Bratska pomoć u zlim vremenima

Pored svega lošeg što mi se desilo tokom rata svojim primjerom želim da pokažem da ima dobrih ljudi na svim stranama. Kada sam došao u Brčko nakon razmjene, saznao sam da je porodica od H.H. koji mi je pomogao, oduvijek gajila dobre odnose sa svim nacijama. Ispričali su mi da je i u onom ratu njihov otac spasio mnoge ljude koji su trebali biti strijeljani na mostu u Brčkom od ustaša i Njemaca. Hoću da kažem da su ovakvi ljudi uvijek postojali na svim stranama. Znate, u onom momentu kada me je H.H stavio u auto i prevezao na slobodnu teritoriju nisam razmišljao previše o tom postupku. Ali, danas shvatam koliko je to bilo ljudski i slobodno mogu reći, junački. Trebalo je stisnuti pa otići na onu drugu stranu bez oružja, bez ičega. Ja se sad stvarno divim tom čovjeku. Čini mi se da bi mi to jedino možda uradio brat

Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva objavio je zbirku priča "Signali srca" koja govori o drugoj strani rata, onoj koja se ne pominje u javnim nastupima - građanima BiH koji su u bez obzira na vjeru i naciju pomagali jedni drugima. Knjiga se može naručiti na adresu adisa1104@gmail.com ili telefonom +38733258 770. Kontakt osoba je Adisa Mahmutović KovačŽivot prije rata
Razlog zbog kojeg sam se odlučio preseliti bio je nedostatak kadrova iz moje struke u Brčkom. Prijatelj iz Vrbasa koji je radio u Sreskom odboru bio je toliko uporan u pozivu da dođem u Brčko da sam ja na kraju pristao. Po dolasku u Brčko radio sam u Sreskom Narodnom odboru, kasnije kada je ukinut, prešao sam u Skupštinu opštine i tu proveo neko vrijeme. Nakon toga otišao sam u jedno malo uslužno preduzeće, pod imenom ”Usluga”. Od te zadruge, nas trojica smo formirali preduzeće, kojemu smo dali ime “Pirometal”. Bavilo se preradom i rafinacijom obojenih metala. Bilo je zdravo preduzeće i uspješno smo  poslovali. Nakon što mi je istekao mandat direktora u ovom preduzeću, prešao sam da radim kao zamjenik direktora u ugostiteljsko-turističko preduzeće “Sedmi april”. Na kraju mog službovanja prešao sam u transportno preduzeća koje se zvalo “Posavina transport”. Konačno 1992. godine otišao sam u penziju. Nedugo zatim, nažalost, nastupili su ratni dani. Došao je ratni vihor. Nakon što sam se penzionisao, svoje vrijeme pretežno sam provodio na vikendici nedaleko od Brčkog u naselju Dizdaruša. Skoro da sam se tamo bio i preselio. Brčanci su prije rata živjeli veoma složno. Takav odnos sam imao i ja sa svojim komšijama. Toliko smo se slagali da nikada jedni bez drugih nismo popili kafu. Uvijek smo jedni druge međusobno pozivali. Sve je tako bilo do momenta kada je počeo rat. To je bio 1. maj 1992. godine.

Rat i moje zarobljavanje

Tih dana bio sam na svojoj vikendici. Iako nisam bio u Brčkom, čuo sam detonaciju kada je porušen most. Slušajući prenos Skupštine opštine na radiju, gdje su odbornici rekli da se građani ne plaše, smatrao sam da se neće ništa desiti. Nažalost, prvog maja, baš gdje sam imao vikendicu,  počeo je rat. Toliko je treštalo da smo svi iz Dizdaruše počeli bježati. Ja, moja žena i sestra krenuli smo prema Brčkom. Pošto se nije moglo proći, jer su svugdje okolo bili rovovi, odlučili smo preći preko jedne rječice koja se zove Zovičica i krenuli smo prema motelu “Fazanerija”. To je bio jedini prohodni put. Kad smo došli do “Fazanerije”, strpali su nas u kamion i odvezli u Gornji Rahić. To je bila opština pod muslimanskom kontrolom. Odveli su nas u jednu privatnu kuću kod jedne muslimanske porodice, gdje smo boravili nekih pet-šest dana. To je bila jedna čestita i divna porodica, koja je prema nama u svakom pogledu bila korektna. Što su oni jeli, jeli smo i mi. Njih posebno spominjem, jer su sve vrijeme našeg boravka imali isti odnos prema nama. Ubrzo nakon što smo došli u Gornji Rahić počeli su svakodnevno da nas odvode na saslušanje. Mene su vozili u neke stare barake i hladnjače gdje su me jedno vrijeme saslušavali. Kasnije su isto to radili u jednoj zadruzi u Rahiću, ispitujući me ko sam, šta sam, odakle sam i kakve su mi namjere. Ne želim previše da pričam o tome šta mi se dešavalo, ali želim da kažem da su me puno tukli. Obično su to radili u mraku kada nije bilo struje, da ne bih prepoznao nekoga od njih. To je trajalo nekih petnaestak dana. Pored mene bilo je puno ljudi, koji su tu saslušavani na razne načine. Poslije nekoliko dana rekli su mi da nisam ništa kriv, da sam slobodan i da mogu ići gdje želim. S obzirom da nisam znao za sudbinu svojih bližnjih rekao sam da bih želio ići u Brčko. Zbog svakodnevnih borbi koje su se odvijale u okolini Brčkog nije bilo nikakve mogućnosti da se tamo prebacim. Kada sam to shvatio odlučio sam otići u srpsko selo Bukvik, ali nisam imao način kako da se prebacim do tamo. Sav izmučen, iscrpljen i očajan ugledao sam prijeratnog poznanika M. Bošnjaka, koji je bio policajac i zamolio sam ga da prebaci mene, ženu i sestru u Bukvik. Rekao sam mu da su mi već prijetili smrću i da ako tu ostanem, biti ću ubijen. Prvobitno je oklijevao, bojeći se reakcije svojih sunarodnjaka, ali je na kraju pristao i odvezao nas do glavnog štaba ARBiH u Brci. Tu me je puno ljudi prepoznalo i ponudilo svoju pomoć i zaštitu u slučaju da želim ostati u Brci. Ja sam to odbio i rekao da želim da se prebacim do Brčkog ili do Bukvika. U tom momentu, došao je moj prijeratni poznanik H. H., također Bošnjak kojem sam ja bio šef prije rata. Prepoznao me je. Prišao mi je i upitao se sa mnom. Čuo je da želim otići dalje i ponudio se da mi pomogne, na šta sam ja onako sav iznenađen pristao. Bez imalo razmišljanja upalio je auto i odvezao nas do glavnog srpskog štaba u Bukviku. Čak i kada sam tamo stigao, nisam mogao vjerovati da je to stvarno. Osjećao sam se kao da sam se ponovo rodio, jer sam sebe bio sahranio. U Bukviku sam proveo neko vrijeme. Kada su Bukvik okupirali Muslimani i Hrvati, ponovo sam zarobljen i odveden u Rahić odakle su nas starije odveli na oparavak u Bijelu. U septembru 1992. godine sam razmijenjen i otišao sam u Brčko. Bio sam toliko radostan da se samo sjećam da smo se napili. To je bilo veliko slavlje. Poslije jedno deset dana su puštene i moja žena i sestra. Čim sam došao u Brčko saznao sam da mi je poginuo sinovac i to me je veoma potreslo. Nakon toga mi je umrla i žena te sam ostao sam. Od tada živim sam ovdje u Brčkom. Najgora mi je samoća.

Još uvijek mislim o hrabrosti čovjeka koji me je spasio
Pored svega lošeg što mi se desilo tokom rata svojim primjerom želim da pokažem da ima dobrih ljudi na svim stranama. Kada sam došao u Brčko nakon razmjene, saznao sam da je porodica od  H.H. koji mi je pomogao, oduvijek gajila dobre odnose sa svim nacijama. Ispričali su mi da je i u onom ratu njihov otac spasio mnoge ljude koji su trebali biti strijeljani na mostu u Brčkom od ustaša i Njemaca. Hoću da kažem da su ovakvi ljudi uvijek postojali na svim stranama. Znate, u onom momentu kada me je H.H stavio u auto i prevezao na slobodnu teritoriju nisam razmišljao previše o tom postupku. Ali, danas shvatam koliko je to bilo ljudski i slobodno mogu reći, junački. Trebalo je stisnuti pa otići na onu drugu stranu bez oružja, bez ičega. Ja se sad stvarno divim tom čovjeku. Čini mi se da bi mi to jedino možda uradio brat. Nakon rata sa H.H. se nisam nikada vidio, ali sam vidio njegovog brata i rekao sam mu da ću im doći. Žao mi je što do sada nisam našao vremena da vidim i njega, ali i porodicu koja nas je toplo primila u svoj dom u Rahiću početkom rata. Obećao sam sebi da ću ih sve posjetiti jednog dana kad i ja budem malo boljeg raspoloženja. Znate, ipak me muči što mi je penzija mala, a nezgodno mi je da kod bilo koga od njih idem bar bez nekih skromnih poklona.

Promjene koje je donio rat
Čini mi se da me rat skroz promjenio. Sve što mi se desilo teško mi pada, ali nastojim da sve to zaboravim. Često legnem i razmišljam kako je mnogo mladih ljudi stradalo i na jednoj i na drugoj strani, pa se pitam za koga, za šta?  Ni za šta! Sve se vratilo kao što je bilo, samo je ostala pustoš, sirotinja, invalidi, opšta tragedija koja se nikada ne bi trebala ponoviti. U Brčkom kada pričam sa ljudima svi govore i misle isto: “Ko voli rat, dabogda mu se kući desio“.

*Radoš Grbović je rođen u Crnoj Gori u opštini Žabljak. Nakon Drugog svjetskog rata njegova porodica se nastanjuje u Vojvodini u opštini Vrbas, gdje on provodi djetinjstvo i završava srednju školu. U Brčko odlazi 1962. godine gdje nastavlja školovanje. Završava Višu ekonomsko-komercijalnu školu. Najveći dio svog života proveo je u Brčkom.