Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Peter Maass: Ljubi bližnjega svog (9)

Večna opomena

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Rat i njegovi pratioci – kukavičluk i junaštvo – univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje „Zašto?”. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu

Photo: g-ecx.images-amazon.com

Povodom hapšenja Ratka Mladića, ponovo objavljujemo delove iz knjige “Ljubi bližnjeg svog” Petera Maassa koja predstavljasvedočanstvo o ratu u Bosni. Da se podsetimo kakva je sve zlodela činila vojska pod Mladićevim vođstvom i kako je izgledala Bosna dok su po njoj krvavo orgijale generalove horde zla.

Diktator ne dostiže markicu autentičnog proizvoda dok njegova slika ne uđe u američku svijest i tu ne ostane, poput pop-ikone. Riječi, čak ni djela, ne znače ništa na kraju dvadesetog stoljeća dok se ne sjedine sa vizuelnim prizorom, po mogućnosti u boji. Da bi postao apsolutno slavan, Predsjednik, Vrhovni Vođa, Maršal Vječnosti ili kako god on sebe već zove, mora Americi ponuditi barem jednu sliku, onaj jedan snimak koji mu zapečati sudbinu.

Manuel Noriega je bio baksuz. Čak i kad se smiješio, djelovao je kao groteskni strip-junak. Imao je okruglasto, crveno lice koje se ne zaboravlja, bez obzira koliko se čovjek trudio. Zvali smo ga Ananas-lice. I prijatelji su ga tako zvali. Ali, ono što je Noriegu stvarno dokrajčilo, momenat koji je obezbijedio da se Amerikancima neće nikad prestati gaditi dok ga ne vide iza rešetaka u Miamiju, je momenat kad on na nekom banketu u Panami pred kamerama uzima sjajnu mačetu i, usred tirade, počne udarati pljosnatom stranom po govornici psujući Jenkije, proklete Jenkije, jebene Jenkije. Pljas! Udarala je mačeta. Pljas! Pljas! Pljas! Za koji mjesec, Amerika je započela invaziju Paname.

Photo: Stock

Saddam Hussein je također imao problema sa imageom. Njegovi debeli brkovi bili su neprohodni kao džungla u ponoć, na što su i ličili. Govorio je arapski, što je za većinu američkih ušiju zvučalo kao da slušaju starca kad pročišćava grlo. Na američkoj televiziji smo najčešće gledali Saddama kako ga u obraz ljubi jedan od njegovih opčinjenih generala bez osmijeha, pljunuti Saddam – isti brkovi, ista tamna kosa, ista hladnoća u očima; klonirani Saddam. On nikad nije udario mačetom po podijumu, ali je upozorio svoj narod da se počne pripremati za majku svih bitaka protiv Amerike i to je, dakako, osiguralo da se ta bitka i desi. On nam je omogućio da ga lakše zamrzimo. Izazvao nas je da ga napadnemo.

U politici je vrlo bitno personalizirati neprijatelja. Ako nacija mora u rat, ona mora biti ispunjena potrebnom količinom prkosa, mora ne samo biti spremna da ubija, što je zadatak svake budne nacije, već mora željeti da ubija. Tako je to bilo sa Amerikom, Noriegom i Saddamom. Ratovi protiv njihovih zemalja mogli su se zacijelo svesti na dvije riječi. Srediti Noriegu. Dočepati se Saddama. Predsjednik Bush nije trošio vrijeme na priču o potrebi da u prijateljskim rukama ostanu naftne rezerve, što je bio stvarni cilj rata sa Irakom, ili na držanje slika svrgnutog kuvajtskog emira i priče da naši momci treba da prolijevaju krv da bi se pomoglo tom jadnom čovjeku da se vrati na svoj feudalni prijesto. (Emir, slučajno, ne izgleda baš simpatično ali je bio dovoljno mudar da se kloni kamera.) Nas je hipnotizirala jedna, stalno ponavljana riječ: Saddam, Saddam, Saddam.

Da su lideri Iraka i Paname bili ljudi običnog izgleda i običnih riječi, da li bismo ih dovoljno mrzili da krenemo u rat protiv njih? A šta bi bilo da su bili malo prepredeniji i klonili se reflektora, umjesto da se u njima kupaju, i molili razumijevanje od Amerike, umjesto da nas izazivaju na megdan?

Bili bi, u tom slučaju, uspješni kao Slobodan Milošević. Njega jedva da znamo. Koja slika nama Amerikancima pada na um kad se izgovori „Slobodan Milošević”? Najvjerovatnije nijedna. Ništa. To je u velikoj mjeri stoga što Bijela kuća nije učinila nikakav napor da ga demonizira. Nije htjela rat s njim. On je naučio na greškama svoje sabraće, uzdržavao se od histrionskog aspekta politike i nije lajao nad oborenim truplom američke vanjske politike. Milošević je otkrio da je moguće ponižavati a da ne isprovociraš reakciju. Mačete su bile za amatere, a Milošević nije bio amater.

4.

„Samo je licemjer istinski i do srži truo.”

Hannah Arendt

Mogu se tačno sjetiti dana kad sam osjetio definitivnu duhovnu mučninu. Bilo je to 22. aprila 1993. U Washingtonu se otvarao Muzej holokausta, ceremonija je držana na otvorenom a predsjednik Bill Clinton je održao osjećajan govor; djelovao je hrabro tog neuobičajeno hladnog, vjetrovitog dana i rekao je prave riječi, što on i inače umije. „Nacije Zapada moraju sa ovim saznanjem zauvijek živjeti: iako je djelimična svijest o ovim zločinima prerasla u nesporne činjenice, učinili smo premalo. Prije no što je rat počeo, vrata slobode su bila zatvorena. I, čak kad smo mi napali Njemačku, željeznička pruga što je vodila do logora, koji kilometar od vojnih ciljeva, ostala je netaknuta. Još će se desiti masovnih ubijanja, između ostalog i zbog našeg odbijanja da priznamo da se dešavaju... Zlo izloženo u ovom muzeju je nesporno. Ono je apsolutno. Kako smo mu svjedoci, obaveza nam je da mu se i dalje suprotstavljamo. Toliko barem dugujemo mrtvima, kao što to dugujemo našoj savjesti i našoj djeci. Moramo stoga zaustaviti historijske laži i nitkove. Ne učinimo li to, oni će i dalje nasrtati na nemoćne, a mi to više ne smijemo dozvoliti.”

Elie Wiesel je stajao na pozornici sa Clintonom. Koji mjesec ranije, Wiesel je obišao srpske logore u Bosni i užasnuta lica Muslimana, tamošnjih zatvorenika, podsjetila su ga na uklete duše koje su s njim bile zatočene u Auschwitzu prije pedeset godina. Vidio je mnogo, premnogo podudarnosti. I onda, kad je izišao za govornicu, Wiesel, pisac izuzetne savjesti, nije imao druge nego da svoj uvijek tužni pogled odvrati od mase pred njim i upravi na Williama Jeffersona Clintona, možda jedine osobe na svijetu koja je mogla nešto učiniti da se stvari promijene. „Gospodine predsjedniče, ne mogu a da Vam nešto ne kažem”, rekao je Wiesel. „Prošle sam jeseni bio u bivšoj Jugoslaviji. Od kada sam vidio što sam vidio, ja ne spavam. Kao Jevrejin, kažem da moramo nešto učiniti da zaustavimo krvoproliće u toj zemlji. Ljudi tamo ratuju a djeca umiru. Zašto? Nešto, štogod to bilo, mora se učiniti!”

Photo: Stock

Tog sam dana, 22. aprila 1993. godine, bio u Tuzli. Stanovao sam u stanu koji je bio na putanji srpskih granata, koje su mi zviždale nad glavom kao zlokobni glasnici. Taj dan ne mogu zaboraviti jer sam baš tada razgovarao sa Nedretom Mujkanovićem, ljekarom koji se upravo izbavio iz Srebrenice, gdje je bez anestezije izveo na stotine amputacija, izbavio se – jer su Srbi držali grad pod opsadom i lišavali ga hrane i lijekova. Razgovor je trajao tri sata, jedna gorka kava za drugom, i to su tri najnevjerovatnija sata mog boravka u Bosni. Nikad nisam bio bliže da zaplačem; nekoliko puta tokom intervjua, morao sam odvratiti pogled s njega i ne slušati ga i samom sebi govoriti da izdržim. Ljudi su nam dolazili za sto, rukovali se sa doktorom, ljubili ga u obraz, davali mu cvijeće. Neki su mu bili prijatelji, drugi potpuni neznanci. Svi na rubu plača, nisu znali šta reći čovjeku koji je prethodnih devet mjeseci odsijecao ruke i noge tupim skalpelom, dok su mu pacijenti vrištali u agoniji. Njihove riječi zahvalnosti su bile kratke. – Ponosni smo na tebe – govorili su – ponosni smo na tebe.

Da bi se shvatila moja mučnina, mora se shvatiti dr. Mujkanović. Kad sam ga vidio prvi put, izgledao je kao ratni profiter. Bio sam na tuzlanskom aerodromu i pratio evakuaciju bolesnih i ranjenih Srebreničana. Gotovo svako ko se pomolio iz UN-ovog helikoptera bio je na nosilima ili na štakama, ali ne i Mujkanović, koji je skočio na pistu sa bordo šeširom na glavi, u svilenom sakou na širokim plećima i sjajnim italijanskim cipelama. Koračao je preko piste uzdignute glave, uspravnih leđa. Pomislio sam da je kralj srebreničkih švercera. Ko bi inače mogao da se ugura u UN-ov helikopter za evakuaciju i ko bi još mogao biti tako skupo odjeven i hodati kao kicoš? Nekolicina bosanskih novinara je znala ko je on i smjesta ga opkolila. Na pisti je vladao pravi haos – rotori helikoptera su se okretali, razmahujući oblake prašine oko nas, posljednji ranjenici su ječali od bolova dok su ih vojnici ubacivali u kola hitne pomoći a vojnici UN-a jurili okolo, uzvikujući naredbe, prava scena balkanske verzije filma M*A*S*H. Saša i ja smo se primakli Mujkanoviću i čuli kako navodi broj hirurških zahvata na stomaku koje je izveo bez anestezije. Dogovorili smo se da se s njim vidim sutradan, 23. aprila 1993.

Gotovo istog onog momenta kad je predsjednik Clinton počeo držati lekciju smrznutoj publici u Washingtonu, Mujkanović je sjedao na terasu zapuštenog kafea u Tuzli i započeo svoju pripovijest, sada u maskirnoj uniformi i bijeloj majici. Bio je vreo dan, kao ljeto. Sjedili smo u sjeni hotela Tuzla, gdje je odsjela i Bianca Jagger tokom svoje posjete Bosni. Sjećam se da sam je tu vidio i shvatio da je Bosna postala omiljeni i željeni pečat u svačijem metafizičkom pasošu. Njeno je prisustvo učinilo da se hotel Tuzla pretvori u pozorište nadrealnog. Dan ranije su bosanski vojnici paradirali sa zarobljenim Srbima ispred istog hotela, da bi, nakon što su ih malo išamarali i ispalili nekoliko metaka u zrak, počastili svoje izubijane zarobljenike špagetima u hotelskom restoranu.

Photo: Stock

Mujkanović, kome nije bilo ni trideset, mada je djelovao deset godina starije, pijuckao je tursku kahvu i pušio američke cigarete, što je bila moćna kombinacija. Bio je stažista na hirurgiji u Tuzli kad je izbio rat i, pošto je Srebrenici očajnički bila potrebna ljekarska pomoć, bosanska ga je armija provukla kroz linije opsade u grad. Bilo je to suludo petodnevno putovanje na kojem su, na samom kraju, Mujkanović i njegovi pratioci noću puzali pored srpskih vojnika, dovoljno blizu da im vide upaljenje vrhove cigareta. Kad je stigao u Srebrenicu, zatekao je bolnicu bez ikakvih medicinskih zaliha, čak bez zavoja i aspirina. U gradu je bilo 75.000 ljudi i tri ljekara opće prakse koji pojma nisu imali o hirurgiji. Mujkanović im je pokazao onoliko koliko je sam znao, ne mnogo, i nije mu dugo trebalo da postane stručnjak za srednjovjekovnu hiruršku praksu, što je bila bosanska specijalnost.

Kad je Mujkanović amputirao nečije udove, umirivao je pacijente govoreći im da neće dugo trajati, da budu hrabri i mirni, da ne misle na bombe, eto, vidiš, samo još malo, samo još koji rez na kosti, evo, sad je skoro gotovo. „Niko ih nije pridržavao”, objašnjavao mi je Mujkanović. „Oni su mi vjerovali. I znali da nema druge.” Ipak su mnogi njegovi pacijenti umirali usljed gubitka krvi ili postoperativnih infekcija, jer u Srebrenici nije bilo antibiotika. Umjesto dezinfekcije, rane je ispirao vrelom vodom. Umjesto transfuzije krvi, povezivao je arterije šivaćim koncem što je mogao brže. Umjesto hirurškog svjetla, koristio je svijeće. Umjesto zavoja, trake od krevetskih čaršafa. Umjesto pristojne hrane, Mujkanović i njegovi pacijenti jeli su rijetku čorbu od graha i kruh od slame. Za devet mjeseci je izveo 1.400 operacija.

Agonija grada dešavala se nekoliko kilometara od srpske teritorije, gdje je bilo izobilje lijekova i hrane. Srebrenica je bila samo koju stotinu kilometara od Zapadne Evrope, možda tridesetak minuta leta. Dok su zimski turisti skijali niz padine Alpa, a diplomati ispijale vino u Genevi, Mujkanović je nastojao prigušiti srednjovjekovne krike svojih nesretnih pacijenata.

Intervjuirati Mujkanovića je bilo lahko, kao kad gađaš patke u buretu – nijedno pitanje nije moglo promašiti. Čime se od učinjenog najviše ponosi?

„Kad su zarobljeni srpski vojnici dovedeni u bolnicu, ležali su pored bosanskih vojnika, u istim sobama, jeli istu hranu koje je bosanskim vojnicima donosila rodbina. Ja sam garantirao da im se ništa neće desiti. Moja najveća satisfakcija kao humaniste i ljekara je da su unošeni u bolnicu na nosilima a izlazili na nogama... Jedan od njih je bio u kritičnom stanju, gangrena mu je već bila zahvatila stopalo. Deset sam se dana borio da mu spasim stopalo, da izbjegnem amputaciju. Kad sam to i postigao, i on počeo hodati, rekao je, ’Doktore, ako se ikad ponovno vidimo, vidjećete moju zahvalnost. Ništa sad ne mogu za Vas učiniti, ali znam da imate sina. Molim se Bogu da ga opet vidite.’ Ovo mi je bila najljepša zahvalnost.”

Photo: Stock

Ništa od toga mi nije pomoglo da shvatim zašto je ovaj dobri doktor bio odjeven kao da ide u disko kad je skočio iz helokoptera u Tuzli. Jedino što je u Srebrenici nosio je bila vojnička maskirna uniforma, a kad je došlo vrijeme za odlazak, narod Srebrenice nije htio da on izgleda kao vojnička sirotinja, pa su pretražili ormare i izvukli najbolje što su imali. Neko je našao šešir, neko italijanske cipele i tako dalje. Tako je to bilo u Srebrenici. Ljudi u prnjama ali nisu dopustili da njihov doktor ode kao prosjak. Nakon što se oprostio sa gradom, Mujkanović je posljednji put svratio u bolnicu prije no što se ukrcao u helikopter. Svi su njegovi saradnici bili tamo, ljudi sa kojima je proživio desetine ljudskih života tokom tih devet mjeseci u Srebrenici. I svi su plakali.

„Rekao sam im: ’Ne napuštam vas. Vraćam se u Srebrenicu.’ Pitali su me kako, a ja sam im kazao: ’Naći ću već način’.”

Satelitskom sam vezom poslao Mujkanovićev portret u Washington i vratio se u svoj stan, gdje sam na crno-bijelom televizoru gledao lokalnu televiziju, između ostalog i podužu reportažu sa otvaranja Muzeja holokausta. Slušao sam dijelove govora predsjednika Clintona i htio da povjerujem da misli to što govori o suprotstavljanju svim nitkovima ovog svijeta. Želio sam vjerovati, posebno, njegovim završnim riječima: „Uz Božiji blagoslov u našim dušama, sa uspomenom na one koji su pali u srcima i mislima, mi se ponovno zaričemo da se nećemo prestati boriti za očuvanje ljudskih prava i ljudskog dostojanstva... Nikad nećemo posustati, pobijedićemo.”

Bio je to krasan govor, i ja sam želio povjerovati da on tako i misli, ako ni zbog čega onda stoga što je održan na tom slavnom mjestu, u Muzeju holokausta. Ko bi se usudio biti neiskren na takav dan, na takvom mjestu? Ali ja sam znao i drugo, a znao je to, uvjeren sam, i dr. Mujkanović i svi u Bosni koji su slušali govore predsjednika Clintona ovih mjeseci dok su stradavali, prepušteni na milosti i nemilosti okrutnog a nekažnjenog nitkova po imenu Srbija. Bile su to samo riječi, rječite riječi, naravno, ali riječi čija je svrha bila da zamijene a ne da najave činjenje. Moje razočarenje u predsjednika Clintona – ne, dopustite da budem precizan, moje gađenje nad predsjednikom Clintonom – pretvorilo se u stid. Nisam osjećao ličnu odgovornost zbog činjenice što je on bio licemjer. Ali nešto me je novo pogodilo: predsjednik Clinton je od svih nas činio licemjere, a tu se veoma malo moglo učiniti.

Kao Jevrej, ja imam naročitog razloga što želim vjerovati da „nikad više” doista znači nikad više, i hoću da mislim da se to ne odnosi isključivo na Jevreje. Trebalo mi je više od trideset godina da saznam istinu. Rođen sam 1960. godine, na samom kraju baby booma, i sazrijevao sa postvijetnamskom, postwatergateovskom generacijom koja vjeruje da vlade varaju genetski i hereditarno a da su svi političari ništarije. Umjesto Camelota i Mirovnih trupa, moja je generacija imala Ollieja Northa i kontraše, i bili demokrati ili republikanci, svi smo prošli kroz obred krštenja u zamućenim vodama političkog cinizma. Nikad sebe nisam smatrao idealistom kad su u pitanju motivi moje vlade, a ipak sam se nadao da neće stajati po strani dok se nemoćni gradovi i civili nemilosrdno napadaju u Evropi, pod krilima naših vojnih mlaznjaka koji nadlijeću Bosnu u posmatračkim misijama. Bio sam strašno naivan.

Photo: Stock

Tog, 22. aprila 1993. godine, shvatio sam da je došlo vrijeme da se povučem iz Bosne. Bio sam iscrpljen, nisam ni u snu mogao pobjeći od rata, rat me više nije zanimao i nisam više vjerovao da moje izvještavanje može nešto promijeniti. Američka je vlada bila nezainteresirana i mnogi Amerikanci nesposobni da shvate ko su dobri a ko loši momci, ili ih više nije ni zanimala razlika. Plodovi moga truda su plutali u prostoru novinarstva koje se među novinarima u Bosni zvalo „horror pornografija”: žena koja je skoro dva mjeseca gotovo svaki dan bila silovana, momak koji je propuzao cijelo ratište nakon što su mu obje noge bile raznesene; mrtvačnica puna naslaganih smrznutih leševa; masakr u kojem je pogođen i ubijen dječak i igračka mu u rukama; starica potpuno spržena u svom domu, doktor koji je amputirao bez anestetika. Stalno u potrazi za tim pričama, ne stoga što će bilo ko tamo kod kuće nešto preduzeti već samo stoga što je to zanimalo čitaoce. Agonija Bosne se pretvarala u one strašne filmove koji registriraju prava mučenja i istinska ubijanja. Nisam vidio nikakvu mudrost u tome da stavljam život na kocku da bih pomogao u snimanju završne rolne filma.

+++

EPILOG

Dok sam pisao ovu knjigu, mnogi su me prijatelji pitali o čemu pišem, a ja nisam znao šta da im tačno odgovorim. Knjiga govori o mnogo čemu, o ratu, o Bosni, o politici i mržnji, i o demagozima i junacima i kukavicama, i o meni i... Govori o mnogim stvarima. Nakon što sam proveo godinu dana i ispisao više od stotinu hiljada riječi, jasnije mi je o čemu govori ova knjiga, i ja mislim da govori o divljoj zvijeri, što nije neka životinja, niti osoba, već zloduh što postoji u svim životinjama, svim ljudima, svim društvima. Ta spoznaja o čemu govori moja knjiga pomogla mi je i da odgovorim, barem sebi samome, na pitanje koje se u Americi na hiljade puta postavilo otkad je rat počeo: Zašto bi Bosna bila važna onima među nama koji imamo sreću da u njoj ne živimo? Evo moga odgovora: Bosna nas može naučiti o divljoj zvijeri, dakle, o nama i našim sudbinama.

Ono što se u Bosni desilo nije nikakav balkanski horror-show već nasilan proces raspada države koja se našla u rukama političkih manipulatora. Dinamika straha i mržnje među narodima različitog porijekla – etničkog, religijskog ili ekonomskog – nije ni tako jedinstvena ni tako kompleksna kao što bismo voljeli misliti. Provale nasilja mogu se dogoditi u doslovno svakoj zemlji u vremenima ekonomskih teškoća, političke tranzicije ili moralne bolesti; takve nevolje su prilika za manipulatore, a manipulatori stvaraju uslove da se pomoli divlja zvijer. Ne bih se usudio predviđati da se to ne bi moglo desiti u Americi, toliko drugačijoj od Evrope, ali bih sugerirao da se ne kladimo ni na kakva predviđanja, optimistična ili pesimistična. Rebecca West je to najbolje iskazala: „Uvijek me iznova zapanji to kako sudbina odbija da omogući čovjeku da sagleda šta mu se dešava, zapanji me ono njeno zločesto radovanje što mu je stazu zasula urocima.” Nekad sudbina ne treba ni trošiti na nas te uroke, jer smo sami nesposobni vidjeti ono što nam stoji pred nosom.

Sarajevo je 1984. godine bilo domaćin Zimske olimpijade. Da ste se u to vrijeme tamo našli, i upitali bilo kog Jugoslavena – tako su oni sebe tada zvali – bi li mogao zamisliti taj grad u ratu kroz osam godina, nasmijao bi vam se i pokušao omirisati šljivovicu u vašem dahu, a ako je ne bi omirisao, izvinjavao bi vam se i otišao do najbližeg policajca da mu prijavi ludaka koji je utekao iz ludnice. Onda odvrtite film naprijed na godinu prije rata. Jugoslavija se raspada. Jedna grupa komičara snima kratki film za Sarajevsku televiziju u kojem članovi izmiješane bosanske porodice ratuju, prsa u prsa, oko vlasništva nad stanom; najžešća bitka vodi se za kupatilo. Gledaoci su se dugo i grohotom smijali na apsurdnu ideju koju je film sugerirao – da bi Bosanci mogli međusobno ratovati. Prevrti traku još jednom, na samo koji mjesec prije početka rata, kad je kolega iz mog lista intervjuirao Muslimane, Srbe i Hrvate koji su živjeli u istoj stambenoj zgradi u Sarajevu, jedni do drugih i, u slučaju miješanih brakova, kojih je bilo mnogo, dijelili postelju i djeci davali sprsko ime na muslimansko prezime, i možda, u čast najboljeg prijatelja, hrvatski nadimak. Ti su ljudi govorili da tu rat nije moguć, ne, nikad, jer ga niko ne želi, rat ne bi imao nikakvog smisla; kako, pobogu, dijeliti ljude koji su tako međusobno izmiješani?

Ne tako davno, sudbina se poigrala sa mnom. U februaru 1991. godine Post me je na nekoliko sedmica poslao u Sovjetski Savez a ja sam najveći dio tog vremena proveo u baltičkim republikama, Litvaniji, Latviji i Estoniji, paraliziranim zaludnim nastojanjem (tako smo mi tad mislili) da steknu nezavisnost. Mihail Gorbačov, omiljen na Zapadu, otvoreno je rekao da SSSR nijednoj republici neće dopustiti otcjepljenje i da će paklena sila biti upotrijebljena da to spriječi. Jedne večeri u Moskvi večerao sam sa nekoliko kolega koji su tu živjeli. Razgovarali smo, prirodno, o politici, i ja sam postavljao uobičajena pitanja novajlije, između ostalog: Šta će se desiti? Nastao je tajac, a onda, jedan za drugim, moje su kolege govorile o dugom periodu mraka, godinama u kojima će represivna šapa Crvene armije i KGB-a vladati zemljom, jer Gorbačov je gubio kontrolu, perestrojka i glasnost su propale. Sjećam se da sam se osjećao deprimiranim zbog njihove dijagnoze, i sretan što radim u Istočnoj Evropi, gdje se sve promijenilo, mrak rastjeran. Da sam im rekao da će za šest mjeseci tvrdolinijaši izvesti puč protiv Gorbačova, i da će puč propasti a SSSR, sa kojim smo svi odrasli, uvjereni da je besmrtan, umrijeti naprečac, raspasti se na dijelove zvane Kirgistan i Uzbekistan, moje bi mi se kolege nasmijale i pitale se da mi nije čaša bila puna votke umjesto vode.

Šta želim reći? Jaz između stvarnosti i naučne fantastike se smanjio. Jedna od knjiga koje sam čitao putujući po Balkanu je Neboder J.G. Ballarda, priča o stambenoj zgradi u Londonu u kojoj njeni stanovnici, sve predstavnici srednje klase, počnu ratovati međusobno. Varnica kresne kad se posvađaju oko prebučne zabave a završi divljačkom borbom u kojoj muškarci uriniraju i obavljaju veliku nuždu po hodnicima da bi obilježili svoju teritoriju a po golim prsima razmazuju krv onih koje su ubili. Knjiga počinje ovim rečenicama: „Kasnije, sjedeći na balkonu i jedući psa, dr Robert Laing je razmišljao o neobičnim događajima što su se desili u toj golemoj zgradi u prethodna tri mjeseca. Sad, kad se sve vratilo u normalno stanje, bio je zapanjen da zapravo nije bilo nekog vidljivog početka, niti tačke kad su se njihovi životi preselili u onu očito zloćudnu dimenziju.” Mada je ovo odlomak knjige koja pripada naučnoj fantastici, nije sasvim bez značaja za savremenu Ameriku.

Photo: BETA/AP Amel Emrić

Rođen sam u Los Angelesu, i živio, sve do koledža, na petnaest minuta (kolima, kako se razdaljine mjere u Los Angelesu) od pločnika na kojem je Nicole Simpson bio od uha do uha prerezan grkljan. Ne znam za ostatak Amerike, ali znam da se Los Angeles mijenja. Jedan mu je dio i sad zdrav, čak pun života, ali drugi dijelovi trunu. Ne može se šetati avenijom Ocean, na onom ljupkom rtu u Santa Moniki koji gleda Pacifik, a da ne naiđeš na gomilu odrpanaca, u stvari, na zaspala tijela beskućnika, a ima dana kad su plaže zatvorene jer fekalije prosto zapljuskuju pijesak. Ovo je žalopojka jednog juppyja, ali ja ne tražim milost za sebe, samo za svoj rodni grad, koji se promijenio, koji je i sad veličanstven, ali manje no prije, i bez one potrebne ravnoteže. Prije nekoliko godina, presuda porote u sudskom predmetu Rodney King izazvala je žestoku pobunu. Znači li to da već klizimo u onu zloćudnu dimenziju? Niko to danas ne može sa sigurnošću reći, a to me i brine. Odgovor američkih lidera (republikanaca i demokrata) na rasturanje i silovanje Bosne veoma je onespokojavajući; političari koji pristaju na zlo napolju nisu baš podobni da nas od njega brane kod kuće.

Ne poričem da je nešto od tog opreza i zazora ostalo u meni nakon što sam bivao u Banjoj Luci, Sarajevu, Beogradu i Genevi; mrak ljudi i vlâda je na tim mjestima prilično gust i ne da se lako zaboraviti. Sjećam se kako je pukovnik Bob Stewart, britanski komandant u Vitezu, rekao da ga je Bosna promijenila više od bilo kog iskustva u životu, ali nije znao objasniti kako. I ja počinjem osjećati da me je Bosna izmijenila.

Moji roditelji, kojima je važnija bila škola i znanje nego religija, dali su me u najbolju srednju školu u Los Angelesu, a desilo se da je to bila episkopalna škola gdje sam jednom nedjeljno morao pohoditi kapelicu na časovima vjeronauke. Nije mi to predstavljalo problem, a nije ni drugim učenicima, Jevrejima. Svećenik, otac Gill, nastavnik povijesti i fanatik maketa aviona, bio je omiljen među učenicima, i mi smo se smatrali sretnim ako bismo bili njemu dodijeljeni. Jednom sam mu služio kao ministrant, čast koju je teško bilo odbiti, niti sam ja to htio. Odjenuo sam se u bijelu odoru, stao kod oltara i besprijekorno obavio dužnost sve dok, na kraju službe, otac Gill nije ponudio da se pričestim. To je bila ona granica za koju sam znao da je ne smijem preći, pa sam ljubazno odmahnuo glavom, prešutno odbivši. Pamtim kako mu se jedna obrva iznenađeno podigla, prije no što je produžio da pričešćuje momka do mene. Nikad to kasnije nije spominjao, a ja sam iz historije dobio najvišu ocjenu.

Ja nemam formalno obrazovanje iz judaizma, i uvijek sam smatrao da to što sam Jevrej nije tako bitno u Americi; nikad nikog nisam čuo da izrekne ijednu antisemitsku riječ preda mnom, niti se mogu sjetiti da je to što sam Jevrej imalo nekog utjecaja na mene akademski ili profesionalno. Nije izgledalo važnije od boje moje kose. Nakon završetka episkopalne škole, studirao sam dvije godine na jezuitskom univerzitetu Georgetown; nikog nije bilo briga, niko nije pitao, niko se nije sašaptavao iza leđa. Smatram to svojom srećom, jer znam – pošto sam živio u Istočnoj Evropi i izvještavao iz Bosne – da nijedna manjinska grupa, koja se stoljećima suočavala sa predrasudama i bila napadana, tako nešto ne smije uzimati zdravo za gotovo. U Poljskoj, na primjer, imate nevjerovatnu situaciju da ima Poljaka koji krive Jevreje za svoju ekonomsku situaciju, mada Poljska ima blizu četrdeset miliona stanovnika a samo nekoliko hiljada Jevreja. Mržnja je do te mjere nesuvisla da može trajati čak i kad onih koje mrzimo više nema u blizini.

Photo: Stock

Eto, stoga toliko govorim o pitanju promjena: sad sam mnogo svjesniji krhkosti ljudskih odnosa, i daleko svjesniji šta znači ili može značiti kad si Jevrej. To sam naučio od bosanskih Muslimana, koji su načinili dvije fatalne greške. Mislili su da to što su pripadali manjini nema značaja u civiliziranoj Evropi, a vjerovali da je divlja zvijer zauvijek upokojena. Nisu shvatili da, iako sam pridaješ vrlo malo značaja svojoj pripadnosti nekoj vjeri, drugima to jednog dana zna postati važno; a to što vaše društvo djeluje stabilno ne znači da će zauvijek takvo ostati. Muslimani protiv kršćana, Jevreji protiv ne-Jevreja, bijelci protiv crnaca, siromašni protiv bogatih – toliko je šavova po kojima se jedno društvo može poderati, kad dopadne manipulatorima u ruke. To su lekcije kojima me je podučila Bosna i koje su ostale u meni i vjerovatno me promijenile. Divlja zvijer je tu, a tlo pod mojim nogama više nije čvrsto kao što je bilo.

Kraj feljtona

*From LOVE THY NEIGHBOR by Peter Maass, copyright„ 1996 by Peter Maass. Used by permission of Alfred A. Knopf, a division of Random House, Inc.

*Special thanx to: MES publishing house (Sarajevo), Haris Pašović, Dino Mustafić, Senada Kreso (translator), Bette Graber, Peter Maass

star
Oceni
4.23
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi