Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Feljton: Izgubljena mjesta (2)

Život koji nikada nije počeo

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Mushi-No-Iki

Publikacija „Izgubljena mjesta” je pokušaj da se književnim i fotografskim umjetničkim radovima bosanskohercegovačkih umjetnika konzerviraju oni dijelovi Bosne i Hercegovine koji su se promijenili u toku protekle dvije decenije. Tranzicija, rat, velike demografske promjene, razaranje, nebriga - sve su to posljedice koje utiču na vanjsku sliku Bosne i Hercegovine. Cijela ideja projekta koji je urađen u okviru programa Goethe-Instituta BiH „Povodom 20. godina od pada Berlinskog zida”, jeste sačuvati onu Bosnu i Hercegovinu koja nestaje. U fotografsko - proznoj publikaciji, objavljenoj u izdavačkoj kući Šahinpašić iz Sarajeva, objavljeno je 10 priča, odabranih na konkursu. Među imenima čija sjećanja na izgubljena mjesta možete čitati su Mile Stojić, Faruk Šehić, Tanja Stupar Trifunović i mnogi drugi. Knjigu su priredili Saša Gavrić i Hana Stojić. e-Novine su za ovaj feljton odabrale pet priča koje govore o svijetu kojeg više nema i na ovaj način se pridružuju pokušaju da se od zaborava sačuvaju kako lične istorije, tako i neke zajedničke uspomene koje su svi građani bivše SFRJ dijelili

Ljudima poslije nervnog sloma moraš nježno saopštavati neke stvari. U njihovoj glavi je kao u zemlji poslije rata. Oni još dugo u sebi broje mrtve. Postoji ta strašna stvar što nikad ne znaš hoće li se ponoviti to ništa, taj užas.

Rekao mi je da sada žive zajedno, njih dvoje. I da se ne gnjave. Dok sam 1998. sjedila, pila kafu i gledala u zgrade bušne kao sir od metaka i granata u Derventi, razmišljala sam kako smo taj grad i ja zauvijek nešto izgubili. I izvjesno je da to nećemo naći. Ja imam četrdest i tri godine i za mene i za grad je prekasno. Nismo prestari, samo smo preumorni.

Radim u opštini. U bezveznoj kancelariji, sa zelenim zastorima, udobnom stolicom koju su donirali stranci u jednoj od svojih darodavnih misija u BiH. Prozor mi gleda na dvorište koje je prazno i sivo. Nekad djeca tuku loptu dolje i ti udarci me smiruju jer podsjećaju na to da je neko živ. Neko u mojoj blizini. U zgradi tišine. Među ljudima koji zure u računar, piju kafe i mrmljaju po hodnicima.

Ja sam sama u kancelariji, baš kao i u stanu tri ulice dalje gdje živim. Samoća mi nije ni ugodna ni neugodna. Nemam poetične misli o sopstvenoj samoći. Ne uznemiruje me. Ne smiruje me. Ustvari, danima već imam sve manje misli. Ne gnjavimo se, rekao je. Ni mene više ništa ne gnjavi. Ne gnjavi me samoća, ljudi, ovaj mali grad, možda je tako kad umreš, nema gnjavljenja. Ne gnjave me ta djeca u dvorištu jer za njih ja i nisam živa jer ne osjećaju moje prisustvo, ali oni mene podsjećaju na život koji sam izgubila, zato im se radujem.

Ljubav u ratu je kao produbljivanje očaja. Tada nije bilo dosadno kao sad. Bili smo mladi i nadali smo se da ćemo nekad početi živjeti. Nekad je iscurilo u nikad. Živjeli smo u ratu, u žudnji da preživimo. Onda sam se selila iz jednog grada u drugi. U svakom je bilo isto. U Derventu sam se odlučila vratiti poslije nervnog sloma. Moja majka je otud. Mene ljudi i ne znaju. I drago mi je zbog toga.

I grad i ja smo nestali. On u ratu, ja u miru. I grad i ja imamo novu istoriju, novu boju kose, nove nazive ulica, nove ljude, novu odjeću, novo drveće. Preobražavamo se. U nešto neizvjesno. Ali mene više ne plaši neizvjesnost. Već godinama sam dobro. Iako to dobro ne znači baš puno toga. Ne pijem lijekove, nisam u depresiji, nemam nesanice. To je uglavnom dobro. Nekad je dobro značilo puno više. Ali najbitnije je zaboraviti nekad. Moja prijateljica mi piše da je Amsterdam tako rasterećavajući jer je tamo mogla slobodno da zaboravi sebe, sve ovo i prepusti se životu bez istorije. Razvela se. Ima sina. Na slici je u lijepoj dugoj haljini i smješka se. Nikada neću otići u Amsterdam, iako sam joj obećala.

Ne znam kad je tačno bio taj rođendan poslije kojeg su mi rođendani prestali biti važni, ni kad je ta Nova godina poslije koje me više nije bilo briga za nove, a ni za stare godine. Ni promjene godišnjih doba. Ni kiše, ni snjegove, ni sunčane dane. Kad je padala kiša nosila sam kišobran, kad je bilo sunčano nosila sam naočare za sunce, i ništa u meni se nije mijenjalo.

Danas nije bilo djece na dvorištu. Zima je. I tiho je. Jedne ovakve zime mi je poginuo brat. Donijeli su ga u kutiji za ljude. Sahranili smo ga. Padao je snijeg po krstu. Rupa od metka je bila mala, ali dovoljna da smrt kroz nju uđe u njega. I odvede ga negdje drugdje. Brat je bio drugačiji od mene. Nikad nije vjerovao životu kao ja, kao da je znao da će nas izigrati. A možda je samo bio stariji i neke stvari su mu bile jasnije. Mislim da ga nije ni prepala sopstvena smrt jer je odmalena bio takav, spreman da ode. Pomiren. Nije kao ja pričao glasno, svađao se često, ludovao zbog sitnica, imao užagrene oči od svojih blesavih snova. Bio je tih, miran, polagan. Kada hoda kroz kuću nije se čuo. Ulazio je i izlazio kroz vrata kao duh. I kao duh je bio neuhvatljiv, nestvaran, odsutan. Tu, a negdje drugdje. Voljela sam ga. On je imao taj mir koji je meni nedostajao. Ne mislim da je mrtav. Kao da se uselio u mene. Jer kako starim, sve više postajem nalik njemu. Postaje mi jasnijim. I razumijem sve ono što mi je bilo neshvatljivo u njemu. Među njegovim papirima sam pronašla pjesmu.

Photo: STOCK

Slušaj me

Postoji jedna zemlja u kojoj stalno pada kiša
nemoj misliti da nema sunčanih dana
Ali ja i tad čujem kišu
Postoji jedna zemlja u kojoj živi i mrtvi
Nisu razriješili sve račune
Pa ima dana kada živi ćute
A mrtve čuješ jasno kako pričaju
Postoji jedna zemlja u kojoj najjače vrištiš kad ćutiš
U kojoj ubijaju da bi dokazali ljubav
I smrt uopšte nije tako strašna kao u drugim zemljama

Nisam znala da je pisao. Bila je samo ta pjesma i još par rečenica. Utisci, kiša, blato, zima, dosada. Ratište o kojem nije htio pričati. Uostalom, ni o čemu nije htio puno pričati. Te njegove škrte i kratke zapise čitam često kao da svaki put u njima nalazim neki dio njega koji mi je promakao. Nekad čitam grozničavo, kao da ga spašavam. Prokleto vrijeme se uglavilo među nama. I ja zaboravljam, zaboravljam njegovo lice, oči, glas, sjećam se samo ruku s dugim bijelim prstima i zamišljam kako piše tu pjesmu i te svoje kratke zapise koji ga izbavljuju od smrti i dovode k meni.

Kada hodam grobljem malog grada gledam lica na spomenicima i razmišljam o svoj toj braći, majkama, očevima, djeci, o tim odlutalim stanovnicima koji su se sklonili ovdje i izmjestili iz vremena u kojem mi još uvijek pokušavamo živjeti.

Marko živi u Londonu. I ona. I njihov pas. Ponekad mi piše. I ja njemu. Iz navike, dosade, očaja, zato što imamo zajednička sjećanja... Kaže samo to, o njima da se ne gnjave, ne kao on i ja. Znaš, čovjek nekad treba mir. Kaže. Znam. Pišem ja njemu. Nekad smo imali puno toga zajedničkog, sad imamo samo to, oboma nam treba mir. Ponekad mislim da i sve nas što smo preživjeli rat treba podvesti pod kategoriju nestalih lica jer niko od nas se više nije pronašao u sebi: tamo gdje je mislio da će se zateći, našao bi nekog drugog, nekog trećeg sebe koji mu je bio stran. I tako su naši životi postali košmari, jer mi smo u neprekidnom traganju za nekim izgubljenim sobom na kojeg je pala granata, koji živi u kući u kojoj više ne živi jer je protjeran iz nje, koji uporno voli nekog koga nema, koji ne umije da živi u ratu, a ni u miru, koji je tuđi, uvijek tuđi...

Ta bolno izrečena odsutnost. Ta praznina. To što je Marko u Londonu, brat u grobu, majka i otac u porušenom selu. To je postalo moj život. I ova prazna soba u zgradi opštine u kojoj odjekuju koraci i u bijelo okrečen zid mi stalno pričaju o tom izgubljenom mjestu u nama u koje se ne možemo vratiti.

* Nastavak feljtona objavljujemo u ponedeljak

star
Oceni
4.39
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV