarnom činjenicom života. Svaka neukusna šala raskriva vulgarnost svog kazivača. U tome najčešće zaustavlja "dobar ukus"  (uljudnost) i moralni dignitet, jer kada se prekorači granica humor može postati uvrjedljiv i prijetići, čak može postati zloslutna najava zločinačkih namjera. Ne treba zaboraviti da su u XX. stoljeću mnogi ratovi najavljeni u karikaturama - od Njemačke do Bosne - u kojima je otvoreno vrijeđana "neprijateljska strana", pa takve karikature nisu ni pretendirale da budu "umjetnička djela", a ni duhovite, nego iznad svega "iskrene". U njima je vladalo načelo: "Učinite to ružnim"! A kada se kroz "humor" protura agresivna politika, onda duhovitost zamijene otrovne strijele. Da kažem još jednom: humor je više učinio na destruiranju tirana no bilo kakva oštra kritika i upravo na takve treba da se ustremi; vrijeđati slabije je lako i jadno.

[4] Popularnost mockumentary filma Sashe Baron Cohena Borat, učenje o amerika kultura za boljitak veličanstvena država Kazahstan  (2006.), tv serijala komedija Matt Lucasa i David Walliamsa Little Britain, serije knjižica "vodiča za ksenofobe", rep-muzike Eminema ili M. Houellebecqovih pomodnih romana..., djela u kojima ima i humora i bezobrazluka i cinizma i provociranja, pokazuje koliko je hipokrizije u nasilnoj "political correctness", nekoj vrsti suvremenog političkog bontona, iza koga u potaji živi prijeteća agresivnost. Pri tom naravno treba razlikovati Cohenov grubi humor kojim se izvrgava ruglu ksenofobija i druge predrasude od Houellebecqovog vrijeđanja sviju i svega. Oni koji se nad spomenutim autorom i njegovim djelima zgražavaju uz sve opravdane primjedbe koje mogu staviti na račun njegovih predrasuda, njegovih otrovnih osobnih izjava i njegovih priča-ideja, uz sve primjedbe na račun autorove moralne i intelektualne neodgovornost u njegovom promoviranju primitivizma kao osobite vrijednosti, ipak često zaboravljaju da u Houellebequovim djelima nije u pitanju "program", nego kazivanje junaka njegovih priča, a još više da svuda oko nas, čim se osjete na sigurnom, mnogi iskazuju još radikalnije stavove, u kojima nema mjesta nikakvoj tolerantnosti. Među takvima ima i Houellebequovih čitatelja. Nitko se na "civiliziranom Zapadu" previše ne čudi postojanju antisemitizma, islamofobije, rasizma i svakojakih oblika netrpeljivosti u vlastitom okruženju, pa zašto bi se čudio postojanju takvog literarnog karaktera, takvog lika u umjetničkom djelu? Zato je prijeteće pitanje: šta zaista stoji iza takvog literarnog lika? Ili iza one neukusne karikature proroka Muhameda? Ali, tada sigurno nije u pitanju  (samo) spomenuti uradak.

star
Oceni
4.37
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak