Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Feljton: Antisemitizam u umjetnosti (1)

Alibi za porobljavanje i pljačku

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

I danas nacionalisti u raznim balkanskim državama kažu da su se “čak i Židovi za nas borili ili zalagali”, što dokazuje ispravnost nacionalne politike. Interesantno: svaki se narod na tlu bivše Jugoslavije, u doba rata posebno, pozivao na Židove, pozivao Židove, uspoređivao s Židovima. Nije čudo da su ovi “stranci” postali odnedavno i meta militantnih nacionalista. Za razliku od romantičarskog nacionalizma, koji radi na vlastitom kulturnom identitetu i pri tom čak potakne isti proces u drugim nacijama, militantni nacionalizam (šovinizam) svoj identitet izgrađuje tako da ništi svaki drugi. Nedavno se takvo što dogodilo u Srbiji, gdje je antisemitizam uzeo maha: jedna tamošnja potpuno nacistička internet stranica je izuzetno posjećena, objavljuju se adrese ljudi židovskog porijekla kao indirektni poziv na “odstrjel”, lijepe antisemitski plakati, a za sve židovsko se tvrdi da je Srbima neprijateljsko... A upravo su Židovi u Srbiji imali veći doprinos kulturi, umjetnosti posebno, no u ma kojoj drugoj državi nastaloj iz nekadašnje Jugoslavije, što može voditi kontraproduktivnom zaključku da su Židovi, od Španjolske do Njemačke, stradali najviše u onim europskim zemljama u kojima su imali najznačajniju ulogu

1.

Ideje ideologije nisu urođene ideje. S ideologijom se ne rađamo, nego je usvajamo. Ni predrasude nisu “prirodne”, nisu “date”, nego stečene. Rasizam, ksenofobija i šovinizam su usvojena, ideološki oblikovana stajališta. Svako od takvih stajališta je posljedica i iskaz određene ideologije i/ili konkretne političke prakse. Od takvih je i antisemitizam. Takve predrasude, osjećanja i “način mišljenja” (u kojem dogma vlada nad refleksijom) stvara, proizvodi određeni ideološki kontekst. Antisemitizam je mjera nedemokratičnosti jedne zemlje i/ili osobe. Dokaz netolerantnosti i netrpeljivosti, iza čega stoji želja i volja za poricanjem svakog prava Drugog. Ali, čak i židovski autori smatraju antisemitizam dijelom percepcije, što u krajnjoj liniji može da znači “normalne percepcije” ili bar “uobičajene”, “usvojene percepcije”, dakle nečim čemu se ne treba suviše čuditi, nečim svakodnevnim. Nataložene, okoštale predrasude stvaraju simbole negativnog, a od takvih je i Židov kao otjelovljena prijetnja: lihvar, krvopija, pljačkaš, tuđinac, parazit, demon, ubojica..., postaje realni lik svega lošeg, neželjenog, svega što ljudi neće i čega se boje. U određivanju bitnih židovskih karakteristika upotrebljavane su potpuno suprotne, kontradiktorne odredbe, pa je tako ovaj “konceptualni Židov” (S. Žižek) postao jedna neodređena određenost, jedna “supstanca” koja se uvijek pojavljuje u drukčijem negativnom stanju, jedna negativnost s beskrajnom atribucijom. Pri tom svaki antisemit misli da su njegove optužbe protiv Židova pravedne, jer mu Židovi ugrožavaju njegova prava. U prirodi je glupaka da ne voli ono što ne razumije. U prirodi nesposobnog da optužuje za krivicu Drugog. U prirodi zatucanog da mu je za sve kriv Stranac. Prečesto su u prošla vremena ljudi crpili znanja i predstave o Židovima isključivo iz antisemitskih izvora, pa su svoje znanje o ovoj nacionalnoj manjini temeljili na vlastitom neznanju i nekritički usvojenim predrasudama. Idealizam subjektivnosti tvrdi da je svijet isključivo subjektivna slika svijeta, tvrdi da je Drugi ono što takva subjektivnost o Drugom misli i što u Drugom vidi. Takva idealistička opsjena ovdje iskazuje svoje na drastičan način. S pogubnim posljedicama.

Photo: Stock

2.

Treba li više ponavljati sve što je rečeno o antisemitizmu, tom “starom demonu”? Pametan zna da je u pitanju predrasuda i primitivizam, a antisemit opet ne prestaje vjerovat da je u pravu. I jedan i drugi se drži svog. Ipak, bar ukratko, još jednom... Moguće je razlikovati rasni, religijski, nacionalni, ekonomski i politički (totalitarni) antisemitizam. Uz ove tradicionalne oblike antisemitizma pridružili su se i novi: Židovi kao neprijatelji islama, američki miljenici i čak posredno odlučni element u američkoj politici, a odnedavno i predstavnici globalizma. Ovome treba dodati i paradoksalni “humanistički” antisemitizam, koji u opravdanom zalaganju za ljudska prava Palestinaca počinje negirati ta ista prava Izraelu (osobno ću uvijek podržavati Izrael kada se brani, nikada kada napada), a ponekad i svim Židovima. Tada se počne tvrditi da su Židovi u Izraelu isti kao nacisti, pa se od opravdanog kritiziranja ekstremnih stajališta i djela pojedinaca ili čak cijele države (a u moralnost ovakvog kritičara se može vjerovati jedino ako podastre uvjerljive argumente i ako dosljedno kritizira sve slične pojave) može lako doći do ekstremističkih poziva na uništenje Izraela i svih Židove, jer svi i uvijek vode zločinačku politiku. Palestinci jesu bili žrtve - ponekad, bar ponekad i politike svojih vođa, a još češće “svoje arapske braće”  - oni jesu izbjeglice (kao što su to i mnogi Židovi iz arapskih zemalja), izbjeglice koje žive pod u svakom pogledu nedopustivom okupacijom, ali su i Izraelci, među njima i oni koji su bili aktivisti pokreta “Mir Sada”, žrtve njihovog terorizma. Ne mogu da se otmem dojmu da ova dva mala, tragična naroda već desetljećima bivaju manipulirana, da mnogo toga rade protivno vlastitim interesima, da političke igre u koje su katkada mimo svoje volje uvučeni plaćaju vlastitim životima i da će rješenje za svoje komplicirane odnose naći tek onda kada u njih ne budu više umiješani mnogobrojni interesi vanjskih snaga, koje im često pružaju svaku podršku da djeluju u korist vlastite štete. Borba za neprikosnoveno vlastito (bilo u pitanju teritorijalno pravo ili ispravnost dogme) jedan je od uzroka svih tragičnih sukoba. U bliskoistočnom sukobu fatalna tvrdoglavost jednom će morati biti zamijenjena kompromisom, tolerancijom, dijalogom i pravednim mirom. Što prije, to bolje.

Osoba koja mrzi u svemu može naći povod za mržnju. Mogući uzrok antisemitizma može biti i neriješeno bliskoistočno pitanje (a ponekad i alibi za antisemitizam), ali prema drugim manjinama nije - ili bar ne u tako radikalnoj i “globalnoj” mjeri - iskazivana tolika netrpeljivost kao prema Židovima. Helen Fein piše da se u svim antisemitskim napadima ponavlja nekoliko optužbi protiv Židova: 1) Židov je izdajica i manipulant (možda etiketiran po Judinom liku); 2) Židov je izrabljivač koji utjelovljuje zelenaštvo ili moderni kapitalizam (Schylockov image); 3) Židov je skeptik, ikonoklast, revolucionar koji omalovažava vjeru i autoritet (Crveni Židov); Židov je neljudsko biće ili diabolički ubojica, trovač, zagađivač (demonsko); Židov muškarac je seksualni napasnik i sklon pornografiji, a žena zavodnica (razbludni Židov).[1] A uz sve to se još i žene međusobno da održe bogatstvo... Tako se dokazuje židovska dekadentnost, degeneriranost, tvrdičluk, premda se i u svakoj drugoj naciji, posebno u doba nacionalističkih zamaha, kao i u konzervativnijim sredinama brakovi sklapaju gotovo isključivo s partnerima iz vlastite nacije. Slično je s optužbom da su židovske skupine “društvo u društvu”, jer se svaka manjinska i doseljenička zajednica od većinskog naroda odjeljuje koliko zato što s njim neće toliko i zato što većinski narod s njom neće. Takva međusobna isključivanja nestaju ili bar bivaju umanjena u društvima u kojima se u punom smislu ostvaruje ideja ravnopravnosti. Danas također polako nestaju i tradicionalne kršćanske optužbe za ubojstvo Isusa, ali se nažalost pojavljuju optužbe među nekim muslimanskim vjernicima, optužbe u kojima se parafraziraju i tek neznatno modificiraju stari europski antisemitski klišeji. Tako jedan novinar napisa da su se Židovi “zamjerili Alahu”, premda ne znam otkud novinaru informacija o tome što je Svevišnjem na pameti. I u Velikoj Britaniji su članovi parlamenta nedavno upozorili na porast antisemitskih incidenata (čega nažalost ima i u drugim europskim zemljama), incidenata koji se uglavnom objašnjavaju “situacijom na Bliskom istoku”.

Photo: Stock

Još od kada je ovaj neprecizni termin prvi put upotrijebio Moritz Steinschneider (1860.), a potom njemački politički pisac i agitator Wilhem Marr (1879.) da bi opisao antižidovsku kampanju kojoj je svjedočio u Njemačkoj, antisemitizam je označavao neprijateljski odnosi prema Židovima, a ne prema svim Semitima. Jacob Katz u svojoj studiji o antisemitizmu veli da je usvajanje termina “antisemit” (a ne “antižidov”) značilo da njegove pristalice ne ustaju protiv židovske religije, nego protiv nekih aspekata židovskog karaktera, što u krajnjoj liniji znači protiv nekih urođenih i neotklonjivih židovskih svojstava.[2] Kada se međutim poteže rasni argument, onda se “semit” netočno određuje kao rasa, a ne kao različiti narodi koji pripadaju određenoj jezičkoj grupi. “Semit” je kulturološka i lingvistička, a ne nacionalna ili rasna oznaka. Dokazati da je u pitanju druga rasa za rasistu znači dokazati da je u pitanju drukčije tijelo, pa se govori o “tipičnom Židovu” (uvijek je u pitanju singular!), “tipičnom židovskom nosu”, “uhu” itd. Židovi izgledaju tako i tako i svi su “isti”. Ništa zato što, recimo, Albert Einstein, Sigmund Freud, Frantz Kafka i Michael Douglas ne sliče previše jedan na drugog. Ali, budući da su svi Židovi, svi su “isti”, čak i kada to nisu.

Potreba za “tipom” je potreba za jednoobraznim, uniformnim “objektom mržnje”. Židov za antisemitu nije subjekt, nije biće, nego predmet kojim se može manipulirati ili ga treba uništiti. Židov je potrebni “slabi neprijatelj”. Oni koji se ustremljuju na Židove čak dokazuju da posebno i ne mrze Židove, nego da su “samo objektivni”: “Pogledajmo činjenicama u oči...” - kažu i nabrajaju svoje predrasude, frustracije i fantazije kao nepobitne dokaze o postojanju židovske zavjere i krivice. Jedno od načela šovinista jest uspostavljanje predrasude kao dominantnog princip (“istine”), što može biti od (privremene) koristi u uspostavljanju “nacionalnih vrijednosti” kada se one grade u razlici prema “stranom Drugom”. Predrasuda kao znanje o Drugom znači: identificirati Drugog kao Stranog i (u ekstremnim slučajevima) uništiti takvog stranog Drugog, ali ga sačuvati kao simboličku prijetnju, kojom se objašnjavaju sve vlastite nevolje i pravdaju sve teškoće.

Upravo takvi zatočenici predrasuda spremno slijede onu populističku politiku koja se demagoški poziva na “narod” u ostvarivanju vlastitih interesa. U doba nacizma mrziti Židove je bilo patriotski. Židov je portretiran kao stranac, od nacionaliste različit, u odnosu na koga nacista-nacionalista dokazuje svoju “ispravnost”. Ako svi i oduvijek mrze Židove - tvrde i danas uzdanice ovog mentaliteta - mora da Židovi ne valjaju. Ova floskula prikriva da ni u doba nacizma nisu svi Nijemci mrzili Židove. Židovi su bili optuživani za mnogo toga, za nelojalnost posebno. I danas nacionalisti u raznim balkanskim državama kažu da su se “čak i Židovi za nas borili ili zalagali”, što dokazuje ispravnost nacionalne politike. Interesantno: svaki se narod na tlu bivše Jugoslavije, u doba rata posebno, pozivao na Židove, pozivao Židove, uspoređivao s Židovima.

Photo: Stock

Nije čudo da su ovi “stranci” postali odnedavno i meta militantnih nacionalista. Za razliku od romantičarskog nacionalizma, koji radi na vlastitom kulturnom identitetu i pri tom čak potakne isti proces u drugim nacijama, militantni nacionalizam (šovinizam) svoj identitet izgrađuje tako da ništi svaki drugi. Nedavno se takvo što dogodilo u Srbiji, gdje je antisemitizam uzeo maha: jedna tamošnja potpuno nacistička internet stranica je izuzetno posjećena, objavljuju se adrese ljudi židovskog porijekla kao indirektni poziv na “odstrjel”, lijepe antisemitski plakati, a za sve židovsko se tvrdi da je Srbima neprijateljsko... A upravo su Židovi u Srbiji imali veći doprinos kulturi, umjetnosti posebno, no u ma kojoj drugoj državi nastaloj iz nekadašnje Jugoslavije, što može voditi kontraproduktivnom zaključku da su Židovi, od Španjolske do Njemačke, stradali najviše u onim europskim zemljama u kojima su imali najznačajniju ulogu. Čudo se ranije, u svim teorijama konspiracije, srpski militantni nacionalisti nisu dosjetili Židova! (Teorija konspiracije nastaje najčešće onda kada njen pristalica nema dovoljno hrabrosti da se suoči sa svojom stvarnošću, pa hoće da sebe predstavi kao žrtvu neke strašne urote koja mu ne da da ostvari svoje. U svakoj se takvoj teoriji udružuje mitomanija o značaju “naše stvari” i osobna megalomanska narcisoidnost, što njihovog tvorca i pristalicu napokon uvjeri da su njegovi i on sam tako važni da svi, i to ništa manje nego “cijeli svijet”, kuje zavjeru protiv njih). Uz to idu priče o Židovima kao o malom, utjecajnom narodu (protivno svakoj logici, infantilna fantazija vjeruje da manje od 15 milijuna Židova - koliko ih ukupno ima - vlada svijetom), narodu u kome se svi međusobno poznaju, pomažu, u kome su svi povezani i jedan drugog k boljitku guraju (Ne znam kako to mene mimoiđe).

U ovakvim pretjerivanjima o židovskoj moći krije se i moralna podvala: ako antisemit proglasi Židova za silu, onda ne napada slabijeg, nego silu, napada “nevidljivog vladara svijeta” (čitaj: đavola) koga može raskrinkati i pobijediti, čime dokazuje svoju snagu u odmjeravanju sa (u nedemokratskim zemljama još uvijek nezaštićenom) manjinom, koju je kao opaku silu sasvim legitimno napadati. Naravno, najčešće se tvrdi da je Židovska moć ekonomska, da su Židovi trgovci, tvrdice, lihvari, lešinari, jer su Židovi u europsku ekonomiju uveli trgovinu mjenicama, što su naučili od Arapa i time doprinijeli razvoju europskog načina financiranja i bankarstvu, a dali se u trgovinu jer su ih zakonski propisi u zemljama Starog kontinenta prisiljavali da se bave isključivo trgovačkim poslovima, da bi ih kasnije ti isti zakonodavci optuživali što se bave poslom kojim su ih prinudili da se bave. Židovi su bili optuživani za otimanje “našeg”, iza čega je stajao poziv na pljačku židovskog. Pad nacionalnog dohotka u Španjolskoj poslije izgona Židova i u Trećem Reichu poslije obezvlaštenja Židova dokazuje da se ovakve pljačke ni u ekonomskom pogledu nisu isplatile. U nedemokratskim društvima, u kojima nisu osnovna prava pojedinca nego “većinskog naroda”, manjina se svaki čas obavještava da treba biti “zahvalna na gostoprimstvu” i da ne treba zaboraviti da je “manjina” e da bi se držala u pokornosti i bila stalno svjesna da je “laka meta”. Svaka je ksenofobija, kao i rasizam, alibi za porobljavanje, pljačku i zloupotrebu. Svi ideolozi, od Luthera do Rosenberga su se borili za svoju “teritoriju” i plašili se da bi njihove sljedbenike netko drugi mogao “osvojiti”. A u takvim obračunima Židovi su bili simbolička opasnost i negativni obrazac onoga što je suprotno ispravnom. Urednici zbornika Novi antisemitizam idu čak dotle da tvrde da je tretman Židova često bio lakmus test “dobrog društva”: gdje je Židovima bilo dobro (kao u renesansnoj Italiji, Turskoj XVI. i Nizozemskoj XVII. stoljeća, viktorijanskoj Engleskoj i današnjim SAD) bilo je dobro i drugima, gdje nije njima valjalo nije ni drugima, kao pod španjolskom inkvizicijom, ruskim carizmom, staljinizmom, nacizmom, Homeinijem…[3]. Slično bi se moglo tvrditi o svakoj vrsti stranaca: gdje ih u nekoj zemlji nema nešto s tom zemljom nije u redu. Gdje stranaca ima, razvija se privreda ili bar jedna njena grana - turizam. Gdje dolaze strani majstori umjetnosti, umjetnost cvate. Gdje se inkorporiraju tuđa umjetnička iskustva, umjetnost osvaja nove prostore. Kada stranci počnu napuštati zemlju sprema se kriza, rat, propast…

3.

Frustriranost, primitivizam, fanatizam, ignorancija… - sve to može spadati i u političke i u psihološke motive antisemitizma. Čim se osjeti ugroženo, biće napusti stečevine “lijepog odgoja” i u Drugom vidi “primitivca”, “crnčugu”, “cigu”, “čifuta”, pa onda ospe po cijeloj naciji (“od pojedinačnog k općem”) kojoj njegov (stvarni ili fiktivni) protivnik pripada, stane pozivati na odbacivanje i njega i svih vrijednosti koje zastupa, pa onda... U pravnoj državi zakon ne dozvoljava primitivcu da obznani sve svoje osobine; u doba svakojakih kriza, a još prije u vrijeme otvorenih nacionalnih i uopće ratnih sukoba, takav čak može biti promoviran u “heroja”. Hegel veli da nečista svijest ono vlastito prljavo pripisuje Drugom. Tako se oslobađa od vlastitih frustracija, dokazuje svoju ispravnost, ali istodobno kazuje i o sebi samoj. Nakazno uživa u svom ehu. Osobna dezorijentiranost, nezrelost ili ekshibicionizam može voditi u takvu “želju za razlikom” u kojoj se zastupa izopačeno kao ispravno. Antisemiti i nehtijući rade na židovskoj svijesti o pripadnosti i identitetu. Ako išta u navali antisemitizma tješi, onda je to činjenica da su autori antisemitskih tekstova egzemplarni glupani na čije su istupe uvijek reagirali prominentni intelektualci i javni radnici, kao i demokratski orijentirane organizacije, pri čemu su klerikalni krugovi ostajali indikativno nijemi.

Antisemiti su obično veoma dosadni. Ponavljaju floskule iz jedne loše knjige ruske političke nebuloze, kojoj dodaju vlastitu nepismenost na koju se ponose. Antisemiti uvijek i nadasve vjeruju u svoje gluposti - u želji da se bude fašist nema suvišnih “zašto” - a glupost, ta najveća “svjetska sila”, doista može biti bezgranična (A. Einstein: “Samo dvije stvari su beskonačne: svemir i ljudska glupost. A za svemir baš nisam siguran.”). Takvi u svojoj mržnji ili bar podcjenjivanju ljudi iz drukčije “rasne skupine” nalaze golemu utjehu: blago meni, susjed mi je rođenjem gori od mene... Kada bi takvi bili “samo” antisemiti, rasisti i ksenofobi, sve bi još nekako bilo snošljivo. Stvar je u tome da se oni ni međusobno, da oni najčešće nikog i ništa ne vole. Pa ni sebe same. Takvi ostaju zatočenici svog vlastitog jada. Ponekad naravno u antisemitskim shemama i klišejima ima i naivnosti i nesmotrenosti. Mladi Libijac mi hvali Hitlera, dječak Indijanac, koji je 2005. godine pucao u svoje školske drugare, smatra Hitlera svojim uzorom, balkanski antisemiti ga pozivaju za krunskog svjedoka, a u Bombaju jedan restoran 2006. biva nazvan njegovim imenom “da bi privukao goste”… A svaki od spomenutih bi bio meta Fürerovih “rasnih zakona”. Kada bi to znali, možda bi ga se i odrekli. Ali, problem nije u tome. Problem je što svaki od njih traži u sebi svog Hitlera. Problem je u tome da nacizmu nema kraja. Mijenja mu se oblik, nalazi novi objekt, primjenjuje drukčiju metodu, ali hoće isto: neravnopravnost, poniženje, ropstvo, uništenje. Naravno, može mi se primijetiti da antisemitske ispade dramatiziram, da oni nisu ni tako česti, ni tako opasni, bar ne onako kao što su to bili u doba inkvizicije ili nacizma. Tada se prisjetim filma Cabaret (1969.), filma u kome uznemireni mladi Amerikanac pita svog njemačkog prijatelja brinu li ga pojave nacista. “Lako ćemo s njima!” - kaže pomalo arogantno, a svakako samouvjereno njemački plemić. On to kaže o nacistima tridesetih godina… Tih godina su mnogi vjerovali da je nacistička Njemačka zemlja znanstvenih šarlatana, političkih klaunova i njihovih zaluđenih sljedbenika. Danas znamo što takvi mogu kada se dokopaju moći. Antisemitizam, rasizam i ksenofobija nas obavještavaju o duhovnom, političkom, etičkom, o ideološkom stajalištu (stanju) sredine u kojoj takve pojave bujaju. A gdje ih ima valja biti na oprezu.

[1] H. Fein Ed., The Persisting Question. Social Perspectives and Social Contexts of Modern Antisemitism, Volume 1, 1987, str. 72

[2] Jacob Katz, From Prejudice to Destruction. Anti-Semitism, 1700-1933, 1994, str. 4

[3] Paul Iganski & Barry Kosmin, A New Antisemitism? Debating Judeophobia in 21st-Century Britain, 2002

star
Oceni
4.38
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak