Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Priče o dobrim ljudima: Druga strana rata (5)

Jovan Filipović i Miro Kasavica, heroji u mračnim vremenima

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: flickr.com

Moj prijatelj Miro Kasavica koji je živio u Mađarskoj je saznao da sam otišao za Njemačku i zovnuo me je da dođem kod njega. Imao je svoju firmu i ponudio mi je posao. Dao mi je lični dohodak i besplatan stan. Stvarno mi je puno pomogao i čini mi se da mu se nikada neću moći odužiti za to. Pored mene pružio je pomoć i mnogim drugim ljudima, a naročito Brčacima, bez obzira na vjeru i naciju. Ko god je iz Brčkog bježao preko Mađarske, imao je smještaj i hranu kod njega

Nije se gledalo kojoj naciji pripadaš
Život u Brčkom, prije rata, bio je izvanredan. Imao sam jako dobre odnose sa svim ljudima. S obzirom da sam bio na visokim pozicijama, moj položaj je zahtijevao takav odnos prema svima. Odnosi između mene i mojih prijatelja, bez obzira kojoj su naciji pripadali, bili su jako dobri. U ono vrijeme se, ustvari, to nije ni gledalo. Samo je bilo važno pronaći zajedničku riječ sa drugom osobom. Te podijele su se tek počele primjećivati sa nastajanjem višepartijskog sistema.

Srušeni su mostovi
Sa pojavom nacionalnih partija dolazi i do podijele među ljudima. Početkom 1992. godine moglo se nazrijeti da će doći do sukoba. Nisam vjerovao u sve te nagovještaje, ali krajem marta uvidio sam da se stvari u gradu pogoršavaju pa sam izmjestio djecu van zemlje. Supruga i ja ostali smo u Brčkom, smatrajući da će se sve brzo riješiti. Sada znam da smo dobro pogriješili. Jedno jutro, sjećam se da je bio 30. april, čuli smo jaku ekploziju. Svi mostovi na rijeci Savi bili su srušeni. Izašao sam u grad i vidio da su izlozi i prozori popucali od te jake eksplozije. Tada sam odlučio napustiti Brčko i odlazim na vikendicu koja se nalazila u selu Brnjik. Supruga nije htjela ići, odlučila je ostati da čuva kuću.

Pomoć prijatelja
Susjedna sela koja su se nalazila u blizini Brnjika bila su Lukavica i Brdo. Prvo je bilo srpsko, a drugo muslimansko. Između tih sela već su bile postavljene straže, što se meni nije nimalo svidjelo. Na samom početku mještani su se međusobno dogovorili da oni neće jedni druge napadati i da mogu živjeti zajedno, kao što su živjeli i prije. Sigurno bi ti ljudi i nastavili zajedno, da nisu došli neki drugi sa strane koji su ih zavadili. Ta sela su živjela skupa i za vrijeme Drugog svjetskog rata i za vrijeme stare Jugoslavije. Ubrzo sam uvidio kako je situacija i ovdje napeta pa sam odlučio da odem iz Brnjika. Sjetio sam se svoga prijatelja Jove Filipovića, koji je živio u Tuzli, a inače je rodom iz sela Lukavice. Bio je direktor kooperacije u tuzlanskom kombinatu. Nazvao sam ga telefonom i pitao kakvo je stanje u Tuzli. Rekao mi je da nema nikakvih problema i da dođem kod njega. S obzirom da nisam imao kod sebe lične dokumente, jer su mi ostali u Brčkom, pitao sam ga da li bi on mogao doći po mene. Znao sam da ima previše barikada na kojima bi me kontrolisali i da sam bez dokumenata ne bih uspio doći. Prihvatio je, ali me je zamolio da se pobrinem da on sigurno prođe kroz muslimansko selo Brdo. Pošto sam ja znao sve ljude u tom selu, zagarantovao sam mu bezbjednost. I stvarno petog ili šestog maja, došao je po mene preko Čipušnice i Lukavice. Rekao mi je da je na putu prema meni vidio jako puno nepoznatih ljudi koji su mu djelovali opasno. Pošto ja nisam imao dokumente kod sebe morali smo ići preko Čelića, koje je inače muslimansko mjesto. U prvi mah smo se bojali za Jovu da ne bi imao nekih problema, ali pošto su ga svi u okolini uglavnom poznavali, kao dobrog i poštenog čovjeka, bezbjedno smo prošli. Mještani Čelića dopratili su nas do Dobre vode gdje se nalazila granica između Srba i Muslimana. Tada još nisu bili počeli oružani sukobi, ali su bile postavljene straže i na jednoj i na drugoj strani. Bila je dosta napeta situacija. Nekako smo uspjeli proći kroz Lopare i stići do Tuzle. Smjestio sam se kod Jove gdje sam ostao narednih desetak dana. U međuvremenu sam stupio u kontakt sa suprugom koja je uspjela izbjeći u Beograd. Odlučio sam joj se pridružiti, ali mi je i za to trebala pomoć. Tu je opet bio moj drug Jovo. On me je prebacio u Bijeljinu. Dok sam bio u Tuzli prijatelji su mi poslali lične dokumente tako da sam mogao preći granicu. Put do Bijeljine bio je dosta rizičan i za mene i za njega. Sreća je bila da su njega poznavali, tako da bi im on samo mahnuo i prošli bismo. Niko nas nije zaustavljao. Kada smo stigli u Bijeljinu, uzeo sam redovnu liniju i uputio se za Beograd.

PHOTO: Stock
Nikada mu se neću moći odužiti
U Beogradu sam se našao sa suprugom. Odatle smo otišli za Italiju. Namjera nam je bila da se sastanemo sa djecom u Istri, koja su bila u kući moje sestre. Tu smo boravili dva, tri mjeseca. Na početku smo mislili da će se situacija smiriti i da ćemo se brzo vratiti kući. Međutim, kako je situacija bila sve gora, djeca su odlučila otići za Njemačku da pokušaju naći zaposlenje, jer više nismo imali sredstava za život. Naš plan je bio da im se poslije pridružimo što smo i učinili. U međuvremenu moj prijatelj Miro Kasavica koji je živio u Mađarskoj je saznao da sam otišao za Njemačku i zovnuo me je da dođem kod njega. Imao je svoju firmu i ponudio mi je posao. Dao mi je lični dohodak i besplatan stan. Stvarno mi je puno pomogao i čini mi se da mu se nikada neću moći odužiti za to. Pored mene pružio je pomoć i mnogim drugim ljudima, a naročito Brčacima, bez obzira na vjeru i naciju. Ko god je iz Brčkog bježao preko Mađarske, imao je smještaj i hranu kod njega.

Iz Njemačke sam zajedno sa porodicom otišao u Ameriku. Tamo smo stekli dosta prijatelja Amerikanaca koji su nam pružili veliku podršku i pomoć u tom periodu. Ja sam se vratio u Brčko, a moj sin je sa porodicom ostao tamo. Snaha radi kao hemičar u državnoj službi, a sin radi privatno kao notar. Unuci su mi dobri učenici i veoma sam ponosan na njih.

Uvjeren sam da će doći do pomirenja
Sa mojim prijateljem, sada pokojnim Jovanom Filipovićem, bio sam u kontaktu jedno vrijeme, ali nakon što sam otišao za Njemačku više se nismo čuli. Međutim, uvijek sam nastojao održati kontakt sa njegovom porodicom. Ja sam i svoju djecu zadužio da ne smiju zaboraviti gest moga prijatelja koji je smogao snage u tim ratnim uslovima da mi pomogne. Mislim da je i sebe tada izložio velikoj opasnosti, ali ga to nije spriječilo u namjeri da mi pomogne. Sa njim i njegovom porodicom bio sam prijatelj i prije rata, a sada je to prijateljstvo postalo još čvršće. Naš odnos je tako reći generacijski, jer su njegova i moja porodica bili dobri prijatelji čak i u vrijeme Drugog svjetskog rata. I nakon svih ovih strahota koje su se desile u našoj zemlji ja sam i dalje optimista. Nadam se i uvjeren sam da će doći do pomirenja među ljudima. Mi živimo na istom području i nema nam druge nego da idemo zajedno u budućnost.

*Avdo Kobić rođen je 1932. godine u Brčkom. Oženjen je i ima jednog sina. Po zanimanju je pravnik. Jedno vrijeme bio je načelnik Centra unutrašnjih poslova, a nakon toga postao je predsjednik opštine Brčko. Trenutno je u penziji.

star
Oceni
4.34
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak