Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

"Balkan bluz"

Potraga za Radovanom (22)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

 

«Tražim Karadžića», kratko je izustila novinarka britanskog lista «Guardian» Maggie O’ Kane gledajući me preko stola u sarajevskom hotelu «Bosna». Bez uvoda, u prvoj minuti objasnila je razlog našeg susreta. Na krilu je držala moj tekst iz «Slobodne Bosne», a u ruci prevod na engleskom jeziku ispisan zabilješkama. Strane novinare koji su me opsjedali takvim zahtjevima odbijala sam ne želeći gubiti vrijeme na objašnjenja zašto je to utopistički poduhvat, za potrebe njihovog teksta sublimirati prošlost i nagađati budućnost ovih prostora. Karadžić je za njih bio ekskluzivna dobro honorarisana priča. Za mene, ključ za budućnost zemlje u kojoj sam željela živjeti.

 

Ali Maggie je bila drugačija. Na toplinu njenog namrgođenog lica upozorile su me pjegice koje su se rasule po njemu i pametni pogled svijetlih očiju. Govorila je polako da je bolje razumijem, spominjala sagovornike sa kojima se vidjela tih dana iznoseći komentare na njihove, uglavnom, prazne priče. Lucidne, oštroumne komentare. «Želim da me odvedeš do Doktora», ponovila je svoj zahtjev. «Pisala si o mjestima na kojima se skriva, oficiri međunarodnih snaga su mi potvrdili njihovu tačnost. Citirala si njegove riječi i crtice iz života. Onda moraš znati mnogo više», rekla je ozbiljnim glasom.

Ali, bilo je u njoj neke sulude smjelosti koja mi se dopala. Nisam željela da iko zna za ovu besmislenu avanturu osuđenu na propast. Ne želeći odbiti Maggie, željela sam uraditi nešto što mi se dugo vrzmalo po glavi - tumarati vrletima po kojima se krije Karadžić. Naša strategija je bila obići sva mjesta na kojima je viđen, provjeriti dojave koje su stizale obavještajnim službama i Tribunalu u Haagu. U pitanju su bile informacije koje je Maggie dobila od svojih izvora u britanskom obavještajnom aparatu kao i moja saznanja koja sam imala zahvaliti prijatelju što je za haško Tužilaštvo mjesecima iscrtavao maršrute Doktorovog kretanja, fotografisao lokacije i kontaktirao članove njegovog obezbjeđenja.

Krenule smo prije svitanja jednog hladnog februarskog jutra 2001. godine. Prsti su se lijepili za metalnu karoseriju iznajmljenog automobila kojim smo krenule ka Foči. Osim vrelog daha koji se pretvarao u paru, sve oko nas je bilo smrznuto, sablasno utihlo i izgubljeno u sivilu nerođenog jutra. Snijeg je zasipao pretvarajući obrise nepoznatog krajolika u beskonačno bjelilo. Negdje, u tom blještavilu od kojeg su oči boljele a tijelo drhtalo,

Maggie mi spomenu da je trudna. Četvrti mjesec, dugo čekana beba. «Još jedna briga više», pomislih. «Po ovakvoj mećavi, tumaram sa trudnicom za koju se iz aviona vidi da je strankinja. I to po vrletima gdje nas motri ko zna koliko budnih očiju - špijuna ili Doktorovih jataka». Prezrivi pogledi i ledena šutnja dočekali su nas u selu Čelebići, utisnutom na kraju planinskog puta iznad Foče. «Zašto bi Karadžić dolazio ovdje?», uzvraća seoski učitelj, a odgovor je bio vidljiv.

Samo dvadesetak metara od mjesta na kojem smo razgovarali stajala je rampa. Iza rampe, divlji planinski krajolik Crne Gore. Bilo je dovoljno da onaj koga smo tražile stane iza rampe i bio bi potpuno siguran. Da Maggie i ja nismo tumarale kao guske u magli, pokazalo se u martu naredne godine kada je Karadžić lociran upravo u Čelebićima. Nagrada od pet miliona američkih dolara bila je dovoljno primamljiva da se u obruču oko njega prelomi jedna karika. Vojnici međunarodnih snaga vazdušnim desantom pali su sa neba u selo i jedini put u dvanaest godina, koliko traje potraga za Doktorom, doživjeli vatreni susret sa njim i pratnjom. Ranjenih je bilo na obje strane, ali je Radovan spas našao «iza rampe».

I tada sam posjetila Čelebiće. Dočekali su me isti prezrivi pogledi i ledena šutnja. Samo su Čelebići bili drugačiji. Okupani proljetnim suncem, zelenih voćnjaka i šarenih livada, mirisni i opojni. U Foči nas je šef policije Zoran Mandić uvjeravao da Karadžića niko nije vidio u ovom kraju. Prevodila sam, usput objašnjavajući Maggie šupljine u njegovom iskazu. Pomilovao ju je pogledom, mene drugim pokosio, rekavši: «Ne prevodiš ono što sam rekao»!

Nekoliko kilometara dalje, u bazi SFOR-a, njemački poručnik Andreas Kerl, čiji se mandat u Bosni bližio kraju, bio je rezigniran. «Nikoga nije briga gdje se nalazi Karadžić. Niko ga i ne traži», govorio je razočaran mirovnom misijom prema ratnim zločincima. «Nemamo ni potjernicu za njim da vidimo kako izgleda ako ga sretnemo». Karadžić nije imao razloga za strepnju. Svega je 300 vojnika međunarodnih snaga bilo na širem prostoru Foče, Rudog i Višegrada, gdje se najčešće kretao.

A zimi, kada bi snijeg okovao sve, bio je potpuno bezbjedan. Priroda ga je štitila. Svaki pokret vojnika ili špijuna lako se uočavao na beskrajnoj bijeloj podlozi. “Ja sam dobro sklonjen, da često ni sam ne znam gdje sam», prolazile su mi kroz glavu njegove riječi koje je tih dana uputio prijatelju.

Karadžić se počeo skrivati tek 1998. godine, tri godine nakon što je Haški tribunal protiv njega podigao optužnicu za genocid i ratne zločine. Do tada je živio u porodičnoj kući na Palama i redovito dolazio u svoju kancelariju koja se nalazila u preduzeću «Famos» gdje su njegovi pratioci ispod radničkih kombinezona skrivali identitet i oružje. Kada smo ostvarili prvi kontakt, živio je u skloništu u blizini Pala, a posjete je primao noću preko brata Luke, preko kojeg je išla i sva njegova korespondencija.

Poštar iz Nušićevih romana: Luka Karadžić
Photo: Dragan Kujundžić

Luka je i u rodnom Nikšiću raznosio pisma, bio je poštar sve dok bratovim ulaskom u politiku i on nije ušao u svijet privatnog biznisa. Okrugle ćelave glave i vrcavih očiju, bio je potpuna suprotnost Radovanu. Sa rumenim obrazima i velikim brkovima ovaj šarmer i ženskaroš više je sličio liku iz Nušićevih komedija nego svome raščupanom bratu. Jedne je noći, zahvaljujući njemu, uz nekoliko povjerljivih pisama i jedno moje završilo u Radovanovim rukama.

Pisma koja je pisao bila su puna samopouzdanja. Najčešće je dijelio upute kako da se njegovi najbliži odnose prema Haškom tribunalu. «Treba im otvoreno govoriti da je za njih jedino rešenje da obnove prethodni postupak, ovde sa nama i da ukinu optužnicu protiv mene. Ja sam slične poruke poslao u Ameriku. Ako bih dospeo u Haag, to bi bila velika pozornica. Ako bih se branio, oni bi loše prošli, jer bi isplivalo mnogo stvari koje su protiv njih. Ako bi mi se sudilo u Republici Srpskoj, to bi bila mala pozornica, ali još uvek za njih neprijatna. Ako optužnica ostane na snazi, onda će oni stalno biti pod pritiskom da me love, a to neće ići lako i biće bruka za njih. Najjeftinije im je da kažu da, iako sam po njihovom mišljenju svakakav i nikakav, da ipak imam dokumente koji me ekskulpiraju i da ukinu optužnicu. Probajte, stalno im ponavljajte tu varijantu”, zahtijevao je Karadžić poslavši ovo pismo bliskom saradniku u februaru 1998. godine. Na dnu stranice stajalo je samo «Vaš R.», ali bilo je dovoljno da se tretira kao obavezujuća naredba.

U pismu koje je poslao dva mjeseca kasnije iznosi svoja saznanja: «Iz dva nezavisna izvora sam čuo da se sprema povlačenje optužnice, ali je naša izdaja verovatno otežala tu varijantu, kao i onu o definitivnoj podeli Bosne koja je bila spremna za 30. juni ove godine. Ali, to će jednom biti. Oko mene im se žuri, pa ne mogu da protumačim zašto», pita se nastavljajući: «Da li su u pitanju poslednji pokušaji da me dobiju džaba, bez žrtava?». Ovoga puta poruka Haagu je bila da se nikada neće predati, ni ubiti, niti ikada prihvatiti Sud.

Konstatacije koje navodi zvuče suludo. «Imam veoma povoljne vesti u pogledu podele BiH. Kejto (CATO) institut, pravna naučna institucija republikanaca iz SAD-a, objavila je studiju o neminovnoj podeli BiH na tri države. Ta stvar bi već bila na stolu da nije bilo naših izdajnika. No, ponovo će biti čim se završi posao na Kosovu...”.

Nova podjela Bosne nije bila samo odraz njegovih želja. Uporište je našao u određenim međunarodnim krugovima gdje ga je tih godina zastupao zemljak, Crnogorac Dragan Hajduković, doktor fizike koji je radio na nuklearnom akceleratoru u Ženevi. Povjerio mu je kontakte i sa tadašnjom glavnom tužiteljicom u Haagu Louise Arbour kako bi izdejstvovao povlačenju optužnice.

Sreli smo se u hotelu «Bistrica» na Jahorini. Finim manirima ovaj uglađeni gospodin rušio je stereotip o Crnogorcima. «Znate, ja sam osmislio projekat ekološke države u Crnoj Gori i nagovorio Milu Đukanovića da ga politički promoviše», objašnjava mi ističući da ga sa Milom veže iskreno prijateljstvo, baš kao i sa Radovanom. Uvjeravao me je da je te 1998. godine u više navrata pregovarao sa “muslimanskom i hrvatskom stranom” oko nove podjele Bosne. Nisam mu vjerovala. Vjerovala sam u prihvaćenost dejtonskih mapa. Kasnije su drugi potvrdili da je on bio u pravu, a ne ja.

Zbunjeni ratni gospodar Trebinja: Božidar Vučurević
Photo: index.hr

Proklamovali su se javni sporazumi, a poštovali tajni. «Karadžić je dobio čvrste garancije da nikada neće završiti u Haagu», ispričao mi je ratni gospodar Trebinja Božidar Vučurević koji je sa Karadžićem kontaktirao i nakon njegovog povlačenja u ilegalu. »Bila je to sjednica Izborne komisije, pravile su se predizborne liste. Dejtonski sporazum je već bio potpisan. Mi smo se ljutili što Karadžić kasni kada nam neko donese vijest da je tu američki izaslanik Richard Holbrooke i da razgovaraju», prisjeća se Vučurević.

«Kada je nakon dužeg vremena Karadžić došao, bio je vidno umoran. Izvinio se i saopštio nam da se ne može kandidovati za predsjednika kao što ni Ratko Mladić više ne može biti komandant Vojske. Negodovali smo, ali je on objasnio da je to američki zahtjev». Karadžić je potišteno objasnio prisutnima kako mu je obećano da nikada neće biti izveden pred sud. «Biće tražen, ali ne i nađen, rečeno mu je. A pošto sila Boga ne moli, potpisao je dokument zatraživši da razmislimo o drugom predsjedniku».

Svjedok američke tajne diplomatije bio je i tadašnji premijer Republike Srpske Gojko Kličković: «Sporazum su ranije dogovorili Holbrooke i Karadžić, ali je visoki predstavnik u BiH Carl Bildt forsirao da se zvanično potpiše dokument o Karadžićevom povlačenju sa svih funkcija, te obećanju da se neće pojavljivati u medijima i učestvovati u političkom životu RS. Zauzvrat, obećano je da ga međunarodna zajednica neće proganjati», sjećao se Kličković dobro tih junskih dana 1996. godine. 

Nakon dva dana usaglašavanja, sporazum je potpisan na Palama i odnesen u Beograd. «I ja sam ga potpisao jer mi je rečeno da kao premijer moram biti garant da će biti ispoštovan. Potpisali su i Šainović i Milošević, a Karadžić je na pozadini naveo da prihvata navedeno i da se žrtvuje za opstanak Republike Srpske».

* Slijedeći nastavak feljtona objavljujemo u petak, 22. januara

star
Oceni
4.23
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi