Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (73)

Put zločina: Genocid u Prijedoru (5)

Kosturi koji govore

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Smrt dolazi iznenada: Zatočenici u srpskom logoru kod Prijedora
Smrt dolazi iznenada: Zatočenici u srpskom logoru kod Prijedora
Photo: Stock

U dva navrata smo već u e-novinama objavljivali delove iz knjige „Ljubi bližnjeg svog“ poznatog američkog novinara Petera Maassa. Povodom feljtona o genocidu u Prijedoru, još jednom se treba podsetiti Maassovih reportaža iz logora smrti, kao i na njegove susrete sa srpskim monstrumima Kovačevićem i Drljačom...

Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize. Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za magazine New Yorker, Wired i Slate.

Milan Kovačević je htio da obavi molitvu. Bila je nedjelja, vikao je: „Jebeni svetac”, i htio je da ode u crkvu. Kovačević je imao oko stotinu kilograma, građen poput kakvog boksera teške kategorije, čiji su se mišići pretvarali u salo, ali on vas je i sad mogao jednim udarcem odalamiti tako da odletite na drugi kraj Balkana. Sjedio je na čelu stola u jednoj prljavoj sobi prljave zgrade općine u Prijedoru, gradu gotovo sasvim očišćenom od ne-Srba. Uz opreznu vojnu pratnju, u taj grad sam sa grupicom novinara stigao u jedno nedjeljno jutro, u augustu 1992. godine, i naša prva obaveza je bila susret sa Kovačevićem. Jer, mi smo željeli vidjeti njegov gulag. On za to nije htio ni da čuje.

Psovao je oficira koji nas je dopratio u Prijedor iz sedamdesetak kilometara udaljene Banja Luke. Šta se kog đavla mi raspitujemo za te logore? Što se, jebi ga, ne pozabavimo istragom o ubistvima srpskih beba? Njegovim vojnicima su ti „sabirni centri” bili potrebni da bi u njima držali muslimanske vojnike, vikao je Kovačević. I šta je tu čudno? Pa, ovdje se vodi rat. I zar ne znamo da su Srbi dobri prijatelji Amerikanaca? Kad se ovaj rat završi i kad Bosna bude pod punom kontrolom Srba, možda će ona postati pedeset i prva američka država! Kovačević se nije šalio. Na sebi je imao maskirnu majicu na kojoj je, i sprijeda i pozadi, pisalo – „Američka mornarica”. Momak je volio Ameriku.

KOVAČEVIĆ, LUD OD ROĐENJA: Bio je nevjerovatan tip. Po profesiji anesteziolog, Kovačević je imao brkove kao u morskog konja koji bi, da su vremena bila druga, činili da djeluje poput simpatičnog djeda, ali vrijeme je bilo ratno, i sivi brkovi su mu služili samo kao skladište za ostatke doručka. Pucao je od sirovosti i drčnosti. Čovjek bi ga istovremeno mogao i voljeti i prema njemu osjećati gađenje, kao da je u pitanju komičar koji se krevelji na sceni izazivajući navale smijeha. Ima li išta smješnije od ideje da bi se takva očišćena Bosna možda htjela spojiti, ne sa Srbijom, već sa SAD? Ali Kovačević se nije šalio. Desna mu je ruka bila u nježnoj vezi sa pištoljem za pojasom.

„Ovo je veliki trenutak u istoriji srpskog naroda”, pojao je kao sveštenik.

Srpski monstrum: Milan Kovačević u haškom Tribunalu
Photo: Epa/ Stf

Kovačević je bio ludak od rođenja, i, kad to kažem, mislim doslovno. Rođen je, za vrijeme II svjetskog rata, u hrvatskom konc logoru, zloglasnoj klanici Jasenovac u kojem je skončalo na desetine – možda stotine – hiljada Srba, Jevreja i Cigana. Zamislite samo kakve mu je priče pripovijedala majka kad je bio mali – naravno – ako je preživjela Jasenovac. Kovačević je posjetiocima Prijedora govorio kako nikad ne smiju smetnuti s uma njegovo porijeklo, a to je bio savjet koji je bio i istinit i koristan. Bilo je neke vulgarne pravde u činjenici da je neko ko je rođen u koncentracionom logoru, kasnije rukovodio sopstvenim lancem logora.

Zlo ima dva lica. Postoji ono banalno lice o kojem je pisala Hannah Arendt u svom klasičnom djelu Eichmann in Jerusalem (Eichmann u Jerusalimu), koje bilježi život i suđenje jednom višem nacističkom funkcioneru, osuđenom na smrt u Jerusalimu za zločine protiv čovječnosti. Arendtova piše da je Adolf Eichmann bio tup čovjek, ni inteligentan niti podmitljiv, tek birokrata čiji su prsti mogli biti okrvavljeni samo nožićem za papir. Bio je personifikacija „banalnosti zla”. Želiš li primijeniti politiku zla, potrebni su ti ljudi poput Eichmanna. Vođe pripadaju drugom soju. Oni su poluludi geniji, vulgarno lice zla, Hitleri i Staljini, oni koji nude „konačna rješenja”. U Bosni, oni su bili ti koji su oživjeli pojam etničkog čišćenja, ispalili prve metke i počinili prva silovanja. U poremećenom univerzumu zla, to su oni „smioni”, oni što su kadri iskazati neizrecivo i izvesti neizvodivo, i udarivši dlanom o dlan, povesti kolone sljedbenika.

Gospodari i robovi: Srpski stražari u logoru Manjača 1992.
Photo: Stock

Činjenica da je Kovačević imao mučno i poremećeno djetinjstvo nije slučajnost. Ovo nije bio razuman rat kojeg su vodili razboriti ljudi. Pogledamo li malo pobliže školovane političare i generale koji su poveli obične Srbe u rat, vidjećemo da su imali mučnu prošlost. Pogledajte Slobodana Miloševića, srbijanskog predsjednika. Otac mu je propao kao pop, pa se ubio. Majka mu je bila vatrena komunistkinja koja je izvršila samoubistvo. Pogledajte generala Blagoja Adžića, načelnika generalštaba JNA, koji je organizirao rat protiv Hrvatske. Kao dijete, u II svjetskom ratu, Adžić se zavukao u stablo kad su hrvatske ustaške snage upale u njegovo selo, i gledao kako mu kolju cijelu porodicu. Ili, general Ratko Mladić, komandant srpskih snaga u Bosni. Oca su mu, u II svjetskom ratu, ubile ustaše, a kćerka mu je sama sebi oduzela život, za vrijeme rata u Bosni. Mladić je uveo novi vojni žargon, sa izrazima poput „prži”, „razvali ih” i „razvuci im pamet”; sve su to naredbe koje je izdavao preko vojnih radio veza. Kovačević je bio od njihovog soja.

DIREKTOR GENOCIDA: Prije nego što se Kovačević dao na posao, Prijedor je bio drugi po veličini grad u sjevernoj Bosni, sa 112.000 stanovnika, od kojih su Muslimani bili u tijesnoj većini nad Srbima i vodili skupštinu općine. Na početku rata, srpski nacionalisti su izveli košmarni puč protiv izabranih muslimanskih vlasti. Nije bilo mnogo borbe, jer su Srbi bili dobro naoružani, a Muslimani nisu pružili otpor vrijedan pomena. Bili su nespremni za rat. Kovačević je organizirao preuzimanje vlasti. Službena mu je titula zavisila od toga u kakvom je raspoloženju bio kad bi mu došli novinari u posjetu. Prilikom našeg susreta, Kovačević se predstavio kao „izvršni gradonačelnik”. Drugim je novinarima rečeno da je on „direktor grada” ili „predsjednik skupštine općine.” Bio je gospodar rata, a takvi mogu sebe zvati kako im volja.

Rađa se Republika Srpska: Manjača po uzoru na nacističke logore
Photo: Stock

Kad je većina prijedorskih Muslimana, muškaraca, otjerana u logore, kampanja čišćenja je usmjerena na razbijanje najtvrđeg oraha – zvanog Kozarac – gradića od 25.000 stanovnika, uglavnom Muslimana, koji se nalazio samo desetak kilometara cestom od Prijedora. Čišćenje Kozarca se pretvorilo u jedan od najgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu. Mary Battiata, moja kolegica iz Washington Posta, napisala je podužu i vrlo ozbiljnu reportažu o čišćenju Kozarca, i ja koristim detalje iz njenog članka da bih ilustrirao to kako je ovaj grad praktično zbrisan sa lica zemlje.

Granatiranje je počelo 24. maja, nakon što je Kozarac bio opkoljen srpskim tenkovima. Do petnaest granata je padalo na grad svake minute iz dvanaest pravaca. Nakon nekoliko sati, granatiranje je prestalo, a Srbi su koristili megafone kako bi narodu Kozarca objavili da im niko neće nauditi, samo ako izađu iz podruma i predaju se. Narod je to i uradio, i gotovo istog trena kad su Muslimani, koji su se odlučili na predaju, napunili ulice, nastavilo se granatiranje. Bila je to prijevara, a ulice su bile prekrivene odsječenim udovima i ljudskom krvlju. Preživjeli su pobjegli natrag u podrume ili u brda. Nakon dva dana neprestanog bombardiranja, izdata je još jedna naredba da se predaju, i kozarački Muslimani su ponovo pristali da to urade.

Ovaj put, Srbi su izveli drugi trik. Kada se izranjavano stanovništvo Kozarca skupilo i, u koloni, krenulo prema fudbalskom stadionu, jedan Srbin koji je živio u gradu stajao je na balkonu i upirao prstom na svakog viđenijeg Muslimana – gradonačelnika, šefa policije, ljekare, advokate, sudije, poduzetnike, čak i sportske junake. Većinu su srpski vojnici ustrijelili na licu mjesta, ili su odvedeni u obližnju kuću gdje su zaklani. Jednom su čovjeku noge zavezali za tenk i onda ga vukli kroz grad. Skončao je tek kad ga je tenk pregazio. To je bila scena iz filma Schindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok Steven Spielberg nije o tome napravio film, malo je Amerikanaca znalo, ili vjerovalo, da se takvo nešto dogodilo. Ovo je bio eliticid, sistematsko ubijanje političkog i ekonomskog vodstva jedne zajednice kako se ta zajednica više nikad ne bi obnovila. Najmanje 2.500 civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata. Bila je to prava klanica. Preživjeli su satjerani u koncentracione logore koje sam ja sad htio obići.

Braća po zločinu: Milan Kovačević i Simo Drljača
Photo: Stock
STRAH OD NOVINARA: Kovačević je nastavio da priča o odlasku u crkvu. „Dobro”, rekli smo, „idite u crkvu, ali, molimo vas da nam dozvolite da posjetimo vaše logore. Ako nemate šta kriti, zašto nas ne pustite tamo?” To je trajalo gotovo cijeli sat. Bio nas je sit, i na kraju nam je dodijelio prijedorskog šefa policije, Simu Drljaču, da nas odvede u tri logora u tom području – Keraterm, Trnopolje i Omarsku. Nismo bili prvi novinari koji su ih posjetili. Šačica reportera je tamo bila nekoliko dana prije nas, tako da je svijet već bio upozoren, i Kovačević je počeo čistiti svoj gulag, spirajući krvave mrlje, odvozeći leševe i komade tijela i zatvarajući najgore logore. Sad nam je mogao dopustiti da bacimo jedan „higijenski” pogled na njegove logore. Skoro da mi je to bilo milo, jer i taj posjet „Potemkinovim logorima” bio je dovoljno zastrašujući; dotuklo bi nas da smo vidjeli stvari kakve su stvarno bile.

Simo Drljača, naš vodič, bio je drugi najgadniji karakter u Prijedoru. Drljača, koji je bio visok skoro dva metra i odjeven u crnu maskirnu uniformu, imao je nezaobilazni pištolj za pojasom i prevarantski instinkt lošeg igrača pokera. „Zašto želite da idete u Keraterm?”, raspitivao se. „To je obična fabrika, tamo nema ničeg. Da, bilo je tamo nekoliko zatvorenika, ali to je samo na koji dan, a posljednji su otišli prije više od mjesec dana". „U redu”, odgovorili smo, „ali odvedite nas ipak tamo.” Slegnuo je ramenima i mi smo, u konvoju, krenuli prema tvornici keramike Keraterm u predgrađu Prijedora. Procurila je vijest da su tu počinjeni neki od najstrašnijih zločina. Bosanci su bili zatvoreni u skladišta, bez hrane, vode i svježeg zraka; mnogi su umrli od žeđi, ležeći u smradu sopstvenog izmeta i mokraće. Kad bi zavapili da im se pomogne, straže bi pucale kroz vrata; zatvorenici koji su izvođeni iz skladišta su obično bili nasmrt mučeni.

Zločin oslobađa: Muslimanski civili u logoru Manjača
Photo: Stock

Naš je kombi ušao u fabrički krug. Bio je pust, nigdje nije bilo žive duše. Drljača nas je uveo u jednu zgradu i rekao nam je da je ona samo nekoliko dana u junu služila kao zatvor. „Vidite, nema krvi”, smješkao se. Dao nam je pet minuta da obiđemo cijeli krug. Zgrada je bila veličine fudbalskog stadiona; tu je bila glavna peć za pečenje keramike. Prostor oko peći je bio prazan, pokriven tankim slojem bijele prašine. Ni na podu ni na zidovima nije bilo ni traga ljudskih mrlja. Nije bilo ništa do odbačene pertle za cipele. Nije bilo nikakvog vonja, čak ni znoja ili antiseptika. Bilo je previše čisto. Zatvorenici nikad nisu bili držani u toj zgradi. Ratna lukavstva su započela.

UKLANJANJE DOKAZA: Drljača nas je odveo iz zgrade i rekao nam da se vratimo u kombi. Tražili smo da uđemo u skladište za ciglu, manje od dvjesta pedeset metara od nas. Naravno, kasnije ćemo saznati da je to bila zgrada u kojoj su držani i mučeni zatvorenici – i odakle su evakuirani samo dan prije našeg dolaska. „Ne”, kazao je on, „tamo ne možete, to je vojni objekat.” Nigdje na vidiku nije bilo ni jednog vojnika niti komada oružja. Čim je jedan od televizijskih snimatelja usmjerio objektiv prema zgradi, jedan od Drljačinih ljudi je skočio pred njega. Nema snimanja zgrade, vikao je vojnik. Drljača se opet nasmiješio. „Vrijeme je da krenete”, rekao je. Postupili smo po naredbi. Bili smo njegovi gosti i, ne vladamo li se po njegovim pravilima, mogli bismo i sami završiti u zatvoru. Baš tako.

Srpski protokol: Zatvorenici na suncu, logor Trnopolje
Photo: Stock

Krenuli smo prema selu i, nakon petnaest minuta, stigli pred bivšu osnovnu školu iznad čijeg je ulaza bio natpis na engleskom: „Otvoreni prijemni centar – Trnopolje.” Kad su nekoliko dana prije nas tu stigli drugi novinari, bodljikava žica je još uvijek bila oko cijele zgrade i nije bilo nikakvog natpisa sa dobrodošlicom. Ali Trnopolje se samo malo promijenilo od tada; u suštini je to bilo isto ono mjesto. Nekoliko hiljada Bosanaca je bilo tu nagurano, okruženo, ne bodljikavom žicom, već naoružanim stražarima, koji su ih stalno obilazili, neprestano svjesni da nemaju kud pobjeći. Cijeli taj kraj je bio u rukama Srba, zatvorenici nisu imalu kud pobjeći, niti se sakriti, nisu se mogli čak na miru šćućuriti – nadajući se oslobađanju.

Nikad nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana nabasati na živi kostur. To mi se desilo u Trnopolju. Prošao sam kroz kapiju i nisam mogao vjerovati svojim očima. Tu, tačno ispred mene, bili su ljudi koji su izgledali kao preživjeli iz Aušvica. Sjećam se da sam pomislio da iznenađujuće dobro hodaju za ljude bez mišića i mesa. Bio sam zapanjen samom činjenicom da su bili u stanju govoriti. Zamislite, kosturi koji govore! Obratio sam se jednom od njih, pogledao mu ruku i shvatio da bih je mogao ščepati i prelomiti nadvoje kao grančicu. Isto sam mogao uraditi i sa njegovim nogama. Vidio sam još desetine takvih hodajućih kostura. Mogao sam im svima slomiti ruke i noge. Krvc. Krvc. Kvrc.

Mnogo puta otkad sam izvještavao iz Bosne, odlazio sam u Ameriku i često se sudarao sa istim pitanjem: „Jesi li bio u tim logorima? Jesu li stvarno tako gadni?” I sad mi je teško povjerovati da su Amerikanci i zapadni Evropljani bili zatečeni onim što se dešavalo u Bosni i, naročito, da nisu povjerovali u priče o logorima. „Da, bio sam tamo, i, da, uistinu su gadni. Pa, vidjeli ste na televiziji? Zar ne vjerujete u to što ste sami vidjeli? Zar vjerujete ijednoj riječi Radovana Karadžića, vođi bosanskih Srba, koji kaže da su te slike falsifikat?” Chico Marx ima jednu sjajnu repliku u filmu Duck Soup (Supa od patke), kad pokušava da jednu naivnu ženu (igra je Margaret Dumont) navede da povjeruje u nevjerovatnu namještaljku: „Pa, kome ćeš vjerovati, meni ili svojim vlastitim očima?” Isto je to sa Karadžićem i logorima.

LOGORAŠKA DRAMA: U Trnopolju su držani ljudi koji su bili pušteni iz najstrašnijih konc logora, Omarske i Keraterma. Otud su stizali ovi kosturi. A žene i djeca, protjerani iz obližnjih sela, dolazili su dobrovoljno u Trnopolje. Da, dobrovoljno. To je bila jedna od najčudnijih situacija u Bosni – ljudi koji su sigurnost tražili u zatvoreničkim logorima. Otići u Trnopolje nije značilo otići na izlet, ali znane grozote koje će im tamo činiti bile su bolje od sudbine namijenjene Bosancima koji su pokušavali ostati u vlastitim domovima. Jer, žene su u Trnopolju mogle biti silovane, ali nisu ih silovale cijele bande. Tukli su ih, ali vjerovatno ih nisu ubijali. Ironija je da su prve televizijske slike koje su šokirale svijet bile slike iz Trnopolja, „najboljeg” logora. Nikad niko nije vidio one najgore logore kad je u njima bilo najgore.

Kreator genocida: Ratko Mladić, ratni zločinac
Photo: Stock

Najsretniji zatvorenici Trnopolja su bili oni što bi našli mjesto na podu škole koja je zaudarala na mokraću i neoprane ljude. Unutra se nije moglo kročiti a da nekog ne nagazite. Oni manje sretni živjeli su napolju, pržeći se na augustovskom suncu i drhteći u hladnim noćima. Nužnik im je bio jedna kućica načinjena nad jarkom; ljudi su živjeli na nekoliko koraka od njega. Drljača nam je dao petnaest minuta da prošetamo okolo; tehnički govoreći, mogli smo razgovarati s kim smo htjeli. Ali stražari sa kalašnjikovima i ray-ban naočarima su tumarali okolo, i ja bih uspijevao razgovarati ne više od minute ili tako nekako, prije nego što bi mi se jedan od njih došunjao iza leđa i počeo prisluškivati razgovor. Nekoliko stražara je sklonilo puške na leđa i počelo nas slikati kako razgovaramo sa zatvorenicima. Nisu bili suptilni; oni su bili gazde i htjeli su nam to staviti na znanje. Ako ima išta što je zajedničko svim siledžijama, onda je to da svi hoće da ti stave do znanja da su siledžije. Jedan zatvorenik-kostur je jedva imao vremena da otkopča košulju, pokazujući mi osakaćena prsa, nekoliko desetina svježih ožiljaka od sam-Bog-zna-kakve torture, prije nego što mu je izraz užasa prekrio lice. Zurio je, poput jelena ulovljenog svjetlom automobilskih farova, u neku tačku tačno iznad moje glave. Okrenuo sam se. Stražar je stajao iza mene.

Produžio sam. Jedan me zatvorenik povukao za rukav. Pođite za mnom. Krenuo sam, nastojeći sakriti da ga slijedim. Odveo me do boka škole i, osvrnuvši se oko sebe, projurio unutra. Krenuo sam za njim. Kud me je vodio? Zašto? Bojao sam se ne samo nevolja u koje bih mogao zapasti, već i nevolja u koje se on mogao uvaliti. Vrata su se zatvorila za mnom. Soba je bila malena, mračna. Trebalo je koji trenutak da mi se oči naviknu. Pored mene su ljudi šaptali. Pogledao sam na pod. Tu su ležala dva tijela. Leševi? Još ne. Bio sam u stacionaru, najtužnijem stacionaru koji možete zamisliti. Bez lijekova, bez kreveta. A ja tu nisam smio biti.

RUTINSKE LIKVIDACIJE: Ljekar, i sam zatvorenik, mahnuo mi je da se sagnem kako me stražari ne bi vidjeli kroz prozor. Počeo je skidati prljavi zavoj sa noge jednog od dvojice ljudi. Šiknuo je gnoj. Čovjek je ispod samog koljena imao inficiranu rupu veliku kao lopta za bejzbol. Udarac kundakom od kojeg kosti pucaju. Za koji dan će rana postati gangrenozna i čovjek će umrijeti. Ljekar je svoja objašnjenja šaptao Vlatki, mojoj prevoditeljici, koja ih je onda šaptala meni. Dodao sam joj svoju bilježnicu i naliv-pero. Postavljaj pitanja, zapisuj odgovore, rekao sam joj, nemamo vremena za prevođenje. Vlatka je dovoljno dugo radila za mene i druge novinare da je znala postaviti prava pitanja. Bila je najbolja u svojoj branši.

Izgladnjivanje do smrti: Bošnjački zatvorenici u srpskom logoru
Photo: Stock

Pogledao sam drugo tijelo, jedva živo. Činilo se da je čovjeku manje od četrdeset godina, ili tu negdje. Bilo je to teško odrediti. Lice mu je bilo isječeno i puno modrica, crno i crveno, i natečeno, kao da gledate strašno uvećan odraz u cirkuskom trik-ogledalu. Pogledao sam njegov goli torzo - nove modrice, nove otekline, nove otvorene rane. Nije se micao, i ja sam se pitao da li je uopće živ. Nisam morao pitati šta se ovom jadnom čovjeku desilo, niti šta će mu se desiti. Njegova će agonija ubrzo prestati, jer ako ga rane ne dokusure u sljedeća dvadeset četiri sata, učiniće to stražari. Kasnije ću saznati da su stražari rutinski ubijali zatvorenike koji se nisu brzo oporavljali od prebijanja. Zatvorenici koji nisu mogli govoriti i hodati bili su beskorisni.

ŠIFRA „DAHAU“: Iskrali smo se nakon nekoliko minuta, prvo Vlatka, a ja koju sekundu kasnije. Prišao nam je jedan osamnaestogodišnjak. Upravo je stigao u Trnopolje, nakon dva mjeseca u Omarskoj, najgorem od svih logora. Koža mu je bila nategnuta preko rebara i ramena poput prozirne mahrame. „Bilo je strašno”, šaptao je. „Pogledajte me samo. Kad su nas batinali, stražali su se služili rukama, motkama, kaiševima, pojasevima, lancima, bilo čim. Normalan čovjek ne može ni zamisliti metode kojima su se služili. Žao mi je što moram kazati da je bilo dobro kad bi došli novi zatvorenici. Stražari su, za promjenu, tukli njih.”

Tutnuo sam mu u ruku jedan sendvič iz torbe. Bio je to sendvič sa šunkom.

„Oprostite, to je sve što imam”, rekao sam mu. „Hoćete li ga pojesti?”

Omiljena srpska slika: Gladan i zarobljen Bošnjak
Photo: Stock

Buljio je u mene, kao da sam obična budala. Naravno da će pojesti. Bila je to hrana. Allah će odvratiti pogled, dok on bude jeo zabranjenu svinjetinu. Prišao sam drugom skeletu, ovaj je bio previše uplašen da priča, odvratio je pogled pošto je prošaptao jednu jedinu riječ: „Dahau.”

Bilo je vrijeme da se krene. Čuvari su počeli opkoljavati novinare. Ukrcali smo se u kombi. Bilo nas je otprilike šestero: reporter i snimateljska posada jedne američke televizijske mreže, novinar Newsweeka, ja, jedan francuski fotograf. Boravili smo u istom hotelu u Banjoj Luci i, našavši se zajedno u toj mučnoj situaciji, brzo smo se sprijateljili; uvijek smo imali tema za razgovor. Ali, kombi je bio nijem kad smo krenuli iz Trnopolja. Mislili smo isto. „Jebi ga, ovo ne mogu vjerovati.”

JAD I ČEMER: Ne sjećam se šta sam na kraju rekao u razgovoru sa posljednjim zatvorenikom. Šta kazati u takvoj situaciji? Vidimo se kasnije? Nek’ ti je sretno? Jer, ostavljaš osuđenike, polumrtvace, a činjenica da si s njima razgovarao gura ih u još veće opasnosti nego što su već bili. Ti sam si tog jutra dobro doručkovao, dvoje jaja, nešto tosta, mnogo džema. A on je pojeo pola kriške starog kruha, i to ako je imao sreće. U tvom novčaniku za pojasom je pet hiljada dolara i tamo odakle si stigao uvijek ima još novca. On nije imao ništa. Ti imaš američki pasoš koji ti omogućava da uđeš u logor i izađeš a da te niko ne muči. On nema pasoša, samo dva oka koja te gledaju kako izvodiš to čudo – izlaziš živ. Ti negdje imaš dom koji nije dignut u zrak dinamitom. Imaš djevojku koja nije bila silovana. Imaš oca kojeg nisu pred tobom ubili.

Kad god bih se vratio na neko normalno mjesto nakon novinarskog zadatka u Bosni, prijatelji su me pitali kakav je osjećaj iznenada napustiti ratnu zonu i naći se negdje gdje ne padaju bombe. Govorio sam da to nije ništa naročito, što je bilo tačno. Otići iz Sarajeva u London u jednom danu psihološki je velika stvar. Osjetio bih olakšanje, blaženo olakšanje. To se nije moglo porediti sa osjećanjem koje imaš kad se izmiješaš sa zatvorenicima u logoru smrti, i onda jednostavno otuda odeš - slobodan čovjek koji pred sobom ima budućnost. Jer, na mjestima kakvi su logori smrti, jad i čemer Bosne nije se nalazio na drugoj strani planete; zurio ti je pravo u oči, korak-dva od tebe, gledao te kako ulaziš u kombi i odlaziš, i primjećivao da se ne osvrćeš za sobom.

UŽAS U OČIMA ZATVORENIKA OMARSKE: Sljedeća stanica je bila Omarska. Imao sam privilegiju, ako se tako može kazati, da sretnem neke od najgorih mučitelja dvadesetog stoljeća. Na svom vrhuncu, Omarska je bila sama nulta tačka zločina. Za postojanje logora i njegovih strahota saznalo se nekoliko dana prije no što smo mi stigli. Rezultat je bio da su Srbi počeli da se igraju igre skrivanja: većina zatvorenika je prebačena na druge lokacije ili ubijena, logor je očišćen, obroci se popravili za one koji su ostali u logoru, a onda su unutra pustili strane novinare. Kad smo mi stigli pred logorske kapije, tu nije bilo više od dvjesto pedeset zatvorenika od na hiljade njih, koji su tu držani, a ovi koje su nam pokazivali su bili novi zatvorenici, koji još nisu bili izmučeni niti okrvavljeni. Njih su tu držali zbog novinara poput mene, kako bismo svijetu mogli obznaniti da je logor mali, a uslovi podnošljivi. Omarska je bila jedno izmijenjeno mjesto i njen je „dućan” bio pred zatvaranjem, ali je jedna stvar ostala ista, užas u očima zatvorenika. Oni su imali mnogo razloga za strah.

Nije bilo poniženja koje se dâ zamisliti, a da se ono u prethodnim mjesecima nije dešavalo u Omarskoj. To nije bio logor smrti poput Auschwitza. Tu nije bilo gasnih komora pred kojima su zatvorenici svakodnevno stajali u redu. Ono što se dešavalo u Omarskoj je bilo prljavije i gadnije. Broj umrlih nije nikad dosegao nacističke nivoe, ali okrutnost je bila uporediva ili, u nekim slučajevima, superiorna, ako mogu upotrijebiti tu riječ. Nacisti su htjeli da ubiju što je moguće više Jevreja a da to učine što je brže moguće. Srbi su, međutim, htjeli ispitivati svoje bošnjačke zatvorenike, sadistički uživajući tako što su ih na najokrutnije načine mučili a potom ih ubijali sa onim što bi im se našlo pri ruci, možda puškom, nožem ili makazama, ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Da su se Nijemci koristili istom metodom, trebale bi im decenije da ubiju šest miliona Jevreja.

Fotografija kao dokaz srpske okrutnosti: Prijedorski logori šokirali svet
Photo: Stock

Omarska je bila jedan napušteni rudnik. Zatvorenici su uglavnom držani na dva mjesta - u otvorenom rudarskom oknu i velikom skladištu. Mnoga isljeđivanja su završila strijeljanjem u zgradi koju su zatvorenici zvali „Bijela kuća”, bila je tu još jedna zgrada, poznata kao „Crvena kuća”, gdje su, pored ubijanja, iskasapljena tijela držali dok ih ne bi sahranili negdje izvan Omarske ili bacili u napušteno rudarsko okno. Dnevno je ubijano izmedu dvadeset pet i pedeset ljudi. Neki zatvorenici nikad nisu dospjeli do „Crvene” ili „Bijele kuće”, umirali su od žeđi, gladi ili gušenja (bili su tako nagurani) dok su čekali da na njih dođe red za formalno mučenje ili su umirali kad bi pogriješili pa tražili vodu od stražara, a umjesto toga dobijali metak u glavu. To su bili sretnici koji su umirali brzo i bezbolno.

STRAŽARI KAO BOGOVI: Naš kombi je zaustavljen na uskoj asfaltnoj traci uz Bijelu kuću. Jedna grupa od oko pedeset zatvorenika se umivala na česmi pored zgrade. Bili su okruženi stražarima sa mašinkama u ruci. Neutralno govoreći, „stražarima”, jer to podrazumijeva izvjesnu disciplinu, osjećaj da su u logoru postojala pravila, i da su ti ljudi koje zovemo „stražarima” tu da ta pravila poštuju i da njihovo poštovanje osiguraju. Nema ništa što bi bilo dalje od istine. U Omarskoj nije bilo nijednog pravila do jednog: stražari su bili svemoćni. Stoga bi tačnije bilo nazvati ih bogovima, ne stražarima. Mogli su ubiti, ako im je to bila volja, pomilovati, ako su htjeli, silovati, ako im je bilo do toga. Njihovi sužnji, zatvorenici, molili su ih za oproštaj, uslugu, život.

Uveli su nas u zgradu, uz mračno stepenište, na drugi sprat. U onu sobu, rekao nam je Drljača, pokazujući nam vrata na kraju hodnika. Krenuli smo. Soba je bila pretrpana, gomile novina na podu, jedan sto, stolice, radni sto. Iza radnog stola je visio kalendar. Na njemu - polugola žena sa ogromnim grudima. „Glavni istražitelj” logora je sjedio za stolom. No ovaj put sam ponio instamatik, idiot-kameru, i tokom onih pola sata koliko je „glavni istražitelj” sa nama razgovarao, pokušavao sam ga tako uhvatiti u kadar da ga imam sa tom golom curom iza leđa. Sam intervju je bio primjer opscenosti, tako da uz njega ništa nije išlo bolje od te vizualne opscenosti.

Neverica: Naslovna strana Daily mirora iz avgusta 1992.
Photo: Stock

Ta je sesija bila beznačajna, i ja sam mnogo toga zaboravio, čak i lice „glavnog istražitelja”. Zvuči čudno, jer ne događa se često da postavljaš pitanja čovjeku koji je, najvjerovatnije, posljednje mjesece proveo nadgledajući pomahnitalu okrutnost. Pomislite da neko zaboravi intervju sa dr Mengeleom? Ali, ovaj čovjek, poput desetina drugih ratnih zločinaca koje sam intervjuirao dok sam bio u Bosni, nije bio spreman da nam istrese sve što mu je na duši. Naravno da nije. Rekao nam je da su zatvorenici ispitivani kako bi se ustanovila uloga koju su igrali u „islamskoj pobuni”, i da su oslobađani čim bi se utvrdilo da nisu igrali nikakvu ulogu. Oni koji su imali veze sa tom famoznom pobunom prebacivani su, radi suđenja, u „druge objekte”. Je li bilo mučenja? Nasmijao se. Naravno da nije.

„Istraga se vrši na isti način kao u Americi i Engleskoj”, rekao je.

Podigao sam pogled sa notesa. Gola djevojka nam se smješkala sa kalendara.

Ono što smatram najčudnijim sa te sesije je da se ne mogu sjetiti lica „glavnog istražitelja”. Potpuno izbrisano, rupa u mom pamćenju, ili zapečaćeno u nekom uglu do kojeg ne mogu doprijeti, bez obzira koliko dugo nastojim da se sjetim. Kao da se moja podsvijest sa mnom poigrava, kao da mi pokušava poručiti da je identitet tog čovjeka nevažan, jer on je tek još jedno ljudsko biće, bezlično, on je ti, on je moj prijatelj, on je ja.

SRPSKA PROPAGANDA NA DELU: Došao je i trenutak za predstavu. Odvedeni smo dolje u kantinu; malu, od one institucionalne, besprijekorno čiste vrste. Služen je čorbast grah. Zatvorenici su uvođeni u sobu u grupama po dvadesetak, glava ponizno spuštenih, vukući se jedan za drugim, pogrbljeni. Znali su šta im je raditi. Pošto bi dobili svoju čorbu i komad kruha - jedini dnevni obrok - odvukli bi se do nekoliko stolova i, što su brže mogli, nagurali tu splačinu u usta. Imali su oko minut-dva, prije nego što bi neki od stražara izgovorio jednu jedinu riječ i oni bi skočili sa stolica, odteturali prema izlazu, gdje su predavali činije i kašike sljedećoj grupi. Tu nije bilo ničeg od dokoličarenja i zijevanja koje viđate u drugim zatvorima. Samo strah od sile, zastrašujuće sile.

Bilo nam je dopušteno da prohodamo po toj prostoriji i da postavljamo pitanja. Bio je to još jedan ponižavajući čin za zatvorenike, ali i za novinare. Možda su to zato i činili. Stražari nikad nisu bili dalje od nekoliko koraka, a nije bilo ni povjetarca izvana da odnese zatvorenikove riječi izvan domašaja prisluškivača. To je bila prostorija u kojoj su svi mogli čuti grebanje kašike po činiji. Riječi su se odbijale o zidove poput onih malenih, prozirnih lopti sa kojima sam se igrao u djetinjstvu. Nagnuo sam se nad nekolicinu zatvorenika i postavio im pitanja, ali nisam naišao na njihovu pravu reakciju. Samo bi još više sagnuli glave, nosevi bi im doslovno bili u činijama. Ovo se dešavalo tamo gdje su ih riječi, bilo koje riječi, mogle ubiti.

„Molim vas, ne pitajte ništa”, jedan od njih me je šaptom molio.

Ja sam igrao prema pravilima igre koja su zadali tamničari. Posjeta novinara je bila samo još jedan vid torture. Pokušao sam da malo promijenim taktiku, da intervjuiram jednog od stražara. Odabrao sam jednog golemog bilmeza kome je, kao i drugim stražarima, bilo neophodno jedno dobro brijanje. Bio je visok negdje između metar i devedeset i dva metra i desetak centimetara. Odjeven u crnu uniformu, ličio je na steroidima napumpanog igrača američkog fudbala i imao dovoljno oružja za cijeli vod; po pištolj na svakom boku, kompaktni kalašnjikov mu je visio na remenu o desnom ramenu, a trideset centimetara dugi nož o pojasu. Ruke su mu, do vrhova prstiju, bile pokrivene crnim kožnim rukavicama. Nosio je sunčane naočari u kojima se vidio odraz kao u ogledalu. Bili smo u zatvorenom prostoru.

LAŽI I STRAH: Podigao sam pogled prema nebu i pokušao da ga smekšam. Jedino što nam je bilo zajedničko je to što smo se obojica strašno znojili.

„Vruće je ovdje, a?” započeo sam. On me je gledao žmirkajući sekundu ili dvije. Nije odgovarao. Pokušao sam ponovo.

„Koliko dugo već ovdje radite?” Bez odgovora. Intervju nije vodio nikuda. Vlatka me je pogledala kao da je htjela reći, Okani se ćorava posla. Pokušao sam još jednom, posljednji put.

„Je li tačno da mučite zatvorenike?”

Privukao sam njegovu pažnju. Pogledao me je, a usne su mu se zakrivile u jednu vrstu tankog osmijeha, koji vas ne potiče da mu uzvratite osmijehom.

„A što bismo ih tukli?”, odgovorio je.

Zaslužio još goru smrt: Milan Kovačević, zver
Photo: Epa/ Fred Ernst

Šou se nastavljao. Odveli su nas u jednu spavaonicu sa oko četrdeset poljskih kreveta. Tu nije bilo tako loše ali sve je, naravno, bilo namješteno za nas. Do prije nekoliko dana zatvorenici su spavali na tvrdoj zemlji u obližnjoj kolibi. Stražar me je stalno pratio kao sjenka, tako da su nastojanja da razgovaram sa zatvorenicima bila neuspješnija nego ikad. Tutnuo sam notes i paket cigareta Vlatki u ruke i kazao joj da ću ja izaći nadajući se da će stražar krenuti za mnom. Kad sam krenuo napolje, prošao sam pored jedne televizijske ekipe. Reporter je intervjuirao jednog zatvorenika koji je, u groznici, ležao na ležaju. Televizijski reflektor je sijao pravo u jadnika, a nekoliko stražara je vrebalo oko kreveta. Zatvorenik se tresao, ćebad se dizala gore-dolje od furioznog poskakivanja njegovih prsa. „Da li se prema vama dobro odnose?” pitao je reporter. Zatvorenikov prestravljeni pogled se još više ukočio, i on je pogledao jednog od stražara, ne znajući šta da odgovori. Očito, nije mogao govoriti otvoreno, ali stražari bi se mogli razbjesniti i ako pretjera u pohvalama. Istina bi ga ubila, ali i pogrešna laž je bila ubitačna.

„Dobro, dobro”, promrmljao je.

Izašao sam iz sobe, tužan zbog zatvorenika i ljut na TV ekipu, koja je, čini mi se, prihvatajući tu igru, prešla granicu. Bio je to svojevrstan ruski rulet. Pet praznih komora u pištolju, u jednoj metak. Reporter je zatvoreniku pružio u ruke taj pištolj, čim je uključio kameru. Govori, rekao je reporter. Povuci obarač. Zatvorenik je bio bezbijedan dok smo mi bili tu, ali šta se dešava kad odemo, a stražari više ne budu morali da glume?

NADAM SE DA ĆEŠ GORETI U PAKLU: Pretpostavljam da je moj bijes na momke sa televizije bio pojačan činjenicom da sam i sam radio to isto, mada ja barem nisam moje žrtve tjerao da govore glasnije, jer je to bilo potrebno zbog snimanja. Šta se očekuje od novinara? Da ne idu u logore? Da ne pokušavaju razgovarati sa zatvorenicima? Odgovor bi mogao biti: razgovaraj sa onima koji su voljni, ali za Boga miloga, kad zatvorenik drhti u krevetu, isključi kameru.

Nisam oklijevao kad je Drljača, naš turistički vodič, dao znak da krenemo. Ušli smo u kombi i krenuli iz logora. Zaustavili smo se u kahvani na ulazu, jer je Drljača htio da sa nama popije pivo. Ušli smo, spojili smo nekoliko stolova da bismo svi sjedili zajedno, kao prijatelji. Svako je dobio po bocu piva, Drljača je nazdravio miru, i mi smo nazdravili miru. Ja sam sjedio do njega pa smo počeli ćaskati. Pitao sam ga šta misli o našem pratiocu iz Banja Luke, oficiru kojeg je prije toga Kovačević psovao.

„A, taj”, smješkao se Drljača. „Kad se ovaj rat završi, sredićemo šupke poput njega.”

Pivo je bilo gotovo ispijeno i Drljača se otkravio. Htio je da nešto zajedno prezalogajimo. Ja sam to jedva dočekao, jer nema nikog pričljivijeg od Srbina kad popije koju. Televizijska ekipa je htjela krenuti jer su žurili u Banja Luku i onda, naveče, za Beograd - kako bi emitirali priču o logorima, pa je bilo vrijeme za pokret. Drljača nas je otpratio iz kahvane i stao pored kombija da bi se sa svakim od nas pozdravio. Rukovao sam se s njim i zahvalio mu što je za nas odvojio vrijeme. Rado bih rekao još nešto, ali razborit čovjek u takvim situacijama ne može reći više. Francuski fotograf koji je ušao u kombi iza mene je bio sviknut na hod po oštrici noža. Fotografi su genetski neobuzdani. Odriješito je zahvalio Drljači, a onda, okrenuvši se da uđe u kombi, tiho u vjetar dodao: „Nadam se da ćeš gorjeti u paklu.”

ŠOKANTNI IZVEŠTAJI O LOGORIMA SMRTI: Cijela istina je isplivala na vidjelo kad su novinari i diplomati razgovarali sa Bošnjacima, koji su bili oslobođeni iz logora i dokopali se sigurnosti u Hrvatskoj, gdje su mogli slobodno govoriti. U Hrvatskoj sam intervjuirao nekoliko desetina preživjelih i pročitao mnoga pisana svjedočenja. Najbolju cjelokupnu sliku je dao, mada prekasno, State Department, koji je imao daleko više izvora informacija od bilo kojeg pojedinog novinara, u seriji izvještaja poslanih Vijeću sigurnosti UN. Izvještaji su već predstavljali katalog neizrecivog i nepodnošljivog. Jedan od najstravičnijih odlomaka se nalazi u izvještaju od 22. oktobra 1992. godine, pod naslovom „Zlostavljanja civila u kaznenim centrima”. Evo kako jedan bivši zatvorenik iz Omarske svjedoči o svom iskustvu:

Ništa se nije promenilo: Četnici na Manjači 2009.
Photo: Stock

„Svjedok izjavljuje da je jedan mladi Musliman iz Kozarca, koji je imao motocikl suzuki, mučen pred drugim zatvorenicima. Bio je gadno pretučen po cijelom tijelu, a zubi su mu bili izbijeni. Stražari su mu onda testise zavezali čvrsto žicom, a drugi kraj žice zakačili za motocikl žrtve. Jedan stražar je sjeo na motocikl i u punoj se brzini odvezao.”

 

Vjerujete li da je to neko mogao učiniti u Evropi na kraju dvadesetog vijeka? Izvinite, ali pitanje se mora drugačije formulirati. Evropljani, Bosna nas na to podsjeća, nisu šampioni vrline. Uganda, Evropa, Kambodža - nema razlike u mjeri okrutnosti. To je jedna mrtva trka. Zato postavljam pitanje: Vjerujete li da je ljudsko biće ovo kadro učiniti na kraju dvadesetog vijeka? Meni je teško povjerovati da je neko u stanju sjesti na motocikl i odjuriti na njemu sa testisima drugog čovjeka zavezanim za auspuh. Pa ipak, svjedočenja preživjelih logoraša su konzistentna. To me ne prestaje mučiti.

Jedan preživjeli, Emin Jakubović, je novinarima rekao da mu je neki od tamničara u Omarskoj naredio da kastrira tri zatvorenika. „Natjerali su me da im otkinem testise vlastitim zubima, pa sam im ja vlastitim zubima i odgrizao testise. Vrištali su od bola.” Nemoguće? U jednom izbjegličkom centru u Hrvatskoj, razgovarao sam sa čovjekom koji mi je rekao da je svojim očima vidio tu epizodu. Bila je zima, a mi smo sjedili u nenamještenoj i nezagrijanoj prostoriji prepunoj opušaka cigareta i izgaženih novina. Kaput mi je bio zakopčan do grla, a mastilo mi se smrzlo u peru, baš kao i desna ruka koja je bila toliko ukočena da nisam mogao čitko pisati. Nekoliko sati sam razgovarao sa preživjelima iz zatvora i bio umoran i sit svega. Gledao sam čovjeka po imenu Ibrahim, još uvijek poluispijenog od mučenja, i klimao glavom. Mada sam o ovakvim stvarima slušao i ranije, nisam mogao vjerovati. „Ne”, rekao sam mu, „ne vjerujem u to što mi govorite.” Čak i za mučitelje postoji granica preko koje ne mogu ići, kao što je kastracija. Pitao sam Ibrahima da li bi on povjerovao da mu je neko rekao stvari koje je on rekao meni. Netremice me je gledao.

„Znam”, odgovorio je. „Ne bih povjerovao ako ne bih vidio svojim očima.”

Trinaestog februara 1995. godine, u svojoj prvoj optužnici, UN-ov Tribunal za ratne zločine izdao je međunarodne potjernice za hapšenje dvadeset i jednog Srbina na temelju počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Među optuženima je bio Dušan Tadić koji je, prema navodima Tribunala, natjerao muslimanskog zatvorenika da odgrize testise drugom zatvoreniku.

BESKONAČNI UŽAS: Hiljade muslimanskih žrtava vas navodi da posumnjate u aksiome, i jedno od pitanja se odnosi na mučenje. Zašto bi, najzad, uopće moralo biti granica? Za osobu koja je u stanju nekoga mučiti, ne postoji oblik mučenja koji je van granica. Veliki moralni korak unatrag već je bio načinjen kada su vrata sa oznakom Mučenje otvorena i kad je prvi rez načinjen na koži zatvorenika, ili prvi teški udarac pao po licu. Odjednom, mučitelj shvata da je on, ili ona, ušao u novi svijet sadističkih zadovoljstava. Divlja zvijer je oslobođena i naselila njegovu dušu. Koja je moralna razlika izmedu prerezivanja grkljana i kidanja testisa? Molim vas da mi kažete, nek’ mi bilo ko to kaže. Nema je. Ako ti stomak može svariti da razmrskaš glavu čovjeku svojom čizmom, onda najvjerovatnije možeš podnijeti da ženi odsiječeš dojke. Da li će te Bog tretirati bolje zato što si ubio, ali si se uzdržao da ne kasapiš? Neće. Možeš raditi šta ti volja i nemaš se čega bojati. Ušao si u svijet koji bi se smučio i Edgar Allan Poeu.

Photo: Stock

Možeš, naprimjer, provaliti u nečiju kuću, prisloniti pištolj uz glavu oca i reći mu da ćeš povući obarač ako ne siluje svoju kćer ili barem simulira silovanje. (Slušao sam o ovakvim događajima u Bosni). Otac će odbiti i reći, umrijeću prije nego što to uradim. Ti ćeš slegnuti ramenima i odgovoriti: Dobro, stari, neću te ubiti, ali ću ti ubiti kćer. Šta otac sada čini, dragi čitaoče? On se pravda i preklinje, ali onda ti, čovjek sa pištoljem, naslanjaš taj pištolj na glavu kćeri, potežeš obarač i pucaš, Sada! Učini to! Ili ja pucam! Otac počinje da rida, ali istovremeno polako otkopčava pojas, krećući se kao ošamućeni zombi, još ne vjeruje da to mora uraditi. Ti se naceriš i kažeš, - Tako stari, skini te pantalone, zagrni kćerkinu haljinu i uradi to.

Ti si zakon, i osjećaš se božanski.

Preživjeli zatvorenici opisuju bizarni entuzijazam koji su pokazivali njihovi mučitelji, smijali se, pjevali i napijali se dok su činili svoje zločine. Oni nisu samo vršili svoj posao nego su radili nešto u čemu su uživali. Osjećali su se oslobođeno. Mogli su razbiti svaku kristalnu čašu u prodavnici i srušiti svaki tabu, i nije postojao zakon koji se njih ticao. Jedine oči koje su ih vrebale bile su oči stranih novinara, a nas su mogli držati na udaljenosti od mjesta zločina, a mogli su nas i lagati. Mučenje je postalo zabava. Iz razonode, stražari su čak primoravali zatvorenike da napadaju jedni druge.

„Jedne noći, nakon što su nas dugo tukli, stražari su se umorili”, pričao mi je Ibrahim. „Odlučili su da bi bila dobra ideja da se zatvorenici međusobno tuku. Stražar je izdvojio mene i još jednog zatvorenika. Njemu je rekao da stoji mirno, a meni da ga ošamarim što mogu jače. Uradio sam to. Ali, stražar je rekao da to nisam učinio dovoljno jako, pa me je kundakom puške udario u potiljak. Nastavio je da me udara sve dok nisam bio potpuno obliven krvlju. A onda je izabrao jednog postrojenog zatvorenika i rekao mu da me udari.”

To je bilo doba gladijatora. U naredna dva sata, stražari u Omarskoj su naredili velikom broju zatvorenika da se međusobno tuku. To ih je beskrajno zabavljalo, osim kad bi vidjeli da zatvorenik izbjegava da udari; e, tad bi stražar nazubljenim kundakom udario zatvorenika koji oklijeva. Naročito im je zadovoljstvo pričinjavala tuča između članova iste obitelji. Braći bi naređivali da se potuku. Silno. Razgovarao sam sa jednom američkom diplomatkinjom koja je intervjuirala zatvorenike puštene iz Omarske. „To je bila česta igra među stražarima”, rekla mi je. „To je bilo kao rimski Koloseum. Moraš udariti onog drugog čovjeka što možeš jače, ako želiš da ostaneš živ. Ne udariš li dovoljno jako, bićeš ubijen.”

OSVETNICI STIŽU U LOGOR: Stražari su čak otvorili kapije logora i dozvolili svojim prijateljima da sudjeluju u provodu. Civili bi došli izvana i provodili noći tukući, ubijajući ili silujući. Čudnovati su i sami razlozi zbog kojih su ovi Srbi ulazili kroz kapije pakla zarad noći izopačenog zadovoljstva. Željeli su srediti stare račune. Preživjeli su mi govorili kako su se sklanjali iza leđa drugih zatvorenika kad bi se Srbi, koje su oni poznavali, iznenada pojavili na prostorima logora. Siromašni Srbin je možda tražio bogatog Muslimana koji je odbio da mu da posao prije pet godina; zemljoradnik bi mogao pokušati da nađe Hrvata koji je, prije deset godina, odbio da mu pozajmi traktor na jedan dan; sredovječni čovjek bi mogao tražiti Muslimana koji mu je, prije dvadeset pet godina, oteo srednjoškolsku ljubav. Sitne prepirke su rješavane velikim zločinima.

Koljačko veselje: Četnička proslava na Manjači
Photo: Stock

Zvuči nevjerovatno, ali se ipak dogodilo. Nagoni me da se zapitam šta bi se dogodilo da je pola populacije Peorije stavljeno u koncentracioni logor, a drugoj polovini rečeno da mogu ući u logor i učiniti što im se prohtije, a da se ne trebaju bojati nikakve kazne, jer bi se svaki čin nasilja ili silovanja smatrao patriotizmom. To je zvaničan poziv divljim zvijerima da izađu iz svojih skrovitih jazbina. Koliko stanovnika Peorije bi se predalo ovom iskušenju? Koliko bi ih odoljelo?

Hiljade stranica koje je Štamparski odjel Vlade SAD objavio u ime State Departmenta su vrijedan doprinos analima ljudskog sadizma. Odlomak jednog izvještaja opisuje sudbinu jedne srednjoškolke iz Kozarca koja je bila zatočena u Trnopolju:

Tri dana nakon njenog dolaska u zatvor, otišla je sa grupom žena i drugih djevojaka da zahvati vodu na jednom izvoru koji je bio udaljen oko pedeset metara od zatvorskih kapija. Po povratku sa izvora, trnopoljski stražari su zadržali šest djevojaka, uključujući i svjedokinju, i zabranili im ponovni ulazak kroz zatvorske kapije. Njima su se pridružile još četiri zatvorenice. Stražari su tih deset djevojaka odveli u jednu kuću na drugom kraju livade. Odvedene su u stražnje dvorište kuće, koje se nije moglo vidjeti sa ceste. Trideset srpskih vojnika - uključujući i „neke koji su bili obučeni kao tenkisti”- se tu zateklo, ismijavali su i zadirkivali djevojke, nazivajući ih „turskim kurvama”. Djevojkama je bilo naređeno da skinu odjeću ili će ih oni svući. Tri djevojke su odbile ili oklijevale iz straha. Odjeća im je bila isječena noževima.

Srpski vojnici su naredili nagim djevojkama da polahko hodaju ukrug. Muškarci su sjedili van kruga - pušili, pili, izvikivali gadosti. Svjedokinja procjenjuje da je parada trajala oko petnaest minuta. Tri vojnika su uzeli jednu djevojku - jedan da je siluje, dok su je dvojica držala. Njih su se trojica onda izmjenjivali. Jedan vojnik je prišao svjedokinji i ismijavao je, tvrdeći pri tome da je zna odranije. I, mada ga ona nije prepoznala, vojnik je izvukao fotografiju svjedokinje sa njenim devetnaestogodišnjim mladićem Muslimanom, kojeg je on psovao zato jer je bio u jedinicama bosanske Teritorijalne odbrane. Muškarac sa fotografijom ju je silovao prvi. Svjedokinja kaže da se borila i da mu je počupala kosu, ali ju je on grizao i udarao po licu. Usne su joj krvarile. Jako ju je udario kundakom po obrazu, što ju je nesnosno boljelo. Drugi silovatelj joj je prevukao oštricu noža preko grudi kao da će joj zguliti kožu, ostavljajući rezove koji su krvarili. Nakon toga, silovalo ju je još osam muškaraca prije nego što se onesvijestila.

Omarska, konc-logor: Srpska vizija konačnog rešenja
Photo: Stock

Izvještaji se pretvaraju u pornografiju. To je ona vrsta pornografije koja se većini ljudi gadi, ali neke uzbuđuje. Dugo vremena, cijela Amerika i Zapadna Evropa su, ko zna zašto, bile fascinirane. Bosanska nesreća se, mora se reći, dobro prodavala u ljeto i jesen 1992. Interes se postepeno gubio, ne zbog toga što su zločini jenjavali, nego što je se Amerika zasitila. Čak i filmovi sa autentičnim ubistvima vremenom postanu dosadni...

+++

Desetog jula 1997, dr Milan Kovačević je uhapšen u Prijedoru i prebačen u Hag. Postupak protiv Milana Kovačevića počeo je 6. jula 1998, a 1. avgusta 1998 Milan Kovačević je umro u Pritvorskoj jedinici zbog pucanja aneurizme stomačne aorte. Simo Drljača je ubijen 10. jula 1997. godine dok se opirao hapšenju u operaciji nazvanoj "Tango", izvedenoj na području Prijedora. Britanski komandosi iz sastava SAS, u sklopu SFOR-a, ubili su Drljaču pored jezera Gradina.

* Kraj feljtona

star
Oceni
3.78
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi