Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Feljton: Antisemitizam u umjetnosti (3)

Estetski poziv na ubijanje

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: yadvashem.org

Antisemitizam u umjetnosti se zna pojaviti i kao “vrijednosni kriterij”, u kome se poziva na estetsko, a zagovara rasno. Takvo vrednovanje dokazuje da postoji razlika između “židovske” i “prave” (arijevske) umjetnosti. Kada se ovakva protivnost uspostavi, ono protivno, u ovom slučaju “židovsko”, nije umjetnost. To se ponavlja u svim šovinističkim pričama o vlastitim “kulturnim vrijednostima”. Čak u svakom stajalištu o isključivoj vrijednosti vlastitog. U tome je također: odbaciti Drugog. U tome klija prijetnja: ubiti Drugog. Tada nastaje umjetnost koja “upozorava na opasnost”, umjetnost koja je kao poziv na mobilizaciju i “progon neprijatelja” i sama po sebi opasna. Takva je bila nacistička umjetnost, takva je svaka koja služi despotskoj politici i propagira mržnju prema “stranom”, takva sva ona navala primitivizma koji odbacuje sve što nije podudarno s njim

7.

Nekada su antisemitska djela imala mnogo uspjeha. Takva djela su u nekoliko navrata, u doba kriza, imala velike tiraže, potom i djela i njihovi autori bivali zaboravljeni, a danas nađu svoju odanu publiku gotovo isključivo u zemljama s nikakvom ili nedovoljno razvijenom demokratskom tradicijom. Tako je u Francuskoj Édouard Drumontova (1844.-1917.) knjiga Židovska Francuska[1] od svog pojavljivanja do 1914. imala preko 200 izdanja, a novine (La Libre Parole) u kojima je ovaj pisac iznosio svoja antisemitska gledišta dosegle nakladu od 100.000 primjeraka. Teško da se danas može naći predan čitatelj ovakvih pisanija. I Lucien Rebatet (1903.-1972.) je napisao nekoliko knjiga.[2] Poput drugih u to doba, govorio je o opasnosti i naviještao apokalipsu. Redovno je obznanjivao svoja stajališta u desničarskim novinama, koje su se zloguko zvale Je suis partout (Ja sam posvuda).  Za razliku od estetiziranog morala dekadencije, koja svoj zalazak hoće da učini lijepim, estetizirana politika pod okriljem ljepote priprema uništenje drugih. I Rebatet je bio pristalica takve fašistoidne politike, čak i svoj antisemitizam “estetizirao”: priznaje da su Židovi sjajni interpretatori (kao muzičari i kritičari), veli da i sam smatra izvanrednim muzičarima Horowitza i Menjuhina, među slikarima izdvaja C. Pissaroa (“jedinog velikog izraelitskog slikara”), ali dokazuje da Židovi nisu sposobni za “originalnost”. Sličnu tvrdnju je iznosio i Otto Weininger u svom Polu i karakteru (1903.). Rebatet je imao renome znalca i dobrog kritičara. A ipak je taj “znalac” negirao svaku vrijednost Modiglianiu, što može biti stvar ukusa, ali nikako i stav osobe koja “zna” što je slikarstvo. U tome se očituje priroda mržnje: da ona ne vidi ni ono što bi morala vidjeti, da ostaje slijepa i za ono što jasno vidi.

Photo: wikimedia.org

8.

Genije kao antisemita: Voltaire, F. M. Dostojevski, N. V. Gogolj, R. Wagner, T. S. Eliot, E. Pound, L. F. Céline, G. Green... Ni jedan od velikih pisaca ne može biti okarakteriziran kao antisemita bez ograda. Tako Graham Greenov kontroverzni opis Židova nalazimo u njegovim slabijim, ranim djelima, ali je pisac kasnije potpuno izmijenio svoje stajalište spram pripadnika ove nacionalne skupine. Čak i kod pisca takvog kalibra kao što je bio Thomas Mann, dakle kod pisca koji je za sebe govorio da je “filosemit”, možemo naići na tragove antisemitizma. U svojim tekstovima je navodio pozitivne osobine Židova, navodio da su adaptabilni, inteligentni, kozmopoliti, ali mu se u njegovom dnevniku znala oteti poneka jetka primjedba, naročito kada su mu na umu bili takmaci i protivnici, što je i kod drugih artista katkada bio uzrok ponekog antisemitskog ispada.[3] Nedostatka ravnoteže ima i u nekim Mannovim literarnim djelima - istraživači navode, između ostalih, i likove Židova u Doktoru Faustusu (1947.) a i “židovskog jezuitu” Lea Naftu u Čarobnom brijegu (1926.) - zbog čega je i sam Th. Mann brinuo, čak se pomalo pribojavao da bi takvi momenti u njegovim djelima mogli navesti na neželjene interpretacije, premda je mogao i spokojno reći: pa zar nije bilo i takvih među Židovima? Zar ne bi bilo kontraproduktivno i u maniru otužne lakirovke očekivati da su Židovi uvijek “pozitivni junaci” i da imaju samo “pozitivne osobine”? Ali, za razliku od skrupuloznog Th. Manna, neki drugi slavni pisci i filozofi nisu zazirali zbog svojih antisemitskih izljeva. Tada iz još jednog razloga postane jasno: i onaj što ga nazivamo genijalnim ograničeno je biće, ovdje ograničeno nekritički usvojenim predrasudama svoga doba ili osobnim moralnim nazorima, dakle kao osoba, ali ne i kao tvorac djela, koje ne smije biti diskvalificirano poradi nekih autorovih osobnih mana. A i te treba razumjeti u kontekstu stvaočevog doba i u sklopu njegovog djela. U hermeneutici antisemitizma moramo voditi računa o situaciji izričaja, jer je takav gotovo u pravilu vezan za političku situaciju svoga doba i za vladajuće stereotipe.

Takav kontekst je danas odbačen i pošto ne bismo da se takvo što nanovo konstituira jasno kažemo: takav kontekst je omogućavao mnogu nepravdu i političku perverziju, u koje svakako spada i antisemitizam. Izgleda da je u većini slučajeva u djelima autora o kojima je ovdje riječ više odlučivala situacija, Zeitgeist u kome je nastajalo djelo, nego osobna antisemitska osjećanja. Zato se u takvom razumijevanju prvenstveno radi o demontaži određene političke prakse, a ne obezvrjeđivanju nečijeg djela. Motivi tako kompleksnog autora kao što je bio Dostojevski bili su zamršeni i kada je bio u pitanju njegov odnos prema židovstvu: on nije toliko mrzio Židove (“takve mržnje nikada nije bilo u mom srcu”), koliko je pokazivao, kao i svi nacionalisti, koliko su njegovi Rusi bolji od drugih (jer u osnovi samo oni i valjaju!) i iskazivao neku vrstu, u to doba uobičajenog, “protokolarnog antisemitizma”. On je toliko volio svoju Rusiju da je bez zazora mogao mrziti sve druge.[4] Dostojevski je mrzio apriori. Sve “nerusko” prije svega. Istraživači njegovog djela potvrđuju da je pisao protiv Židova prije no što je i jednog sreo. U osnovi je ponavljao klišeje tadašnje “žute štampe” o Židovima, čime se udvarao usvojenim stajalištima prosječnog čitatelja. Nisu njegove knjige slučajno bile bestseleri u doba kada su objavljivane. On je osobno čak smatrao da njegovo loše mišljenje o Židovima i nije uvrjedljivo, premda ih je znao naglašeno karikirati, poput lika Liamšina, po svoj prilici pokrštenog Židova, u Zlim dusima ili učestalo grmjeti, uz primjenu svih uobičajenih antisemitskih šablona, protiv opasnosti “Rodshildovih ideja”. Jedini u cjelini židovski karakter u njegovim djelima je Isak Fomič Bumštajn u Zapisima iz mrtvog doma, prema kome je gajio oprečna osjećanja. Naravno, treba imati na umu da je Dostojevski još više mrzio Poljake i Francuze no Židove, da je, kako to dolikuje žestokom nacionalisti, volio samo svoje.

Photo: iloveindia.com

K. A. Porter kaže da je E. Pound bio antisemit taman koliko i antikršćanin.[5] Dodajmo tome da je J-F. Céline mrzio sviju odreda. Time se ova negativna značajka u njihovim djelima ne umanjuje. Suviše je ako je netko “malo rasist”, “povremeno šovinist” ili, kao što dokazuju Poundovi branitelji, antisemit tek u “ponekom stihu”. Identificiranje jasnih antisemitskih momenata, detalja, fragmenata... u nekom djelu nije način diskvalificiranja djela, nego upozorenje na njegove (moralno) loše strane. Ne znam da je netko prestao čitati T. S. Eliota zbog njegovih antisemitskih nazora ili zbog stiha u njegovoj pjesmi Burbank s bedekerom: Blenstein s cigarom.[6] Siguran sam da ta pjesma ili poneki stih u Poundovim Cantosima nisu pokrenuli lavinu antisemitizma, ali su se razni antisemiti rado pozivali na činjenicu da su pametni ljudi, pa eto i Dostojevski i Pound i Eliot... “vidjeli tko su i kakvi su oni”.

9.

Je li uputno ovoj listi pridodati i “najvećeg pisac svih vremena”? U kojoj je mjeri Shakespeareov Mletački trgovac antisemitsko djelo? U doba nastanka ovog djela Židovi se još nisu vratili u Englesku: tu ih je jedva bilo još od doba Edwarda I (1290.) i tek će im Cromwell dozvoliti povratak na Ostrvo (1656.). U elizabetinskoj Engleskoj Židov je bio sinonim za lažljivca i sve oblike zla. Uz Charles Dickensovog Fagina[7] (Oliver Twist, 1838.), židovsku kreaturu koja je negdje između životinje i sotone (a i šarm joj od te vrste), Shylock je najpoznatiji Židov u svjetskoj literaturi. Shylockovo ime je za mnoge antisemite bilo i ostalo sinonim za sve Židove. Takvo što se vjerojatno dogodilo usprkos Shakespeareovoj namjeri, koji mu nije namijenio značajno mjesto u svom djelu, pa se ovaj lik pojavljuje u samo pet od dvadeset scena, a u finalu, kada se pojavljuju svi najvažniji akteri predstave, Shylocka, tog prvog Shakespeareovog “pounutarnjenog” zlog junaka, više nema.[8] Nastao vjerojatno u doba jakih antisemitskih raspoloženja zbog suđenja i pogubljenja jednog portugalskog Židova u Londonu (1594.), Mletački trgovac je shvaćan i kao načelni obračun s lihvarstvom, a i kao doprinos onovremenoj raspravi o pravilnom korištenju novca. Ovaj tekst je na sceni igran i kao komedija i kao tragedija, imao je različite interpretacije u doba antisemitizma i poslije Holokausta, danas ga na jedan način čitaju liberali, na drugi razni fundamentalisti, ali se ova drama uvijek smatra značajnim djelom, jer komunicira sa svojim receptorima, premda u različitim situacijama s različitim motivacijama na različite načine. Mletački trgovac je od onih slojevitih djela koja potvrđuju mogućnost višestrukog čitanja i dozvoljavaju interpretiranje na osnovu subjektivnog stajališta onoga tko djelo interpretira, pa stoga može biti čitano i kao antisemitsko i kao djelo koje se antisemitizmu usprotivljuje. Samo pamfleti imaju jednoznačnost. A ova drama sigurno nije od takvih. Uzgred: Mletački trgovac nije imao značajno mjesto u glumištu nekadašnje Jugoslavije, kao što ni “židovsko pitanje” nije bilo od velikog značaja. Kada se upitate kako bi Shylock bio interpretiran u vašoj sredini, u odgovoru neće biti riječi samo o njegovom artističkom tumačenju.

10.

Antisemitizam u umjetnosti se zna pojaviti i kao “vrijednosni kriterij”, u kome se poziva na estetsko, a zagovara rasno. Takvo vrednovanje dokazuje da postoji razlika između “židovske” i “prave” (arijevske) umjetnosti. Kada se ovakva protivnost uspostavi, ono protivno, u ovom slučaju “židovsko”, nije umjetnost. To se ponavlja u svim šovinističkim pričama o vlastitim “kulturnim vrijednostima”. Čak u svakom stajalištu o isključivoj vrijednosti vlastitog. U tome je također: odbaciti Drugog. U tome klija prijetnja: ubiti Drugog. Tada nastaje umjetnost koja “upozorava na opasnost”, umjetnost koja je kao poziv na mobilizaciju i “progon neprijatelja” i sama po sebi opasna. Takva je bila nacistička umjetnost, takva je svaka koja služi despotskoj politici i propagira mržnju prema “stranom”, takva sva ona navala primitivizma koji odbacuje sve što nije podudarno s njim.

11.

Pokušat ću na jednom primjeru demonstrirati “logiku” antisemitizma. Često u srpskoj štampi možemo pročitati rečenicu koja glasi: “Danilo Kiš je čuveni, veliki srpski pisac jevrejskog porekla…”. Jednostavna, bezazlena i točna rečenica, jedna deskriptivna konstatacija kojoj se nema što primijetiti. Ali, što sve kaže ova rečenica i kako se ona može varirati? Činjenica je da je Kiš pisac. To dokazuju njegove knjige. Kiš je čuveni pisac. To znači slavni pisac, ali može da znači i razvikani pisac (što već ima negativnu konotaciju), a za ljubitelje “teorija zavjere” Kiš postaje slavan zahvaljujući “židovskom lobiju”. Međutim, Kiš je veliki pisac. On je priznat pisac, njegove knjige se smatraju kvalitetnim, pa treba pokazati, kao što je to svojevremeno otužno pokušao D. Jeremić, da su Kišove knjige podvala. Takvima je pisac već odgovorio u svom maestralnom Času anatomije. Napokon, odredbe srpski i židovski se katkada, posebno u vizuri nacionalista, potiru, pa “židovski” može da znači kozmopolitski, dakle onaj koji nije “s našeg ognjišta”, “nesrpski”, tuđi, neprijateljski, može da označava “modernistu” koji je protivnik “svete narodne tradicije”, može da označava sve ono čemu se suprotstavlja konzervativni, u političkom pogledu blago osuvremenjeni staljinističko-nacistički svjetonazor…, a u antisemitskim mahnitanjima ovo “židovski” isključuje svaka kvaliteta. Danilo Kiš za takve nije dobar pisac, nije nikakav pisac. O tome se radi: Kiš je (bar za antisemite i šoviniste) neosporno Židov, a Židov ne može da valja. Ni Heinrich Heine nije za naciste bio pjesnik. Uzgred, ali svakako indikativno: o veličini Kiševog djela su kazivali svi prominentni intelektualci bivše Jugoslavije, od Tvrtka Kulenovića, Predraga Matvejevića i Borislava Pekića do Lasla Vegela, Dubravke Ugrešić i Aleksandra Hemona, njima se pridružili pisci poput J. Brodskog, S. Rushdiea i S. Sontag, a negirali ga ljudi koji po svom liku i djelu nisu vrijedni spomena. A nije ih ni lako spomenuti, jer ni lika ni djela.

Photo: flickr

12.

Mogu li se djela Dostojevskog, Pounda ili Eliota čitati bez svijesti o njihovom antisemitizmu, rasizmu i/ili šovinizmu, pa time i bez političkog učinka njihovih djela? Postaje li i samo takvo djelo nedjelo? Poundova pisma, koja je naokolo slao u velikom broju, potvrđuju da je njegov antisemitizam uveliko bio uzrokovan njegovim ludilom. Poundov antisemitizam dakle može biti tumačen njegovom paranoidnošću, ali je sličnih “malih paranoika” u to doba bilo na sve strane, a i danas ih se nađe. Takvima je bard nalikovao i sam služio kao alibi i potvrda ispravnosti njihovih zlodjela. Kao umjetničko djelo ili osobno stajalište antisemitski istupi ne pretendiraju na objektivnost, ali pozivaju svoje pristalice da dijele mišljenje “autoriteta”, koji svojim likom i djelom garantira istinitost onoga što je u njegovoj mržnji iskazano na kaotičan i neartikuliran način, pa ovakvo subjektivno stajalište “autoriteta” za pristalice antisemitizma postaje “objektivna istina”. Anthony Trollope (1815.-1882.) je tvrdio da u svojim književnim djelima ne želi zauzeti stranu, nego iznijeti izbalansirano stajalište. U tu vrstu “objektivnosti” ulaze i njegove predrasude u karakteriziranju Židova. A što tek o onim gorljivim antisemitima... Mržnji je ako ne jedini, ono svakako ključni argument mržnja sama. Mržnja uvijek u krajnjoj konzekvenci negira egzistenciju Drugog. Druga osoba je neprijatelj, ne-Ja. Ja sam sve što on/a nije et vice virsa. U ideji da je Drugi Različit može biti prisutna i ona strašna ideja da takav nije Ja, da je druga, potpuno odijeljena vrsta, da je dakle rasizam opravdan jer smo različita, nesamjerljiva i nespojiva stvorenja. U takvoj ideji Drugi se odbija i negira, ne prihvata i ne razumijeva. Očituje se to i u izgledu, u portretu “našeg čovjeka”, kako Židov može izgledati samo ako se preruši. A tada mu treba skinuti masku, pokazati da on nije “naš”.

Photo: Stock

Ovakva fasciniranost objektom mržnje je u svojoj psihopatološkoj verziji za opsjednutu osobu fasciniranost nekom vrstom “tamnog predmeta želje”. Demon zastupa neznano i opasno, želju i moć, seksualnost i vlast. Takav “Drugi” je istodobno fascinantan i odbojan. U odnosu na njega pokazuje se ono što S. Freud naziva narcisoidnošću egoa, u čijem se ostvarenju želje prema neznanom, stranom Drugom gaji i ljubav i mržnja, i nesputana želja i želja za poricanjem. Izuzetni seks je slika bizarnog demona, što “mi nismo”. Neumjerena seksualnost pripada “tuđincima”, “zabranjenom voću” i “egzotici”, od “došljaka s Istoka” do danas u SAD popularnih porno-tvorevina “s curama iz Brazila”. Zato je on (ili ona) Crnac, Ciganin, Židov, zato je zlokobno zavodljivi On ili raskalašena Ona, pohotni monstrum, opscena osoba koja nije u skladu s našim moralom i zakonom. Takva osoba je reprezentent nedopustivog koje će se ispuniti (ostvariti), ali samo kao noćna mora, nasilje (silovanje) ili bar stupica za naivne i nevine. Zato je on/a pogubna opasnost, demon s Istoka, otjelovljena ideja bluda koji u liku razvratnog tuđinca ispunjava ono što njegov progonitelj sam priželjkuje... Propagandisti koji su shvatili da ono mračno, demonizirano može biti itekako atraktivno, da može fascinirati kao “tamni predmet želje”, okretali su se drugom sredstvu: humoru, koji se svodio na izrugivanje.

[1] É. Drumont, La France juive, essai d'histoire contemporaine  (1886)

[2] Les Décombres, 1943.; Les Deux Étendans, 1951; Les Épis mûrs, 1954

[3] U takvom strahu od konkurenta je najradikalniji bio R. Wagner, koji se toliko pribojavao F. Mendelsshonove i H. Heineove popularnosti da ih je nastojao kao Židove diskreditirati i "isključiti" i iz umjetnosti i iz društva. Wagner je objavio i tekst Židovi u muzici  (1850.), ali ovaj svoj "autorski rad" nije potpisao, jednako kao što nije potpisao ni Antisemitsku peticiju  (1880.) da ne bi izgubio svoje tada brojne židovske poklonike.

[4] Ljubav može biti opasna: u svojoj fanatičnoj verziji, od patriotizma do vjere, ova "ljubav koja ubija" vodi u destrukciju i ubojstvo. Takva je "ljubav" srodna mržnji: koliko volim svoje toliko mrzim tvoje, glasi ova jednačina.

[5] Katherine Anne Porter, It is Hard to Stand in the Middle, 1970, str. 43

[6] U predavanju koje je održao u Virginiji 1934. T. S. Eliot je rekao da "populacija treba biti homogena" i da je stoga "veliki broj slobodoumnih Židova nepoželjan", ali kasnije nije dozvolio da ovo predavanje bude uključeno u njegova djela, a i sam ga je okarakterizirao kao "bolesnu knjigu". I tri pjesme koje je objavio 1920.  ("Gerontion", "Burbank with Baedeker; Blenstein with a Cigar" i "Sweeny among the Nightingales") imaju otvorene aluzije na Židove i poneku antisemitsku notu.

[7] Zanimljevo je reprezentiranje ovog lika na filmu: Fagin u interpretaciji Alec Guinnessa u Oliveru Twistu Davida Leana  (1948.) je nosati, pohlepni, zločesti a ipak privlačni lopov, Fagin Ron Moodya u mjuziklu Oliver! Carola Reeda  (1968.) je šarmantna, karikaturalna vucibatina, a u interpretaciji Ben Kingsya u Oliveru Twistu Romana Polanskog  (2005.) otužno i gotovo jadno, a na kraju potpuno uništeno biće, koje u gledatelju izaziva sažaljenje i onu vrstu sentimentalnosti kakvoj je i Dickens bio sklon.

[8] Up. Anthony Holden, William Shakespeare. His Life and Work, 1999

star
Oceni
4.42
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak