Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Slike tih vremena: Ratni veterani i veteranke (2)

Država nas je zaboravila

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Cropix/ Nikola Vilić

Knjiga "Slike tih vremena: Životne priče ratnih veterana i veteranki i članova njihovih porodica" koju je nedavno objavio Centar za nenasilnu akciju donosi 14 usmenih istorija ljudi koji su na razne načine učestvovali ili bili uvučeni u rat na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 1995. godine. U knjizi se mogu naći lične priče učesnika rata koje su javnosti uglavnom znane, ali je poseban akcenat stavljen i na iskustva članova njihovih porodica, te na priče iz ženskog ugla, koje nemaju mnogo prostora u javnosti, obzirom da se rat percipira kao "muška stvar". Svedočanstva koja donosimo najbolje oslikavaju posledice rata te približavaju drugu stranu priče - ličnu, jer uglavnom imamo priliku čuti politiku. Svi intervjui su rađeni tako da su namerno ostavljeni načini vođenja razgovora da bi se što bolje stekla slika o sagovorniku. "Ovu knjigu potrebno je čitati otvorenog srca, pristupiti pričama s razumevanjem, pokušavajući da shvatimo šta stoji iza njih...", napisala je u predgovoru Helena Rill

GORDAN

* Za početak, kada si rođen, gdje si rođen i gdje si odrastao?
Pa, rođen sam u Zaprešiću, 5. 11. ‘66. Tu sam i odrastao.

* Da li želiš reći nešto više o svojoj porodici i obiteljskoj povijesti?
Pa, jedino što bi možda za ovaj razgovor bilo interesantno je činjenica da sam iz porodice roditelja oba člana SK, koji me nisu odgojili nacionalistički ili na neki drugi negativan način, možda je to jedino interesantno. Gotovo.

* Čime si se bavio prije rata i gdje si živio u to vrijeme?
Prije rata sam studira’ i živia sam u Zagrebu. Ništa posebno.

* Odslužio si JNA?
Odslužio sam JNA u Petrinji i Virovitici, granične jedinice, ‘86. i ‘87.

* Je l’ se tada moglo pretpostavit da će bit rata? Je l’ bilo kakvih pokazatelja da se nešto sprema?
Nisam o tome nikada razmišlj’o.

* Kakva je bila atmosfera u Zaprešiću, u Zagrebu, u mjestu gdje si živio prije rata? Kako je tebi bilo?
Pa, problem je u tome što sam ja zapravo taj period prije samog rata proveo u Jedinci za posebne namjene policije, zbog čega sam... gdje sam zapravo bio duže vrijeme, tako da se prije samog početka rata nisam kretao među građanima, nego sam bio među svojim kolegama i zapravo je rat počeo, ako rat smatramo... hm... Pogibija. Početak rata – pogibija policajca Jovića na Plitvičkim jezerima. Bar ga ja tako smatram, da je tu počelo... Neke stvari sam zna’ i čuo sam bio u jednici koja je osiguravala najviše državne dužnosnike, i dosta toga smo čuli od kolega koji su bili njihovi vozači, a koji su bili pripadnici te jedinice, tako da sam dosta stvari čuo kako se priprema i šta će se zapravo desit’. Prije samog rata, puno prije, znači godinu – dvije, na fakultetu, s obzirom da se radilo o Fakultetu političkih znanosti, studij Općenarodne obrane, pričalo se o tim nekakvim političkim previranjima koja su tada počela. Međutim, osobno nikada nisam vjerovao da bi do toga moglo doć’ ili nisam razmišljao u tom smjeru.

* A kako si ti dospio u vojsku? Da li si mobiliziran? Da li si se dobrovoljno javio? Kako si dospio, uopće, u specijalnu policiju?
Pa, ta previranja su počela negdje ‘89.–’90. Ja sam se devedesete, još tijekom ljeta, javija za policiju i tako sam jednostavno, na temelju svojih psihofizičkih karakteristika koje sam pokazao na liječničkim pregledima, bio raspoređen u specijalnu policiju, iako, na mjestu gdje je to pisalo u anketnom listiću, nisam tražija specijalnu policiju. I tako sam došao u jedinicu specijalne policije.

* Gdje si sve sudjelovao u ratu?
Pa, moje sudjelovanje u ratu je interesantno. Naime, obavljao sam te dužnosti, tako da sam zapravo ‘92., ‘93., kada su ratna djelovanja bila najjača, osiguravao europske promatrače u Hotelu I, a na prvoj crti sam bija na Baniji, u Hrvatskoj Kostajnici i kasnije u Oluji. Prošao sam put od Knina do Lapca od prvog dana. I, zapravo, na samom bojištu, na prvoj crti nisam bija puno. Međutim, u neke od ratnih akcija se zapravo može ubrojiti sam Zagreb ‘91. Sudjelovao sam u čišćenju grada od snajperista. Bija sam u toj jedinici i tako. Nešto posebno ne bih mogao istaknut’.

Predato oružje pripadnika VRSK: Oluja 1995.
Photo: Stock

* Tih snajperista, koliko je bilo?
Moja posebna jedinica nije uhvatila nijednog. Međutim, od kolega smo čuli da ih je bilo i da su uhvaćeni. Sad, da l’ je to bila baš propaganda ili nije, ne znam. Ja osobno nijednog nisam vidija, niti uhvati’.

* S kojom motivacijom si ušao u rat?
Razumijem... hm... A zapravo, kad sam ja ulazija, kad sam se prijavljiva’ za policiju, nisam vjerovao da će rata bit’. Kasnije, kad su se počela dešavati ta malo gora... hm... gore stvari, kada su kolege počele pogibat’, kada smo počeli odlaziti na terene i slično... A mogu reć’ da je nacionalni naboj u meni bio dosta visok, zahvaljujući utjecaju kolega i uopće tadašnjem stanju u Hrvatskoj. I nisam ima’ namjeru više, kad sam, kad sam došao tu, istupit’ iz toga... Tako, ne mogu reć’ da je to bija nekakav ekstremni nacionalistički naboj, da sam mrzija nekoga, nego jednostavno, vidija sam da mi je država u opasnosti. Država je već stvorena, imali smo Hrvatsku, šta bi se reklo, i sad bi bilo glupo da sam ja odustao od svega toga. Nastavija sam da me voda gonja.

* Da li se sjećaš nekih momenata kad si stigao na front, kad si stigao na prvu liniju? Kako je to izgledalo?
Prvih dana je to bilo prilično neorganizirano. Prvih je dana rat vodila policija, što se u međuvremenu zaboravlja. A, policijski časnici, to jest rukovoditelji, nisu bili niti osposobljeni, a neki od njih nisu bili niti voljni sudjelovati u tome, zato jer je u to vrijeme još uvijek bilo jako puno rukovoditelja srpske nacionalnosti koji, normalno, nisu htjeli djelovati protiv svojih. Konkretno, mi smo došli. Bili smo zapravo jedna od prvih jedinica koja je došla na ratno područje, konkretno Hrvatsku Kostajnicu i tada smo... I bili smo zapravo, prva jedinica koja je doživjela otvoreni... hm... napad tadašnje JNA. Ne mogu se sjetiti sad točnog datuma, početak osmog mjeseca ‘91. Tada je, zapravo, otvoreni rat nastao između jugoslovenskih snaga, srpskih snaga u koje se ubraja Jugoslavenska narodna armija i hrvatskih strana. Prije su to bili isključivo srpski pobunjenici. Hm... Neki od policijskih rukovoditelja su se snašli, neki nisu. Dosta je sve to bilo kaotično, tako da je ta akcija završila napuštanjem, to jest, povlačenjem i evakuacijom hrvatskog stanovništva iz Kostajnice, što sam ja dosta teško podnio. Dolaskom u Zagreb sav sam se izgubija. Ostavija sam, sjećam se da sam ostavija pušku u kamionu, plaka sam i tako. Pogodilo me to šta smo na taj način izgubili Kostajnicu. Mislim da je... Netko o tome možda zna više, ali, ali, vrlo je ružno bilo. Pogodilo me to jako.

* Šta je bilo vrlo ružno?
Pa, način na koji smo napustili Kostajnicu. Bez borbe, bez ičega. Zapravo mislim da smo se kukavički ponijeli, a... kako mi unutar Kostajnice... Jer treba se isto znati da je zapravo... Mi smo ulazili kroz obruč u Kostajnicu, jer je Kostajnica bila u obruču. Nikakvu pomoć nismo dobili. Logistika je bila katastrofalna, nismo imali niti šta za jest, niti municije, niti zdravstvene opreme. Apsolutno ništa nismo imali. I normalno, nakon nekoliko dana kad smo ostali bez ičega, s onim šta smo još imali kod sebe, morali smo napustit Kostajnicu. Inače, da se napad nastavija, da nismo to napravili, jednostavno bi se desilo i ono što se desilo kasnije u Kostajnici – pala je uz gomilu zarobljenih i ranjenih i ubijenih naših ljudi. Osobno smatram da je to sve zbog jako loše organizacije i zbog jako loše logistike jer sam razgovarao i sa ljudima koji su... hm... u Kostajnici bili tih dana kada je Kostajnica drugi put pala i pričali su mi da nisu imali municije isto tako ka’ što nismo imali mi prvi put.

* Koji su bili tvoji zadaci u toj jedinici?
A bija sam običan vojnik. Ništa posebno. Pješadinac. Znači, zadaci koji su imali svi ostali vojnici.

Photo: Stock

* O čemu se pričalo na ratištu? Kako je bilo tamo? Strah? Osjećaj?
Pa, bilo je, mislim, normalno da nas je bilo strah. Normalno. Nekih je ljudi bilo više strah, nekih ljudi manje. Razgovarali bi šta nam se to desilo. Da l’ je to sve tako moralo bit? Neki su bili prilično ekstremno raspoloženi – ubit ćemo, zaklat ćemo i te pizdarije. Na kraju znam priču, ne iz Kostajnice nego baš iz Plitvica, na onoj akciji u trećem mjesecu kada je Josip Jović poginuo... Znam priču o čovjeku koji je iz Rakitja ili iz Lučkog, ne znam sad točno, nije bitno, koji se busao u prsa: Ubit ćemo, zaklat ćemo! A kad je zapucalo, usra’ se bukvalno u gaće. Usra’ se, baš se usra’. A tako slično je bilo i kod nas. Busanje u prsa, na kraju kukavičluk, skrivanje i tako. Nekog velikog nacionalnog naboja nije bilo, uglavnom, početak tih borbi, i normalno, s obzirom na prvi otvoreni napad jugoslavenske vojske na hrvatsku policiju, velika mržnja prema njima, izdajstvo, ovo, ono, zašto to, zašto tako, bla, bla.... Eto, što se toga tiče.

* Kako ste doživljavali neprijateljsku stranu?
Pa, zapravo smo mi... Što se tiče same Kostajnice, svi su bili neprijatelji. To je ono najgore što smo mi ušli u Kostajnicu, a sa svih strana smo bili okruženi srpskim snagama; i sa strane prema unutrašnjosti Hrvatske i sa strane preko rijeke koja prolazi Kostajnicom, ne mogu se sad sjetiti koja, Una. Naime, sve su to bila srpska sela, a Hrvatska Kostajnica, zato se i zove Hrvatska, šta je bila hrvatska, je l’, je naseljena većinskim hrvatskim stanovništvom koje smo mi došli braniti. Međutim, kako ćeš ga braniti kada si okružen? Apsolutno okružen sa svih strana Srbima. I normalno, bili smo neprijateljski prema njima raspoloženi. Oni su pucali na nas, je l’? Pucali smo i mi na njih, ali bila je tu jedna malo, opet kažem, blesava situacija. Mi smo imali zapovijed: pucajte isključivo na pobunjenike; ne pucat’ u hrvatsku vojsku, ne pucat’ preko granice, s obzirom da je Hrvatska već tada bila priznata; ne pucat’ u Bosnu. A dobili smo situaciju da pobunjenike koji su trebali doć’ sa Čukut brda, to se tako zove prema tamo Glini, a nismo vidjeli nikog. Vidjeli smo normalno da od tamo dolaze mine, vidjeli smo... Minobacači su nas gađali od tamo. Međutim, ni jednog pobunjenika, četnika, da budemo otvoreni, nismo vidjeli, a bili smo napadnuti od strane JNA i pobunjenika s bosanske strane u koju nismo smjeli djelovat, je l’. Šta bi se stručno reklo.

* Je l’ bilo pljačkanja i ratnih zločina?
U početku nije. U početku nije zato jer jednostavno, ne znam sad zašto, al’ u početku nije bilo pljački. Drugačije, jednostavno drugačije se razmišljalo. Bija je rat, pravi rat, idemo se obranit. Stvarno ja nisam vidija... Mi jesmo ušli u prazne kuće, vjerojatno srpske, al’ nit’ smo palili, nit’ smo šta uzimali, nit’ smo razbijali, nit’ smo uništavali. Možda zato što smo bili policija, ne znam. Nisam tada, znači u početku, nisam vidija, ni jedan ratni zločin. Međutim, kasnije, kad sam bija u Oluji, i u međuvremenu, čuja sam da se to dešava, a u Oluji sam i osobno vidija rezultate. Je, palilo se, ubijalo se, svašta se radilo... Bilo je ratnih zločina.

* Možeš li ispričati još neka iskustva, nešto što ti je ostalo upečatljivo iz rata. Da li bi nešto rekao?
A šta ja znam?! Mene osobno... Puno sam toga vidija, svašta sam vidija, ali, ali da je nešto ostalo upečatljivo, onda bi vjerojatno imao i PTSP. Ovako sam to... Nisam izbris’o to iz glave, međutim, vidija sam ubijene, vidija sam spaljene, vidija sam spaljene kuće, minirane kuće, uništene kuće. Vidija sam zarobljenike koji su dobivali batina, čuja sam o njima. Sve sam vidija. Sve je to upečatljivo, ali, hvala Bogu, nije mi ostavilo traga. Sad možda (smijeh), možda sam ja lud, al’ dobro je!... (nerazumljivo u šali) je zdrav. Ali upečatljivih stvari, nešto veličanstveno, ne znam.

* Neki neobičan događaj?
Neki neobičan događaj? Ne mogu se sjetit’. Možda sam izbrisa’ iz glave namjerno. Stvarno ne znam.

Doček hrvatskih vojnika 1995. godine
Photo: www.dw-world.de

* A što ti je bilo najteže?
Ma, najteže je bilo u početku to što se nismo smjeli branit’. I šta smo vidjeli da je to strava. Ja sam konkretno u bivšoj JNA bio u graničnim jedinicama koje su poluelitne postrojbe, poluspecijalističke postrojbe. Zatim neke stvari o vojsci sam naučio na fakultetu kao profesor obrane i zaštite, kao student zapravo obrane i zaštite. Neke stvari sam naučio u specijalnoj, i najteže mi je bilo što sam vidio da neke osnovne stvari vezane za vođenje oružane borbe ljudi ne znaju, to ljudi rukovoditelji, i da se ne postupa po tim nekakvim osnovnim pravilima oružane borbe. Totalna neorganizacija. Ne zna se tko šta radi. Recimo, najosnovnija stvar, podjela uloga u odjeljenju – zna se da imaš zapovjednika odjeljenja, mitraljesca, donositelja municije, donositelja ovoga, logistike. Toga ništa nije bilo. Mi smo dobili gomilu naoružanja i ‘ajte vi se sad borit, je l’? Nikom ništa nije rečeno; totalna neorganizacija. To je kao prvo šta me pogodilo. Kasnije sam, zbog toga šta sam to napomenuo, od nekih ljudi označen kao filozof, je l’. I to od ljudi koje blage veze nemaju o tim stvarima, šta mi je kasnije odmoglo i u napredovanju u policiji. Druga stvar, taj šok kad smo došli u Kostajnicu, i ne smiješ pucat’ u ovo, i ne smiješ pucat’ u ono, a oni tebe gađaju, je l’. Avioni te gađaju. Konkretno, mi smo doživjeli otvoreni napad avionima. Bacali su na nas šta su bacali, granate, bombe, pucali iz mitraljeza, a mi ne smijemo na njih pucat’, je l’. Četnici, pobunjenici, vidim ih, stojim na brdu. Vidim ih kako izlaze iz autobusa, kako se namještaju, kako pucaju po nama. Mi ne smijemo odgovarati. Mislim, kakvo je to vođenje rata, je l’? To su stvari koje su me, ono, totalno iživcirale, iznervirale. I onda, činjenica da su tadašnji rukovoditelji, kako policijski, tako kasnije i vojni, bili totalno nesposobni. Ne svi, ali velika većina. A neki su postali čak i generali, je l’. To je nekoga k’o recimo ja koji sam nešto znao, a totalno sam marginaliziran što se toga tiče da bi prenio nekakvo znanje ili iskustvo; dok su drugi busajući se u prsa i vičući „Naprijed!“ išli dalje, je l’, i zbog kojih su... Činjenica je da je puno ljudi poginulo totalno bez veze zbog nesposobnosti rukovoditelja, časnika, bilo policijskih, bilo vojnih. To je jedna od najgorih stvari, recimo, šta mi je ostala iz rata. Na žalost, nitko te ništa ne pita. Medalje se dijele, je l’. To je to.

* Jesi li tokom rata ostao u kontaktu s porodicom?
Pa, dok sam bio na prvoj crti, normalno da nisam. Nismo mogli kontaktirati. A ovo ostalo sam bija doma. Nisam ja puno ni bija u ratu. Kažem, možda ukupno trideset dana. Ostale sve zadatke sam obavlja’ normalno kroz radno vrijeme. Osim kad je bilo ono najgore, ‘91., ‘92., kad su se zapravo borbe vodile i u Zagrebu. Onda sam zna’ po pet, šest dana ostajati u postaji. Ali onda se znalo kako je. I znam da mi je tadašnja cura, sadašnja supruga, bila kod mojih roditelja, ili je bila doma, al’ računa’ sam neće se ništa desiti, pa i nije se, hvala Bogu, ništa desilo. A roditelji, hvala Bogu, bili su u Zaprešiću, gdje, koliko ja mislim, nije bilo nikakvih ratnih djelovanja. Tamo nije ni vojske bilo. I brat i sestra i tako.

* A kad si oformio obitelj?
Za vrijeme rata sam se oženio, konkretno, baš za vrijeme dok sam bija na osiguranju ovih europskih promatrača. Iskoristija sam priliku, oženija se, sjećam se da sam dobija tri dana slobodno i tako. Petak, subotu, nedjelju, to obavija. U ponedjeljak došao radit’ opet ponovo i tako. Luka, prvi sin, je rođen ‘92., znači tijekom rata, je l’. Ono, u prvo vrijeme kako sam bija u tim, u stvari ne, već sam otiš’a. Ali, nakon tih svih, zapravo najveće borbe su se vodile ‘91., ‘92., a Luka je rođen krajem ‘92. Krajem ‘92., ‘93., pa čak i ‘94., dok sam živija još u Zagrebu, kasnije sam se preselija u Split, nije bilo nekih velikih borbenih djelovanja u kojima sam i sam sudjelovao. Znači, gotovo da je bija normalan život. Jedino što se vidjelo da je rat, što se tiče kod nas u policiji, da smo davali terene, i to šta je bija grad pun vojske, je l’, Zagreb. Inače sam počeo onda raditi u krim policiji, kasnije u temeljnoj policiji, i radili smo uglavnom normalne poslove. Ja osobno u to vrijeme više nisam radija nikakve poslove vezane za rat, sam rat u to vrijeme. Zagreb je živija normalno.

Photo: stock

* Koliko si konkretno bio dugo u ratu?
Gledaj, ne može se... U ovom slučaju se ne može govorit’ o sudjelovanju u ratu samo na prvoj crti bojišta, zato šta nije prva crta bojišta bila samo tamo gdje je bila. Jedno vrijeme je prva crta bojišta bila kompletna Hrvatska. I meni konkretno u dokumentima piše pet godina, sedam mjeseci i pet dana sudjelovanja u ratu. Al’ to nije pravo sudjelovanje u ratu u smislu da sam ja pet godina sedam mjeseci i pet dana puca’. Nisam, nego sam radija normalne poslove, ali za razliku od vojske mi smo svaki dan mogli otić’ na teren. Dođeš ujutro na pos’o, ili ti navečer jave da ujutro ideš na teren. Vojska je malo drukčije bila organizirana. Oni bi otišli na teren, pa bi se vratili, pa bi bili mjesec dana mirni. Ti nikad nisi znao u policiji, tad sam već prešao u temeljenu policiju, hoću li ja sutra ić’ na teren il’ neću. Neko vrijeme su se svi ti tereni čak bili i ukinuli. Znači, policija više, temeljna policija više uopće nije ni u čemu sudjelovala. Bila je formirana vojska i vojska je bila za oružanu borbu. I to je to. Tako da sam zapravo na prvoj, prvoj crti bojišnice bio negdje oko mjesec dana. Ne u komadu, nego rascjepkano. Znači, u tih pet godina, sedam mjeseci i pet dana, svega mjesec dana sam bio na nekakvoj klasičnoj prvoj crti bojišnice.

* Da li se sjećaš kad je došlo do završetka rata?
Ma dobro, mislim, sad kad se poveže ovo šta sam do sada rekao, zapravo, može se reć’, nakon Oluje je bilo, zapravo, sve gotovo. Oslobođen je velik dio Hrvatske. Mi smo još nakon same Oluje, akcije Oluje koja je formalno trajala četiri dana, mi smo davali još terene, svi bi ostali po mjesec dana, je l’, a to je bilo negdje do, pa čak i poslije prvog mjeseca, čak u ‘96. Mislim, stvarno sad ne znam, sam rat po Zakonu o obrani, ili po hrvatskim braniteljima, ja ne znam čime je to regulirano, se vodi do 1. 1. ‘96. Policija je još nakon toga davala teren, u Vukovaru, recimo. Znam da su moji išli u Vukovar, Lapac, bogami se ne sjećam. Znam da su se još u ‘96. davali ti tereni, to jest održavalo se stanje kakvo je na tim oslobođenim područjima. Zapravo, vojska je, dakle, moglo bi se reć’ da je vojska završila s ratom puno ranije od kada je nastalo to konačno mirnodopsko razdoblje jer je policija ostala na tim područjima. Kužiš?

Znači, vojna djelovanja su prekinuta, ali su morala ostat’ policijska djelovanja. Znači, ustrojit’ ustavni poredak Republike Hrvatske na oslobođenim teritorijima. Znači, sad ja ne znam, ne sjećam se stvarno kad je neko reka’: „Rat je sad završen“, jer je taj datum zapravo i revidiran, koliko se ja sjećam. Meni se računa sudjelovanje u ratu, ja mislim, do kraja Oluje, a još je to kasnije produženo, tako da ja mislim, da čak imam i više od ovih dana.

* Kako je bilo nakon Oluje? Da li se to osjetilo?
Pa jê, osjetilo se. Ljudi su shvatili da je to-to. Znači, kad je definitivno pala srpska Krajina, shvatilo se da je to gotovo. I u svijetu je bila atmosfera takva da se znalo da se više to ne može vratit’. I bila je jedna optimistična atmosfera, opet nabijena nacionalistički, da tako kažem, ali recimo u nekakvom pozitivnom tonu.

Spaljene kuće u Krajini 1995. godine

* Kako je tvoje ratno iskustvo utjecalo na odnose s porodicom i prijateljima?
Gledaj, kad bi se... Kad bi sve nas, do jednoga, koji smo sudjelovali u ratu, na bilo koji način, a koji već nismo bili na liječničkom pregledu, kad bi nas se sad pregledalo, kad bi nas pregledao tim stučnjaka, garantiram da bi svi imali najmanje dvadeset posto PTSP-a. Garantiram. Neko i više. Manje ne bi bilo sigurno. Sve je to na nas utjecalo. Živčani smo; većina nas je živčana. Ogorčeni smo na neke stvari koje su se dešavale i tijekom rata i koje se sada dešavaju. Osjetljivi smo na društvenu nepravdu. Stariji smo, iskusniji, drugačije gledamo na svijet. I to ne samo ja; svi smo takvi. Većina nas je takva. Osim onih koji su se, koji su se zatvorili u nekakav svoj svijet i o tome ne razmišljaju. Ja ne mogu o tome razmišljati, ne ne razmišljati. Znači, ne mogu o tome ne razmišljati jednostavno iz razloga šta se smatram sudionikom stvaranja ove države koja mi je apsolutno kao i drugima, okrenula leđa. Nervozan sam, svađam se. Dosta sam eksplozivan što se toga tiče. Osjetljiv. Jê, utjecalo je na to, na moje odnose s obitelji. Možda se to sad najviše vidi u odnosu na starijeg sina koji je rođen za vrijeme rata, i koji nije baš do svoje treće godine puno ćaću viđa’, ustvari. Ne samo radi sudjelovanja u ratu, nego je posao bija takav, nezgodan. Dosta smo mi radili za vrijeme rata produženo. Doša’ bi kući u nekim periodima samo prespavat’. Znači, nisam ima’ prilike se igrat’ sa djetetom, ka’ šta su se igrali drugi roditelji. I tako. Normalno je da je utjecalo na odnos. Jê! Ma, je, je utjecalo je na, na .... U dosta lošim sam odnosima sa starijim sinom. Sad, hm... Ne znam. On neke stvari ne zna jer je bio mali. Normalno da ne zna. Ali, činjenica je da stručnjaci kažu da dijete šta doživi do treće godine, da to bitno kasnije utječe na njegov razvoj. Doživija je svašta, čak i neke neugode koje nisu nimalo vezane uz rat, tako da čak ne mora to bit’ to, je l’, ali... Rat me je promijenio. Svakako.

* Možeš li to opisati?
Mogu opisat’. Kažem, bija sam smireniji prije rata. Eto, to je ono, sve bi se moglo, nisam ja bija smireniji, nego svi smo bili smireniji. Drugačije smo razmišljali, drugačije smo se ponašali. Imali smo drugačije vrijednosne stavove, šta bi se stručno reklo, je l’.

* Kako je to ratno iskustvo utjecalo na razmišljanje o samom ratu i vojsci? Kakav je sad tvoj odnos prema vojsci i ratu?
Negativan, pozitivan stav... hm... Pa to isto, već sam se dotaka’ nešto slično. A činjenica je da je u našoj vojsci bilo tako kako je bilo. I u policiji i u vojsci. Prije rata nosija sam dugu kosu i nisam nikad razmišlja’ o to me da ću bit’ policajac ili vojnik. Nisam bija hipik, ne može se reći da sam bija hipik i propagira mir i ljubav, ali nisam volija vojsku. Mislim, volija. Bija sam u toj JNA, odradija sam svoje. Smatram pošteno, prije rata. U smislu da sam radija šta je trebalo, ništa previše, ništa premalo. Al’ nisam ima neki pozitivan odnos prema vojsci, a isto tako nemam sad nikakav odnos prema vojsci. I prema ratu. Najgluplje mi je kad netko kaže nije to moj rat. Zadnje je to rekla Severina, pa se onda ispravila i rekla: „Ali o domovinskom ratu imam najbolje mišljenje.“ To je, to je jako glupa izjava... Hm... Neodgovorna izjava. Onaj tko to kaže jednostavno ne razmišlja o tome šta je rekao. Kao prvo, možda je u početku rata bilo nekih provokacija od naše strane, povijest će dokazati i pokazati da je, to je činjenica.

* U kom smislu?
Pa, da smo neke stvari izazvali. Zna se šta je radio Šušak, zna se šta je radija i koje su pizdarije radili. Neke stvari smo izazvali, to je činjenica, to će povijest pokazati. Ne bih sad o tome govorija... Ali... Što se tiče odnosa prema ratu; to je bija naš rat. Ne može, ja, ja... Vrlo bih ružno reagira’ da ne’ko meni kaže: „To nije bija moj rat, zašto ste se borili?“ Ma ima takvih priča. Ima takvih priča sada među nama koji smo bili sudionici rata. „E, za kurac smo išli u taj rat.“ Dobro, ali to sve zbog sadašnjeg stanja u državi i sadašnjeg odnosa prema nama koji nismo stradalnici domovinskog rata. Ja sam se iz rata izvuka’ živ i zdrav, pod navodnicima. I zahvaljujući tome nisam dobija ništa, al’ sada ne bih o tome. Ali o ratu konkretno ne mogu imati negativno mišljenje zato šta je taj rat nama bio nametnut i činjenica je, osim sudjelovanja Hrvatske vojske u borbama po Bosni, za koje ja smatram da su opravdane, vojno opravdane, politički neću govorit’, ali vojno su opravdane. Hm... Mi nismo došli niti do Beograda, ni do Zemuna. I kad mene... Bogu fala što nisam doživija da netko meni u oči kaže u tom smislu: „To nije bija moj rat, ja sam mora’ napustit Hrvatsku.“ A čiji je bija rat ako nije bija naš rat. Hrvati su trebali u tom ratu sudjelovati i onaj koji nije je za mene izdajica. Međutim, ne’ko drugačije razmišlja. Mi smo trebali u tom ratu sudjelovati i trebali smo borit’ se za Hrvatsku. Onaj koji je pobjega’, a znam ih nekoliko koje više u životu nikad nisam vidija, za mene je kukavica i izdajnik. Izdajnik, ajde, ne kukavica. Ali izdajnik je svakako. I nemam negativan odnos prema vojsci i prema ratu u ovakvom smislu. To šta sad naši vojnici idu u, nekada nazovimo tako, krizna žarišta, jebi ga, i tuđi vojnici su kod nas dolazili. Šta sad? To je naša obveza. Moj sin, ovaj stariji, zainteresiran je za vojsku i želi nakon škole ić’ u vojsku i ja mu to ne branim. Supruga brani, ja ne. Svjestan sam činjenice da može ić’ isto tako u neka krizna žarišta, ali ako on to odabere, ako to želi, to je njegov život. I nemam prema tome negativan stav. Nisam pacifista.

Photo: Milan Cvetković

* Da li bi ponovno išao u rat?
Bi’, iša’ bi’.

* I za šta bi ratovao?
Iša’ bi’ isključivo u isti takav rat kakav smo vodili. Samo bi’ volija da se vodi na drugi način. Znači, da nema onih negativnih stvari koje su se dešavale. Mislim, osobno mislim, kad bi se nešto slično ponovo dogodilo s obzirom na sadašnje iskustvo i sadašnji ustroj, mislim da se više ne bi dešavale takve stvari.

* Kakve stvari?
Pa, ti ratni zločini i te pizdarije. Mislim da se više ne bi mogle dešavat’. S obzirom na ustroj, s obzirom da je to sad, da je ustrojeno i zakonodavstvo na neki način, s obzirom na to da postoje takva negativna iskustva koja su rezultirala zatvaranjem hrvatskih branitelja... Jebi ga, šta si napravio izvoli sad kusat’! Ja sam ima’ situaciju u specijalnoj kad sam bija, da su se njih nekolicina isto hvalila: „Ubit’ ćemo, zaklat’ ćemo kad uđemo u srpsko selo.“ Ja sam reka’: „Jebi ga, morat’ ćete prvo mene jer vam ja to neću dat’“. A kako smo bili dobri, ja sam živ, oni nisu u zatvoru, znači nije nitko ništa radija, je l’. E. Je, kad bi ponovo došlo do toga, iako mi sada svi, kad se uhvatimo pričat’ o tome, s obzirom na situaciju kakva je i situaciju da mi koji smo ostali živi i zdravi nismo dobili od države ništa, nismo se za to ni borili, ali postoje ti koji se isto nisu borili, a dobili su ne previše, nego puno previše... hm... Ipak bih ponovija ono što sam napravija.

* Da li si se pridružio nekoj veteranskoj organizaciji?
Nisam, ne. Od početka sam vidija da tu nešta ne štima. Nisam ja toliko pametan, nego jednostavno, eto, vidija sam. Ali, činjenica je da je u onom bivšem sistemu nakon Drugog svjetskog rata postajao je SUBNOR, Savez udruženja boraca Narodno-oslobodilačkog rata, i on je bija jedinstven. Normalno, po republikama. I kao takav, utjecao je na mnoge stvari. Uvijek se SUBNOR moralo pitati za ovo, za ono. Međutim, utjecaj ovih sadašnjih udruga na državnu politiku i na nekakvo državno ponašanje je stravičan. Ne pita ih se, al’ ako se nešto napravi što njima ne odgovara, e, onda je bože sačuvaj. To je kao prvo. Kao drugo, ima ih milion. Zašto ih ima milion? Kome to treba? Zašto nije jedna jedinstvena udruga? To je ono što kod nas Hrvata nikad nije valjalo, uvijek smo bili razjedinjeni, udruge se međusobno svađaju, ne mogu se, apsolutno ništa u tome ne vidim. Uopće ništa pozitivno u radu tih udruga ne vidim, dok se ponašaju ovako kako se ponašaju. Kao policajac, ima’ sam gomile situacija da su članovi takvih udruga radili probleme lokalnoj zajednici. Recimo, državno je poznat Željko Strize iz Kaštela; njega svi znaju. To je čovjek, svaka mu čast, sudjelova’ je u ratu, dva, tri puta je ranjen i svaka mu čast. Dobija je za to što je ranjen, dobija je i odlikovanja, i status invalida domovinskog rata, stan, auto, bla, bla, bla, ovo, ono. Al’, brate mili, ka’ i svi ostali, miješao se u sve i svašta. Baca’ je bombu na policiju. Smatra’ da je izvan zakona. Ne znam, mislim... A da nitko od njegovih iz tih udruga nije reagira’, nego je sta’ na njegovu stranu. Čekaj malo! Smatram da nitko nije iznad hrvatskih zakona, bez obzira (smijeh) na sve. Ali, jednostavno ništa pozitivno u tim udrugama nisam pronašao. Nisam se ni učlanjiva’ nikad ni u jednu. Sada sam se učlanija u Udrugu hrvatskih policajaca – sudionika domovinskog rata, s obzirom da smo vidjeli da nam je napravljena nepravda. Zašto sam se učlanija baš u tu udrugu... Kolega je odlazija u penziju, obračun mirovine je takav kakav je. Činjenica je da oni koji su bili u bivšoj miliciji, za policijski pos’o, i koji su tijekom svog službovanja u policiji bili obični policajci, imaju sad mirovine između tri i četiri i pol tisuće kuna. Moje kolege koji su bili sudionici domovinskog rata i otišli u penziju imaju između dvije i tri. To želimo ispravit’. I glavni cilj te udruge je upravo to. I zato sam se u nju i učlanio da bi’ danas sutra otišao u mirovinu neku normalnu, a ne da mi se sudjelovanje u ratu uzima kao minus jer smo mi tijekom rata imali plaću od stopedeset maraka i kada se to uzme u tih četiri, pet godina, kad se to uzme u prosjek obračuna plaće, normalno da nam prosjek pada. Moje kolege koji se sad zaposle, prva plaća im je četiri i pol tisuće kuna, jedan plus jedan, jednako dva. (Smijeh) Je l’?

* Kako je to tvoje iskustvo utjecalo na tvoj život?
Kako je utjecalo na moj život? Tako da se previše nerviram i da sam osjetljiv previše. Eto, tako je utjecalo.

* Jesi li zatražio lječničku pomoć i je l’ ti pružena bilo kakva pomoć?
Ne, ne, nisam. A, činjenica je da smo živjeli... Ne, ne, nisam... Kažem , nisam samo ja; svi smo živčani, je l’... Smatram da je to trebalo malo drukčije rasporedit’. Slažem se s tim da su stradalnici, poginuli, invalidi trebali dobit’, al’ isto tako smatram da su dobili previše. I oni, i oni koji su iza njih ostali, za razliku od nas koji smo... Evo, malo ću ironizirat’: ja imam pet godina, sedam mjeseci i pet dana ratnog staža, je l’ tako, i nisam dobija apsolutno ništa. Povlasticu za uvoz automobila. Da sam ja uveza’ Ferari, i da nisam mora’ platit’ porez, e, onda bi reka’: „E, dobija sam od države dvajst tisuća eura, je l’“. Dobili smo sad ove dionice, fond propada, ja ih ne želim prodat’. Možda i bez toga ostanem. Jebi ga. Ali, generalno, sudjelovanje u tom ratu više mi je odmoglo nego pomoglo. Al’ sva sreća, živ sam i zdrav (smijeh), pa me to drži.

* Da li bi još nešto dodao što nismo pokrili intervjuom?
Trenutačno mi ništa ne pada na pamet, ali, ali, ali mislim da moje sudjelovanje u ratu nije toliko bitno da bi ja mogao još nešta dodat’. Sudjelova’ sam u ratu zahvaljujući nekakvim okolnostima. Posebna okolnost je da sam dugo čuva’ te evropske promatrače, duže od prosjeka. Ljudi su ostajali po dva tri mjeseca, a ja sam osta’ devet mjeseci. Tih devet mjeseci su bile zapravo najžešće borbe. Ja sam se na neki način izvuka’ i možda, možda zapravo nemam ni pravo razgovarat’ o domovinskom ratu, o sudjelovanju u ratu, kad sam eto, vrlo skromni udio dao u svemu tome, ali sam ponosan i na to. Eto.

* Hvala.
Molim.

* Sledeći nastavak feljtona objavljujemo u ponedeljak, 26. septembra

star
Oceni
4.30
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak