Pranje mosta od tragova krvi

Srpska zverstva: Masovna grobnica u Foči

PHOTO: Stock

Autor ovog feljtona, Faik Tafro, šumarski je inženjer iz Foče. Dvadesetog aprila 1992. godine zatvorili su ga pripadnici Užičkog korpusa u KPD u Foči. U logoru je ostao do 31. augusta, kada su ga sa još 34 druga logoraša fočanske ratne vlasti odvele u Rožaj i tu oslobodile. Do kraja oktobra 1992. godine boravio je u Novom Pazaru i za to vrijeme napisao Sjećanja na Foču 1992. Istovremeno, grupa nezavisnih sandžačkih intelektualaca prikupljala je podatke od bosanskih izbjeglica o žrtvama i ubicama: tako je nastao materijal koji su sarajevski „Dani“ prvi objavili krajem 1997. godine. Tafrov dnevnik, potkrijepljen izjavama i sjećanjima ljudi koji su prošli nekoliko krugova fočanskog pakla, zapravo je rijetko svjedočenje preživjelih fočanskih prognanika i vrijedni dokument prvih nekoliko mjeseci rata na širem prostoru općine Foča

Kad je Veiz Zulfo odveden, svi smo bili pod posebnim dojmom: znali smo da je došao red na nas. Odveo ga je Keli, u 21 sat i 15 minuta. Noć je u spavaoni broj petnaest prošla bez sna. A svi smo popili po jednu tabletu za smirenje. Noć je, inače, imala svoj specifični ritam: obično su oko 23 sata prestajali krici. Nastajala je noćna tišina da se svaki šum čuo. U skoro ravnomjernim vremenskim razmacima, palio bi se auto, odlazio, vjerovatno negdje blizu, i ponovo se vraćao. Bio je to "golf", čiji smo zvuk svi znali. To je trajalo otprilike jedan sat: svaki put zvuk motora automobila pratili su pucnji, eho nekih teških udaraca i pljusak vode, znak da je nešto teško bačeno u rijeku. Svi smo u sebi stvarali sliku - bilo nam je jasno da je još neko ubijen i da tijelo pluta Drinom. No, niko o tome nije govorio naglas: živjeli smo sa tim saznanjem, u neizvjesnosti, stalno napeti, sa živcima na izmaku i sa sve manje kilograma kako je koji dan prolazio.

Tek ponekad, stizala je posjeta, ali samo onima koji su, recimo, imali zeta Srbina ili vezu u srpskom štabu. Takvih je, ipak, bilo malo, pa su i informacije koje su na taj način stizale do nas bile šture. No, čak ni pozivi za posjete nisu bili prijatni: mislilo se na najcrnje. Loju Dževada i mene je jedanput u julu pozvao starješina. Bilo nas je dobro strah. Nije nam niko ništa rekao, tek kada su otvorili kapiju, na njoj je stajao Jovo Milošević. Sunce nas je ogrijalo. Evo, napokon, i Srbi prijatelji počeli su dolaziti u posjetu Muslimanima. Jovo je bio nas komšija i kolega sa posla. Odmah nam je dao do znanja da je njegov dolazak veliki rizik i za njega i za njegovu porodicu. Izmislio je, ispričao nam je, neki posao u KPD-u, navodno je razlog bila isporuka rezane građe iz "Maglića". Razgovor nije trajao više od pet-šest minuta, a bio je prisutan i dežurni oficir. Dobio sam tada dvije pakle cigareta, za mene čitavo bogatstvo.

Tako smo živjeli iz dana u dan očekujući da će se nešto značajno dogoditi. I zaista, 25. juli najavio je nova crna zbivanja. Toga dana, oko 16 sati i 30 minuta, počelo je odvođenje zatočenika koji se više nisu vratili. Među prvima su odvedeni Altoka Alija, Šoro Ševal i Čankušić Refik. Za njima su svakog dana odvođeni novi ljudi. Ukupno, oko pedeset. Svi su ubijeni ili zaklani na mostu na Drini, neposredno pored KPD-a, i tijela bačena u rijeku. U to je vrijeme Radio Sarajevo, preko svojih dopisnika iz Goražda, objavljivao imena ljudi čija su tijela izvađena iz Drine. Bili su to zatvorenici iz KPD-a Foča. Sućeska Ibro i njegova supruga su stanovali nadomak drinskog mosta i svakodnevno su viđali cisterne koje su dovozili da bi most prali od krvi. Da ironija bude kompletna, uzimali su i deterdžent da bi krv temeljito saprali. Tragove klanja "brisali" su paljenjem tijela žrtava, a ponekad su palili i kuće. Za taj su posao postojale specijalne ekipe koje su koristile isključivo benzin.

Iza rešetaka: Zatvor u Foči

PHOTO: DAVID BRAUCHLI

Odvođenja su počinjala negdje oko šest sati naveče pa do deset u noći. Čim bi neko ušao na kapiju Upravne zgrade, odmah bi se čula lupa tupih udaraca. Kasnije bi se čuli krici, jauci i vriska. Kako bi se dublje ulazilo u noć, nekad se u sobama mogla čuti i muha, toliko je ušao strah među nama. Svaki od nas je očekivao kada će doći red na njega. Neki su pripremali dodatnu odjeću, koju bi, ako bude trebalo navukli na sebe samo da bi udarce lakše podnijeli. Bježali smo, neko u WC, neko u drugu spavaonu, ili uzimali vatu i stavljali u uši kako bi bar donekle ublažili slušanje krikova. Nekad smo po boji glasa raspoznavali ko je došao na red. Žalili smo ga, a vikali u sebi: "Hvala Bogu kad nijesam tamo ja". Često mi se dešavalo da na sebe, tj. na glavu stavim jastuk da manje slušam jauke: pretpostavljao sam sebi kako je jeziva slika u kojoj se nalazi čovjek koga biju.

(...)

Nagli je preokret nastupio drugog augusta. Zatvorenici su odvedeni i ponovo vraćeni. To nam je ulilo nadu, tješili smo se među sobom da su odlučili da i oni uvedu neki red. Kada su počele prozivke zatvorenika koji su sa sobom trebali ponijeti i svoje stvari, shvatili smo da su počele razmjene. U prvoj grupi na razmjenu je otišlo 18 zatvorenika. Koliko me sjećanje služi, među njima su bili: Šerif Hodžić, Ramović Miralem, Dudić Derviš, Hadžimešić Rešad, Kamerić Munir, Durak Šaban, Lojo Nedžib, Salčinović Nusret, Rizvanović Enko, jedan Tatarević, Čaušević Muharem... Gdje su razmijenjeni, nismo mogli dobiti nikakvu informaciju. Pretpostavljali smo da bi prostori gdje se vode borbe mogla biti mjesta razmjene. Tada je najžešće bilo oko Kalinovika, Trnova, Jabuke i Osanice - pravac prema Goraždu. Razmjene su obavljane u grupama (u svakoj grupi je bilo od 18 do 20 zatvorenika) i u vremenskim razmacima od četiri do pet dana.

Početak razmjena probudio je nadu da ćemo svi koji smo preživjeli napustiti ovaj pakao, ovaj nepodnošljivi ušas. Govorili smo samo: da je odavde otići! Prolazili su dani u kojima sam i ja želio i čekao da ugledam svoje ime na jednom od spiskova. I taj je dan došao. Dan ponovnog rođenja koji neću zaboraviti dok sam živ. Ujutro, negdje oko deset sati, 30. augusta, otključaše se vrata naše spavaone. Jedan od starješina, Obrenović, pročita spisak na kojem se, negdje pri samom kraju, nađe i moje ime. Umalo da zaplačem od radosti, ali neko upita zašto njega nema, pa mi u grlu nešto zastade. Obrenović ništa nije odgovorio, već se obratio nama prozvanim govoreći da spakujemo stvari, a on će doći po nas za pola sata. Tako je i bilo. Kad smo trebali krenuti, dvojica starješina su nas pretresli od glave do pete. Pitamo kud idemo. Obrenović izusti: "Idete na slobodu." Gdje je to? Gdje je ta sloboda? Ima li je igdje pod kapom nebeskom?

Čekamo na kraju stubišta, u dnu zgrade. U grupi nas ima dvadesetak. Vode nas u zajedničku prostoriju. Počinjem da brojim: ukupno nas je 55. Čekamo autobuse. Međutim: dođe ručak, pa i večera. Nade u odlazak polako nestaju. Vratiše nas u zgradu za spavanje. Niko oka da sklopi. Sjedili smo po stolovima, neki koje je zapao krevet ispružili se da čekaju zoru. Svanu. U osam sati odvedoše nas na doručak. Ponovo nas smjestiše u veliku salu. Uskoro krenu novi pretres. Nakon što je obavljen i taj ceremonijal, povedoše nas do autobusa. Bio je to veliki, udoban autobus, planiran za dugu voznju.

Krenusmo. Prvo sto sam ugledao izvan KPD-a bili su materijali koji su kao "šuta" dovezeni na obalu Drine. Kasnije sam vidio stubove džamije Aladže: nisam se mogao uzdržati - zaplakao sam. Neko me ponudi da zapalim. Autobus se zaustavlja na autobuskoj stanici. Čekamo. Oko autobusa se muvaju samo vojna lica, neki su mi i poznati. Prepoznaju i oni nas. Mene ugleda jedan od sinova Milorada Krnojelca. I on je u vojnoj policiji. Reče nešto šoferu, a potom se otvoriše zadnja vrata. Došao da me pozdravi. Upitah ga za Almasa. Reče mi da je i on prije pet dana otišao, ali kuda, kada i gdje, ne zna. Na kraju mi dade pet stotina yu-dinara: "Nemam cigareta. Novac ti može bar malo poslužiti". Voze nas do pred MUP. Opet čekamo. Onda u autobus ulazi pojačanje obezbjeđenju i napokon krećemo. Idemo u pravcu Broda, industrijskog naselja koje leži na lijevoj obali Drine. Hvata me drhtavica: fabrike ne rade, sve se doima pusto. Na raskrsnici prema Nikšiću zaustavlja nas kontrola. Prođosmo. Iz autobusa gledam spaljene kuće u selu Điđevu. Skrenusmo na makadamski put prema Šćepan Polju. Neko od naših upozori nas na stoku i krave koje su ležale kraj puta, nastradale od granata i mina. Ispod puta, na svakom koraku, luksuzna auta izvrnuta i demolirana.

Stigosmo do Šćepan Polja, na crnogorsku carinu. Opet čekanje, pa onda pregled spiska putnika. Kunarac, vozač autobusa, kada se vratio, rekao nam je da smo sada na slobodnoj teritoriji i da se vise ničeg ne plašimo. Pričamo, pušimo, neko i nesto od jela ponudi. Hljeb je bio najatraktivniji, dobili smo pred MUP-om nekoliko hljebova, te je svakog zapalo po dva-tri zalogaja. Autobus ide relativno brzo, ali za nas je to presporo. Što brže i što dalje... Onako opušteni, u jednom trenutku ugledasmo auto. Stade ispred autobusa i iz njega izađose dvojica sa automatima. Nakon letimične kontrole, narediše vozaču da se vratimo. Neko reče da je jedan od te dvojice Elez Pero. Autobus se okrenu... Istim putem, vozimo se natrag. Nigdje zastoja: dođosmo ponovo u KPD. Nisu nas pretresali. Odrediše nam spavaonu dvanaest. Zadužili smo madrace i ćebad. Usput smo, pri ulasku u krug, večerali.

U trenucima predaha u Foči: Crnogorski četnici predvođeni Gojkom Jankovićem

Photo: Stock

Svi šutimo. Odjednom neko zagalami: "Eto Bobana sa spiskom." Ulazna vrata se otvaraju i Boban pročita imena dvadesetak ljudi. Kaže: "Spremite se", i oni odoše. Mi, koji smo ostali, dijelimo ćebad. Ne prođe ni pola sata, Boban pozva i nas da odmah izađemo. Svi odjednom skočismo, uzesmo ono malo prnja i navalismo na vrata. Opet kapija, manje pretresa i obavezna prozivka. U autobusu nas je 35. Na prednja mjesta sjedaju pratioci. Isti autobus, isti i vozač. Mimikom nam reče da je i putni nalog isti, samo što idemo uz Ćehotinu.

Dođosmo do Velečeva. Ovdje je Krizni štab. Sve je puno vojske i teškog naoružanja. Pomislili smo da idemo preko Pljevalja, no nakon čekanja dobismo papire, pratnju i vratismo se ponovo u pravcu Foče. Prolazimo kroz grad. I opet ka Šćepan Polju. Negdje oko osam sati stigosmo do barake sa carinicima. Vozači nose spisak putnika, a u autobus uđoše uniformisani mladići, polupijani. Tražili su od nas da dižemo tri prsta, da se predstavljamo izmišljenim srpskim imenima, da ponavljamo za njima: "Živeo Slobodan Milošević!"

Prođosmo Nikšić. Dođosmo u Titograd oko jedanaest sati u noći. Vozači odlaze da jedu. Najhrabriji među nama izlaze da obave malu nuždu. Bili smo u gradu, na velikom parkingu. Čula se muzika iz obližnjeg restorana. Za nas je to bilo nestvarno. Vidjeli smo mladiće i djevojke kako prolaze. Kad su se vratili, vozači su sebi namjestili sjedišta da prilegnu. Ponovno krećemo u četiri sata ujutro. Vozimo se tri sata i stižemo do autobuske stanice u Rožajama.

Trideset prvi je august, sedam sati. Uđosmo u hotel. Dobro nas prihvatiše. Posjedasmo na stolice. Časte nas. Nevjerovatno. Slijedi prozivka: Lojo Hasan, Pašović Slado, Sirbubalo Aziz, Tafro Faik, Rizvanović Selim, Borčak Remzija, Čišija Aziz, Glušac Hasan, Kruho Almas, Isanović Fehim, Sačić Zijad, Kiselica Rasim, Suljević Majzer, Pandžo Becir, Sladzic Munib, Selimovic Juso, Kolenda Muradif, Ćebo Juso, Zuko Zulfo, Hadžimuratović H...., Čavdar Smajo, Hadžimuratović Asim, Dudić Aziz, Čankušić Hasan, Rizvanović Alija, Mehmedović Zećir, Bećirbašić ....., Kumro Safet, Rahman Salkija, Jusufović Rasim, Rahman Adil, .... Murat (otišao za Ulcinj), Kafedžić Amer, Rahmanović Davor i jedan čovjek kojem ne mogu da se sjetim ni imena ni prezimena.

Uzbuđenju nema kraja. Priča se o svemu. Svako pita za ono sto baš njega interesuje. Smjenjuju se lijepe vijesti i crne priče. Neki su zatvorenici tu saznali da ih porodice čekaju. Kako povjerovati u toliku sreću? "Merhamet" je u svojim prostorijama organizovao i snimio naša kazivanja, za buduću historiju zla počinjenog nad muslimanskim narodom. Oni koji su pronašli porodice, ostadoše. Mi, ostali, krenusmo su Novi Pazar. Bilo nas je dvadeset i dvojica. Kad smo došli, smjestiše nas u tzv. banju, Rajčinoviće. Bili smo okruženi gostoprimstvom, brigom i pažnjom. Nešto kasnije počeli smo se razilaziti: naši rastanci nisu bili ništa posebno. Svaki od nas tražio je svoje mjesto pod suncem - moje i Safeta Kumre bilo je u porodici Šefke Alomerovića. Za dva i po mjeseca koja sam proveo u tome domu, dugujem im vječnu zahvalnost.

(Kraj)

* Nastavak feljtona iz pera drugih autora o zločinima u Foči objavljujemo u sredu 16. juna