Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (56)

Svedok i kreator istorije: Jovo Kapičić (2)

Uvijek za Srbiju, uvijek protiv Miloševića

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Književni razgovori o smokingu: Ivo Andrić i Jovo Kapičić
Književni razgovori o smokingu: Ivo Andrić i Jovo Kapičić
Photo: michaeltotten.com

Samo je NATO bombama mogao biti spriječen zločin biblijskih razmjera koji je ta politika namjeravala da sprovede i na Kosovu. Srbija je najodgovornija za rat u Jugoslaviji, za zločine i nasilje koje je početkom devedesetih godina potreslo Balkan i Evropu. Velika je šteta što NATO pakt nije ranije reagovao. Možda bi na taj način mnogi teški zločini mogli bili izbjegnuti

*Kažete da ste najveća žrtva Golog Otoka, da su Vam priču o upravljanju logorom namjestili Crnogorci... Ali, zar ne mislite da često sami tome doprinosite?! Osim Vas, danas gotovo više niko ne brani Jugoslaviju, ni Tita, ni Neretvu, ni Sutjesku... O Golom otoku da i ne govorimo...
KAPIČIĆ
: Neka ne brane, ja ću! Braniću svoje nasljeđe, jer sam bez njega niko i ništa.

*Vaše nasljeđe je i Goli otok?
KAPIČIĆ
: Sve je to moje nasljeđe, i trinajestojulski ustanak, i Sutjeska i Sinjajevina, i Neretva... I Goli otok. Ne mislite valjda da ću da pokazujem termopilsko pismo Titu, da se dičim onim što je bilo dobro, a da bježim od onoga što nije valjalo... Ne pada mi na pamet!

*U međuvremenu, postali ste komesar Druge dalmatinske brigade?
KAPIČIĆ
: Zamjenik komesara, partijski rukovodilac, komandant te herojske brigade bio je takođe Crnogorac, Ljubo Vučković, njegov zamjenik Srbin - Ratko Sofijanić, a komesar - o tome se vodilo računa - Hrvat, Mate Ujević. Bili smo došli do Neretve, ali se na drugu stranu nije moglo. Njemačka i italijanska komanda koncentrisala je jake snage u dolini rijeke, a na lijevoj obali i istočnoj Hercegovini čekalo nas je blizu 20 hiljada četnika. U međuvremenu, pristizalo je četiri hiljade ranjenika koje je štitila Sedma banijska divizija i koje smo morali da prebacimo na drugu obalu Neretve. Titova naredba je bila da se sruši most. Vlado Rus, inžinjer pri vrhovnom štabu, digao je most u vazduh, tako je 27. februara 1943. počela bitka za ranjenike.

*Da li je Titova odluka da se sruši most bila ispravna?
KAPIČIĆ
: Naravno, jer su Njemci bili sigurni da se povlačimo. Kad je most srušen, Tito je u Vrhovni štab pozvao komadanta Ljuba Vučkovića i mene. Drugoj dalmatinskoj brigadi dao je zadatak da tokom noći pređe na drugu stranu Neretve, napravi improvizovani most preko koga bi prešli vojska i ranjenici. Od žice su napravili opasače na kojima su visile male italijanske bombe razorne snage... Dalmatinci, i plivači i junaci- ne znam da li je i jedan bio stariji od 20 godina - skočili su u ledenu i zastrašujuću Neretvu. Opačić Glišo, koji je zubima držao gvozdenu sajlu, uspio je da je veže za drugu obalu. Bila je noć, pljuštala je kiša. Kada se Opačićeva desetina dočepala druge strane Neretve, bombama su zasuli četnike koji su se dali u bijeg, ostavivši nam konje, hranu i municiju... pomoću sajle, izgrađen je improvizovani prelaz preko Neretve. Borci sa ranjenicima su polako počeli da prelaze na drugu obalu. Bio sam 17. u redu...

*Svi ste prešli?
KAPIČIĆ
: Svi! Zato smo, uprkos ogromnim gubicima, bitku na Neretvi, svakako jednu od najstrašnijih i najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata, doživjeli kao veliku pobjedu, ma koliko bio nadmoćniji, neprijatelju smo zadali ozbiljan udarac, spasili ranjenike, tako da smo se bez obzira na sve, osjećali moralno nadmoćnima. A, to je za nas borce bilo izuzetno važno. Druga dalmatinska brigada se povlači prema Crnoj Gori i tamo boravi do maja 1943, kada je počela najžešća i najužasnija bitka Narodno-oslobodilačkog rata, tzv. Peta neprijateljska ofanziva.

Okupator je u ovu operaciju, poznatu kao ''Peta neprijateljska ofanziva'' ili Bitka na Sutjesci, uveo 127 hiljada (67 hiljada Njemaca, 43 hiljada Italijana, dve hiljade Bugara i oko 15 hiljada četnika), uz podršku 170 aviona, osam artiljerijskih pukova i velikog broja tenkova - protiv  Glavne operativne grupe jačine 22 hiljade partizana. Šest na jednog, što je po vojnim normama duplo više nego što je potrebno za apsolutni borbeni uspjeh napadača. Glavna operativna grupa se uspješno probila iz okruženja uz ogromne gubitke od 7543 poginula borca, među njima 597 partizanki, što je nezabilježeni primjer gubitaka žena-boraca u istoriji ratovanja. Najviše je bilo Srba 11851, Hrvata 5220, Crnogoraca 3295, Muslimana 866, Jugoslovena 757, Jevreja 74, Slovenaca 21, Makedonaca četiri, Albanaca tri, Italijana 10 i Njemaca četiri.

Kapetan Vilijem Dikin, Englez koji je bio kod Tita u Vrhovnom štabu, još prije bitke na Sutjesci vidjevši što se sprema, rekao je Titu: ''Pri ovakvom odnosu snaga, bitka se predaje''. "Nećemo se predati, probićemo se"- odgovorio mu je Tito. Na Sutjesci smo pokazali međuljudsku hrabrost... Dalmatinci na Barama, Srbijanci na Vučevu, Crnogorci na Ljubinom Grobu - odbranivši Sutjesku - platili su stravičnu cijenu. To su bili – heroji divovi.

*Zašto je formirana Atomska komisija?
KAPIČIĆ:
Na ideju da formiramo Komisiju za atomsku energiju došli smo nakon sukoba sa SSSR–om.

*Čija je to bila ideja?
KAPIČIĆ
: Naša, rukovodstva države. Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj i Boris Kidrič su organizovali sastanak na kome je donešena odluka da se formira tzv. Atomska komisija. Osim Rankovića, koji je bio na njenom čelu, Komisiju su činili Boris Kidrič, Svetozar Vukmanović Tempo, Pavle Savić i Dragiša Ivanović. Cilj je bio da se napravi institut i da se iz inostranstva dovedu stručni ljudi, inženjeri… Odobrena su velika novčana sredstva i pružena bezrezervna pomoć. Iz Francuske je doveden profesor Valen, naučnik i ekspert za tu vrstu posla.

*Šta je bio vaš zadatak?
KAPIČIĆ
: Bio sam zadužen za bezbjednost….

*Zašto je uopšte Jugoslaviji bila potrebna atomska bomba?
KAPIČIĆ
: Ako su atomsku bombu imali Rusi i Amerikanci, morala je imati i Jugoslavija! Dobio sam zadatak da nađem uran.

*Kako - da nađete uran?!

KAPIČIĆ: Boris Kidrič mi je dao zadatak da do sledećeg sastanka Komisije saznam postoji li u našoj zemlji nalazište urana. To se nije moglo pouzdano utvrditi bez Gajgerovog aparata, a njega je, kako mi je objasnio akademik Pavle Savić, bilo moguće kupiti u Americi. (…) Luki Vučiniću, mom udbašu, dao sam torbu u kojoj je bilo 300. 000 dolara i poslao ga u SAD, kod jugoslovenskog ambasadora u Vašingtonu, Vlada Popovića. “Pitaj Vlada gdje možeš da kupiš taj Gajgerov brojač” – rekao sam.

*Zašto je nosio toliko novca?
KAPIČIĆ
: Pa, da bi kupio aparat! Nijesmo znali koliko košta, a bilo bi opasno da smo počeli da se raspitujemo okolo. Vučinić je iz Beograda najprije stigao u Berlin, odakle je trebalo da otputuje za Vašington. Slovenac, Vitko Klaj, bio je naš predstavnik u jugoslovenskoj trgovinskoj misiji u Berlinu…

*UDB–a je imala trgovinsku misiju?!
KAPIČIĆ
: Nije to baš bila trgovinska misija… Klaj je bio predstavnik Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova, koje je, pored operativnih zadataka, vodilo ekonomske poslove za sebe…

*Kako to mislite – za sebe?
KAPIČIĆ
: U pitanju je bila ekonomska djelatnost pomoću koje smo punili budžet, gradili stanove za naše radnike…

*Kakva “ekonomska djelatnost”?
KAPIČIĆ
: Sačekajte! Njemačka je bila zemlja u kojoj se moglo na lakši način doći do sredstava, baviti se različitim trgovinskim kombinacijama. (…) Bilo je haotično doba, odmah nakon rata, 1952… Klaj nije imao firmu, tom vrstom privredne djelatnosti se bavio kao pojedinac… (…) Ako je imao 1000 maraka Zapadne Njemačke, otišao bi u Istočni Berlin i za taj novac bi dobio tri puta više. To je bila…

*To je bio – šverc!
KAPIČIĆ
: Bila je to razmjena kursa marke. Novac je uplaćivan u UDB–in fond, iz koga smo gradili stanove, ljetovališta za naše radnike, koristili taj novac za stvari koje nijesmo mogli raditi preko državnog budžeta…

*Koje stvari?
KAPIČIĆ
: Svoje doušnike, na primjer, nijesmo mogli da platimo tako što bismo ih stavili na zvanični spisak Ministarstva finansija. Ko bi na to pristao?! Zato smo morali da imamo sopstvena sredstva iz kojih bismo…

*Plaćali špijune?!
KAPIČIĆ
: Nazovite kako hoćete. Zahvaljujući sličnim poslovima, UDB–a se sama izdržavala. Ako su svote bile veće, veća je bila i zarada… (…) Kada je Luka Vučinić stigao i objasnio Vladu Popoviću zašto je došao, ovaj nije mogao da vjeruje.  “Donio si tolike pare da bi kupio Gajgerov aparat?!” – čudio se. “Znaš li da to ne košta više od stotinu dolara”?! Eh, otkud bi znao!

Disident pre vremena: Milovan Đilas
Photo: Stock

* A Đilas?
KAPIČIĆ:
Đilas je bio neposredan čovjek, često prijek i ljut, a ponekad srdačan i prostodušan kao dijete. Poslije rata, Đilas je bio jedan od četvorice najvažnijih ljudi u državi. Crna Gora se dičila Đilasom sve do tog prokletog teksta u Novoj misli.

*Anatomija jednog morala?
KAPIČIĆ
: Tako je! U Novoj misli se pojavila Anatomija, u kojoj nas je Đilas ne samo kritikovao, nego i uništio! (…) Đilas nije direktno pominjao Tita, ali je napao novu klasu, naš dvostruki moral, licemjerje, privilegije koje smo prihvatili… Prerano…

Početkom šezdesetih, kada sam postavljen za ambasadora u Švedskoj, legendarni socijaldemokrata i predsjednik švedske Vlade, Tage Erlander, rekao mi je: “Kakva šteta za Đilasa! Njegovim odlaskom, Jugoslavija je mnogo izgubila. Đilas je trebalo da ostane i pokuša da mijenja sistem iznutra.”

*Kako ste reagovali kada ste pročitali Đilasovu “Anatomiju”?

KAPIČIĆ: Bio sam zapanjen. Dao sam i ženi da pročita. Sjutradan me je pozovao Ranković.
“Jova, jesi čitao poslednji Đidov tekst?”
“Nijesam, druže Marko” – rekao sam za svaki slučaj – “ali ga je pročitala moja žena”.
“I? Šta kaže?” – interesovao se Ranković.
Rekao sam da nije zadovoljna onim što je pročitala.
“E, nisam ni ja!” – jedva je dočekao.
Vidio sam da je ljut, ali sam se negdje ipak nadao da je Đilas napisao tekst uz  neku vrstu podrške ili dozvole partijskog vrha. Međutim, Ranković mi je na licu mjesta, jednom rečenicom razjasnio stvar: ”Teško njemu, ali teško i nama!”

*Bili ste ambasador i kada je Ivo Andrić 1961. dobio Nobelovu nagradu?
KAPIČIĆ:
Pratio sam ga u Stokholmu kada je primao Nobelovu nagradu za književnost. Prije nego što je stigao, poslao mi je pismo i zamolio me da ga obavijestim o protokolu… Za tu priliku, sebi sam bio kupio smoking. Moj prijatelj, ambasador Velike Britanije, takođe je nosio smoking. Međutim, nije mi se svidio.
”Kako to izgledaš?!” – kritikovao sam ga. “Nijesi morao da dođeš u tom izgužvanom smokingu. Nije valjda da nemaš bolji?”

“Gospodine Kapičiću” – pogledao me je začuđeno - “ovo je smoking koji sam naslijedio od svog dede”. Kakva bruka! – pomislih. Bolje da sam ćutao. A moj je đed čuvao ovce.

*Kakav je utisak Ivo Andrić ostavio na vas?
KAPIČIĆ:
Bio je fin, malo zatvoren, ali uljudan, uglađen čovjek. Kasnije, u švedskom univerzitetskom centru Upsali, Andrić je održao sjajno predavanje. Nakon toga, studenti i profesori su postavljali pitanja. Odgovarao je na jeziku na kome mu je postavljeno pitanje. Na kraju i na poljskom. “Ja sam poljski đak” – objasnio mi je. “Učio sam i u Krakovu.”

*Koliko dugo je Andrić boravio u Švedskoj?
KAPIČIĆ:
Nekoliko dana. Kada je odlazio, pitao me je šta bi mogao da pokloni ljudima koje mu je švedska vlada odobrila kao pratnju. “Nešto što je trajno” – predložio sam. Zamolio sam atašea za štampu, Slovenca koji je tih dana dobio sina i dao mu ime po Andriću, da mu pomogne prilikom kupovine. Usput, Andriću sam predložio da kupi poklon i za tog tek rođenog dječaka. Andrić se u ambasadu vratio sa nekakvim kristalom za pratioce i aluminijskim tanjirom sa kašikom i viljuškom za dječaka. Ovo poslednje nije vrijedilo ni dva dinara! Bio je veliki čovjek, ali i veliki škrtac.

Turistički predah: Tito i Kapičić u šetnji
Photo: Arhiva TN

*Priredili ste prijem u ambasadi povodom dodjele Nobelove nagrade?
KAPIČIĆ:
Jesam, naravno. Bilo je fantastično. Pored mene je za stolom sjedio najstariji član Nobelovog komiteta. “Zašto je Andrić, a ne Miroslav Krleža dobio Nobelovu nagradu?” – pitao sam ga. Andrić je veliki nacionalni pisac koji je opisao svoj narod i zato je dobio Nobelovu nagradu”.
(…)

*Šta se dešavalo uoči Brionskog plenuma?
KAPIČIĆ:
Negdje uoči Brionskog plenuma, 1966, pozvao me je Vlado Popović, čovjek od Titovog velikog povjerenja i rekao mi da Stari želi da me vidi. Nijesam ni slutio šta se sprema. Tito me je primio u svom salonu. Šetao je gore–dolje, bio vidno uznemiren.
“Sjedi, Jova” – progovorio je konačno. “Znaš li zašto sam te pozvao?”
Nijesam imao pojma.
“Znaš li, Jova, da Ranković sprema državni udar?”
Bio sam šokiran.
“Druže Tito, ne mogu da vjerujem! Da li je moguće da Aleksandar Ranković vama nešto sprema?! Jeste li sigurni?”
“Siguran sam, Jova, siguran” – nastavio je Tito. “Hajde u moju spavaću sobu da vidiš kako mi je postavio uređaje ispod kreveta!”

*Jeste li otišli?
KAPIČIĆ:
Nijesam. Odbio sam da uđem u Titovu spavaću sobu, objasnivši da mu vjerujem na riječ i da mi nijesu potrebni dokazi. Bilo bi opasno da sam pokazao da mu ne vjerujem. A i ne bi bilo ni fer.

 *Zašto je Tito baš vas pozvao?
KAPIČIĆ:
Zato što sam radio u UDB-i i zato što je u mene imao povjerenja. “Druže Tito, ako ste me pozvali da vam dam savjet, najprije moram da kažem da sam spreman da za vas poginem kada god to od mene budete tražili” – rekao sam uzbuđeno. “Ali, mislim da treba da razmislite o nekim stvarima. Znate da je Aleksandar Ranković Srbin koga srpski komunisti veoma cijene i poštuju. Ne znam kako će to Beograd da primi. Drugo, siguran sam da nikada nije postojao Srbin koji vas je cijenio, volio i poštovao kao naš drug Marko. I treće, u inostranstvu će, bojim se, biti postavljeno pitanje – zašto se ponovo cijepa jugoslovensko rukovodstvo?”

*Kako je Tito na to reagovao?
KAPIČIĆ:
Slušao je. Rekao sam i da mislim kako bi trebalo organizovati partijski plenum na kome bi sve ove stvari bile raspravljene. “Ako Ranković na tom plenumu bude tražio vašu smjenu” - kazao sam – “onda odluku treba prepustiti plenumu, a ne vama lično. Oni će biti odgovorni za posledice. Vi ste, druže Tito, isuviše značajna ličnost da bi pred istorijom rizikovali makar jedan pogrešan potez”.
(…)

Nakon nekoliko dana, Tito me je ponovo pozvao. Sastanku održanom u bašti Titove vile, osim nas dvojice, prisustvovala je i Jovanka Broz. Razgovarali smo o ljudima u UDB-i: ko su, na koga se može osloniti i, ako je zaista krenula neka zavjera protiv Tita, ko bi sve u to mogao biti uključen... Dao sam mu kadrovsku strukturu službe. Tito se složio da određeni vodeći ljudi mogu da ostanu na svojim mjestima, ali je dodao da će neki morati da ih napuste.

*Da li se Jovanka Broz uključivala u razgovor?
KAPIČIĆ:
Nije.
(…)

*Da li je Ranković zaista prisluškivao Tita?
KAPIČIĆ:
Tito je tvrdio da jeste. Ne znam… To niko ne zna. Lično mislim da nije.

*Zašto je onda Tito tako nešto tvrdio?
KAPIČIĆ:
Nije mi rekao odakle mu takve informacije. Oslanjao se na postojanje prislušnih aparata u spavaćoj sobi, kabinetu... To je stvar koja nikada nije dokazana.
(…)

*Jeste li Rankovića nekada kasnije sreli?
KAPIČIĆ:
Ranković je odjednom nestao iz javnosti, potonuo. Sreo sam ga u beogradskom hotelu Metropol. On i supruga Slavka su sjedjeli za stolom. Pozdravili smo se, izljubili. Htio sam da mu kažem o čemu sam razgovarao sa Titom.

“Nemoj da trošiš riječi” – prekinuo me je. “Sve znam, Jova, i hvala ti do groba. Znao sam da si dobar čovjek na koga se mogu osloniti”.

Kada je 1983. umro, otišao sam u kuću porodice Ranković. Familija je govorila da neće dozvoliti da se od te sahrane pravi cirkus.

*A napravljen je... Po zvaničnom izvještaju UDB-e, 108 hiljada ljudi je prisustvovalo sahrani!
KAPIČIĆ:
Porodica je htjela da ga sahrani u Draževcu, selu odakle je Ranković poticao. Zamolio sam Slavku Ranković da sačeka, da razmisli; rekao sam joj da je njen suprug bio veliki čovjek i da Politika o Aleksandru Rankoviću ne bi tako pisala da je u tadašnjem srpskom rukovodstvu postojao negativan odnos prema njemu. Sjutradan je odlučeno da se napravi veliki pogreb, a general u penziji, Mutapović, određen je da se sa Aleksandrom Rankovićem oprosti u ime Saveza boraca. Bilo mi je žao što mene nijesu odredili.

Mystery train: Aleksandar Ranković i Jovo Kapičić
Photo: Arhiva TN

*Prisustvovali ste sahrani?
KAPIČIĆ:
Naravno. U jednom trenutku, ogromna masa okupljenih je počela da skandira mrtvom Rankoviću. Začuo se strahoviti huk: Leko, Leko, Leko... Jezivo! Bila je to demonstracija.

*Kakva?
KAPIČIĆ:
Srbi su Rankovića smatrali spasiocem. Bio je simbol.

*Čega? Srpskog nacionalizma?
KAPIČIĆ:
To se kasnije nadogradilo.

*Da li je Ranković bio nacionalista?
KAPIČIĆ:
Ranković je prije svega bio komunista. (…) Tačno je da se zalagao za centralizam, ali ne mislim da je bio nacionalista. Kasnije je proglašen nacionalistom.

*Kao istorijsku ličnost, kako ga ocjenjujete?
KAPIČIĆ:
Za naše vrijeme, za onaj sistem, Ranković je bio dragocjena ličnost. Nije bio obrazovan, nije se bavio teorijom države i društva, ali je bio komunista, antifašista, partizan, časna i poštena ličnost, prijatelj ljudi…
(…)

*Kako ste doživjeli Titovu smrt?
KAPIČIĆ:
Znalo se da je teško bolestan, ali je njegova smrt bila veliki šok, ogromna žalost... Bio je velikan... Evo, i sad mi je teško da o tome govorim... Ko sve nije došao na njegovu sahranu! Cijeli svijet! To se ne pamti! Bio sam u toj koloni.

*Tita su kasnije optuživali da je bio “srbomrzac”; i u Hrvatskoj je isti slučaj.
KAPIČIĆ:
To je najveća laž! Svi koji su učestvovali u rušenju Titove Jugoslavije su nemoralni, besprizorni ljudi.

Šetali smo jednom šumom u Karađorđevu i vrlo dobro se sjećam šta mi je Tito rekao: ”Znaš šta, Jova, moramo biti veoma zahvalni srpskom narodu za uspjeh našeg Narodnooslobodilačkog rata”. Uostalom, ako je Tito mrzio Srbe, zašto im je dao 7. jul, iako, u suštini, to nije bio datum njihovog antifašističkog ustanka?! Zbog ukupnog srpskog doprinosa, Tito je Srbima htio da oda počast, da kaže da su se prvi digli na ustanak protiv okupatora! Eto, nažalost, vidjeli ste koliko to oni danas cijene! Tito je bio veliki čovjek, slavna istorijska ličnost i jedan od svjetski priznatih antifašističkih vođa Drugog svjetskog rata. Osim nas - malih, jadnih, posvađanih i zaraćenih jugoslovenskih naroda, to Titu niko ne osporava. Napravio je veliku, pravednu državu u kojoj su svi ljudi, sve vjere i nacije bili jednaki…

*Kada se, početkom devedesetih, ta zemlja raspala…
KAPIČIĆ:
To je bio naš najveći poraz - lični, životni, istorijski… Kakav hoćete! Zahvaljujući srpskom nacionalizmu i Slobodanu Miloševiću, koji je stao na čelo te zločinačke politike, Jugoslavija, koja je zbog Tita i partizana uživala ogroman ugled u svijetu, raspala se u krvi i zločinima. Zapamtite: Srbija je jedina zemlja na planeti koja je zaslužila da je bombarduje Atlantski savez!

*Zašto?!
KAPIČIĆ:
Samo je NATO bombama mogao biti spriječen zločin biblijskih razmjera koji je ta politika namjeravala da sprovede i na Kosovu. Srbija je najodgovornija za rat u Jugoslaviji, za zločine i nasilje koje je početkom devedesetih godina potreslo Balkan i Evropu. Velika je šteta što NATO pakt nije ranije reagovao. Možda bi na taj način mnogi teški zločini mogli bili izbjegnuti.

*Koliko dugo živite u Beogradu?
KAPIČIĆ:
Od 1939, kada sam došao u Beograd na studije. Izuzmite samo period Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1945.

*Ipak, često ste vrlo oštri i kritični prema Srbiji.
KAPIČIĆ:
Ne, nikada! Oštar sam prema srpskoj nacionalističkoj politici od kraja osamdesetih na ovamo. Slobodno napišite: Crnogorac sam, borio sam se za crnogorsku državnu nezavisnost svim srcem, ali, emocionalno - nikada nijesam razdvajao Crnu Goru i Srbiju. Kao što sam se tokom Drugog svjetskog rata borio za Cetinje, Kotor ili Nikšić, na isti način sam bio spreman da poginem za slobodu Beograda ili Kragujevca. Srbi su bili moji najbolji, najbliskiji prijatelji. Aleksandar Ranković je bio jedan od njih. Sa takvim ljudima, srpskim herojima Drugog svjetskog rata, nikada nijesam imao razmirica. Kada bi ponovo došla u opasnost da bude porobljena, budite sigurni da ni moja porodica ni ja ne bismo žalili da damo život za Srbiju. Jedno je Srbija, a drugo njen nacionalsocijalistički režim! Uvijek sam bio protiv Miloševića, kao što sam uvijek bio za Srbiju.

Beograd je 27. marta 1941. poslao poruku svijetu: Bolje grob nego rob! Tu slavu su Miloševićevi ludaci htjeli da ponište. E, nemojte od mene očekivati da tako nešto podržim…  

(KRAJ)

*Knjigu "Goli otoci Jove Kapičića" u Srbiji objavljuje V.B.Z. Beograd. Od 1. marta će biti na kioscima.

star
Oceni
3.90
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV