Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (33)

Zapisi o Slobinom režiseru (1)

Kako su Bošnjaci razočarali Kustu

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: kustu.com

Kad je Sloba, uprkos činjenici da se svjetski slavna srpska vojna veština izučava na Pentagonu, izgubio sve ujediniteljske ratove koje je vodio, Kusta ga je nazvao “čovjekom koji nije u stanju voditi supermarket, a ne državu”, i dodao: “Miloševićeva osnovna greška je što je mislio da Srba ima 250 miliona i što nije imao dvije atomske bombe u džepu”. Taj isti Kusta danas pred javnost izlazi smjeran kao sveti Sisoje i u odeždi kaluđerice, ali neću predložiti, mada zaslužuje, da novopečenu igumaniju ošišaju na nulu zbog toga što se kurvala sa nacistima, jer znam da ni nakon toga ne bi prestala da iz svoje moralne kaljuže drži pridike Saralijama koji su preživjeli Slobu

Razotkrivanje: Marko Vešović
Photo: STOCK
1. Miljenik Evrope

Čujem da je Emir Kusturica tužio Monitor zbog teksta Dželatov šegrt u kojem ga je Andrej Nikolaidis zbilja majstorski ispreskakao. Odmah potom direktor Monitora Miško Perović imao je priliku da ga upozna sa poleđine: Kusta ga je nazvao telefonom i ispsovao mu na kamaru, u Crnoj Gori bi rekli: jebo mu po spisku, sve, i živo i mrtvo. Što se moglo i očekivati od jalijaša sa Gorice, kažem Peroviću. Sve što je taj radio i govorio od početka rata do danas bilo je manje ili više barapsko, ali to ne bi trebalo da iznenadi one koji znaju da je Kusta rastao i sazrijevao među sarajevskim jalijašima, upio njihov jezik, psihologiju, moral i pogled na svijet. Kusta je miljenik Evrope ponajprije kao kristalno čist obrazac balkanskoga divljaka.

Ljubaznošću Marka Vešovića prenosimo deo njegovog neobjavljenog rukopisa, Dva i po četnika, u kojem se bavi "Slobinim lovačkim kerom Novakom Kilibardom iz Banjana, Slobinim povjesničarem Zoranom Lakićem iz Podgorice i Slobinim režiserom Nemanjom Kusturicom sa Gorice".

2. Novopečeni Crnogorac

Prenosim iz novina: “Pravoslavni sam hrišćanin” – izjavio je reditelj Emir Kusturica u intervjuu francuskom Figarou. Na pitanje “kako se danas definiše”, Kusturica je odgovorio: “Moja porodica je poreklom srpska, pravoslavna. Moj otac je rođen kao musliman, ali je, pre svega, bio Srbin. Moja majka je takođe iz muslimanske porodice. Ali, ona se ne identifikuje ni sa jednom religijom. Veruje u snagu ljubavi. Ja svoju nacionalnost zasnivam na svom jeziku. Ranije, to je bio srpskohrvatski. Danas je to srpski. Ovo nacionalno kulturno nasleđe definiše, dakle, moj identitet. Ali, ja se osećam takođe i Crnogorcem, jer mentalitet brđana je blizak mom”.

Kunem vam suncem i svim ispod njega: znao sam da je Kusta Crnogorac! Jesam, života mi svačijega. Nanjušim ti ja Crnogorca i tamo gdje drugi vide najobičnijeg Turčina. Čujte priču koja, ako nije istinita, dobro je smišljena, a čuo sam je u Podgorici. Dva brata na Žabljaku imali su zajedničku kuću, jedan je živio na donjem, a drugi na gornjem boju. Potonji je prodao Kusti svoj dio, a prvi odbio: ne prodaje mu se. Jednom skupio Kusta raju na dernek, pa preglasno pustio muziku, a onaj s donjeg boja dere se: “Utuli to, Turčine, oca ti jebem!” A Kusta svom društvu objašnjava: “Ovo nije ništa nacionalističko. Oni zovu Turčinom svakoga ko podržava Đukanovića”.

Da u Kusti čuči dobar komad Crnogorca shvatio sam prije pet godina kad mi je u novogodišnjem Ninu održao bogovsko predavanje iz etike. A kad mi stane dijeliti moralne ćuške neko od jučerašnjih Dželatovih šegrta, odmah pomislim: ovo mora da je ili Crnogorac ili Srpče podrijetlom iz Crne Gore. Ološ je, dakako, svuda manje ili više ista, ali je samo crnogorska ološ u stanju da vam čita bukvicu gromovitim jezikom biblijskih proroka. Dosad mi je najubojitiju lekciju iz morala održao Novak Kilibarda, Dželatov šegrt iz Banjana, koji je svoju potjernicu za pritajenim četnikom u Marku Darinkinu zaključio besmrtnom rečenicom: “Ne može vašu antiislamsku intimu abolirati vaš fizički ostanak u Sarajevu za vrijeme rata!” Te, ako je suditi po žestini moralne pridike koju mi je očitao u Ninu, Kusta mora da Novaku Kilibardi dođe amidžić. Ili daidžić.

Patriotski skup: Manjo Vukotić. Siniša Kovačević, Emir Kusturica, Matija Bećković
Photo: Stock

Ali Kusta me, izjavom da je Crnogorac, bacio u brigu, i to ne malu no veliku. Dosad sam se bezobzirno, iz svih oruđa, borio za Suverenu Crnu Goru, uvjeren da je naš razlaz s braćom Srbima historijska neminovnost, jer među nama nema ništa nepodijeljeno. Sad su mi druge tice propojale. Zar mogu, nakon saznanja da nam je Kusta zajednički, po staroj pameti nastaviti borbu za oslobođenje iz zagrljaja srpske anakonde? Šta sa Kustom da radimo, zna li mi iko reći? Kako da ga podijelimo, a da se ne kriva ni njima ni nama? Ne, nemojte od mene očekivati da se sa prijašnjim žarom bijem za Suverenu sve dok dobro ne razmislim: vrijedi li boriti se za državu čija će granica prolaziti kroz Emira Kusturicu?

3. Minderpuza sa Gorice

U tekstu Tamo ni Deda Mraz nije uspeo da preživi, objavljenom u Ninu, Kusta je svim Sarajlijama kojih se sjetio štedro dijelio, kao tetka gurabije, intelektualne i moralne pljuske, odozgo, sa postolja ne samo Pravednika, o kojem bi u Crnoj Gori rekli: tri dana da postiš pa da se pričestiš Kustinim poštenjem, nego i glasom svjetskog čovjeka obaviještenog kako na planeti, kad je riječ o duhu, stvari “stoje” ili “hodaju”. I mora mu se, bezbeli, vjerovati: vitez koji je Slobu ljubio u južni dio leđa sada se s punim moralnim pokrićem sa Slobinim žrtvama obračunava jezikom policijskog podnarednika koji ispituje privednog lopova. Uz to, ovaj režiser, u vrijeme dok je za Amerikance snimao svoj mutavi film Arizona dream, definitivno je spoznao šta su prave duhovne vrijednosti koje se danas pomno njeguju u kulturi Zapada, stoga se s punim intelektualnim pokrićem zgraža nad sarajevskom provincijom.

Da se malo podsetimo: Srpsko ubijanje Sarajeva
PHOTO: Stock

U tekstu iz Nina taj “varošanin svemira”, kako bi ga nazvao Mandeljštam, ispoljio je tugaljivu polupismenost, legitimisao se kao plitkoumna osoba i objelodanio raskošan talenat za meraklijsko njuškanje po tuđem “donjem vešu” i znalačko degustiranje njegovih zadaha. Progovorila je iz njega filosofija mahaluše sa Gorice: “Ma štaš ti, bona, pričat, kad je tvoja sestra kurva, a tebi smrdi iz usta!” Rastorokana gorička minderpuza pod brcima, u dane kad je Sloba pristupio metodičnom istrebljivanju Bošnjaka, pljeskala je istrebljivaču, a danas meni vrti prstom ispred nosa, jer joj nije po ukusu što sam sa djetetom i ženom 44 mjeseca ostao u sarajevskom paklu. Slobin seiz je moralni čistunac kakvog nema u tri kadiluka, a Ljevorečanin Marko Darinkin je kurva zato što je pod granatama govorio i pisao protiv Ljevorečanina Slobe i u odbranu njegovih žrtava.

Taj sitni kalkulant koji je htio sve osim da se nađe na strani poraženih u dane kijameta u BiH podržavao je Jačeg, jer mu je Izetbegović bio “general bez vojske”, dok je iza Slobe stajala četvrta po jačini vojna sila u Evrope. I zato je, kad je zagrmjelo u Sarajevu, odbio da se solidariše sa žrtvama, bilo je to protivno njegovim moralnim nazorima, kosilo se sa njegovim prefinjenim umetničkim shvatanjima, pa je pohrlio u bratski zagrljaj mesaru sa Dedinja, a danas, pun pravedničkoga gnjeva, Slobov krilni ađutant nogeta me u Ninu kao nulu ljudsku. A šta od goričke bitange drugo da očekuješ?

Plemenski vrač: Nemanja Kusturica
Photo: flickr.com
4. Prorok Kusta

To mu je bilo malo, pa se pripovratio i Sarajlijama i meni. U međuvremenu, položio je za Mitra Tarabića koji se s velikim merakom bavi mojom budućnošću, jer mu valja pobjeći od svoje jučerašnjice. Drugi Beograđani na vikend odlaze u Barajevo, a Kusta u moju budućnost, otkud se vraća divno preplanuo i snabdjeven novim dokazima da crkoh za “prvim gerilcem Evrope”, onim koga je Maršal dao “objesiti o uže dok nije nastupila smrt”, što rekao Ranko Marinković. Taj pasionirani skupljač ne poštanskih markica već dokaza da će se Marko Vešović učlaniti u društvo Dražinih fanova spreman je čak da navede godinu, možda i mjesec i dan, kad ću ja prestati da budem ja i na kapu prišiti mrtvačku glavu sa ukrštenim koščinama. Kad se poziva na moju budućnost, kao na neiscrpan rudnik nepobitnih dokaza da će mi narasti brada od Topole pa do Ravna Gore, a na kapi kokarda velika kao doratovo prkno, Kusta se ponaša kao plemenski vrač: ako me proglasi četnikom, to ću neizbježno postati, takva je snaga njegove čarobnjačke riječi.

Kusta se ljuto vara ako vjeruje da ću od njegovih urođeničkih vradžbina jednom pošešeljiti, pobećkovićiti ili ponogođogiti. Jer Marko na četničkim zločincima godinama mlati pare u tisku i ne misli brzih dana prestati da ih mlati: bar četnički zločin ne zastarijeva, tako kažu svi pozitivni propisi međunarodnog prava. Sve teče, sve se mijenja, jedino su kokarda i kama permanentne. I zato nisam blesav da naknadno postanem četnik i ostanem bez svoje najomiljenije teme, a možda i bez talenta, jer, ko je čitao moje ratne tekstove i poratne pjesme, znano mu je s kojim sam nadahnućem i s koliko elana opevao bradatu ološ sa “ona tri kokošija prsta”, kako u doba opsade grada reče jedan Sarajlija. I samo je čeljade kokošije pameti moglo reći da će jednom postati četnik Marko Darinkin koji je tri i po godine Slobove i Rašove granate na volej dočekivao, i samo odrta budala je mogla kazati da će se žrtva jednog dana priključiti gergi svojih dželata.

5. Jalijaš kao književni kritičar

Kusta je prorekao i da ću se ubiti, ne “iz nasljedne sklonosti ka samoubijstvu” – ovim ga sad spušta Slobi koga je juče ljubio tamo đe je Vožd najdeblji – već zato što “daktilografkinje bolje pišu od Vešovića”. Razmislio sam da li da budem uvrijeđen ovom tvrdnjom ili ne, i odlučio da ipak budem uvrijeđen: Kusta se ponaša kao austrougarska šikucija iz Kočićevog Jazavca pred sudom: odvodi mi ispred kuće jedinu kravicu od koje živim i sad ću morati sa štapom u prošnju po svijetu, jer drugo ništa, osim pisati, ne umijem.

Šumska duhovnosti: Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Nikola Koljević
Photo: Stock

A da je živ Kočićev zemljak Nikolica Koljević, kao što nije, druge bi mi tice pjevale. Taj bi Kusti kazao: “Nemoj tako! Ja sam Markove tekstove analizirao sa studentima VII. i VIII. semestra opšte kniževnosti da ih podučim dobrom pisanju”. Tako bi mu Koljević kazao. Da je živ. Ali nije. Ubio se. Iz nasljedne sklonosti ka samoubojstvu. Stradao od zločinačke ruke i ostavio me bez odbrane pred Kustom koji tvrdi da pišem lošije no što daktilografkinje kucaju, što je nov pristup književnosti: izjednačio je pisanje i prekucavanje – eto zašto tvrdi da je on napisao Sidranove scenarije: nepobitna je historijska činjenca da ih je prekucao na svojoj Biserici, što mu je dovoljan razlog da ih danas potpiše kao autor.

6. Alajbegova slama

Kaže mi jedan Sarajlija: "Slobin režiser ponudio je svijetu neoborive dokaze da je Sidranove scenarije napisao Kusta, a ne Sidran, koji je na tim scenarijima samo ’sarađivao’. Vjerovao sam da je Sidran – znam čovjeka, zajedno smo odrasli na Patkama – sjeo i opisao šta je snalazilo njega i familiju mu, od ibeovskog vakta naovamo. Ispostavilo se da je Sidran bio skroman saradnik na svom vlastitom životu. Tako mu, bezbeli, i treba kad ne umije da živi. A da sam ja na Sidranovu mjestu, Kusti bih sve noge polomio, ali ne bih pustio da se moj život događa ne meni već sinu Murata Kusturice koji je u Sarajevu ostao upamćen kao Murat Batinaš. Oko bih Kusti izvadio, ali mu ne bih dao da mi vlastiti život drpiše ispred nosa i naočigled svjetske javnosti. Ali ko je kriv Sidranu što ne umije. Ne umije i tačka. Taj nikad nije umio da živi, znam čovjeka, rastao sam s njim na Patkama. Taj se zapije u birtiji po tri dana a za to vrijeme njegov život Emir Kusturica razvlači ko alajbegovu slamu”.

Pesnička duša: Rašo u uniformi
7. Kustini šaptači

Kusti kao psihologu Radovan Karadžić nije dostojan ni da odriješi remen na obući. Jer, mada o meni ne zna ništa iz prve ruke, dovoljna su mu bila došaptavanja jednog subjekta iz Slobine svite – kako da vam ga opišem? Riječ je o pjesniku koji je, kako bi rekao Sidran, još u voznom stanju, ali za otpada. Ima ničeovske brke kroz koje Dukljane naziva “novim poturicama”, dopola je guslar, a otpola cmizdri nad sudbinom Srba koji su se u nedavnom ratu odali genocidu nad Bošnjacima da pokažu šta znaju i umiju. Došaptavanja tog individuuma – koga u Beogradu zovu Mrzitelj i o kom je Marko Darinkin u jednoj pjesmi rekao da “trijezan huška na klanje, pjan svoje huškanje oplakuje, a istodobno uživa i u prvome i u potonjemu” – bila su Kusti dovoljna da priopći dijagnozu koju ne bi oborio ni Grk iz Prijepolja: Vešović je nerealizovani četnik koga čeka đogonoginska karijera. Tako veli Kusta koji je vaktile prorokovao: “Sve će njih Slobo srediti!” misleći na Slovence i Hrvate. A kad je Sloba, uprkos činjenici da se svjetski slavna srpska vojna veština izučava na Pentagonu, izgubio sve ujediniteljske ratove koje je vodio, Kusta ga je nazvao “čovjekom koji nije u stanju voditi supermarket, a ne državu”, i dodao: “Miloševićeva osnovna greška je što je mislio da Srba ima 250 miliona i što nije imao dvije atomske bombe u džepu”. Taj isti Kusta danas pred javnost izlazi smjeran kao sveti Sisoje i u odeždi kaluđerice, ali neću predložiti, mada zaslužuje, da novopečenu igumaniju ošišaju na nulu zbog toga što se kurvala sa nacistima, jer znam da ni nakon toga ne bi prestala da iz svoje moralne kaljuže drži pridike Saralijama koji su preživjeli Slobu, nego ću razmotriti ponešto od onog što je Ninu rekao o jednom od tih Sarajlija.

Dok je bio pri sebi, Kusta je govorio o filmskoj režiji kao o “finom zanatu”. Biti fini zanatlija danas mu je mizerno malo. Pošemerio od prevelikih doza slobeina i mirahuane, Kusta razume sve, ume sve, obavešten je o svemu, te se nije čuditi što ovaj renesansno svestrani čovek nastupa i kao prodoran književni kritičar koji jednim potezom utvrđuje Sidranovu literarnu minornost: taj “provincijski gigant oženio se mladom ženom, dobio sina i postao nacionalni heroj a da nije napisao ni jedan značajan roman”. Ova maloumna rečenica, bar dopola, ide na dušu Kustinim šaptačima: poznat je beogradski kult romana, čak mitologija romana, utemeljena rečenicom Dušana Matića: “Roman je velika matura književnosti”. Sad znate zašto Kusta Sidrana smatra nezrelim i za ženidbu i za pravljenje djece: nema matursku diplomu u džepu.

Naknadno dopisano: Nedavno su Večernje novosti, koje su objavile Kusturičinu knjigu Smrt je neprovjerena glasina, donijele iscrpan izvještaj sa njene promocije u beogradskom Domu sindikata, kojoj su pored ostalih prisustovali Mira Stupica, Nebojša Bradić i Dušan Kovačević, vječiti Dobrica Ćosić koji je zadužen da Srbe vodi iz jedne vrste sljepila u drugu i neizbježni Matija Bećković koji reče da je Kosovo naskuplja srpska reč i slaga, što mu nije prvi ni potonji put, jer kako može biti najskuplja reč koja ne silazi sa usta nacije? Da je najskuplja, trošili bi je mnogo manje i obazrivije, prištedjeli bi je, pričuvali, Srbi su čuvarni, i ne bi se ‘Kosovo’ od neumjerene upotrebe ofucalo kao kolodvorska kurva. Najskuplja srpska reč je oprosti, zato se njom ne koriste da se ne izliže, kao zlatnik, od uporabe.

Provjeren pisac, još provjereniji izdavač: Nemanja Kusturica i Manjo Vukotić, više od ljubavi
Photo: Stock

Na toj promociji Kusturica je rekao: “Meni je neverovatno da pisac ili pesnik kao što je Abdulah Sidran (podvukao M.V.) nema životnu šansu da o njemu pričaju dvojica akademika, kao što Matija i Duško govore o meni”. Kao što vidite, po ugledu na Novaka Kilibardu, Kusturica njeguje moral babinih jarčeva: kad je otišao na Mokru Goru da se pokloni Kustinoj umjetničkoj i moralnoj veličini, Sidran je prestao biti “provincijski gigant” koji se “oženio mladom ženom, dobio sina i postao nacionalni heroj a da nije napisao ni jedan značajan roman” i postao veličina ravna Kusti koja zaslužuje pratnju od najmanje dva akademika po jednoj književnoj večeri.

8. Sažaljenja dostojni Kusta

Jednom u Veneciji, priča Kusta u Ninu, “provincijski gigant” je ostao u kafani da pije i, pošto nije znao kako se na talijanskom kaže “led”, traži od konobara da mu donese “uno picolo Grenland”. Kusta vjeruje da ovakvim pričicama raskrinkava Sidrana kao zatucanog i neobrazovanog provincijalca, čak sebi čestita na Sidranovom lokanju i neznanju stranih jezika. Ja nemam talenta da sebi čestitam na Kustinoj tvrdnji (koja je izišla iz usta imbecila) da je značajan roman uslov da se oženiš mladom ženom i načiniš sina, ali imam sućuti za slijepca Kustu koji ne vidi da priča o “malom Grenlandu” ide Sidranu u prilog.

Kusta je zaljubljen u književnost: kaže da je u filmu Dom za vješanje prepisivao magijski realizam iz južnoameričkih romana, a nedavno je sebi, skroman kakvog ga je Bog već dao, udijelio ovakav kompliment: "moj posljednji film ima jak šekspirovski pečat”! Kustu bi njegov kolega Šekspir bezodvlačno ukorio što je ostao slijep za poeziju u Sidranovom zahtjevu da mu Talijani na sto serviraju najveće ostrvo na svijetu, ali u minijaturi. Kakav potez pjesničke mašte kojoj je svijet odjednom sav tu, sav na dohvatu ruke. Sidran je sebe, u tren oka, napravio vlasnikom zemaljske kugle koji si može dozvoliti da za jednu noć, uz viski, propije led cijelog jednog ostrva. Reče mi jedan čoek da je tražio i da mu, uz piće, serviraju mjesec u vidu kriške limuna. Umjesto da Sidranu zavidi kao duhovnom bogatašu, priglupi Kusta iz svog duhovnog podzemlja u Sidranu vidi provincijskog prosjaka.

Potom će nam Kusta povjeriti jednu Sidranovu rečenicu iz doba kad su njih dvojica sarađivali: “Ovo što vidiš, to nije Sidran, nego 99 posto straha, i 1 posto Sidrana”. Nije lijepo, još je manje vaspitano, zbijati sprdnju sa bilo čijim strahom, pogotovo kad znamo da je svijet, kakav nam je bio dosuđen, oskudijevao u mnogo čemu, jedino se nismo mogli potužiti da nam je falilo razloga za strah, ali nerealistično je od Slobinog skutodržice i goričkog jalijaša očekivati finiji odgoj. Kad bolje promislim, i jest bila nevolja Sidranu, jer taj sin ibeovca nije imao, kao Kusta, dva velika izvora sigurnosti: u kući – udbaš Murat, a van kuće – gorička jalija, među kojom je, kad je postao slavan, Kusta regrutovao svoje tjelohranitelje.

Uza sve, zvuči prilično tugaljivo kad Kusta lekciju o hrabrosti drži Sidranu koji je, kao preispoljna kukavica, izdržao bar milion granata dedinjskoga Kana prema kome je Kusta gajio žarku ljubav, koju danas kuša da nam predstavi kao platonsku. Ali to na stranu, a htio sam reći da je Sidran maločas natjerao cifre da poetski izraze njegovu emociju. To je ključni Sidran. Onaj koga mori vječna žeđ za krajnjom preciznošću iskaza (“pjesma mora biti tačna po svemu, a precizna u izrazu”). Posezanje za sitničavim jezikom postotaka, mješavina riječi i cifara u službi iskazivanja egzistencijalnog straha, mješavina poetskog i proznog, lirskog i ironijskog – eto bitnog svojstva onog najboljeg što je izišlo iz Sidranova pera. Jer čim se javi jezik brojki javio se i ironijski razmak između tebe i tvog straha. U tom cifarnom cjepidlačenju, tom pomnom doziranju ogleda se napor da se vlastita emocija duhovno savlada, a to uvijek znači: da se oslobodiš iz njenih šapa. Zbilja moraš biti neobrazovani gorički bilmez bez trunke soli u glavi pa vidjeti razlog za smijuriju u pjesmi koja je haiku napravljen jezikom statistike:

To što vidiš
to nije Sidran
nego 99 posto straha
i 1 posto Sidrana!

Stoga moram priznati da, i kao pjesnik i kao dugogodišnji profesor poezije, zavidim Sidranu na ovoj pjesmici.

Haiku napravljen jezikom statistike: Abudulah Sidran
PHOTO: Stock

9. Kusta i Bošnjaci

Tragedija Emira Kusturice tragedija je genija koga su njegovi sunarodnici u najtežem času izdali. Kusta se kozio, Kusta je mečku rađao da Bošnjake proslavi diljem svijeta, a oni mu uzvratili nožem u leđa. “Znao sam da me ne zaslužujete”, rekao im je Kusta, i potom kleknuo pred Slobom: “Primi me za svoga konjušara!”

Ima li nade da Kusta oprosti Bošnjacima? Teško. Čak i da oprosti njima, neće Izetbegoviću kome je savjetovao: ti si “general bez vojske”, protiv tebe je četvrta po snazi armija u Evropi, čemu se nadaš? Nego budi realan, pa se fino predaj. Nije ga poslušao. E, onda će tvoj narod da nagrabusi, poručio mu je Kusta iz Kana, potom se Slobi poklonio do zemlje, čak i dublje, jer, bistar kao pčelica, nije bio blesav da drži stranu narodu određenom za klanicu. Da je Izebegović prihvatio njegov dobronamjerni savjet kazan sa sigurnog rastojanja od bosanskog pakla i svojski se založio da Bošnjaci nestanu na miran i dostojanstven način, danas Kusta ne bi bio moralna gnjida već dalekovidi umetnik koji se nije htio vezati za ono što je bilo osuđeno da propadne. Završilo se neveselo: Bošnjaci se odbranili, a Kusta ispao gad koji je pljeskao najvećem krvniku Bošnjaka otkako postoje. Da sam na Kustinom mjestu, pas bio ako samog sebe ne bih zatvorio u kavez, kao Amerikanci Ezru Paunda koji je Musoliniju pjevao podoknice.

Je li Kusta bio fasciniran Slobinim musolinijevski uzdignutim podbratkom? Ili je kriv Ćosić koji se na talijanskom zove Benito? Ne znam. Ali je sigurno da su Bošnjaci teško razočarali Kustu: nisu prihvatili Dedinjsku rezoluciju o svom nestanku, nego su se, braneći svoje neotuđivo pravo na opstanak, opasani eksplozivom, bacali pod gusjenice Slobinih tenkova, a Kusta, razumije se, nije mogao ni sanjati da će islamski fanatizam ići baš toliko daleko. Očekivao je da ispolje mrvu pameti i da u Slobinoj vojnoj sili vide višu silu protiv koje ne vrijedi poduzimati ništa. Kusta je Slobine tenkove i topove shvatio kao prirodnu nepogodu, kao neku vrstu poplave, a zar je razumno protestirati protiv poplave, čak i kad proguta 70 procenata Bosne? Kad je vidio da od nestanka Bošnjaka nema ništa, Kusta se odlučio za lirsku tužaljku nad posljedicama poplave: tako je nastala njegova priča o “potkovanom Rasimu” koga je Kusta izmislio kako bi sebi pružio priliku da pred nama razgoliti svoje srce, mehko kao zečji repić. Svoj merhametluk.

Gospodari rata: Slobodan Milošević, Dobrica Ćosić, Momir Bulatović
Photo: Dragan Kujundžić

“Rat je”, kaže Kusta, “počeo u aprilu 1992. godine. Malo posle toga, takođe u 1992, Dejvid Oven, izaslanik UN, stvorio je mirovni plan. Svi su bili saglasni da ga potpišu. Ali, kada se Alija Izetbegović vratio u Sarajevo, ambasador SAD je od njega zatražio da to ne uradi”. Kusta ostaje kod tvrdnje da je Ovca, zato što je mutila vodu niže Vuka, bila pravedno kažnjena, jer, ako bi odustao od svoje dijagnoze, ispao bi ono što jeste: sitni račundžija koji se zeznuo u procjeni da se Bošnjaci neće odbraniti. Krivi su, dakle, što su preživjeli, jer da nisu, dosad bi bilo zaboravljeno da ih je bilo. Ovako, ispalo je da su u Kustinu kožu zašiveni Mala Gnjida i Veliki Režiser koji, kako reče moj poznanik iz Sarajeva, nakon svakog svog lošeg filma, biva barem za pedalj veći umjetnik.

10. Ženin nacionalizam  

“Kada sam napustio Beograd zasvagda, Kusturica je u nekim svojim škrabotinama u NIN-u pisao da sam 'pribjegao ženinom nacionalizmu' (biva ona je kao Hrvatica odmah i nacionalistica). Što je posve budalasto, premda je točno da sam s njom (ali i s mnogim drugim, bliskim i bližnjima) 'dijelio identitet', ili prihvaćao dio identiteta, što smatram posve normalnim, pa to ne zamjeram ni Kusturici koji je izabrao srpsku naciju kao svoju (ili, kad bih govorio njegovim jezikom, ženinu naciju kao svoju). Štoviše, dijeliti identitet s bližnjima je poželjno, ali Kusturici zamjeram što nije bio kritičan prema svemu negativnom u njegovoj novoizabranoj naciji, jer on na to ima pravo čak više od onih koji su rođenjem Srbi, to prije što je sloboda izbora jača od slučajnosti rođenja. Dok sam ja kritizirao 'ženin nacionalizam', on je divanio s Miloševićem, hvalio ga, nosio mu poklone, pljuvao po Zapadu što napada toga masovnog ubojicu i prijeti mu Haagom, vrijeđao druge narode i nazivao ih 'bečkim konjušarima' itd. To što je prešao na stranu Srba nije sporno, samo je timing sporan, jer je stao na stranu egzekutora. Ne polemiziram s njim (mi smo dva udaljena svijeta, dva pola), ali priča mi se nametnula kao zgodan primjer za varijacije o identitetu kojima nikad kraja”. (Iz teksta Mirka Kovača).

11. Potjernica za Švarcenegerom

Kusta veli da “sva zla modernog doba dolaze praktično iz Holivuda”. Na ovo jedino mogu da pred tom posiđelicom lupim petama i kažem: “Razumem!” Kusta njeguje starofrajlinsku filosofiju po kojoj su filmovi glavni kvaritelji mladeži, a ne bilo uštivno ovu staru curu pitati: otkud ona to zna?

Kusti su veoma “smešne priče da su teroristi ljudi koji u svoje samoubilačke akcije kreću nošeni citatima iz Kur'ana i Biblije”. Pa razume se: ne možeš se 12 godina sa četnicima pajdašiti nekažnjeno. Kusta govori kao encikopedisti s bradom do pupka koji se u sve razumiju, o svemu znaju sve, jedino o svojim vlastitim zločinima nemaju blagoga ponjatija. I Kusta zna čime su “nošeni” teroristi, njihova duša mu je poznata kao da je u njoj koliko voliš puta ljetovao, zato su mu “smešne priče” da su ti samoubice bili “nošeni citatima iz Kur'ana i Biblije”. Otkud Kusti ovo znanje? Je li to mudračko “znanje bez iskustva”, što rekli antički filozofi? Ili će prije biti da Kusta ima telefonsku vezu sa istražnim sucem na nebu, a što ne bi koristio povlastice nebeskog naroda u koji se definitivno učlanio? Dospjeli su mu u ruke dokumenti iz Jehovine policijske kartoteke iz kojih bjelodano proizlazi da ti ljudi nijesu “zatucani fundamentalisti, pošto su im svima, gotovo bez izuzetka, glavna inspiracija holivudski filmovi”. Pa jasno. Pa neće valjda Savaot sam sebe optužiti za terorizam: ako bi Kusti priznao da svi oni jesu “zatucani fundamentalisti”, Alaha ne bi ni Drina oprala od sumnje da je umiješan u 11. septembar.

Emirova poruka neprijateljima: Zatvor u Drvengradu
Photo: Stock

Zato Kusta krivicu svaljuje na Holivud, čime je američku politiku izbijelio do anđelske čistote. Jer laže ko kučka onaj ko kaže da su teroristi srušili njujorške nebodere možda zato, ili ponajpirje zato, što Amerika drži Arapima šaku u perčinu. “Bin Laden je u realnom životu hteo da postane Rambo”. Ova Kustina priča izazvala je u meni lirsku sjetu, jer me podsjetila na gimnazijske dane i na nezaboravne odgovore đaka iz magareće klupe. Skender Kulenović bi mu rekao: “Nije rupa u planeti, no je rupa u pameti!” Prije Bin Ladena, među Arapima i Amerikom, znano je i Bogu i narodu, vladala je medena idila, a onda dođe tip koji se nagutao holivudskih filmova i razjebe im medeni mesec.

U redu to, ali otkad Holivud proizvodi videoigrice? Jer, kad Kusta kaže da sva zla dolaze iz Holivuda, pa dometne da su “toliki ratovi i zločini prvo bili isprobani u naizgled bezazlenim videoigricama”, prvo se upitate: kakve veze imaju holivudski filmovi i sa videoigricama, a onda vam se nametne jedini razuman zaključak da su Stalone i Švarceneger vlasnici kompanije za videoigrice. Tražiti logiku u ovoj beslovesnoj smjesi filosofije pousjele cure i buntovništva šesnaestogodišnjeg ponavljača bilo bi što i musti jarca. Zato pustimo nek izdeklamuje svoje: “Odavno živimo i patimo baš kao u filmu. Zato bi u Hagu prvo trebalo da sude Staloneu i Švarcenegeru, makar ključni inspiratori ratnih zločina u čitavom svetu”.

Ostavljajući po strani Kustine nevolje s gramatikom, recimo da naš pravednik, koji šamara čovječanstvo kad mu i kako mu prahne, namrtvo zaboravlja Karadžića i Mladića koji su tri i po godine terorisali 280 000 Sarajlija u obruču i zato se uopće ne pita: iz kojih su “filmova” njih dvojica crpli inspiraciju, nego raspisuje polupismenu potjernicu za holivudskim glumcima. Što me ne čudi: u Kusti, koji je član Koštuničine komisije za Živu Istinu, produžuje se Kusta koji 1997. reče: “Ko se u početku nije prevario u g. Miloševiću taj nije reagovao ljudski”. Kusta je vazda u pravu: i kad predlaže hapšenje Švarcenegera i kad se pred Slobom prostire kao otirač za noge. Ali ni ja ne mislim da se današnji Kusta pere od Slobe. Ovo je “zapiranje g. Kusturice”, kako reče Miodrag Stanisavljević.

* Nastavak feljtona objavljujemo u utorak 1. marta

star
Oceni
4.15
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak