Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Peter Maass: Ljubi bližnjega svog (8)

Neupokojena divlja zver

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: EPA

Rat i njegovi pratioci – kukavičluk i junaštvo – univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje „Zašto?”. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu

Photo: g-ecx.images-amazon.com

Povodom hapšenja Ratka Mladića, ponovo objavljujemo delove iz knjige “Ljubi bližnjeg svog” Petera Maassa koja predstavljasvedočanstvo o ratu u Bosni. Da se podsetimo kakva je sve zlodela činila vojska pod Mladićevim vođstvom i kako je izgledala Bosna dok su po njoj krvavo orgijale generalove horde zla.

Bio je četvrtak po podne i moj posao u Beogradu bio je završen. Cijelu sam sedmicu gnjavio Ministarstvo informisanja da mi obezbijede intervju sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, uredno mu napisao pismo puno poštovanja, objasnivši mu kako čitaoci mog lista žele znati šta on misli, ali to me nikud nije odvelo, pa sam odlučio spakovati kofere i krenuti u Hrvatsku. Biće bolje da se opet otisnem na put. Telefon je zazvonio i moja „veza” iz Vlade rekla je: „Predsjednik Milošević je pristao na Vaš zahtjev. Vaš je intervju dogovoren za ponedjeljak u tri.” Zvučala je iznenađena koliko i ja. Warren Zimmermann, posljednji američki ambasador u Beogradu, morao je čekati cijelu godinu da ga Milošević primi.

Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize. Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za New York Times Magazine.

Bosanska kriza je upravo dosegla novi stepen histerije, lokalne su novine počele štampati mape grada sa crvenim tačkama da označe vjerovatne ciljeve američkih bombardera F-16. Očekivao sam da mi moja „veza” javi da će me crni automobil bez registracija pokupiti u dva sata, zavezati mi oči i odvesti u tajno skrovište, vjerovatno podzemni bunker izvan grada. Ljubazno sam upitao gdje ću obaviti intervju. „U predsjednikovom uredu”, odgovorila je i dala mi adresu. Bilo je to u centru grada, u staroj, golemoj zgradi, dovoljno čvrstoj da je izdržala neprestano bombardovanje Luftwaffea u II svjetskom ratu. Baš sam tog jutra intervjuirao gnjevne štediše banke koja je bankrotirala, preko puta zgrade u kojoj je bio ured predsjednika. Oko mene se okupila gomila svijeta, nekolicina je vikala da je propast te banke krivica Amerikanaca koji su im nametnuli sankcije. Bio sam dovoljno nervozan da sam se izvukao iz te gomile. Slobo, kako su ga zvali, mogao nas je gledati, sa osmijehom na licu, sa svog prozora.

„Budite tačni, koji minut prije tri”, savjetovala me je.

„Kakve su šanse da se do tada intervju otkaže?”

„Ne znam.”

Photo: Stock

Znao sam je dovoljno dobro da sam je mogao to pitati. Naučio sam ono što Savjet bezbjednosti UN nikad nije shvatio – Miloševićeva obećanja su vrlo kratko držala vodu. Nisam htio traćiti vikend u Beogradu da bih u ponedjeljak saznao da je intervju odložen unedogled. Moja prijateljica iz Ministarstvu informisanja pokazala je izvjesnu sućut.

„Zaista ne znam”, rekla je. „Neobično je već to što on uopće hoće da Vam dâ intervju. Sačekajte do ponedjeljka.”

Odsjeo sam u hotelu Hyatt koji je imao najbolji restoran u gradu, najbolju sportsku dvoranu, najbolje telefonske linije. Postalo je to omiljeno sastajalište beogradskih gangstera, mjesto gdje su mogli sa skupim prijateljicama, koje su se takmičile koja će imati kraću suknju i više potpetice, uživati u luksuzu. Uprava hotela ili za to nije marila ili nije znala šta da čini. Ni meni nisu smetali. To je samom mjestu davalo balkanski štih. Baš tih dana radnik hotela je ušao u jedan apartman i našao Aleksandra „Kneleta” Kneževića, jednog od najslikovitijih gradskih gangstera, u platnenim papučama jordanske avio kompanije i sa debelim svežnjem njemačkih maraka u prednjem džepu. Knežević je imao i dva metka u glavi i tri u prsima, i bio sasvim mrtav. Njegovoj sahrani, nekoliko dana kasnije, prisustvovalo je neviđeno mnogo dama nalik na Barbike, od kojih je svaka tvrdila da mu je bila ženska.

Meni je preostao vikend da snatrim nad onim što mi se činilo nezamislivim, susret, licem u lice – sa Miloševićem. On je rijetko izlazio iz svoje školjke a druge još rjeđe puštao u nju. Nisam bio načisto zašto je odlučio da sa mnom razgovara. Prisjetio sam se razmišljanja jednog američkog diplomate koji je Miloševića poredio sa Hitlerom i izrazio nadu da ga posao nikad neće dovesti u priliku da se s njim sretne. „Ne bih se mogao s njim rukovati. Nikad. Šta da kažem svojoj djeci?” Ja djece nisam imao. Jedini kojima sam bio odgovoran bili su moji urednici, a oni su bili oduševljeni što ću dobiti intervju od balkanske sfinge. Suština je bila, naravno, za vrijeme razgovora sa Miloševićem zaboraviti da je on odgovoran za pogibiju najmanje 200.000 ljudi, od kojih su mi neki bili prijatelji.

Kolege u Beogradu su me upozorile da ne očekujem mnogo od tog čovjeka. Svratio sam u magazin Vreme, središte antimiloševićevske misli u Srbiji. Boravak u Beogradu nije potpun ako se ne hodočasti Vremenu, redakciji koja je ostavljala haotični dojam studentskog lista. Nije tu bilo kravata, satnica, novca, ali je bilo mnogo zbrke i rakije, pogotovo petkom popodne. Magazin je pravljen na isti način na koji Srbijanci pretiču kola na uskoj cesti. Prelaze u suprotnu traku a da ne pogledaju ima li išta ispred, pritisnu gas, psuju dok pretiču traktor i, kad se vrate u svoju traku, izbjegavši direktan sudar, počnu psovati vozača iza sebe što tako brzo vozi. Niko ne nosi sigurnosni pojas. Vreme je bilo upravo takvo. Nazivalo je vlast fašističkom i ismijavalo njeno siledžijstvo. Koliko će dugo vlast tolerirati Vreme? Baš nas briga. Kome je to bitno?

Ušetao sam u ured Petra Lukovića, urednika. Prostor je bio uredan kao kanta za otpatke. Jednako je bilo vjerovatno da papir nađete na podu koliko i na stolu, opušci cigareta su naprosto kolonizirali cijelu sobu a sve što je visilo na zidu, visilo je pod čudnim uglom – kao Batman. Petar je izgledao grozno. Svi koji su izvještavali o ratu izgledali su grozno – rat je ljude cijedio, i fizički i emocionalno – ali je Petar uspijevao izgledati gore od svih. Lice mu je bilo sablasno blijedo, nije se danima brijao, a sijeda kosa mu je bila raščupana kao u ludaka. Um mu je jurio punom brzinom: poludjela, sjajna mašina. Proživljavao je balkansku verziju Kafkine Metamorfoze. Da ga vidite na pločniku kako vam juri ususret, zacijelo biste diskretno prešli na drugu stranu. Nisam mogao reći koliko mu je bilo godina. Trideset pet? Pedeset pet?

Photo: Stock

Opće je mišljenje među nama novinarima bilo da jedan dan u Bosni vrijedi za sedmicu drugdje, sedmica, kao mjesec, mjesec – za godinu, a godina – deceniju. Mislili smo time na dubinu iskustva i mudrosti koje smo sticali, ali taj se standard odnosio i na proces starenja. Nakon što bi se na mjesec ili dva razišli, primjećivao sam da je kosa nekih kolega počela sijedjeti, da su imali poneku boru više na licu, da više nisu obraćali pažnju na to da im odjeća i tijelo budu baš čisti. Bili su opsjednuti ratom, ludilom rata i pretpostavkom da stiču moć da zavire u ljudsku dušu. To je bilo tačno. Bivali su bliži istini o ljudskoj prirodi; mraku i užasu. Ali na kraju oni neće biti ništa bolji od čovjeka koji skoči sa Empire State Buildinga i koji, kad neko proturi glavu kroz prozor, negdje na pola puta, da ga upita kako je, vikne, „Zasad bez problema.” Dok ne udare o tlo, moje kolege će se dobro osjećati, ali na onaj uzbudljivi i ukleti način na koji vam adrenalin pomaže da se dobro osjećate. I vremenom će ih isti taj adrenalin uzeti pod svoje, kao što je uzelo Petra, čije je lice bilo ogledalo koje mi je omogućavalo da vidim vlastito sutra.

„Taj čovjek je previše lukav za bilo kog od nas”, rekao je Petar. „Milošević neće reći ništa glupo, ništa što bi mu moglo naškoditi. Reći će ti svoje uobičajene laži. Neće biti zanimljiv. Urednici će ti biti razočarani. Slobo je jebeno prepreden. Hoćeš li da znaš koliko prepreden? Pogledaj mene. Vidi gdje sam. Eto koliko je Milošević prepreden. On pušta ovu malu novinu da izlazi jer zna da mu ne možemo ništa. Ko nas čita? Pokoji profesor, diplomate i strani novinari. Većina nas diktatora ne bi trpjela, ali to je stoga što je većina diktatora brutalna, ali ne i inteligentna. Milošević, taj ih je sve nadjeb’o. On zna da je za njega dobro da mi postojimo. Mi smo dokaz da nešto malo demokratije postoji u ovoj sjebanoj zemlji. I znaš šta? Čim nam tiraž skoči, Milošević će nas ukinuti.”

(...)

Iz hodnika se čuo glas Miloša Vasića, doajena novinarske ekipe. Petrov je telefon zazvonio i on se počeo derati u slušalicu. Klimnuo sam glavom i iskrao se iz njegovog ureda. „Ne smiješ ga pitati za roditelje”, rekao mi je Miloš, sjedeći za stolićem u pretrpanom uredu što ga je dijelio sa šest, sedam novinara (činilo se da niko nema pojma koliko tačno novinara tu radi). „To ne bi bilo u redu. Osim toga, neće ti ništa reći. Milošević rijetko govori istinu, a kad to učini, to je stoga što osjeti potrebu da je kaže. Zato što mu je, u tom slučaju, istina od koristi. Šta god da ti kaže o roditeljima, biće to laž, jer njihova smrt puno o njemu govori. Mrziće te što i pominješ tu temu.

„Pa, Milošević je suicidalan. To mu je u porodici.”

U ponedjeljak se nisam zadržavao u Hyattu. Nisam htio biti tamo kad zazvoni telefon i jave da je intervju otkazan. Koji minut prije tri sam se pojavio u Miloševićevoj zgradi, i dva policajca pred ulazom su me lijeno pogledala kad sam prošao pored njih. Bio je vedar dan, i kad sam kročio u predvorje, jedva da sam išta vidio. Sa lijeve strane je bila mala kabina sa staklenom pregradom, nalik na šalter u banci. Unutra, stražar u civilu. Pravo ispred mene, rentgenski aparat a sa obje strane još dva stražara u civilu. Onom sa lijeve strane dao sam pasoš i vizit-kartu i izgovorio čarobnu lozinku, „Došao sam na sastanak sa predsjednikom Miloševićem.”

Očekivao sam rigoroznu bezbjednosnu kontrolu, ali stražar u staklenoj kabini samo mi je lijeno vratio dokumente i rekao da prođem kroz detektor metala. Zazviždalo je. Izvadio sam diktafon iz džepa i pokazao ga stražarima koji se stajali ispred mene.

„Imate li pištolj?” rekao je jedan, smijući se.

„Ne, ne. Nemam pištolj”, odgovorio sam, misleći – Zar se ovi momci zafrkavaju sa oružjem?

Photo: Stock

Nisu tražili da opet prolazim kroz detektor. Stajao sam nepomično, ne shvatajući zašto ne urade nešto da pokažu da im ovo nije tek usputni, honorarni posao. Mogao sam imati cijeli arsenal sitnijeg oružja i noževa skrivenih u rukavima, zalijepljenih na slabinama, skrivenih u čarapama. U to se pojavila neka sredovječna žena i povela me sa sobom. Vratio sam diktafon u džep i krenuo za njom, pitajući se – Je li ovo sve neki vic? Da se Milošević ne odmara u svom atomskom skloništu, rugajući se zajebanciji kojoj je izložio novinara Washington Posta?

Zgrada je bila bijedno osvijetljena, unutrašnjost upravo kakvu očekujete u nečemu što je sagrađeno pod utjecajem masivne austrougarske arhitekture. Hladna i beživotna. Stropovi visoki da se mogla igrati košarka, a vrata bar tri metra, pa se svako ko je kroz njih prolazio osjećao malen, što je i bio cilj. Po zidovima mrlje od turobnih slika, sve sama smeđa i crna boja. Penjući se širokim stepeništem i idući hodnikom na drugom spratu, shvatio sam da tu nešto nedostaje.

Ljudi. Nikog nisam vidio. Zgrada, nekoć palata, činila se praznom, poput muzeja poslije zatvaranja. Gdje su savjetnici koji jure sa hitnim faksovima iz New Yorka, Washingtona ili Londona? Gdje su kratko podšišani tjelohranitelji koji, postavljeni u hodniku kao statue, šapuću nešto sebi u rukav? Zvuk zvonjave telefona, šuštanje vojnih karata, struganje stolica po podu po završetku sastanka, generalske psovke dok se svađaju oko toga koji grad je na redu za čišćenje? Šta je sa lobistima i potpisnicima peticija i gospodarima rata?

Žena me odvela niz hodnik i otvorila vrata sobice u kojoj je, uza zid, bila zelena sofa. „Sačekajte ovdje, molim Vas”, rekla je.

Vratila se za minutu i otvorila dvoja vrata sa strane.

„Izvolite”, rekla je i pokazala mi da uđem i susjednu odaju.

Kroz otvorena vrata vidio sam da je ta odaja prilično prostrana i svijetla, slike poredane na zidu. Ušao sam – a tamo, uz prozor s desne strane, stajao je Slobodan Milošević.

2.

Čovjek koji nije imao karaktera zapanjeno me je, preko sobe, pogledao, kao da je on mene čekao a ne ja njega.

„Zdravo, g. Milošević”, rekao sam.

„Zašto vi pisati laži o mojoj zemlji?” odvratio je, idući prema meni. „Vama cilj da srpski narod označi kao teroriste, ubice, koljače. To je samo da ostavite utisak na neka zemlja, da biste imali izgovor za potezima protiv mog naroda. To vrlo pogrešna slika. Vjerujem da će ipak prava istina izići na vidjelo i da će se mnoge vaše kolege zastidjeti što vi proizvodili lažna informacija, potpuno neobjektivna.”

Tako me je pozdravio, malo gramatički nespretno, ali kristalno jasno, kad je riječ o značenju. Hodao je kao voz kad ulazi u stanicu i zaustavio se taman dovoljno daleko da ne udari o mene i ne obori me. Pružio mi je ruku. Rukovali smo se. Bilo je lahko. Jedva da se toga i sjećam, nije to bio ni ubitačan stisak ni mlaki dodir. Kao i ono što je činio, stisak ruke mu nije ostavljao traga.

„Izvolite sjesti.”

Zvučalo je nekako kao naredba. Odabrao sam jednu od kožnih fotelja razmještenih oko okruglog klupskog stola. Milošević je sjeo lijevo od mene. Između nas – pola metra razdaljine. Ponudio mi je holandski cigariljos iz kutije na stolu. Strani cigariljosi su mu bili jedna od rijetkih ekstravagancija. Odbio sam. Ja ne pušim, i zbog toga sam uvijek izgledao smiješno među ljudima kojima pušenje dođe prirodno kao disanje.

„Ne izgleda da vam sankcije previše škode”, nasmiješio sam se.

„Znate vi vrlo dobro da je historija pokazala da sankcije nikad ne traju dugo”, i on se nasmiješio, paleći cigariljos.

Osvrnuo sam se po uredu. Djelovao je, mora se priznati, ugodno i elegantno. Pod od parketa, ulja na zidu, zahvaljujući svjetlu što je probijalo kroz neprobojna stakla na prozorima, djelovala su veselije od onih u hodnicima. U stražnjem dijelu ovog luksuznog ureda stajao je uglačani sto – očito radni. Nisam vidio ni list papira na njemu, ni porodične fotografije. Socijalistički pečat Srbije na zidu iza stola, jedini vidljivi znak politike. U sobi je bilo i nekoliko biljaka u saksijama, atmosfera nekako kao u golemom kavezu za ptice, napola kao u dvorani za sastanke upravnog odbora. A iznad svega – mir.

Na čovjeku koji nije imao karaktera, teget odijelo sa dvorednim kopčanjem, svilena kravata i bijela košulja. Uredan, ali nenametljivo, kao dobar advokat. Niži nego sam očekivao, svakako ne viši od metar i osamdeset. Sijeda kosa podšišana, kao uvijek, koji centimetar od glave. Linija kose mu je pravila blag oblik slova V nad čelom. Kosa, oštra i gruba, rasla je pravo kao izdanci bambusa.

Najizrazitija mu je bila brada. Svako je to primjećivao. Izvijala se nagore kao vrh kakve planine, dajući mu izraz boksera. Sitne, bademaste oči duboko usađene ispod čela. Lice su mu od oštrine i uglatosti spašavali bucmasti obrazi, kao u djeteta. Dobro je izgledao. Po Beogradu se govorkalo da boluje od dijabetesa. Možda je to bilo tačno, ali nije se vidjelo. Malo je bilo bora na njegovom licu, malo znakova stresa, vene mu nisu izbijale. Život je prema njemu bio dobar ili je bio od čelika, fizički i emocionalno.

Ovog čovjeka niko ne bi mogao opisati kao toplog, ali on nije djelovao ni hladno. Glas mu je bio običan, umjeren, a kad je govorio o nepravdama učinjenim Srbima – omiljena tema – bilo je nečeg plačnog u njegovom glasu, kao kad se čovjek poreže. Devedeset minuta gledao me je pravo u oči i izricao jednu laž za drugom, sa krajnjom iskrenošću. Sjedio je na pola metra od mene i, bez osmijeha ili sarkazma, slatkim glasom prigovarao: „Ja sam jedan običan, normalan građanin Srbije. Ne verujem da sam nešto posebno.”

Mislio sam na ambasadora Zimmermanna, koji je jednom o mom domaćinu rekao: „On je najljigaviji čovjek Balkana. Ako ste ikada bili na Balkanu, znate šta to doista znači.”

Konobar je ušao sa dva srebrena poslužavnika, na svakom čaša rijetkog soka od narandže i šoljica jake turske kafe, što me podsjetilo na Bosnu. Spustio ih je na sto. Crni sako mu je vapio za peglom, kao i košulja. Nečujno je izišao iz sobe. Tek tad sam shvatio – sjedim sâm sa Slobodanom Miloševićem.

Kad američki novinar intervjuira šefa države, uvijek je u sobi nekoliko ljudi. Glasnogovornik koji pravi bilješke, ministar vanjskih poslova ili glavni savjetnik; prevodilac, čak i kad vođa govori engleski; tjelohranitelj, jedan ili dvojica. Kad sam intervjuirao južnokorejskog predsjednika prije nekoliko godina, u uglu sobe je bilo nešto veličine plakara u plavom blejzeru i to nešto nije skidalo oči sa mene. I ja nisam napravio nijedan nagao pokret. Nisam htio da me pogrešno shvati.

Paranoja je profesionalni rizik diktatora. Jedino što je izvjesno u njihovom pozivu je da ima ljudi koji žele ili su spremni da ih ubiju. Diktatori imaju dobre razloge da budu oprezni i ustrašeni, bar donekle. Pređete li to „donekle”, i počnete sjeći glave svakog ko vam se suprotstavi, ili hapsiti ljude koji se, za sada, sa vama slažu ali će možda jednom prestati, zakoračili ste na klizav teren. To je početak kraja, jer dođe trenutak kad je ljudima svega dosta, ili politički saveznici nasrnu na vas jer ste vi dugo, predugo, nasrtali na njih, ili je ostatku svijeta svega preko glave. Sretnik ste – ako umrete od starosti.

Photo: EPA

Milošević je znao koga treba strpati u zatvor, na koga budno paziti a koga častiti cigariljosima. Labava bezbjednost u njegovom uredu bila je ilustracija samouvjerenosti, nikako znak šlamperaja. Samo paranoidni lideri, poput Saddama Husseina, koji su tražili od posjetilaca da skidaju prstenje, da ne bi bili upotrijebljeni za otrovno rukovanje, smatraće dopisnika Washington Posta bezbjednosno opasnim. Arhive pokazuju, znao je to Milošević, da od svih ključnih političkih atentata u ovom stoljeću, nijedan nije izvršio američki novinar. Zapravo su, kaže historija, neke izvršili tjelohranitelji od kojih se očekivalo da diktatore štite od novinara.

Milošević je to sve znao. Njegovi ministri i savjetnici su radili u odvojenim zgradama i njemu dolazili po pozivu. Mene se nije imao razloga bojati, pa smo bili sami u njegovom uredu, sami i neuznemiravani. Telefon mu nijednom nije zazvonio, konobar se nikad nije vratio, niko nije pokucao na vrata. Jedan od razloga što se on nije bojao svrgavanja u svojoj palati je taj što u njoj nije bilo nikog značajnog.

Njegov prvotni napad se pretvorio u ćaskanje. Postavio je temelj raspravi, proglasivši sebe i sve Srbe žrtvom nesporazuma. Razgovor je mogao početi.

„Optužuju nas za nacionalizam ali ja ne verujem da smo mi nacionalisti”, govorio mi je graditelj Velike Srbije. „Ja čak ne smatram da nacionalizam ima išta zajedničko sa krajem dvadesetog stoljeća. Sada vlada zakon procesa integracije, ne dezintegracije. Ako nema nacionalne jednakosti i jednakosti država, mi ne možemo biti, tako da kažem, civilizirana i napredna zemlja u budućnosti.”

Pitao sam ga da li je čin čišćenja Bosne integrativan čin?

„Razgovarao sam o tom problemu sa svojim prijateljima (u Bosni) i oni su mi rekli da apsolutno nema politike prisiljavanja Muslimana da napuste svoje gradove. Naravno, u ratnim okolnostima, mnogi građani žele da odu tamo gde će se osećati sigurnije. Mislim da nisu pravedne optužbe da Srbi provode etničko čišćenje. Na primer, u Banjoj Luci ima mnogo Muslimana koji žive jednako sa Srbima i koje Srbi jednako tretiraju.”

Naglasio sam da se situacija činila drugačijom meni i stotinama drugih novinara i humanitarnih radnika koji su neko vrijeme proveli u Bosni. Bio sam u Banjoj Luci i većini drugih krajeva iz kojih su, po Miloševiću, Muslimani i Hrvati otišli dragovoljno. Milošević je slegnuo ramenima i sažaljivo me pogledao, kao da me sažaljeva jer sam zaveden neistinama. Počeo sam shvatati koliko su moji prijatelji iz Vremena imali pravo; ništa ja iz ovog čovjeka neću izvući. Učinilo mi se da bi bilo umjesno upitati zašto je ambasador Zimmermann govorio cijelom svijetu da je Milošević lažov. Izraz sažaljenja je iščezao. Činilo se da se malo ljutnuo.

„Zimmermann nije bio pravilno obavešten”, rekao je. „Ja na njega ne obraćam pažnju. Ne verujem da budući odnosi između SAD i Srbije zavise od stava nekolicine beskorisnih birokrata u State Departmentu.”

Zanimalo me šta Milošević misli o ratnim zločinima. Izgledao je zadovoljan što ga to pitam.

Photo: Stock

„Dužnost je svake civilizirane zemlje u našoj međunarodnoj zajednici da kažnjava ratne zločince”, naglasio je i pritom izgledao duboko zabrinut nad pitanjem. „Univerzalna prava se moraju u cijelom svijetu štititi. Ja sam za gonjenje ratnih zločinaca. I ja verujem da se u ovom krvavom ratu, na svim stranama, čine ratni zločini, nema oko toga sumnje. Ali svaka konkretna optužba mora se potkrepiti dokazima.”

– A šta je sa konkretnom optužbom da je Slobodan Milošević ratni zločinac?

„Prljave optužbe, prljave optužbe bez ijednog dokaza”, odvratio je, duboka zabrinutost se pretvorila u indignaciju gentlemana čija je čast osporena. „Te su optužbe u interesu onih koji faktički podržavaju uništenje Srbije. Proći će neko vreme i sve će biti jasno. Niko u ovom našem svetu ne može dugo kriti činjenice.”

Amen.

Bolje bih prošao da sam pokušavao udariti hologram. Milošević je postojao u drugoj dimenziji, u zoni sumraka i laži, a ja sam se hrvao s njim kao da je u dimenziji kojom vladaju činjenice. On je cijeli svoj život proživio u komunizmu, i izrastao u majstora, apsolutnog majstora laži. Naravno da su moji verbalni udarci prolazili kroz njega. Kao kad bih pokazao crni zid i pitao Miloševića koje je boje. – Bele – bi on. – Ne – uzvratio bih ja – pogledajte, dobro pogledajte, onaj zid tamo, on je crn, nije ni metar od nas. On bi ga pogledao, pa onda se zabuljio u mene, i kazao – taj zid je beo, prijatelju, da odete, ipak, očnom lekaru. – Ne bi kiptio od bijesa. Zvučao bi zabrinut za moj vid.

Ja sam znao da je taj zid crn. Vidio sam ga. Dotakao sam ga. Gledao molere kako ga boje u crno. Ali mnogi strani posjetioci koji su stajali u redu da razgovaraju sa Miloševićem nisu imali prilike vidjeti taj zid koji se zvao Bosna. Oni su tamo rijetko odlazili, rijetko razgovarali sa „očišćenim” Bosancima, ako su ikad i razgovarali. Mnogo su čitali o Bosni, ali kad bi im Milošević potpuno iskreno kazao da Srbi nisu imali ništa sa etničkim čišćenjem, nego su Muslimani ti koji nastoje očistiti Srbe, i da on ionako nema moći nad Srbima u Bosni, neki njegovi posjetioci su ostajali zbunjeni. Možda su sumnjali u njegove riječi, ali nisu bili načisto šta se stvarno zbiva. Balkan, krvavi Balkan, tu nema istine, a? I iz Miloševićevog ureda odlazili su pitajući se da li bi on mogao biti mirotvorac. Baš kao što je napisao amasador Zimmermann: „Milošević ostavlja izvanredan prvi dojam na one koji ne raspolažu informacijama koje bi suprotstavili njegovim često iskrivljenim stavovima. Nije malo američkih senatora ili kongresmena koji su oduševljeni izlazili iz njegovog ureda, uzvikujući, ’Pa nije on ni izbliza tako loš kako sam očekivao!’ Jedan ga je kongresmen čak pozvao na božićni doručak u Bijeloj kući... Nažalost, čovjek je bio gotovo potpuno u vlasti svojih demona.”

A njegovi posjetioci su bili naivni. Bila je tu i ona druga kategorija posjetilaca, oni što nisu bili naivni, koji su znali šta Milošević smjera a ipak su njegovu verziju događaja smatrali uvjerljivom, ako ne i potpuno tačnom. To su bili oni popustljivi kompromiseri, ministri i diplomati iz Washingtona, Londona i Pariza koje Milošević nije mogao namagarčiti već su sami prihvatali igru njegovih laži, umireni mišlju da on izgleda civilizirano i iskreno, što im je omogućavalo da ga „upakuju” u ambalažu mirotvorca. Na taj način nisu ispadali sami neoprostivo nepošteni u svom nastojanju da „uglave” još jedan mirovni plan kojim bi udovoljili njegovim zahtjevima, nipošto bosanskim.

Popio sam još jedan gutljaj kave. Intervju se sasvim zaglavio. Mislio sam, da li da mu se suprotstavim, nazovem ga lažovom i ubicom, balkanskim Hitlerom, da mu na uglačani klupski sto bacim slike bosanskih leševa? Da, mogao sam se i tako ponijeti. Jedna britanska kolegica se nezaboravno sukobila sa Vojislavom Šešeljom, zloglasnim ratnim huškačem i komandantom čije su paravojne jedinice, četnici, odgovorne za najgore zločine u Bosni. Šešelj je prezirao strane novinare koliko je mrzio Muslimane i Hrvate, i naplaćivao 500 dolara po intervjuu. Moja prijateljica je platila. Tajno je to snimila i emitovala u svom TV-izvještaju. Intervju je bio kratak. Šešelj je izrekao uobičajene laži. Ne, njegove se snage nisu angažirale u etničkom čišćenju. Ne, nisu mučili zarobljenike, itd. Moja prijateljica se uzrujala. Spustila je pero i rekla šta je imala na umu.

„Znate šta je sa vašim vojnicima, oni se ne bore kao hrabri ratnici. Vi niste borci već napadate sela, žene i djecu. Muka mi je od razgovora sa vama.”

Šešelj se iscerio.

„Ne mogu vam u tome pomoći. Za to je najbolje potražiti doktora.”

I tu su se razišli.

Ne bi bilo mudro tek tako otići od Miloševića. Možda ću biti bolje sreće ako ga pitam privatne stvari. Niko nije znao ko je zapravo Milošević, da li iza tih osmijeha i ratnih zločina postoji stvarna osoba, pa sam pokušao s tim. Pitao sam ga ima li hobije.

Čudno me je pogledao, vjerovatno ga je zabavljalo što pitam takvu glupost.

„Hteo bih više vremena provoditi sa svojom decom,” uzvratio je. „Hteo bih popričati s njima. Hteo bih s njima putovati.”

Pitao sam ga koje knjige čita.

Još jedan začuđen pogled. Pomenuo je neki roman o II svjetskom ratu pod naslovom Mirni zločin, ali nije mi znao objasniti o čemu se radi.

Pitao sam ga o platnima na zidu.

Ponovo upitan pogled, ovaj sumnjičaviji od prethodnog, kao da razmišlja: Umetnost? Pita me o umetnosti? Šta smera ovaj tip? Radi li stvarno za Washington Post?

PHOTO: Stock

„Tu je samo jedna slika moja vlastita”, rekao je, uljudno kao uvijek. „Ostale sam zatekao ovde. Ono tamo” – pokazao je pejzaž blizu prozora – „je Sava Šumanović. Ubijen je na početku II svetskog rata, žrtva fašističke agresije. Ubile su ga ustaše, hrvatske snage. Znate li da je Hrvatska bila nemačka saveznica u II svetskom ratu?”

Znao sam. Svako ko je u Srbiji pet minuta gledao televiziju vjerovatno je vidio one nejasne, zrnaste kadrove hrvatskog lidera iz doba nacizma, Ante Pavelića, kako sa Hitlerom paradira po Berlinu. Iza tih slika obično bi uslijedili kadrovi hrvatskog aktuelnog vođe, Franje Tuđmana, kako paradira po Bonu sa Helmutom Kholom. Fašizam tada, fašizam sada. Samo su se datumi mijenjali. Prijetnja ista i filmovi isti, doslovno svaku noć.

Milošević je zauzeo predsjedničku palatu otkad je svrgnuo Stambolića 1987. godine, ali nije nijednu sliku promijenio. Bilo je u tome nečeg perverznog, kao kad ubijete cara i nastavite živjeti sa njegovom udovicom. Milošević je jedino znao da su jednog od umjetnika ubili Hrvati, što je neobičan oblik vrednovanja umjetnosti. Nije me to trebalo iznenaditi. Njemu te slike nisu bile važne, niti veličina ureda ili boja telefona, mekoća fotelja ili knjiga za koju je tvrdio da je čita ili želja da prošeta sa svojom djecom, kako je tvrdio. Njemu je jedino bila važna vlast i da ostane na njoj.

Još sam imao samoubilačku kartu da mu je bacim na sto. Bila je opasna i ja sam se s njom igrao, sve dok joj se uglovi nisu zgužvali i uvrnuli, pitajući se da li da je bacim. Svako moje lično pitanje uslijedilo je nakon duge pauze i podužeg uvoda. Kad sam ga pitao za hobije, počeo sam objašnjavajući mu da Amerikance zanima porijeklo političkih lidera. Pitanje o knjizi uveo sam pričom kako bih volio znati koje su stvari na njega u djetinjstvu utjecale. Nastojao sam da vidim da li, i kako, da igram na kartu samoubistva. Da to sad uradim? Svaki put bih ga pogledao, i on je mene pogledao, i sjetio se da čeka da je položim na sto.

Povukao sam se. Novinar idealista u meni govorio mi je da sam kukavica. Novinari ne smiju dopustiti da ih predsjednici pokolebaju. Žao mi je zbog toga. Onda mi je palo na um ono što su mi rekli moji beogradski prijatelji. Ništa od njega nećeš izvući. Previše je prepreden. Samo ćeš se uvaliti u nevolje. Imali su pravo. Zemlja u ratu nije mjesto za idealiste i amatere. Ionako po cijeloj bivšoj Jugoslaviji ima mnogo leševa koji bi, da su kadri govoriti, rekli isto: ne zajebavaj se sa Miloševićem. Srbijanski mi je vođa ponudio cigariljos i ljubazno se nasmiješio, čak ćaskao dokono o Los Angelesu, mom rodnom gradu, „Bio sam jednom tamo. Vrlo veliki grad. Pola sata letiš sa glavnog aerodroma da bi sletio na aerodrom u predgrađu.” Nije izgledao kao diktator kriv za smrt 200.000 ljudi i izgon još milion, dva. Ali njegovi osmijesi i riječi ništa ne znače. Samo njegova djela imaju značenje, a to značenje je: Ne zajebavaj se sa Miloševićem.

Činilo se da se dosađivao u razgovoru sa mnom. Vlastite su mu laži bile dobro znane, poput neprestano ponavljanog govora tokom kampanje. Bio je na „automatskom pilotu”. Svakako je imao razloga da se dosađuje, ne samo sa mnom već sa svim novinarima i diplomatima koje su sprovodili mračnim hodnicima i uvodili u njegov spokojni ured. Mora da nas je smatrao patetičnim, dok smo tako ljubazno razgovarali, kao popovi, pazeći da ne povisimo ton i ne opsujemo. Diplomati, koji se nisu morali bojati njegove osvete, vjerovatno su griješili što su bili tako taktični u izboru riječi, jer vrsta jezika primjerenog Genevi nikud ih neće odvesti na Balkanu. Srbin, kad misli da mu je sagovornik ili protivnik šupak, to i kaže, pa je ovaj impresioniran a nije uvrijeđen. I napokon, kakvi su to ljudi koji ne psuju? Mlakonje. Na početku rata, sarajevski radio je imao žive prenose pregovora između srpskih i bosanskih funkcionera, koji su jedni druge nazivali lažljivim kurvinim sinovima. Bilo je to sirovo, ali ništa gore od bilo koje „psovke koju valja naknadno izbrisati” koje je u Ovalnom uredu izgovarao Richard Nixon.

„Dakle”, rekao je Milošević. „Prošlo je već sat i po, a ja mislio da će ovaj intervju uzeti samo pola sata.”

„Da”, odgovorio sam. „Hvala vam mnogo. Bilo je vrlo zanimljivo.”

Opet smo se rukovali, stisak mu je bio beznačajan kao i prethodni. Otpratio me do vrata, ja sam izišao, osjećajući se malčice kao zatvorenik na slobodi. Drago mi je bilo da je gotovo. Čovjek se ne osjeća ugodno kad razgovara s Miloševićem jer zna da neće dobiti šta želi, da je on previše lukav da bi napravio grešku, i da će te nadmudriti. Otkad se dočepao vlasti, Milošević je nadmudrio svakoga ko je ušao na njegova vrata. Diplomati su dobijali isprazna obećanja, novinari riječi koje nisu ništa značile.

Moj je intervju sutradan objavljen na naslovnoj strani. „Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević danas izrazio zadovoljstvo politikom Clintonove administracije prema ratu u susjednoj Bosni, izjavom da vjeruje da će se Bijela kuća uzdržati od svih koraka primjene sile protiv bosanskih Srba”, stajalo je u članku. „Veoma cijenim što SAD ne žele da budu svjetski policajac, što odbijaju da stvari sređuju prema sebi”, rekao je Milošević u intervjuu. „Za razliku od prethodne administracije SAD”, rekao je, „ova je administracija okrenuta suštinskim problemima SAD... i neće nastojati sakrivati unutrašnje probleme otvaranjem međunarodnih.”

Photo: Stock

Pretpostavljam da je razlog što je Milošević pristao da sa mnom razgovara taj što je htio uputiti pomirljivu poruku predsjedniku Clintonu, reći mu da Srbija nema želje da ratuje sa Amerikom i da je zadovoljna što Amerika, očigledno, također ne želi sukob. Clinton je bio postiđen jer je posljednje što mu je trebalo bilo da mu na naslovnim stranama komplimente upućuje balkanski tiranin. Upitan o Miloševićevim komentarima, Clinton je na press-konferenciji obećao da će nastaviti diplomatski pritisak na Srbiju. Maslinova grančica je bačena u smeće. Milošević je na to uzvratio tako što je doturio još oružja i goriva u Bosnu kako bi se rat nastavio. A njegova vlada je odbila da me ponovno pusti u zemlju. Nisam od tada mogao ići u Beograd.

(Posledji deo feljtona u sredu, 8. juna 2011)

*From LOVE THY NEIGHBOR by Peter Maass, copyright„ 1996 by Peter Maass. Used by permission of Alfred A. Knopf, a division of Random House, Inc.

*Special thanx to: MES publishing house (Sarajevo), Haris Pašović, Dino Mustafić, Senada Kreso (translator), Bette Graber, Peter Maass

star
Oceni
3.65
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi