Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (18)

Zapisi o Slobinom režiseru (2)

Kustin prijemni ispit za nebeski narod

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: clae.lu

A Petru Lukoviću poručujem: Jebe ti se za Kustinu tužbu! Biće presuđeno, razume se, u korist šeika sa Mokre gore, kako si ga blagoizvolio nazvati, ali ti si građanin Sarajeva, pa ćemo organizirati skupljanje para za još jednu Kustinu žrtvu. Sarajevo je, mislim na ono koje volim, jer postoje razna Sarajevā, u stanju finansirati Kustu bar još dvadeset godina

Photo: clae.lu
12. Kusta kao Jalta

Kao častan čovjek, Kusta se s pravom ljuti što nismo zaboravili da je bio paž na dvoru dedinjskoga Kana. Ali ne pitajte kako možeš godinama biti skutodrža čovjeku kome se danas sudi za genocid a ostati častan. Kusta to može, jer, ako dopustite da citiram sebe, vrlina bestidnosti je u tome što omogućuje da uvijek ostaneš neumiješan u gadarije koje si činio. Kusta može ostati častan iako je Slobu ljubio u meso previđeno za sjedenje, isto kao što je ostao Emir a postao pravoslavni hrišćanin.

Kad je pred svetom objelodanio da je hrišćanin, umjesno je bilo Nikolaidisovo pitanje: je li sad Lazar, Živojin ili Vukašin? Jer "gdi ima imena, ima i simena", rekli bi Dalmatinci. Pitanje je Kustu toliko uvrijedilo da je uložio tužbu i dobio odštetu za pretrpljeni duševni bol, ali čeljade zdrave pameti mora se upitati: zar možeš postati pravoslavac a ostati Emir? Zna se kako se postaje rišćanin. Davno je slijepi guslar rekao: "Od Ajkune gradi Anđeliju!"

Ljubaznošću Marka Vešovića prenosimo deo njegovog neobjavljenog rukopisa, Dva i po četnika, u kojem se bavi "Slobinim lovačkim kerom Novakom Kilibardom iz Banjana, Slobinim povjesničarem Zoranom Lakićem iz Podgorice i Slobinim režiserom Nemanjom Kusturicom sa Gorice".

Ima ih koji tvrde da se Kusta potpisuje kao "Ajkuna, to jest Anđelija", a meni je očito da se Kusta kazuje pravoslavcem ne zato što se opametio i vratio veri pradedovskoj koju je izdao koznakad, već da bi mogao biti i Srbin i Crnogorac. Uz to, Srbi su danas liberalniji nego ikad, u njih sad može što nije moglo prije: ako možeš biti "nerođeni Srbin", što Kusta ne bi mogao biti nerođeni polu-Srbin-polu-Crnogorac? A takvim je dozvoljeno da se zovu kako hoće: ni piscu Proklete avlije, koga je Nikolica Koljević proglasio "najvećim nerođenim Srbinom", nije dirano u ime i prezime. Uostalom rođenih polu-Srba-polu-Crnogorca ima lopatom da ih zgrćeš, pa mi se čini da Kusta sebe broji i u Njih i u Nas kako bi potvrdio i utvrdio vezu između Srba druge klase i Srpskog cveća.

Kusta je, dakle, Jalta na dvije noge: fifti-fifti. Dopola je Srbin, otpola Crnogorac i, kad sam čuo taj haber, da mi je išta značila pripadnost naciji, ispisao bih se iz Crnogoraca, bih, očiju mi, da se ogradim od divljaka, i upisao u Bošnjake da ih djelomično obeštetim za gubitak. No pošto je barjak crnogorski za mene obična krpa plus štap, Kusti praštam što mi je sunarodnik, ali time se ne rješava glavno: kako ćemo ga podijeliti kad na referendumu kažemo da nam ne godi klima u srpskom raju? No možda je moja nedoumica izlišna, možda je omjer u Kusti kao u državi SiCG, što bi ovu zaguljenu stvar bitno uprostilo: ako se 95% Kuste učlanilo u njih Srbe, a 5% se učlanilo u nas Crnogorce, Koštunica može, bar što se mene tiče, da nosi sve!

13. Postmodernist Kusta

"Francuska je", rekao je Kusta novinaru u Kanu, "zemlja najdraža mom srcu, ali vi imate jednu grupu intelektualaca neverovatne taštine. Toliko spremnih da brane moral. Ali, u ovo naše vreme, moral je relativna stvar". Tako kaže jučeranji Slobin konjušar a danas Mojsije koji nam je sa Sinajske Gorice snio nove moralne tablice. "U naše vreme", veli, a potom dođe do migrene poznata i kao stanična drolja ofucana priča o relativnosti morala. Vazda je bilo kustā za koje je moral bio ne samo "relativna stvar" nego su vlastiti nemoral kušali proglasiti moralom svog doba, a u drukčijim poimanjima morala vidjeli izraz "nevjerovatne taštine". Ima li šta novo u toj priči kojom Kusta svoju moralnu kaljugu diže na razinu općeg moralnog zakona?

Vaša tužba protiv e-novina pravo je umetničko delo: Aleksandar Lukašenko odaje priznanje Nemanji
Photo: FoNet
Kusta kaže da je "pjesnik, buntovnik, čovjek koji istražuje kako svijet funkcioniše. A što više istražujem, sve sam više razočaran čovječanstvom". Tako mu i treba! Tog buntovnika sa idealističkom havanom u zubima, kad je počeo sa istragom, upozorio sam da odustane od ćorava posla, jer će se neizbježno razočarati. Nije me poslušao. Možda je krivo njegovo kućno vaspitanje: možda je sinu policajca istraga ušla u krv? Kako god bilo, istraga je pokazala da je čovječanstvo iznevjerilo nade koje je Kusta u njega polagao, obistinilo se najcrnje njegovo strahovanje: ljudi nisu na visini zadatka!

Ovaj Kusta koji je "čovječanstvom sve više razočaran" isti je onaj Kusta koji je bio sve više očaran Slobom za koga se, malo kasnije, zainteresirala grupa haških "intelektualaca nevjerovatne taštine", "spremnih da brane moral", jer ih niko nije upozorio na Kustino otkriće da je moral, zapravo, Slobin dinar devalviran 84 milijarde posto. Haški intelektualci, koji su propustili obavijestiti se da smo u postmodernizmu koji veli da nema jedna nego milion jedna istina, zavrli su, u Bosni bi rekli zajunili, da Slobi odrežu nešto malo vječite robije na temelju zastarjelog morala i još zastarjelijeg uvjerenja da je jedina istina ono što piše u dokumentima, pa kako da se Kusta ne razočara u čovječanstvo koje je u Hagu krenulo ne prema 22. već prema 19. vijeku?! Kusta odavno vjeruje: ako hoće da uspješno radi za srBsku stvar, obavezan je upotrebljavati isključivo svoje najgore osobine.

Babe i šarafi: Emir nakon čitanja prvog nastavka Vešovićevog teksta
Photo: Stock
Kad se iz Slobom sve više očaranog podrepaša iščaurio u čovječanstvom sve više razočaranog genija, upitao sam se: je li ljudski rod smio ići toliko daleko da razočara Slobinog umetnika? Ne bih volio biti u koži tom čovječanstvu, jer Veliki Režiser, koji je za pedalj veći nakon svakog lošeg filma, lako bi svojom umjetnošću mogao u zrak dići temeljne ideje u koje “dvonošci bez perja” još vjeruju, a onda se možemo, burazeru, slikati. Kusta je već započeo minerske radove: filmom Život je čudo energično se, veli, "ogradio od ideje da treba naznačiti naciju koja je u pravu, i naciju koja to nije, napadača i napadnutog".

Ovdje su pobrkane babe sa šarafima, što me ne čudi: ne jednom sam se uvjerio da Kusti, kad obrazlaže svoje stavove i sudove, logika nije jača strana. Jer Savaotu treba prepustiti odgovor na metafizičko pitanje: koja je nacija u pravu a koja krivu, ali na posve fizičko pitanje: ko je napadač, a ko napadnuti, mora se odgovarati ovdje, na zemlji, mada to Kusti nije po ukusu, jer bi se, u protivnom, ljudski rod pretvorio u ribnjak sa piranama.

U tekstu zbog kojeg ga je Kusta tužio, Andrej Nikolaidis njegove riječi komentira ovako: “Emiru se ne dopada podjela na one koji su napali i ubijali i one koji su se branili i ginuli... Kad se tako shvati moral, sve je moguće, pa i braniti ljude koji su bombardovali grad u kojem je rođen, moguće je i stati na stranu dželata u Srebrenici. Jer po Emiru, nema onih koji su u pravu. Nema pravednih – to je najstarija odbrana onih koji su debelo zgriješili”. Tačno, ali je Andrej, kad je ovo pisao, smetnuo je s uma da živi u zemlji gdje je nastala poslovica koju je zabilježio Vuk: “Ko istinu gudi, gudalom ga po prstima biju“, a zaboravio je i da se hulja ne popravi kad mu kažeš da je hulja, mada hulji treba reći da je hulja, jer će uobraziti da je majkatereza.

Emir Kusturica se svojim filmom oštro ogradio od pitanja ko je dželat a ko žrtva, na šta, kao privatna osoba, ima pravo, ali on je i režiser koji rekao: "odavno živimo i patimo baš kao u filmu", što je, naravski, značilo kao u Kustinom filmu. Tu i jest nevolja: sve više razočaran u čovječanstvo, Kusta sve više kuša da u svojim filmovima ukloni pregradu koja nas odvaja od pirana. A pošto čovječanstvo živi kao u filmu, jednom će, ako Kusta nastavi s razvaljivanjem svega u šta se hiljadama godina vjeruje, na ovoj planeti ili biti kako kažu Kustini filmovi, ili nas neće biti. Ima li ko da Kustu na vrijeme zaustavi u njegovu paklenom naumu? Već je ismijao pojmove dželat i žrtva, što znači da je čovječanstvo, kako god uzmeš, dužno da po Kustinom receptu prestane razlikovati koljača od zaklanog. Ima li iko da organizuje planetarni miting s parolom: "Dolje postmodernizam!"

Kusta je korjenit postmodernist, i to je novo u njegovoj do glavobolje poznatoj priči o relativnosti morala. Tečaj iz postmodernizma završio je na Gorici, među jalijašima, koji su mu objasnili da je predrasudu zvanu moral Ajnštajn srušio teorijom relativiteta i nije čudo što danas u Kustinim očima napadač i napadnuti, žrtva i krvnik idu u pljesnive pojmove iz predslobinske epohe, daleke od nas kao vrijeme kralja Artura. U načinu kako francuski intelektualci brane toliko "relativnu stvar" kakva je ljudski moral, Slobin vodonoša vidi isključivo dokaz "nevjerovatne taštine" koje je ova brkata igumanija iz Gračanice posve lišena. Kusta zapravo kaže: ko su, bre, oni? Ako bi ko trebalo da bude tašt, onda sam to isključivo ja. Zar uobražavaju da mogu izricati moralne sudove o mom genijalnom delu? Zar uobražavaju da njihovo brbljanje neko brenuje? Oni mi, kao, čuvari morala? Kako možeš čuvati nešto čega zapravo i nema?

Omiljeni diplomatski gost: Nemanja na prijemu u italijanskoj ambasadi
Photo: FoNet/Aleksandar Koković
Kusti ovo nije prvi već 17. put da Kusta drži propovijedi ozdo, iz svoga gliba: "Ko se u početku", rekao je 1977. godine, "nije prevario u g. Miloševiću taj nije reagovao ljudski"! Svoj rad na Slobinu dvoru – gdje je bio sluga, Vaistina ili Goluban, ne znam, ali sluga – proglašava trijumfom vlastite ljudskosti. Klanjanje dedinjskom mesaru jak je razlog da se ćuti nadmoćnim nad onima kojim nije pošlo za rukom da se u Slobi "prevare" i da, kao Kusta, pred njim kleknu u stavu adoracije. Ti, koji se nisu "prevarili", nisu bili sposobni za ljudsku reakciju, i samo oni koji su, kao Kusta, bleknuli za Slobom, ispoljili su svoju čovječnost. Da su “neprevareni” dopustili da ih Sloba omađija kao Kustu i da su viknuli: "Sve će njih Slobo srediti!", dokazali bi da su istinski predstavnici najrazvijenije grane primata, nepatvoreni, stopostotni homosapiensi. Emir Kusturica je mnogo veća ljudska mizerija nego što sam pretpostavljao.

14. Kusta položio za Srbina

Podgoričke Vijesti javljaju da je Emir Kusturica s odlikom položio za Srbina. Neki vele: nije položio nego je sebe prisajedinio nebeskom narodu. Ali nije važno je li položio prijemni ili sebe pripojio Srbima da ih pojača, zapravo da pojača i Njih i Nas, što mora biti pozdravljeno, pošto nema dvojbe da je krštenjem u crnogorskom namastiru Savina, gdje je proizveden u Nemanju, želio da simbolično učvrsti veze između dva oka u glavi, kako su ta dva naroda nazvani na mjerodavnom mjestu, jer Kusturica nije sav i svuda Srbin nego je i Crnogorac, mada nije rekao koliko posto, ali nema sumnje da se u njemu preslikava država nastala prisajedinjenjem Crne Gore Slobodanu Miloševiću.

Vijesti su donijele i sliku novopečenog Nemanje sa osmijehom istaknutim kao barjak na najvišoj kuli netom osvojene tvrđave, ali nije navedeno ime kuma koji ga je prilikom krštenja držao na rukama. Kažu da je to bio vladika Amfilohije, kolokovijalno Risto Sotona, što  je mogućno: na kuma nižeg ranga Veliki Režiser sumnjam da bi pristao, mada mi se ne čini da mu je dao sasvim precizno ime. Da su mene pustili da ga krstim, dao bih mu mnogo pogođenije ime: sin Muratov morao bi se zvati Lazar.

Brothers in arms: Nemanja & Risto, hard-core vernici
Photo: Combo
Nemojte misliti da iz mene govori zavist čovjeka koji je svojedobno ljosnuo na prijemnom za Srbina, što me onda bacilo u očaj, a sad mi je jasno: to što sam ostao Crnogorac dokaz je da bolje nisam ni zaslužio, jer, što rekao Kanjoš Macedonović, bolji i viši odoše boljijema i višijema, a ja jedva zapadoh vas, braćo Crnogorci, i zato nije riječ o zavisti, čak se trudim da budem objektivan, a tome u prilog evo jedno priznanje: gledao sam posljednje Kustino djelo i priznajem da danas na njega mislim sa nježnošću koja me podsjeća na Trst: uveče, spremajući stvari pred odlazak, s nježnošću sam mislio na grad u kojem sam se sedam dana smrtno dosađivao. Iz tog filma bije žal zbog nestanka Jugoslavije, stoga mi mnogi prizori iz ovog remek-dela – drukčije filmove sin Muratov ne umije da pravi – liče na bočice sa suzama rodbine koje su stari Rimljani stavljali u urnu pokojnikovu.

Pomišljam da ga je na krštenje prisilio i Andrej Nikolaidis svojim pitanjem: ako si pravoslavac, jesi li sad Anđelija ili Jevrosima? Prozirem i da je Muratov sin sebe promakao u Nemanju i zato da bi se o njemu imalo šta pričati, jer taj ne misli da se smije brojiti u žive ako se o njemu ne priča: za ovog režisera, slava se, pored materijalnih dobra koja mu je namrla, sastoji u zadovoljstvu da čuješ priču drugih o tebi, stoga je postao dosadan kao cetinjska kiša, jer već desetak godina postupa na istovjetan način: čim posumnja da su ljudi prestali, ili da bi mogli prestati s pričom o njemu, Muratov sin uzburka javnost novim atentatom na razum, na istinu, na moral, na dobar ukus. A kad opiči po nama koji smo ostali u Sarajevu pod granatama njegovog Slobe, uvijek kažem: "Nikad gori nije boljima od sebe priredio žalosniji dan"! Mada ga je bar u mojim očima često izvinjavala ljupkost onog što čini: kad kleči pred Slobom, Muratov sin mi je ličio na curicu kleklu da bere visibabe.

Maradona iz Drvengrada: Emir K.
Photo: EPA
Čak pomišljam da će Kusta, ako umre, posegnuti za čudima kako bi svijet nagnao da i dalje o njemu priča, za čudima ne manjim od onih koja je posthumno počinio župan Nemanja u monaštvu nazvan Simeonom. Ima ih koji Muratovog sina već zovu Emir Mirotočivi, što je, dakako, aluzija na Simeona koji je nakon smrti odbio da se raspadne, kao sav pošten svijet i, zavrnušvi šiju zakonima biologije, počeo da iz sebe ispušta miro, to jest mirisno ulje, čime je izborio titulu sveca. “To su zlobnici”, kaže mi prijatelj. “Ko?” “Ma ti koji ga zovu Emir mirotočivi”. “A ja, burazeru, mislim da su potplaćeni. Od Kuste. Koji si priprema zagrobnu karijeru. Pa odlučio da, preko plaćenih duša, pusti buhu navakat. Te ako jednom Muratov sin, ispuštanjem mira, prepiše svetog Simeona, nemojte reći da blagovremeno nisam upro prstom u ovaj društveni problem”.

Muratov sin je povukao veličajan potez u pravi čas: trebalo je nešto poduzeti protiv srpskog beznađa nakon tolikih poraza u ratovima za Veliku, beznađa koje je, zalivano suzama zbog poraza, ižđikalo nebu pod oblake. Sin Muratov je od Noge čuo i upamtio Dučićev stih: "Samo buktinjama zbori se kroz timne" i odlučio da, u svesrpskom mraku, sebe prečini u baklju koja je planula u posljednji tren, jer ono malo svjetla što ga još ima u srBskoj duši svelo se na slabašan plamičak – ugasio bi ga i šapat.

Uz to, kvalitet srBske nacije u posljednjih petnaestak godina padao je vrtoglavom brzinom: neki vele da je devalvacija Srbina bila upravo proporcionalna rastu topčiderske inflacije, u čemu bi moglo biti istine, jer otkud im, Gospode, odjednom onolika ološ? Marko Darinkin je predslobovske Srbe znao kao narod visoke kvalitete, predstava stečena uglavnom iz njine književnosti koja i jest istinska povjesnica svakog naroda. Čitao sam, na primjer, u Kraljičinoj Anđeliji, istorijskom romanu Čedomilja Mijatovića, priču o srBskom velikašu Mačkiniću koji je, testamentom, svoju suprugu ustupio drugom: ne vjerujem da je ikad i jedan plemić na trećoj sunčevoj planeti toliko daleko otišao u velikodušnosti.

Kako god bilo, Muratov sin mora da je osjetio: pet je do dvanaest da nešto poduzme protiv pojave koja ne raduje ni mene, zakletog vekovnog mrzitelja Srba. Ne raduje, jer sam još zakletiji biofil, onaj koji neizlječivo boluje od ljubavi prema svemu istinski živom, stoga mi se oko srca svije tuga čak i kad čujem imena mnogih današnjih Srbalja: zvuče mi kao ničija, kao da su ispisana na hiljadu godina starim grobljanskim pločama. Radi se o pojavi na koju su blagovremeno upozorili komunisti: njihovu priču o odumiranju nacije prelako smo proglasili bapskom. Opet sam iščitao sve što su najpametniji među njima kazali o tome i odgovorno tvrdim da nisu griješili kad su obrazlagali zašto nacija odumire, ali – koja nacija, to su propustili da kažu, stoga ono najdublje što su rekli o toj pojavi djeluje mi kao egzaktan opis srBske budućnosti, ukoliko se Muratov sin opet ne isprsi i kaže: “Srbi će odumrijeti samo preko mene mrtva”. I isprsio se. Na vakat.

Ovo je drugi put da im sin Muratov u odsudnom času priskače u pomoć. Prvi put je stao na njinu stranu kad se 1 800 000 Muslimana iz BiH odlučilo za genocid nad 9 000 000 Srba, plus genocid nad JNA. Tada je rekao: “Možete, ali preko moga leša.” Znamo šta se potom zbivalo. Sad sin Muratov opet pravi neprocjenjivu uslugu Dušanovim potomcima: ni najveći neprijatelji SrBstva ne mogu poreći da je, promičući sebe u oficijelnog Srbina, Nemanja znatno popravio kvalitet nacije debelo osramoćene u ujediniteljskim ratovima koja bi se, uz to, pogledamo li realne pokazatelje, mogla nadati brzom nestanku.

Na pomolu je paradoks: genocid koji je nebeski narod upriličio nesrbima mogao bi mu doći glave, što istoričari zovu efektom bumeranga: Historijska Nužnost odlučuje da nestaneš Ti koji si poduzimao sve da nestanu Drugi. U tuđ nestanak uložio si toliko biološke, duhovne, moralne energije da ličiš na boksera koga, kao pobjednika, iznose iz ringa na nosilima. Srbinova duša konstantno vene, jer više ni jednom laži nije krijepljena, vene kao uostalom sve što u jednom narodu više gotovo nikom nije potrebno. Jest, odasvud pristižu glasovi da Srbinu nema spasa i da više nema su čim izić pred Miloša: ostaje mu da se, pun sačme koju u sebe sasuo iz sopstvene dvocijevke, kao odstrijeljena divljač skljoka u prvu paprat na koju naiđe.

To ne znači da Muratov sin mora protiv odumiranja Srbalja poduzimati energične akcije, koje su moguće, čak poželjne, ali nisu obavezne, jer meni se čini: dovoljno je golo prisustvo novokomponovnog Nemanje među Srbima pa da ih krene karta, ili bar da osjete kako im je ubrizgano po petsto kubika optimizma, prijeko potrebnog u dane općeg leleka nad vlastitim porazima. Miodrag Stanisavljević to je bolje izrazio: “toga plakanja nakon platkanja”! Da se ja pitam, Nemanju bih ukazom proglasio ministrom za optimizam. Doživotnim. No, i ovako, rezultati koje će postići na tom polju, uvjeren sam, biće blistavi, jer Muratov sin ne može si dozvoliti da ga srBski pesimizam otruje: pobjednički pehari, kojih su njegove vitrine krcate, u tom slučaju bi mu izgledali kao urne s pepelom pokojnika.

Nakon učlanjenja Muratovog sina u Srbe, taj narod će morati da pazi šta radi, jer više ne može reći da nema kome uzeti obraz! Sin Muratov je vazda čuvanje obraza stavljao na jednu, a sve ostalo na drugu stranu, i neće dopustiti da mu sunarodnjaci na obraz udaraju, zato lijepo mogu zamisli vrijeme kad će Srbin, koji je u krčmi zamahnuo flašom Rubinovog vinjaka da razbije glavu Srbinu, od tog nauma odustati u zadnji čas: "Jebo bi ti ja kevu, da znaš, no ne mogu zbog Nemanje".

Trijumf pravoslavnog inžinjeringa: Nemanja, živi svetac
Photo: 24sata.hr
Kako god uzmeš, slučaj Muratova sina moramo ubrojiti u najveće, kao suza čiste pobjede pravoslavlja otkako ono postoji. Preciznije, radi se o pobjedi vjere čije temelje je udario Sveti Sava, jer o drugim verzijama pravoslavlja ne znam mnogo, dok o svetosavlju znam sve, ili gotovo sve. Kad kažem svetosavlje, ne mislim na bandite pod kamilavkama koji su blagosiljali Slobine i Rašove koljače. Ne misli na obeborpopa Paju koji je skoknuo da poškropi svetom vodicom srpske topove kad je Mladić krenuo na Goražde. Ni na gergu bezbožnika koji Karadžića kriju, kao svilen jagluk, u svoja njedra, a kad drže liturgiju, polaze od pretpostavke da Bog ne zna šta mi ovdje radimo, kao što ni Tito "nije znao" šta se čini na Golom otoku, iako ga je stvorio. Ne mislim na pastijerskim štakama oboružanu alašu čije je njuške dosta pogledati pa da ti pravoslavna vjera postane kao nerazgažena proteza koja te krvnički žulja. Ne mislim na popiće, popove, popende, popeskare, popesine i populjine, obučene ne u crne matije već u srednjovjekovni mrak što ga nose u duši, a kad ih slušaš, bude želju da kažeš Njegoševim desetercem: čudne stoke, Bog ih posjekao. Ne mislim na mantije čije te bezbožničko blejanje prisiljava da pomisliš: možda vaseljena jeste kruna na božjoj glavi, ali je Zemlja njegov nužnik. Već mislim na svetosavlje kao takovo, svetosavlje po sebi i za sebe, koje je vazda bilo dražesno i otmjeno, stoga me podsjeća na ruke engleske vojvotkinje koje, dok sprema čaj za goste, s neopisivom ljupkošću posluju oko šalica od kineskog porculana. To i takovo pravoslavlje doživjelo je još jednu blistavu pobjedu kad mu se priključio sin Muratov, jedan od najrafiniranijih primitivaca koje znam. Toliko krupna pobjeda svetosavlja dovoljna je da danas, kad je ta prefinjena bitanga, ta produhovljena vucibatina krštenjem podvrgnuta drukčijem postojanju, zaboravimo dane kad su mu šake služile kao dvije alatke za pljeskanje dedinjskom kasapinu.

15. Kusta ga puši Sarajlijama

U sarajevskom sedmičniku Global Kusta veli: “Naravno da je tragedija Srebrenice i moja tragedija. Desila se mome narodu, ljudima koji govore moj jezik i naravno da ću biti osetljiv na nju“. Nad Kustinim, dakle, Bošnjacima, Kustini su, znači, Srbi – jer Nemanja je dvovalentan, kao atom kiseonika – u Srebrenici napravili zločin, znamo i koji, jer je definisan u haškoj presudi, stoga se Kusti danas čini da je i sam donekle strijeljan u Kravicama. Ova mješavina Srbina, Bošnjaka i Crnogorca, ovaj genije sa tri oka u glavi, prisilio me da se sjetim Dimitrija Karamazova: Preširok je Nemanja. Ja bih ga suzio!

Dječji pjesnik sa Durmitora je, dakle, genocidom u Srebrenici priredio tragediju i Emiru Kusturici, ali se igrom nevesele sudbe, kad je Istrebljivača uhitilo, desilo da mu Nemanja zapoje akatist: ”Ko ne voli Dabić Rašu popušio kitu našu”. Šta ćete, dešava se. Omakne se. Nitko nije savršen. I mada je samom sebi zabranio pušenje, Kusta nije odolio kušnji da ga u Globalu malo dudla Sarajlijama. Slobina kurvetina, koja danas kaže da je Srebrenica i njena tragedija, veruje da su nam Mladićeve granate toliko “razvukle pamet“ da nas može obenđijati blejanjem iz poze Nemanje Mirotočivog.

Zvuci s Mokre gore: Nenad Janković i Jimmy Page
Photo: Stock
Zanimljiv je i četnički futur Kustin. Negdje sam napisao da se četnici, nedvojbeno, jesu borili protiv Hitlera, ali u futuru, što dokazuje njihova najslavnija pjesma: “Spremte se, spremte, četnici, silna će borba da bude”. Spremali su se, tokom čitave okupacije, da Švabama daju što im niko uzet neće, a onda dođe Maršal i Dražu rastavi sa životom, s punim razlogom, uostalom: ko bi gajio guju u njedrima, kako da ne objesiš vojnog genija koji se pune četiri godine oštrio za borbu? I Kusta je čarobnjak futura: “naravno da ću biti osetljiv“, veli, ali ga ne pitajte kad, dodao bi Breht.

16. Zašto ne provjeravate glasine?

1. E-novine su prenijele tekst Raskošno impozantan literarni film u kojem Vladimir Kecmanović prikazuje Kusturičinu autobiografiju Smrt je neprovjerena glasina. Ne zanima me šta Ćosićev mladi jurišnik Kecmanović piše o Slobinom kućnom režiseru Kusturici, ali jesam pročitao antrfile u kojem Kecmanović kaže: “Književnost se smrću mnogo bavi – po mnogima se i ne bavi ničim drugim nego njom – a konstatacija da je smrt neproverena glasina jedna je od najupečatljivijih misli o smrti na koju sam naišao – naoko geg, a u stvari duboka da dublja ne može biti – jedna od najlekovitijih a ujedno najtačnijih definicija koje sam ikada pročitao ili čuo“.

Sve što Kecmanović veli o ovoj “misli o smrti” vjerojatno je točno, ali je posve isključena mogućnost da bi njen autor mogao biti Nemanja Kusturica: prepametno je to za njegovu glavušu.

Svetozar Koljević, profesor anglistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, čiju sam svaku knjigu, objavljenu do rata, pomno iščitao, jer ih je napisao čovjek koji, po mom uvjerenju, ide u najveće srpske esejiste 20. stoljeća, bio je ne samo izuzetno pametan već i vrlo duhovit čovjek i, mnogo prije rata, u društvu je govorio, ne jednom, i sa naglašenom ironijom, o ljudima koji se ”ponašaju kao da je smrt neproverena glasina”. Ponekad bi se ovom izrekom poslužio njegov brat Nikola, ali tamo gdje ga, razumije se, Sveta ne čuje. I Rajka Petrova Noga, velikog pamtišu tuđih duhovitosti – satima ti je mogao pričati gde je kad šta kazao Bećković – čuo sam upotrebljavati Koljevićevu duhovitost, te ako mene pitate, Koljevićeva blistava dosjetka je, do Nemanjinih ušiju, doprla preko njegovog intimusa Noge, onoga koji je, na TV Politika, u julu 1994. izjavio: ”Zar se naši neprijatelji ne boje naše krvi neizmirene”, pa ga je Miodrag Stanisavljević nazvao “uterivačem dugova u krvi”.

Doduše, nisam više u stanju kazati je li to bila Koljevićeva lična tvorevina ili citat, mada znam da je, za razliku od Noge, koji se služio tuđim duhovitostima bez navođenja čije su, Svetozar svagda uredno saopštavao izvore. Jednom je Nikola, u razgovoru sa našim kolegicama na fakultetu, rekao: ”Žena je okorela svijačica gnezda, kako veli moj brat”, ali ja sam znao da to nisu riječi njegovog brata već citat iz pisma Džojsa Kerija, engleskog romansijera o kojem je Svetozar napisao esej – treba li uopšte reći: odličan? Nikola je čitao taj esej iz 1963. godine, gdje je citirana ova Kerijeva slika, potom je esej zaboravio a ostalo mu u glavi da je to Svetina duhovitost, stoga nije isključeno da sam i ja zaboravio čija je misao o smrti kao neprovjerenoj glasini pa je danas pripisujem starijem Koljeviću, ali to ništa ne mijenja na samoj stvari: najmanje tridesetak godina pamtim ono što je za Kecmanovića “jedna od najupečatljivijih misli o smrti“ i “jedna od najlekovitijih a ujedno najtačnijih definicija koje sam pročitao ili čuo“, što je vjerojatno točno, ali je isključena mogućnost da je to plod Kusturičine pameti, suviše pravolinijske i primitivne za ovako elegantne piruete.

2. U odgovoru na ovaj tekst sin Nenada Kecmanovića nazvao me “Silajdžićevim matorim jurišnikom“ jer su ga šaptači dezinformirali: za četiri godine svog mandata u parlamentu Federacije BiH, posljednje tri i po godine bio sam nezavisni poslanik, što nije teško provjeriti, a da je Nenadov sin obično slušče “pogonskog kalemara iz Velike Drenove“, kako je Bule zvao oca srBske nacije koji se na talijanskom zove Benito, to znaju čak i kućne pudlice mnogih Beograđana.

Nenadov sin veli da sam se u svom “tekstiću“ bavio njegovim “prikazom knjige Smrt je neprovjerena glasina Emira Kusturice“. Ispraviću ga. Rekao sam da me “ne zanima šta Ćosićev mladi jurišnik Kecmanović piše o Slobinom kućnom režiseru Kusturici, ali jesam pročitao antrfile“ u e-novinama, potom naveo i komentirao taj odlomak o naslovu Kustinog remek-djela koje je isti dan kad je izašlo iz šampe ušlo u istoriju srBske književnosti, uz najviše državne počasti koje prirodno pripadaju mokrogorskom feudalcu za čijim se stolom serviraju isključivo slobinske vrste voća, a to su ona koja imaju koštunicu. Neka čitalac sam prosudi jesam li se bavio prikazom iz pera Benitova mlađanog jurišnika, a ja domećem da je odgovor Nenadova sina pisao insan koji je lak pod kapom, kako bi rekli u mom kraju. I priznam da sam naknadno pročitao njegov tekst o Kusti, stoga sam prisiljen da ga naknadno pohvalim: svečan je kao bronca od koje je u Brčkom izliven Draža Mihailović koji, manji od rahmetli Nikolice Koljevića, izgleda kao da je netom doživio kljenut.

Stubovi srbstva: Matija Bečković i Dobrica Ćosić, intimusi
Photo: FoNet/Božidar Petrović
Nenadov sin još veli: “Vešović kaže kako ga ne zanima šta ’Ćosićev mladi jurišnik Kecmanović’ piše o Kusturici, a ipak sa mnom polemiše“. Jesam li polemisao s njim ili ne, nek čitalac sam sudi na temelju mog teksta, a ja dodajem: ne bih o Ćosićevo kuče ni balježavu nogu obrisao a kamoli s njim polemisao o Slobinoj Leni Rifenštal pod brcima koja je mom Ljevorečaninu davala minđe šakom i kapom, a danas nas ubjeđuje da je na dvoru dedinjskog Kana bila vršilac dužnosti majke Tereze.

Sad evo redaka koje je Nenadov sin pravio od iste nebuloze od koje je, po Kant-Laplasovoj teoriji, nastala planeta zemlja: “On je, kaže, za misao da je smrt neproverena glasina čuo trideset godina pre mene, iz čega bi elektronski čitalac, valjda, trebalo da zaključi kako je od mene trideset godina informisaniji. Moguće da je u pravu, što bi, konačno, i bilo red, budući da je otprilike toliko godina od mene i stariji. Moguće je i da bi neko ko je trideset godina stariji od Vešovića mogao da kaže kako je za rečenu misao čuo trideset godina pre ’mlađahnog Marka’, samo što je, na Markovu žalost ili sreću, u ovoj dolini suza takve sve teže sresti“. Više je nego žalostan ovaj pokušaj da bude duhovit: Ćosićev potrčko misli da može bez miška u svatove. Njegovo samodopadno blejanje ima samo jedan cilj: lupetaj šta ti na pamet prdne, ali ni u ludilu ne pomeni Svetozara Koljevića koji je u mojoj priči jedino važan, pored ostalog i zato što mi je mrsko čuti kad se njegovim duhovitostima, ne navodeći čije su, koriste pripadnici “ratnohuškačkog intelektualnog ološa“, kako je Slobine izmećare nazvao Radomir Konstantinović. Ološa koji ni najmanjim djelićem mozga ne pomišlja “u kakvu se bedu morao survati svet samo da bi oni došli do svoje sreće”, kako reče Klajst. Evo mali primjer.

Niži od rahmetli Koljevića: Dražica u Brčkom
Photo: Stock
Nogo danas kaže: “Sarajevo je uvek bilo odličan grad za pobeći iz njega“. Tome protivurječi sve što znam o Nogi i što ostavljam postrani, jer bi čitalac morao da mi vjeruje na golu riječ, a pozvaću se na primjerak Nogine Zimomore koji sam pozajmio od Abdulaha Sidrana kad sam pisao knjigu Mrzitelj u kojoj sam Nogi raščevrljio vilice kao Bajazit Srbima na Gazimestanu. Zašto pozajmio? Zato što sam Nogine knjige naložio u zimu 1993. kad sam se na knjige grijao. Na tom primjerku u posveti Nogo veli Sidranu: “Ipak smo voljeli ovaj grad, pozadi momentalno“, što je uzeo iz Zogovićeve pjesme Zvezdara – ona terasa s podnožjem u Dunavcu u kojoj se kaže: “taj grad, pozadi momentalno, u kom sam toliko volio, jesam li volio, ipak?“ Takav je Nogo: voli prepisivati ne samo u svojim pjesmama već i kad piše posvete. Sad Nogo veli da je “Sarajevo uvek bilo odličan grad za pobeći iz njega“, ali je i to pravljeno prema predlošku: Svetozar Koljević je govorio: “Jugoslavija je idealna zemlja za ne živeti u njoj“. Nogo danas piše i govori isključivo prema predlošku, a kad bi vratio sve što je od drugih pozajmio ili ukrao, ostao bi go kao džamijski miš.

Nenadov sin na kraju kaže: “Budući da ni Kusturica u svojoj knjizi, ni ja u svom prikazu, ne tvrdimo da ju je on smislio, ne vidim koji je smisao Vešovićevog reagovanja“. E jes bistar ovaj Nenadov sin, ne bilo uroka! Strah me, obraza mi, da taj mogzonjica neće dugo živjeti. To što se Kusturica u javnosti razmeće tim naslovom, što ga objašnjava kao bit vlastite životne filosofije, što se odrije tumačeći njegovu dubinu, što se tim naslovom ponosi ko svitac guzicom, to po sinu Nenadovu uopće nije važno. Ako ću pošteno, taj tekstić smatram skromnim prilogom rasvjetljavanju dubokih tajni velebnog djela koje bi bilo nagrađeno u Štokholmu da nema vječitog Ćosića koji će Kusti, vaj, Nobela zdipiti isped nosa.

A Petru Lukoviću poručujem: Jebe ti se za Kustinu tužbu! Biće presuđeno, razume se, u korist šeika sa Mokre gore, kako si ga izvolio nazvati, ali ti si građanin Sarajeva, pa ćemo organizirati skupljanje para za još jednu Kustinu žrtvu. Sarajevo, ono koje volim, jer postoje razna Sarajevā, u stanju je da Kusturicu finansira bar dvadeset godina. Toliko mu još života predviđaju oni koji tvrde da su heroinska mnoga herojstva koja Slobin kućni umetnik pravi po Srbiji.

Na kraju, jedan vic za uveseljavanje čitalaca. Mujo i Sujo teferiče u Mostaru kraj Neretve. Pukne top. ”Šta je ono”, kaže Mujo, “Bajram nije, a nije ni onaj vlaški svetac”. ”To dolazi njakav Tadić”, kaže Sujo. Top opet pukne. “Šta je sad?” – pita Mujo. “Meščini, nisu ga otprve pogodili”.

 

star
Oceni
4.24
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak