Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (4)

Logori u Srbiji: Begejci (1)

Krici i prebijanja

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Jedna od zgrada u Begejcima u kojoj su držani logoraši
Jedna od zgrada u Begejcima u kojoj su držani logoraši
Photo: e-novine

Najmlađi zatvorenik je imao 14, a najstariji 82 godine. Oko stotinjak zarobljenika je imalo preko 60 godina. Preko 80 odsto logoraša, prema izveštaju UN, bili su civili. Od ukupnog broja zarobljenih, bilo je 30 žena, većina je bila starosti od 50, 60 godina

Prvi logori u Srbiji otvoreni su tokom opsade i pada Vukovara kako bi se u njih transportovali zarobljeni civili i ratni zarobljenici. Većina ih je sa područja Istočne Slavonije i iz Vukovara i Borova naselja, a doveženi su u logore Begejci i Stajićevo, da bi ih kasnije prebacivali dalje u Sremsku Mitrovicu, Beograd, Niš...

Logor u Begejcima bio je otvoren od 1. oktobra do 21. novembra 1991. godine. Kroz njega je, prema nepotpunim podacima UN iz 1994. godine i Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, prošlo oko 1.600 ljudi. U svakom trenutku je unutra bilo oko 500 zarobljenika.

Kako se navodi u izvještaju UN, iako je logor zbog jako loših uslova zatvoren krajem 1991. ili početkom 1992. godine, zarobljenici su zapravo samo prebačeni u drugi logor u Sremskoj Mitrovici. Logor je, prema tom izveštaju otvorila JNA, a čuvari su bili rezervisti. Imena tada nisu bila poznata, a i danas se dobar dio krije iza nadimaka. Podsetimo, Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnice protiv general - pukovnika Aleksandra Vasiljevića i potpukovnika Miroslava Živanovića po komandnoj odgovornosti, jer su znali za zločine u logorima kojima su rukovodili i nisu učinili ništa da ih spreče. U logorima, je prema podacima odvjetništva, ubijeno 19 ljudi.

Begejci su selo u Banatu u opšini Žitnić kod Zrenanjina blizu rumunske granice. Logoraši su bili smešteni na salašu, zapuštenom imanju obraslom šikarom, skrivenom iza šuma, „nigdje vidljiva traga da je ovdje doskora boravila ljudska duša”.

Na salašu se nalazila jedna starija zgrada pod dvostrešnim krovom, građena pre 60-70 godina. U njoj je, kako se navodi u knjizi „Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore u 21. stoljeće” smeštena upravna zgrada logora – prostorije dežurnih policajaca i stražara i dve male prostorije u kojima su smeštene žene. Južnije u sredini su dve male prostorije gde su brijači šišali zatvorenike, a i Međunarodni crveni krst obavljao razgovore sa zatvorenicima uz prisustvo prevoditelja.

Zgrada je bila u derutnom stanju, a bila je sagrađena za uzgoj krupne stoke. Uz zgradu su bili postavljeni poljski WC, a bila je opasana bodljikavom žicom. Oko logora je postavljeno 10 stupnih svetiljki, a oko žice stražari i kod ulaza mitraljesko gnezdo sa stražom. Čuvari objekata su nemilice tukli logoraše u objektima palicama, kundacima, čizmama, neke od žena su silovane, a pojedince su izvodili na ispitivanje i vraćali ih dobro premlaćene. I žene i muškarci su prebijani, a prema podacima UN, zna se da su tri osobe u tom logoru podlegle posledicama batinanja.

Najmlađi zatvorenik je imao 14, a najstariji 82 godine. Oko stotinjak zarobljenika je imalo preko 60 godina. Preko 80 odsto logoraša, prema izveštaju UN, bili su civili. Od ukupnog broja zarobljenih, bilo je 30 žena, većina je bila starosti od 50, 60 godina.

Svedočanstva koja donosimo zabeležena su u knjizi Danijela Rehaka „ Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore u 21. stoljeće” koju je objavilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora. Svi iskazi logoraša su koncipirani tako da se pominju imena ljudi kojih se sećaju, kako logoraša, tako i čuvara logora, jer je to bio jedini način da se skupe podaci o tome ko je sve bio u srbijanskim logorima početkom devedesetih godina. e-Novine objavljuju delove svedočanstava bez imena žrtava.

O logoru Begejci novinarka B92 Danica Vučenić snimila je film "Glavu dole, ruke na leđa" za koji je 2003. godine dobila nagradu "Zoran Mamula". Ceo film možete pogledati ovde.

SVJEDOČANSTVA

Detalj iz televizijske reportaže RTBeograd: Logor Begejci
Photo: www.hdlskl.hr
(A.B.) ..... Popisali su nas i ukrcali u autobus. Pretpostavljao sam da mi je ovo zadnji dan, ovo im je prilika sve nas pobiti. Nije me bio strah smrti streljanjem, nego mučenja i klanja što se vidjelo u njihovim očima, sva mržnja i pokušaj da uđu u autobus sa noževima i punom ratnom opremom na sreću spriječeni su od pratnje i nekih oficira, ali njihov uzvik i pokazivanje da nas vode na klanje ukazivao mi je da idemo na put pun neizvjesnosti. Prolazili smo kroz okupirana hrvatska sela naseljena pravoslavnim stanovništvom i čekali sudnji dan. Sam prolazak kroz ta neoštećena sela puna vojske, puna lakog i teškog naoružanja stvarala je u meni ponos protiv kakvog smo se mi to oružja borili i pružili dostojanstven otpor. Kad smo prešli bogojevski most, autobus je skrenuo u neku šumu i prva mi je pomisao bila da je djelomično mukama došao kraj, međutim autobus su napustili vozači i pratnja jer je nastao kvar. Cijelo vrijeme vožnje morali smo biti sagnuti s glavom među koljenima. Dok je autobus stajao iz šume su prema nama išli uniformirani vojnici u raznim odorama i s raznim obilježjima. Tada počinje naša patnja, njihovo iživljavanje nad nama samo zato što smo Hrvati. Ušli su u autobus i počeli nas nemilice tući, a mi nismo smjeli ni glavu podići. To fizičko mučenje, ti krici i jauci čuli su se daleko u šumu, pomoći naravno niotkud. Sve smo to u gorčini podnosili. Tada nam su nam oduzeli sve što smo imali uz sebe, odnosno sve što su smatrali da je vrijedno, uz prijetnju da će onoga tko podigne glavu strijeljati, jer u logoru ionako nema puno više mjesta. Tog trena nam je bilo jasno kamo uopće idemo.(...) Stigli smo na salaš sa više zgrada u šumi okružen bodljikavom žicom, svuda mir i tišina. Autobus staje ispred velike i dugačke zgrade posebno ograđene bodljikavom u više redova, pušta nas naoružani stražar. Noć je, prošla je ponoć. Izlazimo sa ono malo prtljage što nam je preostalo i sada dolazi ono čemu smo se nadali: dočekalo nas je dvadeset korpulentnih vojnih policajaca, dobro opremljenih palicama, letvama, željeznim šipkama, željeznim bokserima itd. Kasnije smo saznali da su za ovakve prilike specijalno obučavani u Bubanj potoku kod Beograda, gdje je stacionirana baza vojne policije.

Nisu čekali da nas postroje i pregledaju, nego su odmah počeli mlatiti po nas pedesetak iz autobusa, pri tom nismo smjeli ni vikati ni jaukati. Samo su urlali na nas da spustimo glavu dolje, a ruke na leđa. U jednom sam trenu izgubio svijest, digli su me i nastavili tući ne birajući pritom po kojem dijelu tijela udaraju. Ova je tortura trajala oko dva sata, nakon čega su nas postrojili i uzeli od nas još ono što nam je preostalo. Uvode nas u zgradu. Na podu vidimo deke i naziremo samo da su u njima umotani ljudi za koje ne znamo jesu li živi ili mrtvi. Dalje slijedi prozivka i popis i usputno batinanje. Nešto oko četiri sata dozvolili su nam da sjednemo, a već u 5 sati ulazi nekoliko vojnih policajaca s uzvikom „Ustajte ustaše!” Tada vidim da su ovi ljudi u dekama živi i da neke od njih i poznajem. Svi stojimo u stavu mirno, a nas nove počinju tući i iživljavati se nad nama. Ja osobno dobio sam najprije nekoliko udaraca nogom u rebra i pri tom mi je nekoliko rebara slomljeno, slijedio je zatim karate zahvat po glavi i nakon toga sam ostao bez tri zuba.

Kako sam već ovamo dopremljen ranjen u glavu i nogu, klonuo sam i pao u nesvijest, no nitko mi nije smio pomoći. Nekoliko dana je trajalo ovakvo fizičko maltretiranje, nakon čega prelaze na psihičko maltretiranje. Jedan je slučaj kada me je jedan časnik izveo pred zarobljenike naredivši mi da kleknem i stavim ruke na pod, te me upitao „gde da me bije?”. Ponovio mi je to više puta dok mu nisam odgovorio, na što mi je opsovao majku ustašku da „neću ja njemu govoriti gde da me bije, nego će on da me bije gde on želi”. Naredio je da se ustanem, a pošto nisam bio sposoban ustati odvukao me je, bacio na beton i pokrio dekom. Narednih 10 dana nisam se mogao ustati, nego su dozvolili da mi donose ono malo hrane što smo dobivali. Niz takvih i sličnih maltretiranja doživjeli su i ostali. Sjećam se Lj. M., trgovca, njemu su razbili lice i donju čeljust, Rimca su vezali i sa ispitivanja je dolazio sav plav. Mnogi su mladići udarani po genitalijama i vjerojatni mnogi od njih nikada neće moći imati djece.

Nakon tromjesečnog boravka u podrumu, građani Vukovara su  završavali u logorima i sabirnim centrima po Srbiji
Photo: Stock
... B.V. je bio najmlađi zatočenik. Imao je 16 godina. Bio je preplašen. Prije nekoliko dana njegov otac , član pričuvnog sastava ZNG, ubijen je od jugovojske ispred tovarničke pravoslavne crkve. Uočio ga je policajac Gugi. Svakodnevno ga je salijetao, propitivao tko je, odakle je, što je došao ovamo (???), kako je došao ovamo (???). Tjerao ga je nositi vodu zatočenicima, policajcima čistiti obuću, svakodnevno prati zahode, kvrckao bi ga palicom po glavi, po ušima i neprekidno ga uznemiravao. (...) A.P. je bio star 40 godina, po zanimanju autolakirer. Povučen, politički nije bio aktivan. Bavio se zanatom i poljoprivredom. Kritičnog dana, između 3 i 10 listopada 1991. išao je iz Iloka u Ljubu k svome tastu. Zaustavila ga je šidska policija , naredila da napusti svoj i uđe u njihov automobil. Nakon saslušanja je završio u šidskoj sportskoj dvorani. U dvoravi su često ulazili vojni policajci i plašili zatvorenike („ustaše”), prijeteći da će ih poklati, odsjeći nosove i uši, izvaditi oči; držali su u rukama oštre noževe i bajunete stavljajući ih pojedincima pod vrat. Anđelko je jednom otišao do zahoda pušiti, kako je pričao. U zahodu je primjetio ostatke krvi, i opravdano sumnjajući da je tu netko već stradao, da to čeka i njega, uplašio se do kraja. Odlučio je pobjeći i izašao kroz prozor. Primjetili su ga vanjski stražari čim se našao na ulici. Uhvatili su ga malo dalje uz pomoć jugovojske. I tada su počele njegove muke. Putem do logora Begejci bio je udaran. U zgradi su ga tukli po čitavom tijelu, nogama rukama, palicama, kao vola. On tad nije bio ni svjestan što su od njega sve učinili. Buncao je. Na to bi dolazili policajci, naređivali mu da sjedi u miru, a prije toga ga dobro domlatili. Trajalo je to tako dan - dva, pa su ga policajci počeli i vezivati lisicama i privezivati za stup. On je buncao, policija nije skidala lisice, već ga je danonoćno cipelarila, čizmama i nogama, gdje su stigli... palicom po glavi... Na rukama mu se lisice usjekle. Nastale su rane. Upozoravali smo policajce da on vjerojatno više nije normalna osoba, da je bolestan, depresivan. tek nakon dolaska potpukovnika Živanovića sa liječnikom oslobođen je lisica. Legao je, liječnik mu je dao injekciju, i spavao je dan i pol - 36 sati. Kad se probudio i došao svijesti, osjećao je veliku slabost i bolove; ležao je i dalje nepomičan, iscrpljen, ne uzimajući ni hranu zbog bolesti. Počeo je jesti tek nakon nekoliko dana, a policajci su ga puštali na miru.(...) Jednom je pukovnik Živanović pozvao A.P. da govori pred kamerama kako je u njegovoj kući i u dvorištu bila kuhinja i kako je njegova žena kuhala gardistima hranu. P. je odbio dati takvu izjavu, rekavši da on to ne može reći jer nije istina. Živanović se na to naljutio na P.

(Š.Š)... Oko deset sati u štalu ulazi desetak rezervista i počinju mlatiti pendrecima po nama kao da smo drogirani ili pijani. Morali smo pjevati „Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala”, zatim himnu (Hej Sloveni op.a.), a sve vrijeme oko nas je hodao pas i njuškao nas kao da nešto traži. (...) Jedno jutro nismo morali ići van raditi, jer je došao autobus s novim zatočenicima. Nastala je panika i metež, čuli su se uzvici „dolaze ustaše”, potom su ušli u štalu i počeli nas tući, morali smo leći na trbuh i nismo smjeli gledati novopridošle zatočenike. Razmišljao sam jesu li među njimamožda moja braća ili koji od mojih suboraca, glavu nisam smio ni pomaknuti, jer bi za to slijedile batine od strane odvratnih i prljavih rezervista. Čuli su se jauci, srce mi je pucalo jer sam dobro znao što ti ljudi sada proživljavaju, jer sam torturu izlaska iz autobusa i sam prošao. Autobus je bio pun. Većine su bile žene iz Vukovara, te nekolicina muškaraca koje su dobro izmlatili pendrecima i štapovima. Jednoga su lisicama vezali za drveni stup u štali, molio nas je da ga oslobodimo, a mi se nismo usudili ni pomaknuti. Tako smo ležali neko vrijeme na betonu, vani je puhao strašan vjetar i ubrzo sam se smrznuo. Žene su smjestili u drugu prostoriju. Kad je pala veče išli su ispitivati žene. Svašta se je tada čulo od moljenja do jakih ženskih krikova, a oni bi se samo smijali i puštali pri tome glazbu. Moja su leđa bila sva ljubičasta od udaraca, no za to više nisam mario. (...) Jednog dana sam bio određen s još nekolicinom zatvorenika da idem kopati kanale. Išli smo do cesteprema granici sa Rumunjskom. Dobili smo krampove, motike i ostali alat i počeli kopati kanal pokraj ceste za telefon. Čuvari su zaustavljali vozila, pokazivali nas kao okorjele ustaše, koljače i crnokošuljaše, na što bi nas razjareni vozači, pa čak i putnici jednog autobusa udarali i šutirali, pljuvali nam u lice i psovali. (...) Zahladilo je, počeo je i snijeg propadavati. Dobili smo po jednu smrdljivu i prljavu deku na kojoj su prije ležali psi. Navečer bi pse napucavali na nas, a mi smo morali moliti na koljenima da nas poštede, na šta su se oni smijali , govoreći: „Niste više hrabri, sad molite a kad ste ubijali srpsku djecu bili ste hrabri”.(...) Kad je pala večer ponovo su uletjeli stražari i kao drogirani počeli udarati po nama. Nedugo zatim ponovo su se začuli kamioni, dovezli su nove zatočenike. Opet po starom: „Lezi bando ustaška, pokrij se po glavi, brzo, p.... vam materina”. Čuli smo jauke, molitve novopridošlih za milost. Trajalo je duže nego obično, pa sam pomislio da su uhvatili neke diverzante, no kad sam provirio ispod deke vidio sam da su to sve stari ljudi, preko 60 godina.

Photo: siletzgt.com
(J.K) .... Jedno vrijeme su i žene spavale s nama na podu jedna pored druge. U napunjenoj štali po mojoj procjeni bilo nas je preko 500 zatočenih muškaraca i oko 25 žena. (...) Pomenuo bih P. iz Iloka kojeg su teško fizički zlostavljali. Zatim je bio i F. koji je posjedio za boravka u logoru. A zašto i kako? Od dobrote sigurno nije. Kljukali su ga tabletama za smirenje. Jednog su vezali za stup jer je čovjek poludio, nije se mogao kontrolirati. Jednu grupu od 10 muškaraca su skrivali da ih MCK ne popiše.(...) Svaki dan pa i po kiši smo izlazili u jutarnjim satima ispred logora i pjevali himnu „Hej Slaveni” jasno i glasno. Pri svakom kretanju, odlasku na doručak, ručak i večeru, morali smo svi držati glavu dolje pognutu i ruke na leđima. Niti jednog trenutka drugačije, ako je primjećeno drugačije, slijedile su batine, vika, psovke. Hrana je bila više nego očajna. Smršavio sam 20 kilograma, tako da sam izgledao kao kost i koža, za neprepoznati. Jeli smo prstima, a samo za ručak smo dobivali „kašiku”. Nismo imali mogućnosti redovito prati ruke, to je bio luksuz, a to su nam namjerno radili. Npr. dobijemo za doručak paštetu i dijelimo je trojica i to tako da prstima vadimo iz konzerve i mažemo si na kruh. Konzervu sardina smo dijelili na dvoje, svakome po 2, 5 ribice. Za večeru dvije žlice tijesta, stavimo dva puta u usta i večera gotova. Ručak se sastojao redovito od graha i naizmjenično krumpira. U ručku smo tražili zrno graha, a u krumpiru koji krumpir. Sama čorba. Kad na to pomislim prisjećam s eprizora našeg kuhara. Bio je iz Vukovara. Jednom su ga tako pretukli da je jedva hodao, a morao je kuhati. Pretukli su ga samo zato jer su mu našli čavao u džepu. Svatko tko je u logor ulazio morao je platiti ulaznicu, a ta je ulaznica bila jako skupa i gotovo neizdrživa: svaki su se dan čula zapomaganja, krici, jauci od boli. To je bila ulaznica.

(AND) ... Kad sam ja došla na red i mene su predžeparili i ispitali (ime, prezime, ime oca). Opet su me pitali gdje mi je zet. Za njega su mi stalno prebacivali. Ja sam samo rekla iskreno gdje su mi djeca, da za kćerku ne znam, da je blokirana u Vukovaru, za zeta isto tako, da mi je muž zarobljen, da mi je druga kćerka u Subotici. Pitali su tko je bio u HDZ, tko je pljačkao i klao. Rekla sam im da sam ja bila u podrumu, da nisam ništa vidjela. Opet su rekli da lažem. Smjestili su me sa još tri žene. Jedna je optužena da je bacila bombu na vojsku. Imala je jedanaestro djece. Muža su joj ubili. Bila je i jedna Lj. I nju su tukli. Jedna je bila iz Sotina. Ona i muž su bili privedeni zbog sinova. Neki su privedeni u sitražni zatvor. Uvjeti su bili užasni. Hrana jako slaba. Bili smo na golemom betonu, samo malo slame i ceradna krila. Jako su tukli ljude. nas su poslije odvojili u stacionar jer smo s eporazboljevali na tom betonu. U tom stacionaru je isto bio beton i bilo je puno bolesnika, a nije bilo nikakve pomoći. Ja sam skoro dva mjeseca ležala. U početku je u Begejcima bilo samo pet, šest žena. Bile smo zajedno sa muškima u štali, u jednom kutu. Kako je dolazila koja grupa tako su nas sortirali kao sardine. Poslije je došao jedan autobus od Veleprometa (tad sam čula da mi je muž živ) u kojem je isto bilo žena. Najviše je bilo 32 žene. To sam zapamtila jer tad su mi dvoje unučadi i kćerka kojoj je muž poginuo iskrcali u Bečeju kao u bolje prihvatilište. Kad je stigao taj autobus i oni su počitani. Tim autobusom je stiglo još žena pa nas je bilo sveukupno 32. Onda smo jedno vrijeme sve bile u štali. Kad su došli iz Međunarodnog crvenog križa stavili su im primjedbu da žene ne bi trebale biti zajedno sa muškarcima i to u štali. Onda su nas odvojili u stacionar. Tamo je bilo tijesno, beton, hladna voda. Tko je htio mogao je ostati u Srbiji ili ići u razmjenu. Nisu mi dali, kad je bilo najteže, ići kćerki u Suboticu, od tuda bi već nekakako otišla, a sad sam samo htjela da pređem u Hrvatsku. Muž mi je ostao u Hrvatskoj. (...) Kakav nam je život bio u logoru. Nas žene nisu mnogo kritikovali. Neki su govorili da smo razbojnice. Bilo je i mlađih žena. Poslije su došle i dvije gardistkinje. Kad su ih doveli jedna je bila sva mokra, valjda su je tukli, možda se popišala. (...) Nekada bi nas pustili da se operemo vani na česmi. Bila je hladna voda. Žene su znali izvesti oko 11 ili nekada oko jedan iza ponoći. Dođe taj koji je zaprimio tu žensku. Taj koji je vodio računa o ispitivanju. Onda je odvede. Žene se nisu povjeravale. Nije se skoro ni smjelo pričati. Tako da ja nisam čula za silovanja. Jednu grupu su poslije sakrivali od MCK.

Crtež logoraša iz Begejaca
(Š.B)....3. listopada priveden sam u takozvani zatvor u kuću pokojnog C.Đ. Tamo se događao pakao. Bilo je tu 10-ak zatvorenika. Jednog su toliko pretukli da je od batina umro. Tri dana je ležao zajedno sa nama u sobi mrtav. Ljudski smrad pokojnika je najotrovniji na svijetu. Tuče te, muči te, neda ti jesti, piti, još moraš spavati pored mrtvaca. Nakon tri dana nama četvorici je naređeno da ga sahranimo. Od nas četvorice, samo sam ja danas živ. Ispred zatvora smo u traktorsku prikolicu utovarili tijelo pokojnika. U prikolici smo morali klečati na koljenima s rukamana leđima i gledati u pod prikolice. Osim pokojnika i nas četvorice u prikolici su bili i četiri četnika sa četničkim obilježjima i naoružanjem. Dovezli su nas na grobljansku zemlju i naredili da kopamo grob, ali malo veći. Tamo su već u dugački rov bili sahranjeni naši, njih oko 15-20. Cijelim putem sam razmišljao kako pobjeći. Prilika mi se ukazala kad smo prolazili na šest koraka od kukuruza. Četnici su pucali po križevima na groblju i pili su rakiju. Skočio sam i potrčao iz sve snage u kukuruze. Pucali su za mnom. Činilo mi se da za mnom puca cijeli korpus. Trčao sam pedesetak koraka i pao. Nisam ni znao da li sam pogođen. Povraćao sam od muke. Pucali su jedno vrijeme i stali, nakon nekoliko minuta čuo sam rafale koji nisu bili sumjereni ka kukuruzu, jasno sam čuo da se puca iz većeg broja osobnog naoružanja. Ostajem neko vrijeme u kukuruzima, vraćam se, i pri izlasku nailazim na iskopan grob u kojem leži Ante Markanović, nezakopan. Pored groba leže ubijeni ljudi koji su sa mnom kopali grob, Danijel Marinković (1930), Marko Bošnjak i Mato Čurić (1924). Vraćam se u kuću mog prijatelja u selo. Tamo ostajem dva dana i hvata me druga grupa četnika, odvodi me ponovo u zatvor i sutradan me šalju u Begejce. Iz Begejaca u Sremsku Mitrovicu, odatle u Bubanj Potok. (...)

Bubanj Potok je nastvani centar Vojne policije JNA. Tamo su me zatvorili u ćeliju, samicu po čijem podu protiče tekuća hladna voda, otprilike do koljena. Prebijen i umoran legao sam na dasku, ali je ona iznenada propala i našao sam se u vodi, kompletno mokar. Ustao sam i stajao. Noge su mi se smrzle i oduzele. Zatim su nas sve odveli u prostoriju za ispitivanje. Svo vrijeme me ispitivao Safet Bečalija. Vezali su me za stolicu i prisilili me da pojedem oko 4-5 kašika soli i bibera. Nakon toga sam oko dva sata bio vezan. Mislio sam da nemam više taj dio stomaka. Nakon toga sam ponovo išao u prostoriju za ispitivanje. Na stolu me dočekao pravi arsenal pića, ali sam ponovo vezan i ispitivan. U međuvremenu Safet je to piće predamnom prosipao po stolu. Mislio sam da sam odvezan, ne znam da li bi bježao ili mu oteo piće. (...) Stalno su nas batinali, maltretirali. Nabavili su čak i električne pendreke. Svi su morali pisati izjave. Bilo je bitno držati se prvobitne izjave. Tko god je naknadno dodao nešto u izjavi, bio je neprekidno ispitivan. Stražari su bili rezervisti i aktivna vojska JNA.

10.10.1991. godine ujutro sam ponovo dobio priliku da sve priznam, međutim nisam imao što priznati. U toku tih ispitivanja pitali su me za T.M. Rekao sam da smo dobri, ali da smo se posvađali jednom prije, ne zbog politike. Mislim da je tamo bio netko iz Tovarnika tko im je dao neke podatke. Nisam im imao što priznati. Ostao sam pri prvom iskazu. Dobio sam naveče i komadić kruha i prebačen sam u Begejce, negdje oko 16 sati. (...) Maltretirali su nas na sve moguće načine. Propaganda je bila jaka. Govorili su da nas Tuđman ne treba jer smo sve odali, da će nas sve poslati na prvu liniju da izginemo, ako budemo razmjenjeni. Kad je bilo lijepo vrijeme nisu nas puštali van, a kada je padala kiša tjerali su nas van. Morali smo pjevati himnu i razne druge srpske pjesme. Neki ljudi su dobro prošli, nisu bili tučeni, a da su bili u selu vjerojatno bi ih ubili.(...) Kad je Vukovar pao okomili su se na dovedene Vukovarce, da na njima iskale svoj bijes zbog neuspjeha. Tada je nama bilo nešto lakše. “Gostivarcu” (jedan od čuvara op.a.) je na Vukovaru poginuo brat, pa je žestoko mučio zatvorenike. Znao ih je staviti s glavom kroz bodljikavu žicu i batinati. Oko nas su bile dvije ograde od bodljikave žice, psi i minsko polje, te straža.

Razmjenjen sam 10.12.1991. godine u Bos. Šamcu. Iz Begejaca nas je krenulo osam autobusa, kod Beograda nam se priključilo još šest autobusa. U svakom autobusu su bili vozač i 2-3 stražara, vojna policija - drugi ljudi, ne oni iz Begejaca. Tih šest autobusa su bili iz Aleksinca i Niša.

Većina stražara su bili korektni. Nisu nas tukli i nismo morali držati ruke na leđima i glavu dolje.

U Kasarni u Brčkom su točili gorivo, išli smo na WC i dali su nam suhu hranu. Nakon toga su psihološki djelovali na nas da nas neće naši. Skoro se to obistinilo. Naših nije bilo. Jedna strana je dužna čekati dva sata.

Posumnjali smo da je ono što su nam govorili istina. To je bilo 15 minuta, ali je trajalo kao 15 godina. Ne mogu ispričati osjećaj kada smo vidjeli da dolaze naši autobusi. Dogovaranje je trajalo oko pola sata: utvrđivanje lista poimenice. Zatim je počela razmjena. Oni su imali 85, a nas je bilo 280. Nekoliko se vratilo u Srbiju, dvije žene iz Vukovara koje su otišle negdje kod kćeri u Srbiju.

* Svedočanstva iz logora Stajićevo objavljujemo u sredu, 27. aprila

star
Oceni
3.24
Povezani članci
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak