Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (3)

Feljton: Antisemitizam u umjetnosti (2)

Od Voltera do Selina preko Šopenhauera

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: huffpost.com

Otkud nakaradnost u umjetnosti? Otkud u njoj antisemitizam? Ovaj nikada nije bio “izum” samog umjetnika, nego nadasve usvajanje rasprostranjenih, u umjetnikovoj zajednici usvojenih klišeja i predrasuda. Među takvima je teško naći respektabilnog autora. Osoba koja voli umjetnost ne gubi vrijeme na čitanje izljeva mržnje minornih piskarala, kojima, kao i publici kojoj se obraćaju, nije do artističkog, već do promoviranja politiziranog smeća. Takve djelatnosti trebaju biti precizno kvalificirane, ali nisu predmet teorije umjetnosti nego socijalne psihopatologije, čiji plodovi uspijevaju u doba naraslih društvenih kriza. Bilo je, naravno, pisaca koji su bili antisemiti. Bilo je među njima i nadarenih i pametnih, ali ih ogromna većina to nije bila

4.

Antisemitizam je imao dugu historiju i mnoge pristalice. Nije slučajno da se pojavila i Enciklopedija antisemitizma.[1] U ovoj dvotomnoj knjizi na 828 stranice velikog formata sistematski su pobrojani svi značajni incidenti i relevantna gledišta o antisemitizmu. Enciklopedija navodi i desetak značajnih filozofa i njihove stavove prema Židovima i “židovskom pitanju”. Ja ću ovu kartoteku antisemitizma u djelima “umjetnika mišljenja” prelistati drukčijim redom, ne abecednim nego kronološkim. Takav poredak razmišljanja znamenitih filozofa prikazuje razvoj ideje o “židovskom pitanju” u njenom napredovanju k oslobađanju ove grupacije od pritiska predrasuda i jarma neravnopravnosti. Takav uvid dokazuje da nije bila u pitanju neka metafizička predstava, nego da su stajališta o židovskom pitanju i antisemitizmu uveliko bila spojena s razvojem društvene svijesti i potaknuta konkretnom političkom situacijom u sredini u kojoj su ova stajališta artikulirana. Filozofija je u odnosu na “židovsko pitanje” pokazala da je ona uistinu “vlastito vrijeme obuhvaćeno pojmovima” (Hegel).

Neznalice, barbari i ljudi puni predrasuda: Volter
Izvor: www.pdhyman.com

Tako Denis Diderot (1713.-1784.) kritizira Talmud i židovsku “slijepu odanost” ovom tekstu u onom maniru u kome prosvjetiteljstvo načelno ustaje protiv svih oblika religijske svijesti. U tom smislu judaizam je za prosvjetitelje imao isto mjesto kao kršćanstvo, što će kasnije biti ponovljeno u marksističkoj kritici religijskog oblika svijesti. Takvo stajalište ne može bez zadrške biti nazvano antisemitskim, jer se u njemu načelno kritizira uloga svake, a ne neke posebne religije, a jedan od pozitivnih rezultata kritiziranja religijskog oblika svijesti je trebao biti u okretanju čovjeka od transcendentnog stvarnom, što će se kasnije, u marksizmu iskazati u zahtjevu da se čovjek suoči s istinskim društvenim problemima, u koje svakako spada i svaki oblik netolerancije. Drukčije stoji stvar s Voltaireovim nazorom o Židovima. Ovaj filozofski pisac se zalagao za toleranciju, za slobodu mišljenja i religijsku snošljivost, ali je ipak u svom Filozofskom rječniku (1764.) prema Židovima, a i drugim “neeuropljanima”, iskazao dozu netolerantnosti, pa se njegova načela o toleranciji mogu upotrijebiti kao polazište za kritiku njegovih osobnih predrasuda. On je Židove označio kao neznalice, barbare i ljude pune predrasuda. Kada se što ovakvo pročita lako je shvatiti kome u konkretnom slučaju neznanje i predrasude propadaju. Na to je upozorio u svom otvorenom pismu Voltaireu već Isaac de Pinto (1762.), koji sa žaljenjem veli da je “najveći genije najprosvjećenijeg doba” iskazao takve predrasude. Voltaire se ispričao, ali ni tekst a vjerojatno ni stajalište nije izmijenio. I Denis Diderot i Voltaire su o Židovima govorili kao o grupi koja je otuđena od društvene zajednice a prakticira sujevjerje, tako da su ovi prosvjetiteljski borci protiv predrasuda i sami širili predrasude i netolerantnost. Prosvjetiteljstvo nije bilo namijenjeno “tuđincima”, koji nisu mogli biti ravnopravni s “prosvijećenim” domaćinima.

Ta briga o integralnom karakteru državnog ustrojstva se na još izričitiji način iskazuje u djelu J. G. Fichtea (1762.-1814.), koji u svojoj odbrani Francuske revolucije izdvaja židovstvo kao “državu-u-državi”, pa stoga Židove smatra protivnicima moderne vizije političkog univerzalizma. Sličnu tvrdnju će kasnije ponoviti Theodor Fontaine (1819.-1898.), jedan od vodećih njemačkih pisaca svog doba, koga njegov srdačni odnos s tamošnjim Židovima nije spriječio da u svojim pismima iskaže neprikriveni antisemitizam, najjasnije iskazan u njegovom uvjerenju da su Židovi sposobni samo za materijalnu, ali ne i “duhovnu” asimilaciju. Takvo stajalište iznosi i pisac Rata svjetova H. G. Wells (1866.-1946.) koji tvrdi da Židovi odbijaju da se asimiliraju i da stoga nikada nije sigurno jesu li lojalni zemlji u kojoj žive ili su “samo Židovi”. U svakom od navedenih slučajeva autori smatraju da je Židov osoba, odnosno da su Židovi nacionalna skupina koja u bitnom smislu ostaje izvan društveno-pravnog uređenja jedne zemlje. Adaptiranost Židova je nažalost često značila negiranje vlastitog porijekla i identiteta, odricanje od običaja i odbacivanje vlastite kulturne tradicije, čime je dokazivan stupanj prilagođenosti i demonstrirana spremnost da se usvoje kulturne vrijednosti domaćina. Simptomatično je da gotovo svi filozofi brinu prvenstveno o političkom položaju Židova u njihovim državama, dok riječ o kulturnom doprinosu ove manjine u potpunosti izostaje.

Pri takvom kazivanju Židovi su najčešće uzimani kao negativan primjer i potkazivani kao destabilizirajući društveni element. Jacob Friedrich Fries (1773.-1843.) u svojoj Etici (1818.) pravi kontrast između “zdravog društva” starih Nijemaca i sjevernoameričkih Indijanaca s jedne strane i korumpirane, degenerirane aristokracije, svećenstva i Židova, s druge. J. G. Herderova (1744.-1803.) ideja “organske” kulture unekoliko ostavlja Židove izvan društva, što je išlo na ruku kasnijim militantnim njemačkim nacionalistima, koji su htjeli sve što ne pripada njihovoj naciji odstraniti iz njemačkog društva. Eho te ideje osluškujemo u svim kasnijim militantnim nacionalizmima. Slične ideje je gajio i jedan rani socijalist, Pierre-Joseph Proudhon (1809.-1865.). On karakterizira Židove kao parazitsku snagu zla u svijetu, reprezentente buržoazije (a “vlasništvo je krađa”), te je svoje zalaganje za protjerivanje Židova iz Francuske obrazlagao argumentima koji su bili spoj rasnih i ekonomskih predrasuda s religijskim stereotipima. Stajališta Brune Bauera (1809.-1882.) su uvijek bila povezana s političkom, najprije liberalnom, a potom konzervativnom pozicijom, pa je i njegovo stajalište o Židovima bilo političke naravi: ovaj filozof je vjerovao da Židovi moraju napustiti židovstvo da bi bili oslobođeni, što naravno prije svega označava “političko oslobođenje”, ali takvo u kome bi valjalo napustiti vlastitu tradiciju da bi se zadobila puna društvena afirmacija.

Parazitska snaga zla u svijetu: Pjer Žozef Prudon
Photo: wikimedia.org

Ludwig Feuerbach (1804.-1872.) u Biti kršćanstva (1841.) optužuje Židove za egoizam i utilitarizam. Poganstvo, veli ovaj autor, uzima prirodu kao danu, a judaizam dokazuje da je ona stvorena božjom voljom. Feuerbach u biti psihologizira vjeru i tvrdi da je svaka vjera, odnosno svako božanstvo zrcaljenje ideala vjernika, pa u judaizmu priroda postoji da bi služila ljudskim aspiracijama (utilitarizam) i isključivo židovstvu (egoizam), što će nešto kasnije tematizirati i Karl Marx (Da li bi on napisao onakav tekst o židovskom problemu da nije bio pokršteni Židov?). Marx se u svom Židovskom pitanju (1846.) zalagao za političku emancipaciju njemačkih Židova, u čemu je imao podršku tadašnjih Židova a stao nasuprot antisemita, uz uobičajeni, prosvjetiteljstvom nadahnuti otpor prema religiji (pa i judaizmu), koja je načelno shvaćana kao “iluzorna svijet” o kojoj ne može biti rečeno ništa dobro. Naravno, može se upitati zašto Marx nije govorio, da parafraziram M. Waltzera, o emancipaciji Nijemaca od nijemstva ili Francuza od francustva, ali izgleda da je takva emancipacija bila namijenjena samo onima koji nisu imali svoju državu, što će reći onima bez stvarne moći. Uz to svakako treba dodati i Marxovu upotrebu nekih uvrjedljivih, neuljudnih izraza, kojima je vrijeđao “svoju naciju”, što je ponekad karakteristično za konvertite i one koji su skloni poricanju svoga nacionalnog porijekla, a u kakve je Marx svakako spadao. Ali, pri tom se ne smije zaboraviti da se ovaj politički mislilac nije mogao zalagati za bilo koji oblik nacionalizma, pa ni za nacionalizam kao iskaz kulturnog identiteta, jer su ugnjeteni proleteri svuda bili ugnjetavani, svuda “bez domovine”, a ideja opće ravnopravnosti u sebi ima samo ideju “čovjeka”, a ne borbu za prava bilo koje nacionalne skupine. Nekako u to doba je djelovao i Paul de Lagarde (1827.-1891.), koji u svojim Njemačkim spisima (1878.) iznosi do tada najparadoksalnije stajalište: da je ponosan što je antisemit, ali da ne mrzi Židove! U takvom bizarnom stajalištu Lagarde se zalagao za potpunu asimilaciju Židova (što je način porobljavanja druge nacije) i takva osoba je po Lagardeu mogla biti dobar član društva.

Oni pak koji su ustrajavali na svom identitetu bili su promotori svega negativnog: židovske religije koja se bazirala na azijatskom poganstvu; bili su i izumitelji burze, a kasnije zagovornici socijalizma, koji je služio židovskom internacionalizmu. Ovom prijetećem internacionalizmu Legard suprotstavlja njemački idealizam, jedan nacionalni idealizam kao silu otpora novim društvenim tendencijama. A. Scophenhauer govori o foetor judaicus (Judengestank), pa dokazuje da Židovi nisu izbjegli iz Egipta, nego da ih je faraon zbog lepre protjerao. U Parerga i Paralipoma (1851.) filozof ustaje i protiv emancipacije i protiv mješovitih brakova, jer će “Židovi uvijek ostati Židovi” (§ 133), pri čemu mu nije smetalo što Nijemci ostaju Nijemci. Schopehauer je smatrao da su sve antičke etike zadojene despotskim teizmom, dok je ona etika koju on zastupa etika zakona i zapovijesti. Zanesen Upanišadama kazuje da je u indijskoj kulturi sve blisko životu, bez židovskih predrasuda. Idealiziranje jednog tako često ide uz omalovažavanje drugog... Ch. Fourier (1772.-1837.) je optuživao Židove da su ekonomski paraziti, da ekonomski eksploatiraju druge, da su Židovi varalice i lihvari, da im treba oduzet državljanstvo, jer su Židovi bili predstavnici nove financijske buržoazije, a za Fouriera bankarstvo i financijske špekulacije bijahu nemoralni i uzrok suvremenih društvenih zala, što će inspirirati mnoge antisemite, uključujući E. Drumonta, ali je Fourier nekim svojim projektima inspirirao također i graditelje kibuca u Izraelu. Constantin Frantz (1817.-1891.) kazuje da Židovi nikada ne mogu biti u potpunosti građani, jer nikada u potpunosti ne pripadaju zemlji boravka, a da dominiraju javnim glasilima, trgovinom i razmjenom, pa se zalagao za stvaranje aparthejda u bizmarkovskoj Njemačkoj, koju je nazivao Njemačkim Carstvom židovske nacionalnosti. Berlinski historičar Friedrich Rühs je smatrao da su “negativne osobine Židova” posljedica njihove religije i zalagao se za prelazak Židova na kršćanstvo kao jedini način da se Židovi uključe u društvo.

Protiv emancipacije i protiv mješovitih brakova: Artur Šopenhauer
Photo: warosu.org

Gledišta svih navedenih filozofa mogu biti shvaćena kao pokušaj da se riješi problem židovske manjine unutar novonastajućih buržoaskih, građanskih društava, u kojima je zalaganje za demokraciju zahtijevalo da se prvi put ozbiljno razmišlja o svim pripadnicima određenog društva. U tome su još uvijek izvjesnu ulogu igrale naslijeđene predrasude (premda ni u jednom od navedenih slučajeva antisemitizam nije bio dominantni ton filozofiranja), a u promišljanju o ravnopravnosti je još bila prisutna ideja o dominaciji većine. Ta većina je u europskim zemljama bila kršćanska većina, pa se kršćanstvo oglašava kao “državna religija” i otuda riječ o manjkavostima judaizma i nuždi da Židovi pređu na kršćanstvo zapravo nanovo zastupa “prirodno” pravo većine, koja je to pravo stekla “rođenjem”, za razliku od “došljaka”, koji su “strano tijelo”, uljezi i paraziti, pijavice na tkivu “zdravog društva”. Ova stajališta su danas u razvijenim europskim zemljama bez ikakve pravne relevantnosti i pripadaju muzeju političkih ideja. Malo tko sva ova spomenuta filozofska djela danas čita zbog njihovih antisemitskih momenata, malo tko obraća više ikakvu pažnju na poneki antisemitski intoniran fragment u ovim djelima, premda gorljivom antisemiti kao i židovskom paranoiku može poslužiti kao argument. Njihovo navođenje, međutim, ozbiljnom istraživaču može pokazati ne samo kojim se putem misao o slobodi kretala, nego i kojim putem demokratska nastojanja ne bi trebala ići. Upravo uvid u stajališta filozofa prema Židovima potvrđuje da nije u pitanju metafizičko načelo, nego konkretno političko pitanje, pitanje koje je bilo aktualno u vrijeme filozofovog diskutiranja “židovskog pitanja”. Zato se treba prisjetiti da već G. W. F. Hegel (1770.-1831.) zagovara židovsku emancipaciju i načelnu građansku ravnopravnost. U Hegelovoj dijalektici nužda izmirenja vodi ravnopravnosti, pa otuda u Filozofiji prava (1818.) veli da nije bitno je li čovjek ove ili one nacije, da nije bitno je li Nijemac, Talijan ili Židov, nego je li čovjek, čime je ujedno rečeno da se različite ljudske jedinke i skupine trebaju tretirati kao jednake, a ne kao međusobno isključive skupine, jer imaju “ljudskost” kao skupnu osobinu. Nitko rođenjem nema ni prednost ni manu. Nije bitno što je nečije porijeklo, “nego da je čovjek čovjek”. Ta misao će postati temelj modernih demokratskih društvenih uređenja, uređenja u kojima načelo političke volje nije nejednakost, nego ravnopravnost, nije (pozitivna ili negativna) izuzetost, nego pravna i politička jednakost, nije tlačenje, nego sloboda.

5.

Antisemitizam se pojavljuje u različitim oblicima, na različitim mjestima. I filmska industrija je s njim živjela. Primjera radi, u Velikoj Britaniji cenzor zabranjuje Krstaricu Potemkin (i bit će zabranjena sve do 1954.), ali ne zato što se pribojavao “crvenih”, nego zato što je bio antisemit, pa mu je smetalo što je redatelj filma bio S. Eisenstein, koji je bio Židov, doduše taman onoliko koliko je to bio i njegov partijski drug L. Trocki. R. W. Fassbinder je uznemirio duhove svojom samo jednom izvedenom teatarskom produkcijom (Der Müll, die Stand und der Tod, 1975.), a vrijeđanju skloni M. Gibson dao doprinos antisemitizmu svojom Mukom Kristovom (2004.) i takvu reputaciju vješto iskoristio u komercijalnom promoviranju ovog dosadnog filma. Otužno je da je antisemitizam još uvijek financijski isplativ. Doduše, oba redatelja su kazivali da nemaju predrasuda. Unekoliko to sliči onom plaćenom siledžiji koji prebije čovjeka, pa mu ljubazno kaže da u tome nema “ništa lično”. Je li antisemitizam samo ono što Židovi smatraju uvredom?

Photo: www.vosizneias.com

Nisam primjećivao tragove antisemitizma u filmovima poput D. W. Griffithove Netrpeljivosti (1916.) ili J. Renoirove Velike iluzije (1948.), možda prije svega zato što nisam živio u sredini u kojoj je antisemitizam bio ozbiljan problem. Nisam primijetio ni da je Golem (1920.) P. Wegenera i C. Boesea antisemitski film. U svojoj knjizi “Židov” na filmu Omer Bartov ukazuje na antisemitske momente ovog filma.[2] Tako film gleda onaj koji je osjetljiv na uvredu. Tako ga gleda i onaj koji bi da uvredu nanese. O. Barev analizira antisemitsko u filmskim djelima, najprije u nacističkim filmovima Vječni Židov (1938.) i Židov Süss V. Harlana (1940.), potom J. Renoirovu Veliku iluziju (1938.) i A. Wajdinu Obećanu zemlju (1974.) i, na drugom mjestu, spomenutu Muku Kristovu M. Gibsona. Govoreći o čuvenom nacističkom antisemitskom filmu Židov Süss, Bartov veli da je publika radije prihvatila tako dobro ispričanu priču s elementima melodrame koja usto tvrdi da je zasnovana na historijski istinitoj priči, nego “dokumentarac” Vječni Židov. Svi antisemiti daju prednost mašti nad historijskim činjenicama i/ili društvenim pokazateljima, jer je za njih njihova mašta ono što je istinita, stvarna slika o Drugom: Židov je za takve ono što oni misle (umišljaju) da Židov jest; nije biće, nego slika one  predrasude koju u sebi o Židovu nose.

6.

Otkud nakaradnost u umjetnosti? Otkud u njoj antisemitizam? Ovaj nikada nije bio “izum” samog umjetnika, nego nadasve usvajanje rasprostranjenih, u umjetnikovoj zajednici usvojenih klišeja i predrasuda. Među takvima je teško naći respektabilnog autora. Osoba koja voli umjetnost ne gubi vrijeme na čitanje izljeva mržnje minornih piskarala, kojima, kao i publici kojoj se obraćaju, nije do artističkog, već do promoviranja politiziranog smeća. Takve djelatnosti trebaju biti precizno kvalificirane, ali nisu predmet teorije umjetnosti nego socijalne psihopatologije, čiji plodovi uspijevaju u doba naraslih društvenih kriza. Bilo je, naravno, pisaca koji su bili antisemiti. Bilo je među njima i nadarenih i pametnih, ali ih ogromna većina to nije bila. U Francuskoj su bili djelatni antisemitski pisci poput Roberta Brasillacha, Pierre Drieu la Rochelle, Lucien Rebatet, poneku je rekao i Charles Peggy. M. Barres u svom “Nanskom programu” koji je iznio kao kandidat nacional-socijalista za grad Nansi (1898.) optužuje Židove (tuđince, kozmopolite) da su daleko od izvornih, ruralnih vrijednosti i da su “proporcionalno” suviše prisutni i utjecajni u francuskom društvu. Navodim ovaj primjer jer je i on dokaz da se antisemitizam u modernim europskim zemljama često, čak prvenstveno javljao kao politički program i da u svojoj moderniziranoj verziji više ne govori o “sveopćoj židovskoj opasnosti”, nego o “neravnomjernoj raspodjeli”, o “proporcionalnosti”, o nedovoljnoj zastupljenost i nepravednosti prema naciji-domaćinu, iza čega se priprema ubojstvo, pogrom i rat. “Francuz je ono što nije Židov” - veli Barres. Takvo stajalište u osnovi dominira u svoj literaturi koja slavi nacionalno osvješćenje: najprije se kaže “mi smo posebnost”, a u militantnoj verziji da sve što se od nas razlikuje ne samo da nam ne pripada nego u buduće neće ni biti s nama.

Židovi su “proporcionalno” suviše prisutni i utjecajni u francuskom društvu: Moris Bares
Photo: nouvelobs.com

Provincijalni, svojom vlastitom ograničenošću okovani duh smatra da je “kozmopolitizam” u svakom pogledu diskvalificiran jer je atributiran kao “židovski”. Svaka “filozofija palanke” (R. Konstantinović) u skučenom primitivcu lako nađe svog zastupnika. Za takvog i opis “moga” znači često “neprijateljski stav” prema onome što nije “moj grad”, “polje”, “duh”, “zemlja” i “njen čovjek” (uvijek je bio u pitanju muški rod, ne samo poradi pravopisnih i gramatičkih pravila), dakle znači zalaganje za provincijalni, formirani, u sebe zatvoreni sklop vrijednosti i stabilnost kakva takvoj okoštalosti pripada. Biti protiv kozmopolitizma u ovakvoj vizuri jednostavno znači biti protiv onih vrijednosti koje nisu “moje”. A pošto nisu “moje”, nisu ni vrijednosti. Moje su vrijednosti pak one koje ne pripadaju mom neprijatelju. Moje vrijednosti i vrijednosti mog neprijatelja nemaju ništa zajedničko. Čak i kada bi neprijatelj pokušao usvojiti moje vrijednosti, ne bi uz sav trud mogao jer nije u stanju da ih “razumije”, a kada misli da ih je usvojio onda ih “iskrivljuje”... Neprijatelj me tako uspostavlja via negationis: ja sam ono što on nije. Upravo takve ideje ponavlja i umjetnost koja u sebi ima antisemitske značajke. I u umjetničkim djelima je bivalo antisemitizma, ali je malo dobrih, artistički kvalitetnih djela, koja su tendenciozno bila antisemitska. F.-J. Célin je možda izuzetak, premda je i on svoj eksplicitni antisemitizam iskazao u svoja tri pamfleta[3], dakle u obliku političkog teksta, rasističkog “programa”, a ne u svojim romanima.

Kada djelo postane “propagandno”, kada postane zastupnik određene političke platforme, tada najčešće prestaje biti djelo i postaje pamflet, koga publika cijeni ili negira upravo zbog “idejne pozicije”, zbog agitacionog karaktera i banalne eksplicitnosti takvog djela. Kao proklamirani antisemit takav postaje poštovan, cijenjen pisac među antisemitima, čak i kada u njegovu djelu, kao u Célinovim romanima, i nema naglašenog antisemitizma. Céline nije ništa novo “izumio”[4], pa je tako samo ponavljao ono što bi svaki antisemit smatrao općim znanjem, dokazanom činjenicom, bjelodanom, svima znanom (što znači: među antisemitima usvojenom) istinom. A u tome je bila strahota takvih djela: što ona nisu individualna, što ne pripadaju samo svom autoru, što ih on nije “izumio”, nije “izmislio”, nego su usvojeno gledište “šire zajednice”. Poput svih fašista, i Céline je pozivao na povratak izvoru i autentičnom, na povratak “prirodnom”, što u prijevodu znači: povratak atavizmu. U takvoj vizuri ono “prirodno” ne treba ni razlog ni objašnjenje: prirodno izvršava svoju volju kao sudbinu, kao nuždu u kojoj nema mjesta slobodi; ono tada postaje ostvarenje onog prirodnog prava koje sebi dopušta i “prirodnost ubojstva”.

Korumpiranje ukusa arijevske mase: Luj Ferdinand Selin
Photo: pasunautre.com

Céline je smatrao da je “crnac Židov” (on ih je rasno izjednačavao) “korumpirao ukus arijevske mase”. I da nikada nije bio kreativan. Céline je bio pisac za koga je stil bio presudan, za koga su “stil i retorika jedno te isto”[5], pa stoga nije lako razlikovati Célinea “pisca lijepe književnosti” od Célinea “pamfletiste”: rodovi jesu različiti, ali je on u oba slučaja smatrao da se iskazao kao “pisac”. Céline je spadao u prilično neuravnotežene. Spadao je i u one oportuniste koji su u doba Vichya bili glasni antisemiti, a poslije, kada takvo što više nije bilo uputno, bar prestali javno iskazivati svoja stajališta ove vrste. Njegovo jasno iskazano antisemitsko uvjerenje je možda bilo uzrokovano njegovim permanentno nestabilnim psihičkim stanjem i poduprto općom društvenom histerijom u doba nacizma, ali su ga njegovi pamfleti učinili službenikom određenog političkog programa, čime je napustio svoju stvaralačku autonomnost i osobni integritet. Céline doduše nije nikoga denuncirao, nije ni jednu osobu židovskog porijekla prijavio Gestapou, ali je svojim antisemitskim pamfletima denuncirao cijelu jednu nacionalnu skupinu i stao na stranu zla. André Gide je odobravao Célineov pamflet Bagatelles... i tvrdio da je to “samo šala”, tvrdio da je Céline sve učinio da ga ne uzmemo u obzir ozbiljno, tvrdio da je ovaj pamflet uobičajeno pretjerivanje koje je izraz Célineove kreativnosti...[6] Ne mogu prihvatiti ovakvo stajalište, jednako kao što iz istih razloga ostavljam po strani moguću interpretaciju prema kojoj je u Célineovim pamfletima bio u pitanju njegov obračun s vlastitom klasom, jer do takvog dešifriranja gorljivi antisemiti niti su mogli niti bi htjeli doći.

Ni jedan antisemit u takvom tekstu ne čita spomenute “šale”, jednako kao što ne vidi nikakve simbole, nego u njemu čita ono što u njemu jasno piše - antisemitske izljeve bijesa i mržnje. A takvim čitateljima je Céline svoje pamflete i namijenio. U antisemitskim djelima antisemit ne traži djelo, nego samo i isključivo njegov “sadržaj”, njegovu “poruku”, njegovu “istinu o Židovima”. Tako je sa svakim šovinistički orijentiranim djelom. Takvo djelo prestaje biti relevantno kao umjetnički čin i postaje samo “ideja” s jasnom porukom: i za uvrijeđenog i za onoga koji vrijeđa. U stvaranju takvog djela sam umjetnik diskvalificira svoje djelo kao umjetničko djelo. Ono to prestaje biti, jer postaje antisemitski pamflet, samo još jedna potpora antisemitima za njihovu mržnju, a onima kojima je takvo što strano razlog za otpor prema takvom djelu. Sve što eventualno ima druge kvalitete gubi na značaju.

[1] Richard S. Levy Ed., Antisemitism. A Historical Encyclopaedia od Prejudice and Persecution, Volume 1: A-K; Volume 2: L-Z, 2005.

[2] Omer Bartov, The "Jew" in Cinema. From the Golem to Don't Touch My Holocaust, 2005, str. 14

[3] Baggatelles pour un masacre  (1937), L'École des cadavres  (1938), Les Beaux Draps  (1941)

[4] U L'École des cadavres  (str. 33) Céline kaže da u svojim antisemitskim pamfletima nije sam "ništa otkrio".

[5] David Carroll, French Literary Fascism. Nationalism, Anti-Semitism, and the Ideology of Culture, 1995, str. 181

[6] Vidjeti u: Carroll, napomena 7, str. 283

star
Oceni
4.41
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak