Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (4)

Feljton: Izgubljena mjesta (4)

Zbogom, moja hibridna domovino

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Fabrika "Incel", Banja Luka
Fabrika "Incel", Banja Luka
Photo: Dražen Grujić

Publikacija „Izgubljena mjesta” je pokušaj da se književnim i fotografskim umjetničkim radovima bosanskohercegovačkih umjetnika konzerviraju oni dijelovi Bosne i Hercegovine koji su se promijenili u toku protekle dvije decenije. Tranzicija, rat, velike demografske promjene, razaranje, nebriga - sve su to posljedice koje utiču na vanjsku sliku Bosne i Hercegovine. Cijela ideja projekta koji je urađen u okviru programa Goethe-Instituta BiH „Povodom 20. godina od pada Berlinskog zida”, jeste sačuvati onu Bosnu i Hercegovinu koja nestaje. U fotografsko - proznoj publikaciji, objavljenoj u izdavačkoj kući Šahinpašić iz Sarajeva, objavljeno je 10 priča, odabranih na konkursu. Među imenima čija sjećanja na izgubljena mjesta možete čitati su Mile Stojić, Faruk Šehić, Tanja Stupar Trifunović i mnogi drugi. Knjigu su priredili Saša Gavrić i Hana Stojić. e-Novine su za ovaj feljton odabrale pet priča koje govore o svijetu kojeg više nema i na ovaj način se pridružuju pokušaju da se od zaborava sačuvaju kako lične istorije, tako i neke zajedničke uspomene koje su svi građani bivše SFRJ dijelili

Hibriditet obično označava mješovitu formu, nastalu spajanjem dva ili više odvojenih sistema. Pojam je nastao u okruženju postkolonijalizma. U međuvremenu, on na Zapadu ima prigušen sjaj pohabanosti. Tako je, naprimjer, Kien Nghi Ha 2005. napisao kritičku knjigu Hype oko hibriditeta (Hype um Hybridität). Bilo kako bilo, meni se čini da zanimljiva debata o kulturnom hibriditetu, čiji se nastanak decenijama može posmatrati u zapadnim metropolama, nije posebno produktivna za Bosnu i Hercegovinu. Zapadni megapolisi vode strašnu raspravu o karakteru i istinskom tumačenju kao i potencijalu za budućnost kulturne izmiješanosti koja tamo već postaje stvarnost.

Nasuprot tome, mi u Bosni i Hercegovini još nismo ni otpočeli razumijevati sve tragične konsekvence i ireverzibilitet koje sa sobom donosi proces nasilnog razaranja tih “miješanih zona” u nama i oko nas, započet u devedesetim.

Sedamdesetih i osamdesetih Bosna se razvila u kompleksan hibridni prostor. To se zbilo na osnovu istorijskog potencijala zemlje i modernizacije forsirane u Titovo doba. Ta modernizacija se docnije pokazala ideološki i ekonomski jednostranom – zna se da održivi razvoj donosi drugačije plodove. Uprkos tome, ova je jugoslavenska republika, koja u grbu nije imala nacionalne simbole vec fabričke dimnjake, bila pikantna mješavina. Taj prostor je bio – poput ruske lutke Matrjoške – smješten u centralnom abdomenu jednog još većeg i kompleksnijeg hibridnog prostora, u stomaku bivše Jugoslavije. Poneko ko naknadno smatra da je oštećen životom u Jugoslaviji (a da i ne spominjemo neke zapadne “eksperte”) naziva svoju bivšu zemlju “tamnicom naroda”. A upravo u toj tamnici Bosna i Hercegovina je doživjela do tada nezapamćeni procvat. Pritom je ova zemlja svoj poseban šarm crpila iz posthumnog zračenja propalih carstava: osmanskog i austrijskog. Tome treba pridodati komunističko-partizansku ideologiju sa svim njenim multietničkim herojskim mitovima, jugoslavensku diktaturu light kao i zapadne kulturne i supkulturne uticaje.

Facit: Bosna i Hercegovina u kojoj sam odrastao bila je mjesto zaštićeno ideološki jednostrano utemeljenim monopolom sile, na kojem su se razvlašćene i time privremeno benigne etnonacionalne razlike mogle susretati i međusobno prožimati. Pitanja koja mi se nameću iz današnje perspektive: da li je hibridni prostor moguće sačuvati samo po cijenu političke infantilnosti? Da li je sekularno uređenje najbitnija pretpostavka suživota više zajednica koje su snabdjevene apsolutnim zahtjevima njihovih religija? Pretpostavljam, no ne mogu biti siguran.

Bosanskohercegovački prostor svakodnevnog mirnog kulturnog “dogovaranja” bio je fragmentarno prisutan i u provinciji, no ipak je bio dominantan u kulturnom životu glavnog grada Sarajeva. Svakako se može tvrditi da je Sarajevo u cjelini bilo gusta mreža hibriditeta. To što se svjesno nije dalo uplesti u tu mrežu, nije ostalo samo van Sarajeva, to se formiralo – sada to znamo – u Antisarajevo, u otrov krvi i tla. Ta antihibridna, antikulturna supstanca, koja je drijemala u zabačenim oblastima naših isprepletenih identiteta, zapalila se u krizi sistema, dobivši jedinstvenu šansu za ekspanziju prilikom raspada Jugoslavije. Ideološka metastaza – etnicki nacionalizam, bolje rečeno etnofundamentalizam – tvorio je masovno prihvaćenu duhovnu osnovu za surovi ritual razaranja.

Posebno svirepo djeluje činjenica da su u Bosni žrtve i zločinci – bez izuzetka – govorili istim jezikom, u školi su učili po istim programima, često su imali isti masovni muzički ukus, da bi na kraju ukupnu miroljubivu zajedničku prošlost zamijenili za budućnost punu mržnje. Kako bješe moguće da ljudi koji potiču iz hibridnog prostora sistematski unište upravo taj prostor u skoro pa beskonačnom nizu uzajamnih brutalnosti? Bosanski uništioci Bosne nisu ubijali samo Drugog već su razarali i Drugo u sebi – osakatili su istovremeno sebe same. Nisu protjerivali samo komšiju druge vjere, oni su učestvovali u nekoj vrsti satanistickog egzorcizma, protjerali su višak drugačijeg iz vlastite predstave o moralu, oni su ubili ideju susjedstva.

Kakvu su nam zemlju ostavili?

Nakon što su ubijanje i protjerivanje prestali, zgrade su obnovljene. Ljudi su se, međutim, samo sporadično vratili u stari zavičaj. Pokidana hibridna mreža u kojoj se sve bosansko, u svoj svojoj raznolikosti, odigravalo, postala je neupotrebljiva. Sada je ona tek dio naše haotične, jednostrane i melanholične kulture pamcenja. Ko smo to mi – s one strane etnonacionalističkih zajednica? Mi smo nova, nevidljiva manjina, hibridne duše što govore u prostorima osakaćene zemlje, u prostorima koji su nam postali strani.

Sada smo – kao nasljednici zločinačkog rata – osuđeni na pripadnost zajednicama porijekla. Naše “oslobođenje”, naš raj je odsustvo Drugog. Bez obzira da li smo svojevoljno ili pod prisilom, fizički ili tek mentalno skliznuli u tu orgiju nasilja 1992-1995., svi smo mi u BiH, trinaest godina kasnije, izloženi generalnoj sumnji da nismo u stanju bitno obnoviti naš hibridni identitet. Svugdje u svijetu je svako od nas u tuđem oku više od toga što jeste u nepovjerljivom oku svog sugrađanina. Jedni za druge smo samo individuumi sa zadrškom. Naše dostojanstvo je kolektivno zaštićeno, a naš ugled raste samo ako dovoljno glasno i dovoljno često objavljujemo izjave lojalnosti našoj kvazireligioznoj zajednici porijekla. Ako to ne činimo – odlučili smo se za dvostruku tuđost. Prema nama, skeptičnim individualcima, naša je zajednica porijekla podozriva, jer mi je ne potvrđujemo apsolutno. Ona od nas želi čuti kur’anske mudrosti ili biblijske izreke, a mi u kupatilu zviždućemo možda neku eskimsku pjesmicu. I tu počinje ta strašna razlika između Ja i Mi. Malo nas je na vrijeme spoznalo da nijedan pristojan čovjek ne može opravdavati zločin u ime navodne odbrane zajednice porijekla. Upravo ta se spoznaja računa kao veleizdaja. Monstruoznost zajednice, to što proždire duše, sastoji se iz njenog očekivanja da svaki pojedinac svoj identitet shvati kao apsolutnu pripadnost ili kao nepromjenljivu suštinu. Odatle do reinterpretacije u metafizičku licencu za ubijanje i umiranje samo je mali korak. U suprotnom, pojedinac ostaje stran tako konstruisanoj agresivnoj zajednici. Stran ostaje pojedinac i pripadnicima drugih apsolutnih zajednica, koje se bore za dominaciju u istom hibridnom prostoru. U sistemu više zahtjeva za apsolutnim važenjem koji se međusobno parališu – a Bosna je u međuvremenu takav sistem – jedva da ima mjesta za odgovore tipa “i-i”. “Ili-ili” su jedine dozvoljene premise za svrstavanje svakog pojedinca. Stoga je pojedinac koji propituje polaganje prava na apsolutno važenje uvijek na ničijoj zemlji između svoje zajednice porijekla kojoj više ne vjeruje apsolutno i drugih zajednica porijekla koje mu apsolutno ne vjeruju.

U zemljama poput Bosne skoro da se ne može pobjeći od logike porijekla.Ako to čovjek ipak pokuša, on bira marginalnost, višestruku tuđost umjesto višestruke, kompleksne pripadnosti. A samo je u toj višestrukoj tuđosti moguće nekrivotvoreno sjećanje na nekadašnju lakoću s kojom su se igrale igre identiteta u intaktnim hibridnim prostorima. Pamtim jedno Ja koje je bilo mnogo toga: malo jugoslavensko, malo crnogorsko-srpsko, pa malo i muslimansko, malo srpskohrvatsko, malo poluhrišćansko, pomalo komunističko, anarhističko ili militantno pacifističko. Sve to zajedno je u zbiru dalo ležerni bosanski identitet. No, to je prošlost.

U bosanskoj svakodnevnici je hibriditet – nekada identitet ove zemlje – postao anomalija. Mi, umorni vjernici hibridnosti, svjedočimo o propasti jednog nevidljivog prostora u kojem je svako mogao biti baš to do čega mu je trenutno stalo. Vidio sam mnoge zemlje i ni u jednoj nisam našao to što sam izgubio u Bosni i Jugoslaviji: slobodu da ne budem tek tužna konačna suma mojih predaka, već i nešto Drugačije, Drugo, Treće, nešto Između, za tren ili duže – a da pritom ne izgubim sebe samog.

Tek naknadno mi je postalo jasno da je bosanski razvoj hibriditeta imao i svoje naličje, jednu kolektivnu čežnju za pripadnošću nekomplikovanoj, monokauzalnoj, velikoj Cjelini – za jednoznačnošću, za zajednicom krvi i sudbine. Radikalna politizacija labavog kulturnog identiteta – histerija identiteta, rekao bi György Konrad – istisnula je vazduh iz hibridnih međuprostora. Bosanskohercegovačka hibridna posebnost je prije rata sistematski trovana, marginalizovana, falsifikovana. Fizičko izvođenje genocida koje je uslijedilo mnogo kasnije, pripremljeno je nevidljivom smrću međuljudskih i unutarljudskih hibridnih prostora. Mi, autohtoni stanovnici tih prostora, posljednji Mohikanci hibridnih prostora, bili smo usred svoje zemlje apatridi još prije prvog pucnja.

Stoga je priča koju sam ispričao, ustvari, priča o propasti naše istinske domovine – našeg hibriditeta. Sirovo nasilje i raspad hibridnog prostora na njegove etničke sastavne dijelove izazvali su – bojim se – jedan ireverzibilan proces. Ono Bitno, ono Nevidljivo je mrtvo. Ono živi još samo kao traumatično sjećanje na Lijepo u nama. Fizička restauracija urbanih prostora, naprimjer u Sarajevu ili Mostaru, ne oslobađa nas intelektualne dužnosti da promislimo smrt hibriditeta u Bosni i Hercegovini. Bosna kao “third space” ostaje naša posljednja mantra, nakon cijeg utihnuća nećemo više pjevati polifone pjesme. Svako će pjevati svoju vlastitu redukovanu identitetnu pjesmu, bez najmanjeg traga osjećanja šta pritom nedostaje. Ljudi osakaćenih identiteta predstavljaju već značajnu većinu u Bosni i Hercegovini.

Tek će gruba ekonomsko-politička globalizacija, kao i razapinjanje velikog EU-kišobrana ili suncobrana, prisiliti invalidnu zemlju da uspostavi nove hibridne niše. U etnički očišćenim prostorima će te niše rasti poput malih plikova poslije vrele, nasilne modernizacije.

* Nastavak feljtona objavljujemo u ponedeljak

star
Oceni
4.36
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV