Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (47)

"Balkan bluz"

Mladićev dan (20)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Krmeći general ubica: Ratko Mladić
Krmeći general ubica: Ratko Mladić
Photo: Dragan Kujundžić

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Srpske snage su zauzele Srebrenicu 11. jula 1995. godine, dan uoči Petrovdana. U Skelanima, malom mjestu uz Drinu, Petrovdan je crkvena slava. Okupili su se brojni gosti. Poslije službe u crkvi i zajedničkog ručka u motelu pored Drine, gostima je ponuđeno da posjete “upravo oslobođenu srpsku Srebrenicu”. Oni koji su prihvatili poziv zatekli su u Srebrenici euforičnu vojsku, izbezumljene civile i mrtva tijela razbacana po ulicima. Domaćini su im ponudili da broje mrtve Muslimane.

Komandant Drinskog korpusa general Radislav Krstić je tokom procesa u Haagu rekao da su naređenje za smaknuća zarobljenih muškaraca dali komandant vojske general Ratko Mladić, načelnik bezbjednosti Generalštaba pukovnik Ljubomir Beara i načelnik bezbjednosti Drinskog korpusa pukovnik Vujadin Popović. “Mladić je rukovodio ukrcavanjem ljudi na vozila, a starješine i vojnici iz njegovog obezbjeđenja i bataljona vojne policije 65. zaštitnog motorizovanog puka su izvlačili muškarce iz autobusa nakon čega je vršena bezbjedonosna obrada tih ljudi od strane načelnika uprave bezbjednosti i starješina iz službe bezbjednosti”.

Neposredni izvršioci masovnih smaknuća, po Krstićevom svjedočenju, bili su pripadnici bataljona vojne policije 65. zaštitnog motorizovanog puka kojim je rukovodio major Zoran Malinić i vojnici 10. diverzantskog odreda čiji je komandir bio poručnik Milorad Pelemiš. Obje jedinice su pripadale Glavnom štabu VRS i u ratu bile zadužene za bezbjednost generala Mladića.

Prva saznanja o 10. diverzantskom odredu prikupljena su od bivšeg pripadnika ove jedinice Dražena Erdemovića koji je svjedočio u Hagu da su vojnici iz njegovog odreda 16. jula na farmi Pilica kod Srebrenice pogubili više od hiljadu Bošnjaka. Deseti diverzantski odred je bio mješovitog nacionalnog sastava i kao takav namijenjen za najzahtjevnije borbene zadatke. Bili su plaćeni bolje od ostalih vojnika srpske vojske. Mladić je smatrao da su vojnici iz miješanih brakova, kakvi su bili u ovom odredu, imali potrebu da dokažu svoju lojalnost pa su bili poslušniji u izvršavanju naređenja. “Naređenja smo primali direktno od Mladića preko njegovog ađutanta majora Dragomira Pećanca. Kada bi nam davao zadatke, Mladić nas je zvao kod sebe u Crnu Rijeku, ali nas nije mogao dugo trpiti jer smo se raskalašno ponašali, a kod njega je bila željezna disciplina, kao da si u JNA”», kaže bivši Erdemovićev saborac koji je svoju ispovjest uslovio sakrivanjem identiteta.

Potvrđuje da je naredba za smaknuća u Srebrenici došla iz Generalštaba. “Major Pećanac je rekao mojima u odredu da će za svakog ubijenog zarobljenika platiti 4 marke, a za zakucavanje (pucanj u potiljak) 5 maraka i po kilogram zlata po završetku posla... Međutim, prevareni su, nikada im nije isplatio novac i zlato. Nešto zlata su sami oteli od zarobljenika”. “Odakle meni te pare”, odgovara Pećanac na upit o tome dodajući da je Milošević tada zatvorio sve finansijske tokove Republici Srpskoj. Nonšalantno dodaje da ne brine zbog onoga što pričaju o njemu jer se osjeća sigurno u Srbiji.

Pripadnici 10. diverzantskog odreda su do 1998. godine obezbjeđivali Mladića za mjesečnu platu od 300 maraka, a kasnije su preživljavali boreći se kao plaćenici po svjetskim ratištima od Zaira do Iraka. Kada su rijetki preživjeli Srebreničani iznijeli u javnost prve informacije o masovnim egzekucijama oko Srebrenice svjedočeći da su na licu mjesta vidjeli i komandanta VRS generala Mladića, međunarodna zajednica više nije mogla okretati glavu od njegovih zločina. Iz krugova evropskih pregovarača bosanskim Srbima je poslata jasna poruka: “Nađite sebi novog generala, ovoga više nećemo da vidimo”.

Ponos SPC:Teoretičar i praktičar u senci Patrijarha
Photo: Stock

Karadžić i Milošević su požurili da se distanciraju od njega. Sukob Mladića i Karadžića sa manjim ili većim intenzitetom bio je prisutan tokom svih ratnih godina. “Mladić je mislio da je heroj, nikoga nije slušao, išao je megafonom po ratištu i pitao ko je za njega, a ko za Karadžića. Na skupštini u Sanskom Mostu u proljeće 1995. trebalo je doći do vojnog udara, sve je bilo pripremljeno i mi smo to znali, ali je Mladić u zadnjem momentu povukao ručnu kočnicu”, tvrdi nekadašnji šef Karadžićeve obavještajne službe “Tajfun” Branko Ratić.

“Mladić nije znao da li da sluša Miloševića, svoga kuma generala Momčila Perišića ili svog vrhovnog komandanta”. Odustavši od vojnog udara Mladić je priuštio sebi zadovoljstvo da udari Karadžića što mu ovaj nikada nije oprostio.

Po nalogu predsjednika policija je budno pratila svaki korak komandanta i njegovih najbližih saradnika. “Držao sam ga na oku jer su on i grupa ljudi oko njega predstavljali stalnu pretnju da će izvršiti vojni udar. Završnica je trebala da bude 1995. godine u Banja Luci, a plan je bio da se pobije kompletno političko i policijsko rukovodstvo”, kaže Tomislav Kovač koji je u vrijeme zauzimanja Srebrenice bio zamjenik ministra policije.

Bio je to obračun Karadžića i Mladića ko će preuzeti vlast. “Situacija je bila na granici građanskog rata. U to doba pozvao me Radovan i zatražio da pošaljem dvije specijalne jedinice u Srebrenicu. Kada sam pitao zašto će tamo, kazao mi je ‘laki su zadaci, tamo je general Krstić, samo je bitno da se pojave’. Trebalo je predstaviti da su Srebrenicu osvojile zajedno oružane snage Republike Srpske jer se Karadžić plašio da će Mladić politički ojačati i izbiti kao vrhovni komandant”.

Karadžić je kasnije, perući ruke od srebreničkog masakra, tvrdio da nad Mladićem i njegovim generalima tada nije imao nikakav uticaj. Ubrzo nakon zauzimanja Srebrenice, 4. augusta 1995. godine, smijenio je Mladića formalno ga postavivši za svoga savjetnika. Uvrijeđeni general je proglasio Karadžićevu odluku neustavnom i nelegalnom. Kolegij komandanata Generalštaba je odbio, a skupštinski poslanici jednoglasno podržali smjenu komandanta. “Mladić me mora slušati jer sam ja vrhovni komandant”, govorio je Karadžić. Ali Mladićevi izaslanici generali Zdravko Tolimir i Milan Gvero su pred poslanicima pročitali pismo 18 generala i napustili sjednicu.

Karadžić je bio prinuđen povući odluku. “Zbog velikog nezadovoljstva u vojnim redovima”, objasnio je saradnicima. Ustvari, zbog posredovanja Dobrice Ćosića koji je Karadžiću napisao pismo u kojem je citirao riječi američkog predsjednika Washingtona generalu Lafajetu: “Generale, ako danas ne budemo zajedno, sutra ćemo visiti odvojeno”.

U odnosu snaga, Mladić je uz sebe imao sve generale i većinu komandanata, a činilo se i bezrezervnu podršku Beograda. Neposredno pred održavanje mirovnih pregovora u Dejtonu u američkim novinama su objavljeni izvještaji UN-a i američke obavještajne službe o likvidaciji više hiljada srebreničkih Bošnjaka čiji su ostaci u nekoliko masovnih grobnica. Izaslanik za Balkan Richard Holbrooke je 31. oktobra 1995. za TV mrežu NBC izjavio: “Znali smo (za Srebrenicu) od samog početka. Htjeli smo da ih bombardujemo iz vazduha, ali nismo mogli jer su holandski vojnici bili tamo u ulozi talaca... Od sredine augusta sreli smo se sa predsjednikom Miloševićem oko dvadeset puta i rekao bih da sam barem u petnaest susreta, uključujući i prvi, stavljao na dnevni red slučaj Srebrenice. Milošević je govorio da je bio protiv napada na Srebrenicu, da nije znao šta se događa i nije znao za zvjerstva”.

Holbrooke je odgovornim proglasio generala Mladića dok je Miloševića nazvao ključnom ličnosti za stvaranje mira u regionu. Potpisivanje Dejtonskog sporazuma Karadžić i Mladić su gledali zajedno. Na slavi kod Radovana, bio je Aranđelovdan, okupili su se rođaci i prijatelji. Mladić je donio jabuku po starom srpskom običaju. Obojica su već bila na potjernicama Haškog tribunala, optuženi za ratne zločine u BiH i genocid u Srebrenici.

Prvih postratnih godina Mladić je još uvijek živio u Han Pijesku. U novembru 1996. njegovi vojnici su uhapsili nekoliko srpskih poslanika i ministara koje je Mladić natjerao da jedu krmenadle govoreći kako su ministri lopovi koji su ga prisilili da drži svinje. “Sebe je zvao krmećim generalom rekavši da ga je tako nazvao Karadžić“, ispričao je jedan od Mladićevih zatvorenika, tadašnji ministar odbrane Milan Ninković.

Tek naredne godine preselio se u Beograd. Doživio je dva moždana udara. U Han Pijesku je boravio povremeno, tamo je i dalje držao farmu svinja i košnice sa pčelama. Njegovi najbliži saradnici i prije nego što ih je pred Tribunalom prozvao general Krstić takođe su preselili u Srbiju.

* Slijedeći nastavak feljtona objavljujemo u petak, 15. januara

star
Oceni
4.11
Povezani članci
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak