Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (5)

Opomena i sjećanje: Monstruozni srpski zločini u Foči (2)

Četničko orgijanje

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
PHOTO: Stock

Autor ovog feljtona, Faik Tafro, šumarski je inženjer iz Foče. Dvadesetog aprila 1992. godine zatvorili su ga pripadnici Užičkog korpusa u KPD u Foči. U logoru je ostao do 31. augusta, kada su ga sa još 34 druga logoraša fočanske ratne vlasti odvele u Rožaj i tu oslobodile. Do kraja oktobra 1992. godine boravio je u Novom Pazaru i za to vrijeme napisao Sjećanja na Foču 1992. Istovremeno, grupa nezavisnih sandžačkih intelektualaca prikupljala je podatke od bosanskih izbjeglica o žrtvama i ubicama: tako je nastao materijal koji su sarajevski „Dani“ prvi objavili krajem 1997. godine. Tafrov dnevnik, potkrijepljen izjavama i sjećanjima ljudi koji su prošli nekoliko krugova fočanskog pakla, zapravo je rijetko svjedočenje preživjelih fočanskih prognanika i vrijedni dokument prvih nekoliko mjeseci rata na širem prostoru općine Foča

Četvrtak, deveti april 1992.

Počela su granatiranja sa dvije strane. Cilj granatiranja je Aladža. Vidjelo se da pojedine zgrade gore. U tom kvartu okršaji su žestoki. Džemo Aganović reče da je udarila granata u njegovu kuću i da nije eksplodirala. U kući su bili njegov amidža, majka i strina. Po našoj ocjeni, granate su dolazile od Orahova i Zabrane. Priča se da Muslimani uzvraćaju na taj dio sa Šišteta. U KPD-u sam čuo da Muslimani, zbog nestručnosti rukovanja, odnosno što, navodno, nisu skidali drugi osigurač sa granata - i one koje su bacili nisu uopće eksplodirale. Negdje poslijepodne Džemo Aganović reče da su mu četnici u kući ubili amidžu, majku i strinu. Čak je i Radio Sarajevo apelovao da se traži od zaraćenih strana da se obustave ratna dejstva kako bi se sahranili mrtvi. Radio je saopštio da su to zahtjevi jednog od ministara Vlade BiH, tj. Aganović Nedžiba. Telefon zvoni, pozivi sa svih strana. Najviše iz Sarajeva i Goražda. Razumljivo, od djece, braće, punice i punca. Ne znam otkud sve ljudi nisu zvali. Posebno me je dojmilo kad sam čuo glas Marka iz Sežane. Rekao sam mu: "Marko, pakao, pakao, sta drugo da ti kažem, idem u sklonište, u podrum." Poželio je sreću meni i porodici. Granatiranje je prestalo oko 16 sati. Nafa reče da hlade cijevi. Pauza je trajala oko dva sata, pa je poslije nastavljeno sa jačim intenzitetom sve do oko ponoći. Hrabriji su se vratili u stanove, a djeca i žene su ostali u podrumima da spavaju.

Petak, 10. april 1992.

Rat se prenio u pravcu Donjeg Polja: od ranije se znalo da su se iz tog dijela grada iselili skoro svi Srbi, izuzev onih najhrabrijih koji su živjeli u društvenim stanovima. Telefoni su radili. Tako sam saznao da su kao taoci uhvaćeni ljekari Šadinlija Avdo i Karović Ibrahim. Poslije sam na radiju čuo da apeluju na srpsku stranu, i to na Voju Maksimovića, da se puste zatvorenici. Taoce su držali u KPD-u. Na Radio-Sarajevu govorili su i Muhamed Čengić i Simović, potpredsjednici Vlade. Poseban apel Maksimoviću i Veliboru Ostojiću uputio je Amil Tafro. Uključivali su se i drugi intelektualci, Srbi i Muslimani, koji su radili u Sarajevu.

Neko reče da neboder gori. Odem do prozora i imam šta vidjeti: oko polovine zgrade koja ima 12 spratova, gori. Na Radiju-Sarajevo ponovo apel. U jednom od stanova zahvaćenih vatrom nalazila se porodica Erić. Mika Erić je bio šlogiran i njemu je bilo teško ići i kad je najidealniji prostor za hodanje. Radio-Sarajevo traži heroje koji bi spasili ljudske živote iz vatre.

Mesto inicijacije: Mladi četnik po ugledu na svoje fočanske koljače
PHOTO: Stock
Subota, 11. april 1992.

Nastavljeno je sa granatiranjem. Poslijepodne sam otišao na Gornje Polje da dovezem Džemu, Ramizu, Muameru i Almira, sina Muamerinog. Nafa je otišla do Medoševića i sa njima se vratila zbog opasnosti, jer je njihova kuća bila u dijelu grada gdje su granate padale. Kasnije, 17. jula, kada sam išao u Čajniče na razmjenu, a i kada sam pušten iz zatvora, vidio sam da im je kuća izgorjela. Sada nas je u stanu bilo osmero. U dvije spavaće sobe smještene su obje porodice. Cijeli komšiluk, što nas je ostalo u stubištu, sastajao se u mome stanu, jer je imao najbolji podrum. Rekoše da je kod Pilava došla porodica Muftić Irfana i Karović Fehima, jer su čuli da crnogorski četnici dolaze iz Nikšića i da ih već ima u Zabrani (dio iznad Ćerezluka i Careve mahale).

I zaista, tu noć dobismo telefonom informaciju da su četnici došli u Carevu džamiju i da su postavili četnički bajrak na minaret. Kažu da su ušli u nju, pjevali četničke pjesme i pili. Foča je gorjela. Cijelo vrijeme smo slušali apele iz Sarajeva da se obustavi paljenje grada i rušenje objekata. Upravo se čuo i glas Alije Izetbegovića da Šabanović Murat ne diže branu u vazduh. Noć smo proveli više u podrumu nego u stanovima. Sada nas je bilo 29 sa djecom. Enver i Džemo, a povremeno i drugi muškarci, dežurali su na samom ulazu sa puškama i pištoljima.

Nedelja, 12. april 1992.

Utihnula je pucnjava. Preko mosta prelaze kolone djece, žena i muškaraca, koji skoro ništa ne nose, a idu u pravcu Goražda. Prođe i neko luksuzno vozilo, ali je ono više cilj puščanih metaka sa Ćelovine. Tu kotu drže Ivanovići i snajperima pucaju na sve sto se kreće. Telefoni rade i zvone. Zovu sa svih strana. Posebno iz Sarajeva. Zovu djeca Medoševića. Amil kaže da će poslati kamion sa hranom za bolnicu, te da se svi, ukoliko možemo, ukrcamo na kamion za Sarajevo. Zove i Balić Hasan, sudija višeg suda, angažovao je "Merhamet" i Crveni krst da dovezu lijekove i hranu djeci u bolnici. Bolnica je puna djece, žena i staraca. Tu su se sklonili i bliži rođaci onih koji su tamo radili. Rekoše da su i hodnici puni i da daleko više ima srpske nego muslimanske djece. Tražimo Simu Stankovića i Sekulu Stanića, ljekara, direktora bolnice, da pomogne u zbrinjavanju Dževadove djece i Džeminog unuka.

I ova noć, kao i prethodna, prođe u granatiranju. Prijeka čarsija gori. Veliki plamenovi i eksplozije. Sutradan smo telefonom doznali da su neki stanovi iz zgrade "Sunce" gašeni običnim šlaufima da se požar ne bi prenio dalje. Odustali su od gašenja, jer je bila besmislica takav požar gasiti bez dovoljno vode, a i zbog opasnosti koje su dolazile od zapaljenih zgrada i puščanih metaka. Čuo sam da su se među vatrogascima spominjali Vejo Safet, Damjanović Milojica i drugi iz zgrade "Sunce".

Ponedeljak, 13. april 1992.

Zvala su ponovo djeca, braća i rodbina iz Sarajeva. Javila mi Merka, žena amidže Šefke, da joj je sestra preko telefona rekla kako su kroz Pljevlja prošla dva autobusa rezervista koji su krenuli za Foču.

Srušena 1992: Aladža džamija u Foči
PHOTO: Stock

Negdje oko devet sati utihnula je pucnjava. Na lokalnom radiju, koji je od prvih dana postao SDS-ov, oglasio se Miro Stanić, obavještavajući građane da Srbi i srpska vojska garantuju sigurnost na putnim pravcima od Foče prema Crnoj Gori i Goraždu, ukoliko građani Foče žele da napuste Foču. Ja sam razmišljao da mi je, ako budem napuštao Foču, jedino rješenje i želja usmjerena prema Sarajevu, jer mi je sve tamo. Ako bih pošao za Goražde, po nekoj ocjeni, to nije bilo kvalitetno rješenje jer će i ono ubrzo biti napadnuto. Zbog malog broja mjesta u autu "lada", nisam mogao smjestiti osmero osoba, pa sam odlučio da idemo svi ili niko, jer mi savjest ne bi bila čista da se izvučem sam sa ženom. Zadesila me takva sudbina, i drugih rješenja nije bilo osim da dijelim sudbinu sa ostalim narodom koji je ostao u Foči.

Na dvorištu pred ulazom vidjeh puno svijeta. Pilavi, Muftići, Aganovići i Karovići unose stvari u automobile. Siđem dolje niz stubište, pozdravim se sa njima, zaželim im sreću. Na brzinu mi rekoše da idu prema Goraždu. Automobili su prepuni. Nada, žena Aganovića, reče da mu je brat sa porodicom otišao u pravcu Crne Gore i da je iz Podmusale otišlo dosta naroda, i Srba i Muslimana. Lojo Dževad nema benzina u autu. Ja mu nudim pet litara, a sa bratom se već dogovorio da mu i on da deset. Dovoljno do Goražda. On ima četvero djece.

Predveče ponovo poče pucnjava. Priča se da su se muslimanski borci povukli u zgradu KPD-a i odatle dejstvuju u pravcu crkve. Vidi se da nema efekata. Gori zgrada "Gradija" kod gornjeg ćehotinskog mosta. Gori zgrada kod doma JNA, vlasništvo Safetovo, koji je radio u kinu "Drina". Iz nje se čuju detonacije. Neko reče, nije čudo, bio je član SDA, i da u kući ima oružja i municije. Sutradan sam čuo da su mnogi stanovnici u blizini te zgrade pobjegli u drugi dio grada zbog bezbjednosti. Čuo sam da je otišao i Čedo Vukadin, Žiža Gagović i Vitomir Ćurčić.

Utorak, 14. april 1992.

Granatiranje od ranog jutra. Amil me zove. Kaže da se vratio Sladoje (vozač kamiona koji je nosio hranu za bolnicu). Vratio se ispod Miljevine, ni njemu, ni vozilima UNPROFOR-a, Elez Pero i neki od Stankovića ne daju da prođe. Ovaj Elez je poznati kabadahija i zlikovac. Za vrijeme afere "Fočatrans" eksponirao se u organizaciji mitinga kod Autobuske stanice gdje su ga spriječili, uz veliku halabuku, specijalci iz Sarajeva.

Oko pet sati nastalo je žestoko granatiranje, imamo osjećaj da granate padaju u dvorište. Sklonili smo se ponovo u podrum. Bilo je negde oko 18 sati, kad se na ulazna vrata, koja su bila staklena, sručiše rafali i polomiše stakla. Mi smo na vrata, pored drugih reza, stavili komade greda i ploča, tako da se nisu mogla lahko otvoriti. Sa vanjske strane čuo se glas da se izlazi napolje. Počeli smo vikati da se ne puca, da ćemo izaći. Naš glas je dopirao iz podruma. Oni koji su vikali da siđemo (misleći da smo na stubištu ili u stanovima) nisu se mogli orijentisati gdje smo. Vikali smo, više se panično drali, da nas čuju. Nakon, možda, minut-dva, a možda i više (meni se učinilo daleko više), ja sam prvi pošao uz podrumske stepenice prema vratima, za mnom Boro Holl i Lojo Dževad, uzdignutih ruku. Prolazimo kroz jedna vrata sa razbijenim staklom, zatim se, vrlo teško, provučemo i kroz okna. Na nas upereni automati. Bilo ih je četverica. Bradonje. Na glavi nose visoke šubare, crne, sa kokardom. Opasani su oko prsa redenicama, a neki su imali torbe sa municijom - okvirima od automata. Jedan je imao šešir. Druge oznake nisam imao kad da vidim. Svi su nosili bombe i noževe. Po govoru, vidim, Srbijanci.

Legitimišu nas. Gleda moju legitimaciju: kaže, Turčin; rekoh, Jugosloven. Dževad poče zvati Jovu. On je blizu stanovao, član je i neki funkcioner u SDS-u i kolega sa posla. Misle da nije kakva lozinka, te kraj same Dževadove glave ispale rafal iz automata. Jedan od njih pita: "Koji Jovo?" Boro odgovori: "Milošević", na što mu ovaj reče: "Jebo te on." Počeše da nas pregledaju šta imamo u džepovima. Vide da nemamo ništa opasno. Narediše da krenemo sa njima. Sreća, iza druge zgrade pojavi se neki sa čarapom na glavi (vjerovatno fočanski Srbin) i naredi im da nas ostave i da idu dalje na čišćenje. Nisu išli u stubište gdje su stanovi sa srpskim porodicama, mimoiđoše nas i odoše prema Sudu ispod naše zgrade. Mi se vratismo ponovo u naše stubište i podrum. Misleći da je glavno protutnjalo, vratismo se u stanove. Nije prošlo ni pola sata, kad neka galama na stepeništu. Nova grupa četnika. Viču da izađemo iz stanova i predamo oružje. Pošto su stanovi Pilava i Aganovića bili zatvoreni - zaključani, nisu nam vjerovali da u njima nema nikoga, te je jedan od njih rafalom iz automata razbio bravu na oba stana. Lupali su i prevrtali po stanovima, tražeći, vjerovatno, oružje i druge vrijedne stvari, jer se već pričalo da uzimaju devize i zlatne predmete. Kad su otišli, skupili smo se u mom stanu, svi isprestravljeni.

Nismo ni sjeli, trojica, od četvorice, vratiše se tražeći Agović Faruka. Ja upitah da nije Aganović Faruk. Da, odgovori jedan od njih. Pokažem stan. On mi nije vjerovao da je to stan Aganović Džeme, čiji je sin Faruk. Uz mjere maksimalne bezbjednosti, natjeraše me, uz uperen automat, da otvorim vrata. Nisu našli nikoga. Po njihovom kazivanju, Faruk je važio kao dobar "snajperista" i trebalo ga je po hitnom postupku likvidirati.

Mene su natjerali, sa uperenim automatima, da idem od vrata do vrata svakog stana i da kažem čiji je stan. Pokazivao sam svaki stan i stanara po imenu i prezimenu, gdje rade i gdje se nalaze. Ponavljali su da na krovu ima "snajperista" i da odatle ubijaju njihove. Jedan od "gostiju" zatraži cigaretu. Nafa požuri u stan i donese, ponudi mu i pođe prema našim vratima. Primijetih da, naslonjena na zid, postepeno klizi. Pala je u nesvijest. Draga, Muniba, Dževad i ja zabrinusmo se, jer nije davala znake života. Zbunjen takvim stanjem, počeh joj davati vještačko disanje. Muniba donese vode, Draga joj masira vrat i ruke. Dževad zove bolnicu. Dadoh joj lijek za srce. Prođe 10-15 minuta, poče davati znake života, progovori, reče da joj je bolje. Konstatovasmo, Dževad i ja, da "posjete" ovakve vrste mogu imati uticaja na zdravlje i kod drugih. Zato Dževad pozva Jovu i Huseina, iz drugog stubišta, da se preselimo kod njih. Ocijenili smo da smo dodatno ugroženi zato što su ovdje stanovale porodice Pilav i Aganović, a važile su kao članovi užeg rukovodstva SDA. Iz drugog stubišta odgovoriše da se nisu odlučili na koji način da nas smjeste. Očito kod njih ima neke bojazni da nas prihvate. Svi smo se okupili u našem stanu.

Srijeda, 15. april 1992.

Jovo se sa susjedima odobrovoljio da nas prime u njihovo stubište, ali pod uslovom da ja uselim u stan dr. Zije Ajanovića sa Sejdom i Muhamedom, znači, nas četvero, dok bi Dževad sa ženom i djecom trebao da dođe kod svog brata. Draga i Boro bi bili u stanu Stankovića Sime, jer je u njemu bio sam njegov sin Milorad. Razmišljali smo o tome.

Iz kuće sam vidio da Rizvanović Bajro nosi neke gajbe krompira, a za njim idu neki momci ruku punih cigareta. Tražio sam poslije od Bajre jednu šteku bilo kojih. Dade mi šteku "Lorda", a reče da mu donesem kahve, što sam i učinio. Vratio sam se u stan. Negdje oko 17 sati čuje se galama u stubištu i lomljenje stakla. Dolazi "posjeta". Izlazimo ispred stanova. Nas trojicu (Dževada, Boru i mene) hoće da vode. Pretresaju nam džepove. I žene izašle. Boro zamoli jednog od njih da ne vode Dževada, jer ima četvero djece. Jedan od njih, bez desne ruke, lijevom izvadi revolver i sruči šaržer u pravcu Bore. Pucao je u kosi dio stepeništa, tane se odbilo od stropa i okrznulo Borinu glavu. Pojavi se krv na čelu. Boro se vrati u moj stan, a mene, sa uperenim automatom, potjeraše od vrata do vrata sve do krova terase. Onda me vrate u stan. Svi smo bili zatvoreni u dječijoj sobi 4x3 m. Djeca su plakala. Jedan od njih je držao automat na gotovs. Nafa se nekako izvukla iz sobe, otišla do kuhinje i primijetila da pretresaju po stvarima. Ispekla je kahvu, servirala na trpezarijski sto i zvala goste na kahvu i rakiju. Nećkali su se da popiju, ali je Nafa napravila čak i par sendviča, koje su pojeli u slast. Bili su oprezni i nisu počeli jesti dok ja nisam uzeo da jedem. Neku iznenađujuću pažnju posvećivali su Borinoj rani. Zoran, kako su ga zvali, tražio je od svog druga zavoj da mu zamota glavu. Ali rana nije bila opasna, pa je Dragica, Borina žena, stavila vatu i flaster.

Vizija srpske arhitekture: Muslimanska kuća u Foči, oslobođena
PHOTO: Stock

Mene je provocirao nazivajući me "Ture", na šta sam mu odgovorio da me ne vrijeđa, jer ja nisam "Ture", nego Musliman, Jugosloven. Prinijeh konjak. Reče mi: "Ja sam sinovac Gardovića koji je ubijen na Baščaršiji, što su ga ubili Turci. Ja imam obavezu da u Foči zakoljem deset Muslimana, deset u Goraždu i deset u Višegradu. To mi je ostalo u zavjet od mog strica." Pokaza nasutu čašu: "Vidiš li ovu čašu, teže mi je nju popiti nego tebe zaklati." Započeo sam priču da u Užicu imam poslovnih prijatelja, a spomenuh i da u Rudom imam kolegu Dragana Gardovića, koji radi u istom preduzeću. Malo se drugačije ponašao. Velja, tako mu se obrati "gazda", reče da bi trebali da idu. Upitaše gdje je telefon, Nafa pokaza, te nazvaše svoj štab. Nisu odmah otišli, nego su nastavili opasne razgovore. Pričali su protiv Alije Izetbegovića, a preovladala je priča o Srbima kako su ugroženi od Turaka, te da se bore za kralja. "Garda" (kasnije se i potvrdilo da pripadaju paravojnim formacijama koje je u Srbiji oformio Vuk Drašković i koje je narod zvao "Vukovom gardom") je očito navijala za Slobodana Miloševića. Vidim da je vrag odnio šalu, jer su popili više nego što treba, pa sam sebi nasipao više nego što mogu popiti. Minuti dugi kao sati. Telefon zazvoni. Djeca zovu iz Sarajeva, pitaju kako smo. Nafa spusti slušalicu tako brzo, da im to bi sumnjivo, pa je morala objašnjavati da djeca pitaju samo za zdravlje.

Već je oko 20 sati, a oni ne odlaze. Meni se obrati "gazda": "Vidim da si dobar čova, pa ti nećemo ništa." I ja rehoh: "Vidim da ti nisi zao čovjek, duša ti nije kako govoriš, i daleko si bolji nego sto se ponašaš." Nato se osmjehnu. Molio sam ga da nam napiše nekakav papir na kome piše da su oni izvršili pretres stana i da nisu našli ništa. Uzeše papir i Zoka poče pisati tako lošim rukopisom i ne znajući šta će napisati. "Gazda" se okrenu Dragici i poče da je vrijeđa, kako se ona nalazi među Turcima i kako nju treba kazniti. Kad su još malo popričali, pokazao sam mu slike djece. Hvalili su se da imaju para, kafane i devize. Velja reče da ima 300.000 DM. Ja najozbiljnije počnem govoriti kako je dobar biznismen i druge riječi hvale. Zoka daje Dževadovom sinu bombu. Bomba mu ispade u hodnik i zakotrlja se, zbog čega smo se svi isprestravili. "Gazda" mi nudi automat da čuvamo stubište da nam ne bi došao neko nepoželjan. Zahvalio sam se i oni ubrzo krenuše. Rekoše da će neko od njih biti dežurni u ulici i da nam neće niko dolaziti. Tako je i bilo.

Petak, 17. april 1992.

Jutro je: nema struje, ne može se ništa spremiti za jelo, ne može se čuti radio, tranzistor ne radi - baterije se istrošile. Negdje oko devet sati zovnu Nafa iz druge sobe: skupila se gomila i muškog i ženskog svijeta između Suda i samoposluge u Ribarskoj. Poznadoh Jovu Miloševića i Miladina Mogrevića. Vidio sam neke Muslimane iz Ribarskog Naselja. Oko njih su se muvali neki bradati ljudi u maskiranim odijelima. Poznao sam Rada Eleza, nosi pušku i neke vraća u stubište. Posebno je bio upečatljiv Kovačević Ljubo, inače penzionisani milicioner. U zatvoru sam doznao da je izvukao nekog Muslimana iz zatvora u Livadama iz Solane. U maju je postao komandir čete, ali je kod Srba imao autoritet. Negdje oko 11 sati zovnu nas Jovo da pređemo kod njih. Svi uplašeni uđosmo u stubište uz pomoć Jovinog sina, posjedasmo na stepenište kod ulaza u stanove Berezovskog Nikole i Miladina Maljevića (prvi je penzionisani inžinjer šumarstva, radio u Općini posljednje četiri godine kao predsjednik komisije za privredu, a drugi je radio u Kombinatu "Maglić" kao tehnički direktor). Nismo ni sjeli kako treba, poče granatiranje.

Kad je prestalo, začu se galama. Dođoše dvojica u maskirnim uniformama. Jedan je bio "naš", zvao se Zoran. Kasnije sam doznao da se preziva Vuković. Drugi je od "Belih orlova". Prvo ih dočekaše djeca, Jovin mlađi sin. Oni pitaju šta im treba. Jovo će nato: "Ne treba mi ništa", iako mu je nedostajalo cigareta. Kaže: "Neću da mi iko kaže da sam učestvovao u pljački i lopovluku, mogu jedino da platim." Oni odoše i za pola sata donesoše djeci bombona i čokolada i, koliko sam primijetio, pića. Djeca razgrabiše i nama nešto dadoše sokova.

Došla je noć. Foča je gorjela. Posebno je meta paljenja bilo Donje Polje u kome su mahom muslimanske kuće. Kiša je padala, ali nimalo nije umanjila vatru.

Subota, 18. april 1992.

Negdje u poodmaklom jutru i sunce se pojavi. Između zgrada ugledah neke od stanara iz Ribarske. Među njima sam prepoznao Drakula Vasilija, Ljubu Kovačevića, Vladičić Radoja, Elez Rada i još neke Srbe koje sam poznavao iz viđenja. Stanković Milorad je telefonom razgovarao sa bolnicom u kojoj je radio dr. Zijo Ajanović. Pronašao ga, te se dogovorio s njim da obijemo vrata i promijenimo bravu. Sada ćemo Sejda, Hamed, Nafa i ja spavati u njegovom stanu.

Tamo gde je Karadžić, tamo je smrt: Radovan i njegove ubice
PHOTO. Stock

Kad je bilo negdje oko četiri sata popodne, oglasiše se granate. Precizno su pogađale selo Šukavac, na lijevoj strani rijeke i relativno blizu grada, sa dosta muslimanskih kuća. Naročito je na udaru bila kuća Šukala, vodoinstalatera, ali nikako da je zapale. Iz ovog sela se oglašavala i puščana paljba, ali u kom pravcu se pucalo nismo vidjeli. Granate su dolazile iz pravca sela Orahove i otprilike iz Zabrane.

Preko megafona, koji je instaliran na auto, čuje se naredba komandanta Kriznog štaba općine Foča Mire Stanića o mobilizaciji svih od 18 do 65 godina starosti. Ugledah kroz prozor Zijinog stana sina Nurije Hadžimuratovića. Upitah za Nuru i njegovu porodicu. Reče mi da je u Užicu, te i da on ima namjeru ići, preko Nikšića. Nafa je sa jednom Srpkinjom iz komšiluka, pošto se stišala pucnjava, krenula do deda Almasa. U ulici su sreli Momu Kovača koji im je rekao: "Đe ti je Šaja, da mu jebem majku, gledaj šta nam je uradio." Odgovorila mu je da je nije briga za Šaju, nego da traže deda Almasa i pitala: "Jesi li ga gdje vidio?" Došla je do ulaznih vrata koja su bila širom otvorena. Zvala je, niko se nije odazivao. Plašila se da uđe u kuću.

U Jovin stan dođe Drago Gudelj, psuje, grdi sve. Zabrinut je zbog ovog haosa. Drago je učesnik NOB-a. Pili smo kahvu i rakiju kad su došli Rade Miletić i Jocić Radisav iz Nebodera. Rade je pričao da je namjerno došao iz Nikšića u Foču da mu ne bi niko prigovorio da bježi. Smjestio je ženu i djecu kod njenih, a on će u Miljevinu da posjeti majku. Pričao je o strahotama koje je doživio na putu od Plužina prema Foči i kako je i on mogao nastradati od crnogorskih rezervista. Odem ponovo u Zijin stan i vidim gore kuće u gornjem dijelu Šukovca. Ugledah desetericu u maskirnim odijelima da idu ka gradu. Prošli su most i dobro sam vidio kako su naoružani zoljama i automatima. Tada su zapaljene desetine kuća.

Za jelo nam se nije znalo, iako je hrane bilo dovoljno. Kvarila se i propadala. Samo bi usput nešto pojeo, mahom sam pio kahvu i pušio cigarete kojih je svakim danom nestajalo. Uveliko se pričalo da Muslimane hvataju i odvode nekud. Čuo sam da su uhvatili Hasana Pilava i njegovu porodicu, Husa Ircida, ali da je Živanović insistirao i da su ga pustili (ne zna se ko je ovaj Živanović; na osnovu izjava izbjeglica iz Foče i okoline, u Spisku ubica evidentirano je dvoje Živanovića: Dušan zvani Dule i Ratka, koji su saučestvovali u ubistvima i akcijama u kojima su ubijani civili, pljačkane i paljene njihove kuće; a moguće i da je riječ o nekom trećem Živanoviću; prim. prir.)

Kako se noć približavala, u Donjem Polju su se počele paliti kuće. Gorile su i u selima Štavići i Ljubović. Nama je došao Aziz Šahovć sa ženom i djecom.

* Nastavak feljtona u sredu 9. juna

star
Oceni
3.89
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak