Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (3)

Zapisi o zlu: Iz neobjavljene knjige „Samouk“

Prošlost je zbirka razbacanih kostiju (2)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: wikimedia.org

Slomili su me za čas, u roku od pola sata od trenutka kada sam došao u Potočare bio sam na koljenima, potpuno nemoćan, bez snage da se suočim sa stvarnošću mog posljednjeg oproštaja s ocem, bez mogućnosti da pobjegnem. Neko tu negdje, u mojoj blizini me prostituirao, protivno mojim željama kosti mog oca još jednom izložio kao tobože zajedničku žrtvu. Nisam mogao uprijeti prstom ni u koga, ali sam znao da je tu negdje i da mu se ne gadi slatkasti i ljepljivi miris smrti

U jesen, kada smo se vratili iz O., otišao je u V. još nekoliko puta. Put je sada bio kraći i kad god je morao ići na front iskoristio bi priliku da se spusti u selo. Jednom se vratio i pričao mi da je bio kod kuće: zapravo, najbliže što je mogao biti. U dijelu sela u kojem smo mi živjeli, Srbi su napravili utvrđenje i otac je sa ivice šume pored kuće samo mogao vidjeti svjetla koja gore. "U tvojoj sobi je svjetlo bilo upaljeno. I vanjsko svjetlo je gorilo. Onda je neki čovjek izašao ispred kuće, pa smo morali krenuti". U naredne tri godine nastavio sam sretati muškarce koji su se sa dalekozorima u rukama penjali na brda iznad Srebrenice: da gledaju svoje kuće. Satima su znali sjediti i promatrati kuće, zgrade, mahale u kojima su do jučer živjeli, tek toliko da se uvjere kako su još uvijek tu.

Samo je jedanput donio jako mnogo hrane, sto kilograma žita. On i komšija, Hajrudin B., nahrupili su u kuću i u hodniku na brzinu ostavili dvije vreće žutog i hladnog kukuruza. Druge dvije odnijeli su u Hajrudinovu kuću. Bio je to najveći "ulov" koji je stari ikad donio i kao da je nakratko opet bio živ; dan kasnije uzeo je nekoliko kilograma žita i otišao na pijacu. Donio je nekoliko zelenih liski duhana – ni danas mi nije jasno gdje su ih mogli uzgajati, koje je jednu po jednu, pažljivo sušio iznad šporeta; jednu, pa drugu stranu i tako isušenog ga između dlanova okrunio na površinu stola. Debele i krute, usko izrezane papiriće je također stavljao na dlan jedne ruke, i drugom prelazio preko njega nekoliko puta. Kada je bio siguran da je papir izgubio krutost, pobožno je vrhovim prstiju uzimao duhan sa stola i motao cigaretu. Pušio je sladostrasno, uvlačio duge dimove koje dugo nije ispuštao; nikotin je ponovo navirao u krvotok, sve do mozga i na trenutak bi mu se zavrtilo u glavi, dok bi se preko lica raširio osmijeh potpune predaje.

Bilo je to tri dana prije nego što će poginuti.

***

Kada je u grad stigao prvi kovoj sa humanitarnom pomoći i on i ja smo bili u gomili znatiželjnika, koji su stojeći na ivičnjacima s obje strane ulice ili prolazeći između kamiona i bijelih transportera sa udivljenjem promatrali utopljene vojnike. Nisam, za razliku od većine mojih vršnjaka, iako sam natucao engleski imao hrabrosti da od njih zatražim bilo šta; jednostavno, a tako sam bio vaspitan, nije bilo lijepo prositi. I ja to nisam mogao. Promatrao sam oca, kako je pušući u ruke da ih zagrije, dok se para u sitnim kapljicama sakupljala na vrhovima brkova, prepoznajući belgijska obilježja na rukavu jednog od njih, sa zemlje glasno doviknuo: “Enzo Schiffo!”

Da, moj stari bio je nogometni fanatik i siguran sam da je napamet znao sastav belgijskog nacionalnog tima u kojem je Schiffo igrao; da li je i taj vojnik bio ljubitelj nogometa, ne znam, ali mu je spomen reprezentativnog, da li centarfora?, bio dovoljan da ocu odozgo, dobaci nekoliko cigareta, jednu za drugom, prije nego je privukao pažnju ljudi iz okolne mase. Ushićen, otišao je odatle zadovoljno trljajući ruke i znao sam da će cigarete popušiti uz kafu od raži ili ječma i da se cijelim putem priprema za predstojeći užitak. Ja sam se zadržao još malo, čak sam se popeo i na jedan od kamiona da pomognem istovariti brašno jer se vrijeme za odlazak konvoja neopozivo primicalo i svima se žurilo: nama da brašno istovarimo, a UN-ovim vojnicima i humanitarcima da odu, u strahu od toga da Srbi ne počnu gađati grad.

Photo: Stock

Poslije sam, vraćajući se, umoran od nosanja vreća, pokušavao da sebi objasnim očev potez. Razmišljajući o tome, prvi put u životu sam osjetio mržnju, tako čistu i otrovnu da sam zauvijek zamrzio cijeli svijet, svijet u kojem je moj otac morao anonimnog belgijskog vojnika moliti za cigarete. Sa zakašnjenjem sam razumio da je otac to učinio da sačuva dušu; da pokaže da su te cigarete mogli podijeliti i na Evropskom nogometnom prvenstvu; da ga je sa drugim vezivalo mnogo toga što se nije moglo vidjeti iza izmršavjelog lica ispod sivog kačketa i visokih vunenih čarapa koje su virile iz cipela: nogomet, nešto što je volio.

***

Nekoliko dana nakon što je konvoj stigao, grad je još jednom uzavreo. Opet je cijeli grad, kao na neki znak, bio užurban: "Ide se na Drinu", pronio se glas. Zalihe iz humanitarne pomoći nisu cijelom gradu mogle trajati ni tri dana i žurba je bila očigledna. Ispod glasa smo se molili da naši momci uđu i  u B. Ujutro 13. decembra, tačno pola godine nakon što smo otac i ja napustili kuću, grad je vrvio vojnicima. Najveći dio njih bio je pod oružjem, neki su se šetkali gradom, šepureći se, drugi sjedili ispred ulaza u zgrade i zabrinuto brojali metke. Mada bez oružja, među njima je tog jutra bio i moj otac. Ponavljao je, mislim da su te riječi bile upućene njemu više nego bilo kome drugom, da ne može dopustiti da tuđa djeca ginu za njegov prag. Pratio sam ga od stana do centra grada, gdje su se vojnici trebali okupiti prije polaska. Ne sjećam se velikog djela tog razgovora, iako znam da smo razgovarali idući niz Klisu ka centru. Rekao mi je nešto kao: "Ti si pametan momak, uči”, i nešto kao: ”Slušaj majku ako se meni nešto dogodi.” Meni su se oči zamaglile i ako je rekao još nešto, ja to nisam mogao čuti, jer sam sve snage upregnuo u to da spriječim suze da se sliju niz lice. Možda je i rekao još nešto dok nismo stigli do centra, gdje se pred crvenim kockastim zdanjem predratne robne kuće, sakupilo nekoliko stotina muškaraca pod oružjem, ali ja to nisam mogao čuti.

Ne znam koliko smo ostali tu, ali ljudi su odlazili jedni za drugim, u grupicama, i masa od nekoliko stotina ljudi se polako osipala. Gledao sam za ocem: on i Juso C. su otišli skupa. Juso je nosio ručni bacač, otac je na leđima nosio rakete. Grad je tokom narednih sedam dana zanijemio. Ni na ulicama nije bilo nikoga, grad su zasipale granate iz svih pravaca, pronalazeći čak i najnepristupačnije dijelove, pištale, zujale, cvrčale, praštale, tutnjale, proizvodile zvuke uglavnom jezive, ali zvuke koji su nepogrešivo otkrivali da je smrt na putu. Kada nisu odjekivale po gradu, iz daljine, preko brda koja su Srebrenicu dijelila od Drine, dopirala je potmula grmljavina, koja je dolazila odnekle odozdo, kao da je putovala tlom. 

Kada se vratio bio je ushićen. Gledao sam ga i nisam mogao da razumijem promjenu, ali osjetio sam da mi je odjednom nekako bio više otac. Ubio je za mene. Da, pričao je kako je nanišao tog mitraljesca na kući u komšiluku, kako je znao da je zid tanak jer je kao prijatelj bio pozvan na izgradnju kuće i znao je da su zemljani blokovi šuplji, nanišanio je, jugoslavenske puške nisu bile podešene za lijevoruke, i opalio tri metka. Vatra je prestala. I bilo mi je drago što ga je ubio. Volio sam ga zbog toga. Jer, on je bio kriv, on i onakvi, za sve što nam se desilo – ili sam barem tako mislio – on je bio kriv što ja više nisam išao u školu; što se otac više nije vraćao kući pjevušeći neku sevdalinku ispod glasa; što se sa ushićenjem djeteta radovao svakoj cigareti; što je prestao sumnjati, što je počeo vjerovati i u najočitije iluzije, samo da bi se negdje u sebi izbavio iz pakla u kojem se našao; za sve je bio kriv.

Dva dana, koliko je ostao s nama, nisam se odvajao od oca. Išao sam sa njim, za njim tačnije, posvuda. Nikad ga nisam volio više kao tih dana, onakvog kakav je bio. A bio je spreman umrijeti. Na dan kad je kretao, dok se oblačio, rekao nam je da je s nekim zamijenio smjenu i da ide ranije da bi s nama bio za Novu godinu. Teta Fata, kod koje smo stanovali sišla je sa sprata noseći beretku i žuti vuneni šal, stvari koje su pripadale njenom sinu Omeru, koji je bio u Njemačkoj. Kada se obukao, stavio je kapu na glavu, stao na trenutak pored vrata. Ustao sam i zagrlio ga. Nismo ništa pričali, osim kratkog "Vidimo se", nismo razmijenili ni riječ. Nije želio da pođem s njim. Pamtim da je bio utorak i pamtim kako sam kroz zamagljeni prozor, niz koji bi se povremeno otkinula poneka kap, gledao kako zamiče putem iza kuće i spušta se niz Karaboju, kamenitu padinu ispod kuće, i onda dalje naniže, ka gradu.

***

O trenutku kada do mene stigla vijest o smrti se dugo nisam usuđivao razmišljati, nisam ga smio prizvati u sjećanje. Vraćao sam se odnekle iz grada, jednog u nizu sivih dana te zime. Zastao sam na nekoliko minuta, tek da se pozdravim sa prijateljem koji je stanovao u susjedstvu, razmišljajući da svakog trenutka nastavim kući, uljuljkan u lažni mir koji se spustio na grad. Tek što sam se bio pozdravio sa Fejzom i krenuo uz Karaboju preda mnom se stvorila, niodakle, moja sestra i jedva hvatajući dah, kazala mi da požurim kući, jer je babo poginuo. Požurio sam uzbrdo, kao da će od toga zavisiti da li je moj otac zapravo i mrtav, misleći, da će se ako požurim, ako dovoljno požurim i stignem na vrijeme, možda, možda, ipak ispostaviti da nije. Ali, negdje na pola puta osjetio sam se kao da je neko izvukao tlo ispod mojih nogu, kao da je cijela zemlja, cijela planeta tačnije, pomjerena i kao da sam se našao lebdeći u zraku, pao sam na zemlju, želeći da je osjetim pod sobom i valjao se, valjao se, prstima kopajući ispod sebe, htio sam unutra, dolje negdje sam htio, htio sam da se mijenjam s njim. Ne znam koliko sam ležao tu, ječao i valjao se, ali sam kada sam stigao kući prvi put pogledao smrti u lice. 

Slomio sam se. Slomio me više nego bilo šta drugo, više nego soba koja je sada izgledala i mračnija i manja; kamena tišina koju su prekidali samo uzdasi i plač; više nego ljudi koji nisu prestajali ulaziti u sobu; slomio me plač moje sestre koja je dječiji odbijala da razumije da je to što se desilo zauvijek i kao u transu ponavljala: "Babo, babo, babo, babice..." Tu noć nijedno nismo spavali. Nismo spavali ni za Novu godinu. Naš susjed je bučno slavio i cijelu noć puštao "Lipe cvatu"; iz njegove kuće je dopirala graja koja je rasla direktno proporcionalno količinama ispijenog alkohola, a ja sam ležao u praznoj sobi, na drugom kauču više nije bilo nikoga i davao sve od sebe da prigušim glasne napade plača.

***

Evo što sam uspio rekonstruirati u vezi s njegovom smrću. Srbi su već nekoliko dana granatirali selo s obje strane Drine, pripremajući kontraudar (1). Bilo je rano ujutro kada je otac napustio sklonište oko kilometar iza linije fronta i zaputio se kroz selo, iako vatra još uvijek nije bila prestala. Oko njega su bile spaljene i granatirane kuće. Rodio se tu i poznavao je svaki kamen; iako se pogurio od zime, a šubaru navukao na glavu, nije mogao da ne osjeti izvjesnu radost što je nakon pola godine, evo, ipak konačno bio u blizini svoje kuće. Ona je još uvijek bila s druge strane crte ali prije ili kasnije, vjerovao je, on će doći kući. Dajući oduška nekoj tihoj strepnji koja ga je obuzela ispod glasa je zapjevao: "Snijeeeg padeee/na behaar na voćeee...." Pjesmu je prekinula eksplozija. Suborci su ga pokopali tu noć, u dvorištu kuće njegovog oca, umjesto tahti skinuli drvena vrata sa obližnjeg hambara i žurno zarovili plitki grob.

Večiti miris smrti: Srebrenica, detalj
Photo: Stock

Od onog što je obilježilo njegovu smrt siguran sam da je samo jedno istina. U trenutku kada je metar od njega pala raketa na sebi nije imao ništa svoje. Tuđe su bile pantalone, tuđa je bila obuća, tuđe su bile čak i čarape i čizme, tuđa je bila kapa. Njegovi prijatelji su sačuvali i donijeli mi sat - jedino što je sačuvao otprije rata zapravo - kupljen za sto njemačkih maraka, u Istanbulu; granata je bila raskinula narukvicu, tako da su od nje ostala samo dva kraja koji koji su visili kao kakvi bespomoćni, prekinuti udovi. Dan potom, neobilježeni mezar ispod divlje jabuke su pregazili Srbi. Tri godine kasnije, Srbi su ušli u Srebrenicu prije nego što sam se stigao vratiti kući i uzeti sat. Nisam zapamtio vrijeme koje je pokazivao.

***

Uvijek sam, manje ili više znao gdje bi otac trebao biti pokopan. Ali, nekoliko godina poslije rata od dva preživjela svjedoka jedan je izgubio um, a drugi bio negdje u Sjedinjenim Američkim Državama i nikako nisam uspjevao da ga pronađem. Već sam bio počeo strahovati od najgoreg – da je nekad premješten i da ni kosti neću pronaći nikad – kada je jedan od Srba iz susjednog sela došao do djeda i rekao mu da zna gdje je moj otac pokopan. Ne znam kako je znao tačno mjesto, ali on i djed su otišli na ono što je ostalo od imanja i pokazao na mjesto, malo dalje od jabuke, ali i dalje u hladu njene krošnje. Djed je, nakon toga, posjekao grmlje u koje je mjesto bilo obraslo i naišao na komade daske, trule vrhove, kako vire iz zemlje.

Neposredno prije nego što će ekshumacija započeti svratio sam kod djeda: on je smrknuto šutio. Bio je protiv toga i odbio je poći sa mnom. Daleko od tog da je djed bio neosjetljiv čovjek; svaki put kada bi u razgovoru spomenuo svoju djecu – mog oca, amidžu i tetku – zagrcnuo bi se i prigušeno i teško zaplakao. U mojoj se familiji smrt nije spominjala često. Kao da je umrijeti sramota na neki način zaslužena, kao da predstavlja plaćanje nekog zaboravljenog ili izmišljenog duga, kako je to ponekad tumačila moja majka. Svi su se – muškarci, uglavnom – u mojoj familiji poginjali pod tim teretom. Živjeli kao da smrt konstantno vreba, daleka stotinama ili desetinama godina i pristiže nas, mimo naše volje, iz dubina o kojima ne slutimo ništa, ali bliža nego ovratnik na košulji.

Odnosi između očeva i sinova u mojoj familiji bili su hladni, praktično racionalni i bez viška osjećanja, upravo zahvaljujući mom djedu, čovjeku iz one rijetke kategorije ljudi koji sebi mogu priuštiti da otvoreno i bez zadrške mrze ljudsku vrstu. Ali, mrzio je ljude na način koji je u selu bio neodrživ – nije uopće želio biti u njihovoj blizini. Zato se povlačio, obilazio njive, šume, imovinu koju je stekao poslije rata, nosajući u džepovima radnog odijela sve što bi mu moglo zatrebati. Naša kuća bila je izdvojena od ostalih u selu, a djeda je u pravilu put uvijek nanosio tuda. Svako malo izlazeći iz kuće na pragu sam pronalazio jabuke, kruške ili neko drugo voće koje je djed ostavio u prolazu. Niko nije znao, niko nikad nije primjetio da je uopšte bio tu.

Kada sam tog dana došao kod njega vidio sam da je djed nešto drugo, uništena tvrđava čiji zapovjednik odbija priznati poraz, iako su svi njegovi vojnici pali, a zastava na jarbolu postala parče krpe koje zapravo i jeste. Usamljen, bez iluzija i ljubavi, ali i bez razumjevanja događaja koji su mu oduzeli najvažnije što je ikad imao, on je prestao boraviti u ovom svijetu i dok je njegova ranija povučenost bila bijeg od ljudi, sada je bio čovjek djetinjasto predat banalnosti. Trenuci lucidnosti bili su rijetki i samo podsjećali na to kako je težak nekada zapravo bio. Znao sam da djed nije jedini i donekle mu zavidio jer je svoju banalnost izabrao.

U stvarnom svijetu, u mom svijetu, plitke i osrednje manekenke zauzimale su stavove o pitanjima od društvenog značaja, najgledanije termine na televiziji dobijali osuđeni ili neosuđeni ratni zločinci ili trgovci oružjem i drogom naveliko; moju zemlju porazilo je najgore što je ikad dala. Ova su djeca pojela svoju revoluciju. Zemlja koju su napravili poražena je osrednjošću, čvrsto u zagrljaju brižljivo njegovane nesposobnosti, društvo u kojem potkupljivost ljudskog duha iznova uspijeva doseći nove dubine. Opraštajući se od djeda, koji je ostao da stoji tamo gdje sam ga i našao, bio sam preneražen konačno i neopozivo, onim u što se pretvorila zemlja za koju je poginuo sin mog djeda i moj otac, Sulejman.

***

Zvao se Omer. Iz nekog razloga, dok sam se tog dana vozio između B. i V. i dok je pored nas promicao kastrirani krajolik, uspjevao sam misliti samo na njega, njegovu visoku, uvijek brižljivo dotjeranu pojavu, koju je kvario samo radio koji je držao pored uha. Nisam nikad progovorio ni riječ s njim, iako sam ga sretao skoro svaki dan, na putu u ili na povratku iz škole. Tačnije bi bilo da kažem da on nikad nije progovorio sa mnom, a koliko znam ni sa bilo kim drugim, jer je naprosto nekad davno odustao od ljudi. Ubijen je negdje na početku rata i ne znam da li je ikad shvatio šta se i koliko promijenilo. Pokopan je u selu, nedaleko od mjesta gdje će moj otac biti ukopan kasnije. Vozio sam se upravo tamo.

Omanja kolona automobila zasutavila se na kolskom putu koji je prolazio pored imanja, podižući veliki oblak prašine. Prvi sam izašao iz auta, prvi ušao u ono što je nekad bila velika avlija, sada potpuno zarasla u korov i krenuo prema jabuci; nisam znao kuda idem, niti sam znao zašto, išao sam prema jednom mjestu, u vrhu avlije, prema jabuci, nošen nekom tuđom, jačom voljom. Ne želim biti pogrešno shvaćen, nije to bilo nikakvo mistično iskustvo, štaviše, emocije su bile tipično ovozemaljske: visoka trava i žbunje su me grebali po golim nogama, korak dva dalje ožario sam se, na sljedećem koraku zaradio ogrebotinu, ali nikad prije ili kasnije nisam osjetio takvu svrsishodnost svakog koraka, svakog zamaha rukom, svakog udisaja pluća. Nisam se kolebao ili tražio po travi, išao sam naprijed i gledao u samo jedno mjestu, došao i upro prstom tamo gdje sam oduvijek vjerovao da se nalazi, ali prvi put videći truhle daske koje su virile iz zemlje i rekao: "Ovdje!"

Radnici su počeli kopati. Kidali su žile u koju su obrasle daske i cijeli grob, kao da su nanovo oslobađali mog oca. Nisam stajao na jednom mjestu, pomjerao sam se unaokolo, prateći kopanje, nestrpljivao sam htio da se uvjerim da je tu. Prvo su naišli na neku debelu tkaninu neodređene boje, za koju se ispostavilo da je deka; kopali su oko nje, iza nje i ispod nje. Otvorili su je tako da se prvo pojavila crna vojnička čižma; iz nje je virila slomljena kost. Odmotavali su deku, sve tok se nije ukazao vuneni šal, nekada žut, a danas boje zemlje, koji je tetka Fata, naša gazdarica, snijela sa sprata i dala mu ono jutro kada će poći. Ispod šala se ukazala lobanja. Nisam osjetio ništa. Gledao sam svog oca, to što je ostalo od njega, i nisam osjećao ništa. Sve je njegovo iščezlo u meni, sve što je ostalo našlo se iza neke koprene i nisam mogao da vidim živog. Preda mnom je bila gomila koščica, koje su mogle pripadati bilo kome, ali su ove bile njegove, tačnije u nekom trenutku tokom tog rituala – a iskopavanje je najviše ritual – su postale moje, moja odgovornost, moje pravo, nešto što me obavezivalo na život još makar izvjesno vrijeme.

Okrenuo sam leđa grobu i gledao oko sebe: prvi put sam tu dolinu vidio novim očima; prvi put sam je vidio ovakvu, očerupanu, razorenu, opustjelu i nisam vidio život koji je bio, život koji je mogao biti; brada mi je zadrhtala i počeo sam plakati. Stajao sam i dalje leđima okrenut grobu, i kroz suze i u daljini, u pozadini lijepog dana i plavog neba vidio suro, surovo i tamno, brdo sa kojeg je smrt došla u moju familiju. I više nije bilo povratka, plakao sam za sve, svaki propušteni dan, svaku godinu, svaki neispričani vic, svako nepopijeno pivo, svako nedoživljeno iskustvo, plakao sam i gušio se u suzama.

Sve je bilo gotovo za pola sata. Vozili smo se natrag. Otac je bio u autu iza mene, u prikolici, u bijeloj platnenoj vreći na kojoj je crvenim flomasterom bilo napisano BR – VOLJ 02/1 i posljednji put je napuštao svoj zavičaj. Putem me počelo stizati ono što mi se desilo tog dana: rasute koščice, tako jadne i nezaštićene, lijeva podlaktica, šrapnelom polomljena napola i obuzela me nepodnošljiva želja da zagrlim te kosti, da ih grlim dugo, milujem ih, da zauvijek budem s njima. Moj otac je posljednji put napuštao svoj zavičaj.

Mesto genocida: Masovna grobnica u Srebrenici
Photo: rbih-free.blogspot.com

Nisam znao da li trebam biti tužan ili sretan, euforičan ili histeričan, da li sam nešto završio ili započeo, je li ovo kraj ili tek stanica na putu... niti na jedno od tih pitanja nisam imao odgovor, niti sam znao šta bi bilo koji odgovor zapravo promijenio. Narednih sedmica sam usamljen hodao po gradu, zavlačio se u ulice u koje nikad ranije nisam, tražio tišinu u hladu i memli prijestolničkih predgrađa, bježao od ljudi koji su redom osjećali potrebu da mi kažu nešto utješno. Nisam osjećao da mi utjeha treba, nisam vjerovao da utjeha uopće postoji, htio sam više vremena sa ocem. Možda sam htio da zapravo obavim taj neobavljeni razgovor, htio sam da mi kaže sve što je htio ili trebao, da me pripremi za život, popuni rupu koja je ostala poslije njegove smrti, kaže šta je dobro, a šta ne, kako treba, a kako ne. Na kraju sam bio potpuno izgubljen. Za druge i za sebe. Kao Omer.

***

-   Identificirali su ti starog, samo trebaš otići da uzmeš papire.

-   Kada?

-   Sutra, ako možeš.

Zaobilazio sam bolnice u najširem mogućem luku i kada sam naredno jutro zakoračio u hodnik tuzlanske bolnice, znao je i zašto. Uputio se na drugi sprat, Patologija, pa desno: u velikoj prostoriji sa samo jednim vratima sjedilo je još dvadesetak ljudi, uglavnom žena i jedan ili dva muškarca. Svi su čekali isto što i on. I niko nije pričao. Bila je to najtužnija čekaonica u koju je ikad ušao, mjesto odakle ljudi izlaze sretni kada im kažu da je njihov najmiliji pronađen mrtav u nekoj od masovnih grobnica napravljenih brižljivo – da ne naruše pejzaž. Odlučio sam da ostanem u hodniku, da ne ulazim unutra.

Iz kancelarije je u hodnik izašao doktor nešto malo stariji od mene.

-   Ti si stigao iz Sarajeva?

-   Da.

-   Hajd' onda ti prvi.

Niko se nije bunio. Ušao sam unutra i sjeo za stol. Doktor je počeo čitati iz dokumenata pred sobom, navoditi fizičke karakteristike mog oca.

-   Visok 182 centimetra?

-   Da.

-   Nije imao prednja dva zuba?

-   Ne, izgubio ih je u ratu.

-   Znate da nismo našli desnu šaku?

-   Znam, bio sam na ekshumaciji, to je vjerovatno od granate, kad je eksplodirala, znate...

Doktor mi je dao nekakve papire na potpisivanje i još jedan dokument u kojem je pisalo da je Sulejman S. Moj otac, istina samo 99,99999 posto. Sakupio sam papire, zahvalio se doktoru, ujeo se za jezik i izašao iz zgrade.

***

Kao dječak sam u gradskoj biblioteci u B. posudio i pročitao knjigu koja me privukla samo svojim naslovom, Izvještaj sa dvora cara Davida. Napisao ju je Stefan Heim, njemački Židov koji je pred Drugi svjetski rat emigrirao u Sjedinjene Države, da bi se potkraj rata vratio u domovinu u uniformi američkog vojnika. Završavala je rečenicom: 'U svijetu evnuha ne isplati se biti muškarac.' Knjiga je bila puna gorčine, koju ja u to vrijeme nisam mogao razumjeti. Danas znam zašto je autor bio tako gorak i jer sam na osnovu vlastitog iskustva shvatio da se u svijetu zaborava ne isplati biti svjedok.

Pišem ovu ispovjest jer želim da iza mene ostane sačuvan moj život onako kako sam ga ja doživio, viđen mojim očima, njegovo jedino pravo, moje lice. Napisao sam je zato što nikad nije bila izrečena pred bilo kakvim sudom, nikad nije postala dio nekog zapisnika i u toj mjeri nikada nije morala niti da se desi. A desila se; i ja sam vapio za pravdom za sva zla koja su mi nanesena. Ali, zlo je u mom slučaju bilo odveć bezlično, odveć dobro sklonjeno iza općih mjesta ljudskog djelovanja. U mom slučaju zlo se uspjelo ograditi i poslije toga niko više nije dvojio da sam žrtva samo vlastitog iskustva. I da za to niko nije kriv, osim mene samog. I to je postalo legitimno.

Pišem zato što hoću da se zna: nije! Poslije stvari kakve su se dogodile meni – i 'mojima', da ne bude nikakve sumnje – ne može sve biti podjednako legitimno kao što je bilo. Neki stavovi i ideje, neke vrijednosti moraju biti prognani, stavljeni izvan zakona. Oduvijek sam jedino robovao slobodi i razlozi iz kojih ovo pišem nisu demagoške prirode; ovo je slobodno uvjerenje čovjeka kojeg je zlo potuklo do nogu. Utoliko gore što je taj poraz prihvaćen u moje ime, a da me niko nije pitao. A kada se pristane na zlo u bilo kojem njegovom obliku ono nezaustavljivo počne metastazirati i pojavljivati se na novim mjestima, u novijim formama. Drugim riječima: kada prihvatiš nasljeđe jednog zločina – genocida, zapravo – prirodan rezultat će biti opći kriminal, korupcija, siromaštvo tako teško da ugnjetava i nasljedna vladavina najgorih. A, to se desilo mojoj zemlji.

***

Nadao sam se da ću dugo čekanu priliku da ostanem nasamo s ocem dobiti tog dana i vozeći se putem u Potočare, na još jednu masovnu sahranu, u stomaku sam osjećao, paradoksalno, trnce radosne zebnje. Radosne, jer je mučenje konačno bilo gotovo, zebnje jer prošla je cijela godina od trenutka kada su posmrtni ostaci pronađeni, a ja nisam znao ništa novo, ništa više nego tada. Želio sam žarko da dođem dovoljno rano i razgovaram makar sa kostima, jer sam znao da poslije sahrane više nikad neću otići tamo, niti na njegov grob, niti u Srebrenicu. Ali, kada sam stigao zatekao sam hiljade ljudi koji su milili cestom pored groblja ili tražili svoje među nekoliko stotina uredno poredanih tabuta unutar ograde.

Pošao sam prema ogradi u blizini ulaza u kapiju, naslonio se i nekoliko minuta promatrao zelenilo tabuta na mokroj zemlji. Bili su tako nezaštićeni. Negdje duboko u meni je prsnulo i iz nikad zarasle rane ponovo je počela da lipti krv, ne moja nego njihova, bila je to krv iz svih mecima pokidanih tjelesa ili sam ja barem želio da je tako. Ušao sam i kroz neki cvijećnjak prošao do tabuta i nastavio hodati pored njih, sve dok nisam naišao na očev. Cijelu prethodnu noć je padala kiša i zemlja je sa svakim korakom cvilila ispod nogu. Čistio sam rukama zeleni pokrov, očistio pločicu sa imenom od zakorjelog blata i dok su se suze, neprekidno i tako da više nije bilo smisla pružati otpor slijevale niz lice, ponavljao: „E, moj stari...“

Photomontage: E Che

Nisam ništa više umio reći, nisam mogao, sve je od onog što sam mu makar i mrtvom htio kazati bilo odveć intimno, a gomila oko mene je nastavila rasti. Bilo je među njima ponajviše ljudi kao i ja, nesretnih i željnih mira; ali, bilo je tu i znatiželjnika, koji su tu bili iz primitivno voajerskih pobuda, jer ništa ljudsku pažnju ništa ne zaokuplja tako kao smrt uživo. Između tabuta je hodao jedino neki fotograf, sa pomodnom crnom maramom na glavi i u kratkim hlačama, neuznemireno i povremeno se zaustavljajući tek da okine aparat.

Uzeli su mi, ne pitajući me, ono što svako ima pravo smatrati najtežim ili najvažnijim danom u životu; oduzeli, oteli, banalizirali do kraja, bacili u blato i pogazili. Ali, njihove su cipele i tog dana ostale čiste, oni nisu ni prišli grobovima napunjenim vodom, njihove su ruke ostale čiste, jer nisu držali prljave drške lopata; duše su im bili prljave i kad su stigli. Slomili su me za čas, u roku od pola sata od trenutka kada sam došao u Potočare bio sam na koljenima, potpuno nemoćan, bez snage da se suočim sa stvarnošću mog posljednjeg oproštaja s ocem, bez mogućnosti da pobjegnem. Neko tu negdje, u mojoj blizini me prostituirao, protivno mojim željama kosti mog oca još jednom izložio kao tobože zajedničku žrtvu. Nisam mogao uprijeti prstom ni u koga, ali sam znao da je tu negdje i da mu se ne gadi slatkasti i ljepljivi miris smrti. 

Vašar je bio potpun. Usred groblja bili su razapeti šatori televizija – domaćih i stranih, pored puta su bili poredani štandovi na kojima se prodavalo sve, od gaziranih sokova sumnjivog porijekla do sladoleda i janjećeg pečenja. Ljudi su prilazili i kupovali, prodavci su im od mesa masnih ruku vraćali izgužvane i prljave novčanice. Tako smo željno učestvovali u ovom prostituiranju: i oni koji su tu došli da tobože iskažu poštovanje i oni koji su u svojim domovima gledali televizijski prenos sahrane i mi koji smo tu došli da pokopamo svoje najbliže. Ništa od tog masovnog kurvanja ne bi bilo moguće bez nas, a mi smo ili bili ostavljeni bez izbora ili podjednako žarko pružali svoj doprinos. Ništa nismo naučili, ama baš ništa. I bilo me stid mrtvih jer sam znao da su kao što je to uobičajeno, oni bolji dio tog svijeta. Bilo me stid, ali nisam znao šta ću sa tim stidom, u zemlji koja je tako otvoreno pokazivala svoju bestidnost. Da, sve je to bila jedna - organska, ako se to može primjeniti u ovom slučaju – demonstracija bestidnosti i da nije bilo nevidljivog zida koji je dijelio zvanični dio ceremonije od tišine mase koja je čekala dozvolu da sahrani svoje, ni za koga od nas ne bi bilo iskupljenja ni na ovom, ni na onom svijetu.

Sam pokop izgledao je otprilike ovako: stao sam u blatnjavo dno mezara i spustio tabut, poredao daske ukoso, izašao i zajedno sa još nekoliko ljudi zatrpavao teškom i mokrom zemljom. Kopao sam povremeno prekidajući, tek da bih se spremio za napade plača čiji sam dolazak osjećao, koji se nagovještavao u nesposobnosti da zaustavim drhtanje vilice; onda bih ponovo uzimao lopatu iz tuđih ruku i nastavljao nasipati zemlju u grob. Namjerno zaobilazim ceremonijalni dio, učenje sura iz Kur'ana jer mi to ni tada nije značilo ništa; kao što mi ne znači ni danas. Bio je to ritual i ja sam otrpio, onako kako vjerujem da bi otac, bez stvarnog olakšanja koji je ritual navodno trebao donijeti.

Kada se i to svršilo, osjećao sam se samo prevarenim. Prevarenim, jer su mi svi sa jednim jedinim izuzetkom govorili da ne plačem; prevarenim, jer nisam dobio priliku da kažem bilo šta, da na grobu i na sahrani svog oca kažem makar nešto, ne drugima i ne naglas, nego njemu u sebi i za sebe. Za nas dvojicu, za oca i za sina, drugove, prijatelje, dvojicu ljudi - jer sam u trenutku kada sam ga pokopao bio samo deset godina mlađi od njega u trenutku kada je otišao – koji su dijelili gene i samoubilačko uvjerenje da je život vrijedan samo ako se živi do kraja pošteno.

A šta bih uopće mogao reći, šta bih to tako važno i neponovljivo mogao reći? Ništa, ništa što, ponavljam, ne bi rekao neko drugi na mom mjestu i ništa što tog dana već nije bilo neizgovoreno na nekom od pet stotina grobova. Ništa, osim da se cijeli moj život odvija na marginama njegove smrti; smrti koja je u meni uništila svaku vjeru u druge i svako povjerenje u sebe, smrti koja me i danas tjera da mislim kako mi ne treba niko, jer su svi oni bez koji sam mislio da neću biti u stanju živjeti ustvari mrtvi. Smrti koja je mene osudila na pustinjsku usamljenost, tim prije što je bila prva i najteža s kojom sam se ikad suočio. Ništa, osim da ga zamolim da mi oprosti što mislio da imam pravo da živim bez sjećanja, sve do časa kada sam shvatio da koliko god se upinjao, zapravo imam samo – prošlost. I da je ta prošlost sada samo zbirka kostiju razbacanih posvuda, kroz nekoliko pokoljenja jedne familije, koja je sa svakim ratom bivala sve manja, dok nije došla na ivicu gašenja. Ništa, dakle. Ništa, stari: sve je bilo uzalud.

(1)  "Dok su se borbe u istočnoj Bosni intenzivirale kasne 1992. i početkom 1993. godine, gubitak 'srpske' zemlje predstavljao je ozbiljan problem za Vladu SRJ-a. Iz tih razloga vlasti SRJ-a počele su koristiti Vojsku Jugoslavije ne samo u smislu indirektne podrške VRS-u, nego i direktnog učešća u borbama. Do rane 1993. godine ofanzive Armije BiH u dolini Drine bile su toliko uspješne da su u nekim područjima njene snage držale zapadnu obalu Drine. Ovi srpski gubici doveli su do strateške kontraofanzive u februaru 1993. godine, pod nazivom Cerska '93, čiji je cilj bio preuzimanje kontrole nad cijelom dolinom Drine, onako kako je navedeno u strateškom cilju broj tri. General Nikola Mandarinić, načelnik Štaba Prve armije VJ-a, izjavio je 26. januara 1993. da 'odlukom predsjednika Republike i Vrhovnog savjeta odbrane, Vojska Jugoslavije upućuje dio snaga na desnu obalu rijeke Drine da pruže pomoć' VRS-u. On je dalje naveo kako se 'za sada, pomoć vidi u podršci VRS-u i sprečavanju diverzantsko-terorističkih grupa da se probiju na teritoriju Srbije i Jugoslavije'. Dalje: 'Ako primimo naređenje, preći ćemo rijeku i pomoći srpskom narodu!' U kojoj je mjeri bila široka podrška koju je SRJ pružila tokom priprema za operaciju Cerska '93 vidi se iz dnevnog borbenog izvještaja Bratunačke brigade od 24. januara 1993. U izvještaju upućenom nadređenim stoji da se među 'elementima podrške Zvorničkoj i Bratunačkoj brigadi', na potezu Loznica-Ljubovija, nalazi cijeli niz jedinica VJ-a, a zatim poimenično navodi: oklopni mehanizovani bataljon, baterija topova 122 mm, tenkovska i mehanizovana četa, haubička baterija M-38 122 mm, baterija VBR-a Oganj, četa vojne policije, izviđačka četa, baterija VBR-a 120 mm i još jedna kalibra 128 mm, inžinjerijska četa, komandno mjesto 27. pješadijske brigade VJ-a, operativne grupe (OG) Drina i Istureno komandno mjesto Prve armije VJ-a. Borbeni izvještaj za januar 1993. iz Bratunačke brigade jasno pokazuje da su neke od ovih jedinica, uključujući Istureno komandno mjesto Prve armije, Drugu motorizovanu brigadu i elemente Operativne Grupe Drina, kao i 95. zaštitni motorizovani puk (ztmp.), sudjelovale u ofanzivnim operacijama u istočnoj Bosni. Izvještaj Bratunačke brigade za 25. januar navodi: 'Specijalna brigada, Drugi pješadijski bataljon i 95. ztmp izvode borbena dejstva na osi Voljavica-Zalužje-Kunjerac-rudnik Sase (...) Druga motorizovana brigada sa prvim pješadijskim bataljonom izvodi dejstva na potezu Bratunac-Potočari.' Elementi drugih korpusa VRS-a također su učestvovali u operaciji u zoni odgovornosti Bratunačke brigade, inače podređene Drinskom korpusu VRS-a. Naređenje za borbena dejstva jednoj takvoj jedinici, Petom bataljonu Šeste pješadijske brigade Prvog krajiškog korpusa, sadrži i instrukcije da do borbenih položaja u Bratuncu stigne preko jugoslavenske teritorije. Kombinacija i rastući broj jedinica VRS-a i VJ-a koje su djelovale na području Bratunca rezultirao je u poteškoćama u komandi i kontroli. U specijalnom dnevnom izvještaju, pomoćnik komandanta za operativne poslove Bratunačke brigade napisao je: 'S obzirom na broj jedinica VRS-a i VJ-a, predlažem da se formira istureno komandno mjesto korpusa u Bratuncu, koje bi konsolidiralo operacije u dolini Drine (Zvornik, Bratunac i Skelani), jer ovako se više ne može nastaviti.' Sa takvom pomoći VJ-a, VRS je započeo seriju uspješnih napada protiv snaga A BiH u i oko Srebrenice sredinom marta 1993. godine. U isto to vrijeme proglašena je sigurnosna zona Srebrenica. U dnevnom izvještaju UNPROFOR-a za 20. mart, navodi se: 'Srpski napadi na Srebrenicu ne posustaju (...) VRS je dobila veliku podršku s druge strane granice tokom ofanzive. Srbijanci su pružili artiljerijsku, zračnu i logističku pomoć VRS-u i omogućili im da preduzimaju napade sa srbijanske strane na južne i istočne granice enklave..." (Reynaud J.M. Theunens, Oružane snage SFRJ i sukob u Hrvatskoj – Aktivnosti JNA u BiH i JNA(VJ) podrška snagama bosanskih Srba, podnesak vještaka u skladu s pravilom 94 bis Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Tužitelj protiv Slobodana Miloševića, IT-02-54-T; neautorizirani prijevod.)

* Odlomke iz buduće knjige Emira Suljagića objavili smo uz njegovu dozvolu

star
Oceni
4.15
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak