Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (70)

Zapisi o neprijateljima Sarajeva (2)

Risto Đogo, rasistička fukara

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Plaćeni šovinista: Risto Đogo, simbol srpske poremećenosti
Plaćeni šovinista: Risto Đogo, simbol srpske poremećenosti
Photo: Stock

Ne treba imati nikakvih iluzija i smatrati ovu pojavu jedinstvenom, ekskluzivnom. Daleko od toga. Pod svim bajracima klijaju, niču i bujaju Đogina braća po poganosti. Rasli su i rastu i u Sarajevu. Oni jednim klikom promijene ideološki, nacionalni ili konfesionalni ključ i počnu obilno povraćati svoju bolesnu suštinu. Ovu vještinu uvježbavaju pod čadorima političkog bašibozuka, pred kamerama i mikrofonima improviziranih i bezvrijednih televizijskih kanala, na populističkim tribinama i skupovima, na stranicama štampe

Evanđelje po Ivanu počinje stihom: Na početku bijaše riječ... Život možda najznačajnijeg pjesnika dvadesetog stoljeća, koji je pjevao na ovom našem višeimenom jeziku, Branka Miljkovića, rezimiran je njegovim stihom: Ubi me prejaka reč ! Malo je, uopće, stihova, koji su citirani toliko puta kao pomenuta dva. Nema sumnje, riječ pokreće brojne važne mehanizme, riječ kao otkrovenje, molitva, komanda. Teško je, u ljudskom svijetu, zamislivo neko sasvim gluhonijemo postojanje. Ali i gesta je riječ i grimasa je riječ; glava se gubila (i gubi) nakon jednog miga nekoga moćnog i surovog, u smrt se slalo (i šalje) i išaretom. Nečiji tik može dobiti snagu smrtne presude. Zavodljiva moć govora donijela je i puno dobra, ali zadaća ovih zapisa je da naruže prononsirane neprijatelje Sarajeva, dakle - one dušmane Šehera, koji su to postali vlastitom odlukom i sa strašću. Duga je povijest ovoga grada, no, vidno mjesto u pomenutoj galeriji zauzima i jedan novinar: Risto Đogo.



Risto Đogo je među onima koji su na najružniji i najopasniji način uzvratili Sarajevu na njegovom gostoprimstvu i širini. Nije teško načiniti kroki ovog nesretnika: inteligentan na jedan sirov, brđanski način, preciznije, prepreden, lukav, proračunat; marljiv i ambiciozan, ali krajnje kooperativan u odnosu na vlast - svaku vlast; školski primjer sluganskog mentaliteta. Prije rata, strelovito je napredovao, dakako, zahvaljujući talentu i smislu za organizaciju, ali u prvom redu, zahvaljujući naglašenoj ideološkoj pravovjernosti i poslušnosti. Povremene disonance u njegovom djelovanju, kao razumijevanje za pisanje Vuka Draškovića, samo su dodavali težinu ovom režimskom medijskom kapitalcu. Politički i općedruštveni kijamet, koji je zadesio ovaj naš ukleti prostor početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, nisu ni najmanje zbunili Ristu Đogu. On je, opet, izvrsno radio ono što su od njega tražili njegovi gospodari. Samo što u tim zahtjevima nije više bilo ni traga humanizmu i ideji o jednakopravnosti i, čak, bratstvu među ljudima i narodima. Naprotiv, njegov program je bio izrazito neofašistički, neočetnički. Vajni urednik Paljanske televizije proslavio se kod istomišljenika ogavnom nekrofilijom, monstruoznim pljuvanjem nevinih žrtava, posežući za falsifikatima i nepojamnim lažima.

Evo, nakon toliko vremena, zaraza kojoj je ime Risto Đogo, počinje i mene obuzimati, pa grabim iz bisaga teške, krupne, a u osnovi odavno potrošene i isprazne riječi. Zahvaljujući mreži svih mreža, moguće je u svako doba poslušati i pogledati sve tv bisere Riste Đoge. Taj sinhronitet golema je blagodet, koje, može biti, nismo do kraja svjesni. Sve je moguće nebrojeno puta odvrtjeti: kao da je jučer istresao na Sarajevo i Sarajlije bljuvotine, za koje je bio uobrazio da su cinizam, ali cinizam, međutim, valja dosegnuti. Ta oštra, žestoka inetelektualna igračka, baš i nije za fukaru duhom.



Ne treba imati nikakvih iluzija i smatrati ovu pojavu jedinstvenom, ekskluzivnom. Daleko od toga. Pod svim bajracima klijaju, niču i bujaju Đogina braća po poganosti. Rasli su i rastu i u Sarajevu. Oni jednim klikom promijene ideološki, nacionalni ili konfesionalni ključ i počnu obilno povraćati svoju bolesnu suštinu. Ovu vještinu uvježbavaju pod čadorima političkog bašibozuka, pred kamerama i mikrofonima improviziranih i bezvrijednih televizijskih kanala, na populističkim tribinama i skupovima, na stranicama štampe. Polupismeni i poluusmeni, sasvim demokratski, istrče na nepregledno internetsko i televizijsko polje, pa udrim, a pseudoučeni i uistinu učeni, ali pokvareni, zaodjenu šugave ideje blistavim inetelektualnim ornatom. To im uredno plate ili ih, makar, potapšu po ramenu. Niko od njih nije puno bolji od Riste Đoge. Većina je samo bolje ili lošije premazana i zakamuflirana. Đogina sudbina bijaše da je postao tip, da je udžbenički primjer svoje vrste i tu pomoći nema...

Također, poput svih na ovom mjestu, u ovoj novini akcentiranih, stigla ga je Mejlijina kletva. Neki su ljudi, prije pet godina, htjeli krstom obilježiti mjesto uz Zvorničko jezero, na kojem je kletva Mejlije Kuranije postala djelotvornom. Drugi im ljudi to nisu dopustili, pa su znak bacili u vodu. To ne valja. I to je izraz đogizma. Svaki umrli zaslužuje elementarni znak, čije su dimenzije nesrazmjerno šire i veće od pomenute novinarske ništarije, znak koji nije moralno rušiti i bacati. To samo kazuje, koliko je infekcija đogizma jaka i teško savladiva.

***

RISTO ĐOGO, PORTRET ZLOČINCA (dodatak e-novina)

Risto Đogo je rođen 12. februara 1956. godine u Kalinoviku, od oca Koja i majke Jovanke (rođ. Sladoje), koji su se sa porodicom preselili u Sarajevo 1958. godine. U Sarajevu je Đogo završio osnovnu školu i Treću sarajevsku gimnaziju. Na Fakultetu političkih nauka (odsjek žurnalistika) diplomirao je 1979. Već kao mladi novinar volontira u novinama „Oslobođenje“ i na Radio-Sarajevu, gdje se uskoro poslije diplomiranja zaposlio. U predratnoj Televiziji Sarajevo je prošao sve funkcije od novinara, preko urednika do glavnog i odgovornog urednika. Godine 1983. se oženio Gordanom Dragaš, dipl. ekonomistom, sa kojom je imao dva sina (Marka i Darka).

Sarajevskoj javnosti je postao poznat već kasnih osamdesetih kada se javno stavio na stranu Vuka Draškovića, odnosno kada je potvrđivao autentičnost događaja na osnovu kojih je napisan Draškovićev roman „Nož“. Risto Đogo je široj javnosti najviše poznat po svom izvještavanju u toku rata u Bosni i Hercegovini. Već u aprilu 1992. godine učestvuje u osnivanju Srpske novinske agencije (SRNA), zatim i Srpskog radija i Srpske radio-televizije (SRT, jedno vrijeme nosila naziv „Kanal S“). Pored organizacionog rada, ortodoksni nacionalista s nacističkim pretenzijama, Đogo se pojavljivao i kao reporter sa „vrućih“ ratišta, ali i kao voditelj TV Dnevnika, upamćen po primitivnim skečevima u kojima je rasistički ismejavao tragediju Sarajeva.



Pre šesnaest godina, 12. septembra 1994. njegovo tijelo nađeno je u Drini, u Zvorničkom jezeru. Zvanični izvještaji su govorili o nesrećnom slučaju, ali postoje ozbiljne indicije da je Đogo ubijen. Naime, te večeri je u Zvorniku, u tamošnjem hotelu, pevala Ceca Ražnatović; među prisutnima bili su, naravno, Željko Ražnatović Arkan i njegove ubice iz Srpske dobrovoljačke garde. Veruje se da je upravo Arkan bio taj koji je naredio ili kojem su naredili da se Risto Đogo ubije i baci u jezero. Zanimljivo je videti video spot intervjua koji je Đogo nekoliko meseci ranije radio sa Arkanom, ne znajući da mu ovaj radi o glavi. U svakom slučaju, dobra je vest da su obojica mrtvi – bez Arkana i Đoge, lakše se diše!

 

star
Oceni
4.22
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak