Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (6)

Priče o dobrim ljudima: Druga strana rata (6)

Braco, spas u posljednji čas

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: corbisimages.com

Zahvaljujući Braci moj sin je ostao živ. Ja mislim da je on bio čovjek koji je znao da će sve ovo proći i da će se rat završiti, te je tako i razmišljao. A možda je tako i odgojen u svojoj obitelji. Definitivno sam siguran da se ponašao kao profesionalac. Nikada se nisam sreo sa njim poslije rata, a to bih volio. Nakon što smo otišli iz Konjica moja supruga mu se preko radija javno zahvalila, jer je omogućio da naš sin Dado danas bude živ. Bez njega sumnjam da bi preživio. On je meni učinio što mi niko nije htio i ja sam mu neizmjerno zahvalan

Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva objavio je zbirku priča "Signali srca" koja govori o drugoj strani rata, onoj koja se ne pominje u javnim nastupima - građanima BiH koji su u bez obzira na vjeru i naciju pomagali jedni drugima. Knjiga se može naručiti na adresu adisa1104@gmail.com ili telefonom +38733258 770. Kontakt osoba je Adisa Mahmutović Kovač

Mnogo smo se družili: Svoje djetinjstvo proveo sam u rodnom selu, gdje sam živio sa svojim roditeljima i braćom. Osnovnu školu završio sam u Bijeloj, a nižu realnu gimnaziju u Konjicu. Nakon toga sam se doškolovao i završio za elektroničara industrijiskih mašina i postrojenja. Na selu sa roditeljima živio sam sve do 1963. godine. Tada sam se oženio i otišao u Konjic. Ja i supruga dobili smo dva sina. Radio sam u vojnoj fabrici „Igman“ na poligonu. U mojoj radnoj jedinici bilo je petnaest radnika, među kojima su bili i Hrvati i Srbi i Muslimani. Svi smo se jako dobro slagali. Moj posao je zahtjevao svakodnevni kontakt sa drugim vojnim fabrikama iz cijele Jugoslavije. Na tom radnom mjestu ostao sam sve do 1991. godine. Naš život nakon radnog vremena bio je potpuno ispunjen. Jako mnogo smo se družili, izlazili i zabavljali sa našim prijateljima, bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Nisam vjerovao da će biti toliko zla: Pošto sam imao beneficirani radni staž, pravo da odem u mirovinu stekao sam ranije. Sjećam se da sam 1991. godine otišao na godišnji odmor i poslije toga sam direktno trebao u mirovinu. Tada se već u firmi osjetila zategnutost i izdvajanja među radnicima. Tačnije, Srbi su se počeli odvajati od Muslimana i Hrvata. Neki su čak napuštali svoja radna mjesta i odlazili. Moglo se osjetiti da više radna sredina nije kao što je bila prije. Iako sam otišao u mirovinu, početkom 1992. godine direktor firme me je pozvao da se vratim na svoje radno mjesto, jer je nedostajalo radne snage. Jedan Srbin iz Rogatice je napustio firmu, a pošto nije bilo drugih stručnjaka iz te oblasti, zamolio je mene da se vratim. Ja sam pristao i tu sam ostao sve do 1993. godine, kada su nastali sukobi između Hrvata i Muslimana. Na samom početku rata nisam mogao vjerovati da će se desiti sve što se desilo u našoj zemlji. Moja su predviđanja bila da je to prolazno i da će jako kratko trajati. Nisam mogao ni zamisliti da će biti toliko zla i da ćemo jednog dana pucati jedni na druge. S obzirom da smo se svi skupa družili, kumovali, ženili se i udavali, smatrao sam da ćemo naći način i da se dogovorimo. Nisam mogao shvatiti da se ljudi preko noći mogu promijeniti. Danas znam da sam bio jako naivan po tom pitanju.

Photo: blogger.ba

Početak rata: Rat je počeo 1992. godine. Konjic se granatirao iz pravca Boračkog jezera i Bijele. Znalo je pasti tridesetak granata u jednom danu i to sve jedna iza druge. Najveći dio vremena provodili smo u skloništu. U mjestu gdje sam rođen imao sam vikendicu. Tu je bila linija razgraničenja između Srba i nas, tada Bošnjaka i Hrvata, na dugoj strani, jer smo na početku rata bili skupa. Moja dva sina odmah su se pridružila Armiji. Mlađi sin je bio u topnicima, jer je po vojnoj struci bio računar, a stariji je bio bolničar u HVO- u. Mlađi sin Dado bio je na odbrambenoj liniji na planini Zvekuša i tu je imao dva tri odjeljena topnika. Gore su boravili i imali su jako loše uslove. Godinu dana učestvovao je u odbrani Konjica. Međutim, 1993. godine dešava se razlaz Armije BiH i HVO-a i tu nastaju problemi za njega. S obzirom da se desio taj razdor, jedno jutro dok su bili na položaju na Zlataru, došlo je jako puno vojske ARBIH i njegova jedinica od tridesetak ljudi je opkoljena. Četiri dana je trajala ofanziva i pošto nisu imali izlaza, većina njih je zarobljena. Moj sin se također predao, zajedno sa svojim suborcem Sašom, i odvedeni su u zatvor na Musali u jednu sportsku salu. To je bilo 25. marta 1993. godine. Sjećam se da su mi četiri dana dolazili na vrata i vršili pritisak na mene i moju suprugu, dok ga nisu uhvatili. Pošto se nalazio na brdu iznad Konjica ja sam tu ofanzivu sa svoga prozora mogao posmatrati. Nakon što su ga uhvatili, neko od njegovih poznanika javio mi je da se nalazi u zatvoru. Moj telefon nije bio isključen, da bi ga mogli prisluškivati, misleći da će me Dado zvati. S obzirom da sam ja radio u vojnoj fabrici očekivali su da imam jako puno naoružanja. Pošto sam radio sa oružjem, ja sam to oružje strašno mrzio i nije mi padalo na pamet da ga nosim kući.

Prva pomoć: Nakon zarobljavanja, moj sin Dado u zatvoru nije dobro prošao. Bio je tučen, ispitivan i maltretiran. Vadili su mu krv, često ga vodili na kopanje rovova i slabo ga hranili. Tek nakon desetak dana, moja supruga je uspjela otići do zatvora i vidjeti ga, ali samo iz daleka. Stražari joj nisu dali da priđe. U zatvoru je bio sve do 7. avgusta 1993. godine.

Photo: bih-x.info

Od silne iscrpljenosti, jedno jutro, dok je bio u zatvoru, Dado je pao. Pošto je bio u besvjesnom stanju prebacili su ga do bolnice. Pregledali su ga i ne obazirući se na njegovo katasrofalno stanje, opet ga vratili u zatvor. Tu noć mu je još više pozlilo pa su ga morali vratiti u bolnicu. Mislili su da se on samo pravi kako bi izašao iz zatvora. U tim momentima nismo znali šta se sa njim događa. Tek ujutro kada je moja supruga otišla do zatvora, kako bi ga pokušala vidjeti, rekli su joj da je u bolnici. Sjećam se da je kući došla plačući i saopštila mi šta se desilo sa Dadom. U to vrijeme nisam se smio puno kretati, jer je prijetila opasnost da me neko likvidira, ali sam ipak odlučio da idem u bolnicu i da ga vidim. Pošto sam proveo četrdeset godina u Konjicu znao sam da ću naći nekoga da mi pomogne. Jako puno ljudi sam poznavao u ovom gradu. Odmah sam se sjetio jednog doktora sa kojim sam često išao u ribolov, a sa njegovim sinom družio se moj Dado. Odlučio sam da od njega zatražim pomoć. Obratio sam mu se, ali mi on nije htio pomoći. Samo mi je rekao da se Dado nalazi u podrumu bolnice. Jako sam se iznenadio njegovim postupkom. Nisam mogao da vjerujem da nakon toliko godina prijateljstva neko može da ti okrene leđa u najtežim trenutcima.

Brzo sam sišao do podruma i zatekao Dadu kako leži na betonu u nesvjesnom stanju. Pokušao sam ga dozvati, ali on nije reagovao. Osjetio sam bespomoćnost i više nisam znao kome bi se obratio za pomoć. Sam ništa nisam mogao učiniti, a njemu je bila potrebna liječnička njega. Sjetio sam se da je od jednog mog radnog kolege, Crnogorca, supruga koja je inače muslimanka, radila kao doktorica u ovoj bolnici. Odlučio sam je potražiti. Uspio sam je naći i ispričao sam joj situaciju u kojoj se nalazim. Rekla mi je da će pokušati da nam pomogne, ali da ni ona ne smije puno, jer je opasno i za nju. Zajedno sa mnom sišla je u podrum i pregledala ga. On je totalno bio nemoćan, a cijela desna strana mu je bila oduzeta. Rekla mi je da odem hitno do njene kuće i da od njenog supruga tražim injekciju, koja je potrebna Dadi, što sam ja i učinio. Dala mu je prvu pomoć i uspjela je izganjati da ga smjeste u jednu sobu u bolnici. Tu je ostao četiri dana. U međuvremenu sam shvatio da on ne može preživjeti, ako ne dobije neku veću pomoć, koju zasigurno nije mogao imati u bolnici u Konjicu.

Zahvaljujući Braci on je ostao živ: Odlučio sam otići u komandu Armije BiH i razgovarati sa glavnim vojnim komandirom kako bi pokušao dobiti propusnicu za izlazak iz Konjica. Prvo me stražar nije htio primiti, ali uz moje insistiranje uspio sam doći do komandira. Sjećam se da sam ušao u jednu prostoriju koja se nalazila na drugom katu. Tu je sjedio jedan puniji čovjek koji me je jako lijepo primio. Njegovo ime ne znam, ali znam da mu je nadimak Braco. Rekao mi je da mu opišem čitavu situaciju, pa će on vidjeti kako mi može pomoći. Ja sam njemu ispričao sve iz početka. Odmah mi je ponudio prevoz helikopterom do Zeničke bolnice. Taj njegov prijedlog ja sam prešutio i on je shvatio da me je bilo strah ići u Zenicu. Rekao mi je da ponovo dođem sutra, a da će on pokušati pronaći neko drugo rješenje. Došao sam sutradan kako smo se i dogovorili. On je u međuvremenu zvao UNPROFOR i pokušao se sa njima dogovoriti da dođu po nas. Ja sam otišao do MUP-a i izvadio odobrenje za napuštanje grada. Komandant Braco mi je rekao da budemo spremni kako bismo sutra mogli krenuti. Naveo je da ja i supruga izaberemo ko će ići sa Dadom. Sutra oko devet sati ujutro zazvonio mi je telefon i Braco je rekao da hitno dođemo u bolnicu, jer su po nas došla oklopna vozila UNPROFOR-a. Sjeli smo u transporter i krenuli. Vozili smo se preko Jablanice, Mostara, odakle smo na kraju došli u Split. Tamo su ga odmah počeli liječiti, a ostali smo šest mjeseci sve dok se nije malo oporavio. Nije mogao govoriti, niti hodati. Nakon toga smo više puta odlazili na rehabilitaciji u razne banje po Hrvatskoj. Poslije našeg odlaska moja supruga je ostala u Konjicu. Ništa nismo znali jedni za druge skoro šest mjeseci. Tek iz Splita preko radio amatera sam uspio da joj se javim.

Zahvaljujući Braci, moj sin je ostao živ. Ja mislim da je on bio čovjek koji je znao da će sve ovo proći i da će se rat završiti, te je tako i razmišljao. A možda je tako i odgojen u svojoj obitelji. Definitivno sam siguran da se ponašao kao profesionalac. Nikada se nisam sreo sa njim poslije rata, a to bih volio. Nakon što smo otišli iz Konjica, moja supruga mu se preko radija javno zahvalila, jer je omogućio da naš sin Dado danas bude živ. Bez njega sumnjam da bi preživio. On je meni učinio što mi niko nije htio i ja sam mu neizmjerno zahvalan.

* Janko Ljoljo rođen je 1936. godine u u selu Jošanica kod Konjica. Oženjen je i otac je dva sina. Radio je u vojnoj fabrici „Igman“ u Konjicu.

star
Oceni
4.41
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV