Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (3)

Feljton: Povijest zlostavljanja djece (5)

Rat kao žrtveni ritual

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: medieval2.heavengames.com

Ugledni američki psihohistoričar Lloyd deMause sažima dokaze koji pojašnjavaju zašto je zlostavljanje djece najmoćniji i najuspješniji ritual čovječanstva, zašto je ono uzrokovalo ratove i društveno nasilje, te zašto je iskorjenjivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece najvažniji društveni zadatak s kojim smo danas suočeni. Ovaj tekst za H-alter je odabrala i prevela Karmen Lončarek

Reformatori tokom devetnaestog stoljeća pokušali su unaprijediti ostatak društva u socijalizirajući način podizanja djece putem zakona zamišljenog tako da sprečava otvorena premlaćivanja i seksualna zlostavljanja djece, koja su se, naravno, još uvijek dešavala u većini obitelji oko njih. No, onima koji su pokušavali suprotstaviti se sodomiziranju i premlaćivanju dječaka u školama, suprotstavljali su se roditelji koji su govorili: "Meni to nije naškodilo". One koji su pokušali zakonski regulirati dječji rad i tako ublažiti strahovite radne uvjete i radno vrijeme, obilježavalo se etiketom komunista. A one, pak, koji su mislili bi se djecu moglo podizati s nježnošću, smatralo se nepraktičnim sanjarima.

Čak i u takvim okolnostima, smanjenje roditeljskog zavođenja i premlaćivanja tokom ometajućeg načina podizanja djece proizvelo je eksploziju socijalnih inovacija, koje su pak nacijama omogućile da izvedu demokratsku i industrijsku revoluciju modernog doba. Kako je Hanns Sachs davno istaknuo u svom tekstu "Kašnjenje ere strojeva", kad su ljudi u antici po prvi put izumili parni stroj, usudili su se koristiti ga samo za dječje igračke. Tek nakon petnaest stoljeća evolucije podizanja djece, manje ustrašeni i više individuirani odrasli konačno su mogli početi koristiti paru kako bi osigurali energiju za dobrobit čovječanstva. Kako su oganj pakleni i fizička disciplina zamijenjeni drugim metodama podizanja djece, socijalizirajuća psihoklasa bila je ta koja je izgradila moderni svijet s demokratskim inovativnim društvom i klasnom dominacijom.

Kakvu vrstu društva mogu planirati djeca odgojena po najnovijem načinu podizanja djece - onome koji sam nazvao pomažući način - gdje manjina roditelja sad pokušava pomoći svojoj djeci da u svakoj fazi života dosegnu svoje vlastite ciljeve, umjesto da ih socijaliziraju za ciljeve odraslih - to ćemo tek vidjeti. Pretpostavljam da će biti mnogo manje usmjereno na klase i imati više empatije za druge nego što ga ima moderni svijet kakvog poznajemo. Da će djeca odrasla u pomažućem načinu biti nesposobna za izazivanje ratova, to također postaje jasno kad promotrimo antiratne aktivnosti moje djece i one djece mojih prijatelja koja su bila odgajana na pomažući način. Takvi su zbog toga što je rat shvatljiv jedino kao žrtveni obred u kojem roditelji šalju svoje mlade muškarce da budu povrijeđeni i ubijeni kao predstavnici onih dijelova roditeljske psihe koji traže nezavisnost. Psihohistoričari su redovito otkrivali da su slike na koricama časopisa i političke karikature u mjesecima koji su prethodili izbijanju ratova očitovale strahove nacija da će postati "premekane" i ranjive, sa slikama opasnih žena koje prijete da će progutati i povrijediti ljude. Ove regresivne grupne fantazije konačno proizvedu toliko tjeskobe da se žrtvovanje nevinih žrtava smatra neophodnim, i pronalazi se drugi narod kojem je također potrebno žrtvovanje. Te grupne fantazije u medijima su tako redovite da sam mogao, primjerice, iz američkih medija predvidjeti rat u Perzijskom zaljevu mjesecima prije nego što je Irak napao Kuvajt, i to iz američkih medija - na osnovu porasta likovnih prikaza proždirućih majki i djece koja su nešto skrivila i trebaju kaznu.

Photo: Stock
Pravilnost s kojom se pojavljuju periodična žrtvovanja, to jest, da gotovo svaka država proizvede veliki rat prosječno svakih 25 godina kroz protekla dva tisućljeća, sugerira da su ta žrtvovanja u stvari zakonitost. Između ratova, periodična ekonomska žrtvovanja služe za ublažavanje naše krivnje zbog prevelikog prosperiteta i da nas očiste od našeg opasnog ekonomskog i socijalnog napretka. Dubinska psihologija pokazala je da napredak pojedinaca prema individuaciji i uspjehu često proizvodi regresiju - uključujući i strahove da će ih mama napustiti, kao i želje da ih majka ponovo ima u svom tijelu - zajedno sa strahovima od gubitka vlastitog jastva. U nacijama, ista stvar se javlja nakon razdoblja brzih promjena i napretka, te se protiv nje brani žrtvenim ritualom zvanim rat.

ZADATAK ZA BUDUĆNOST: Ne treba nas iznenađivati činjenica da je svo socijalno nasilje - bilo da se provodi kroz rat, revoluciju ili ekonomsko izrabljivanje - u osnovi posljedica zlostavljanja djece. Sklonost da se kroz društveno odobreno nasilje drugima ponovo nanose traume iz djetinjstva, uspijeva izbijanje konkretnih ratova objasniti i predvidjeti daleko bolje negoli uobičajene ekonomske motivacije, a mi ćemo vjerojatno i dalje prolaziti kroz naše periodične žrtvene rituale rata ako se traumatiziranje u djetinjstvu nastavi i dalje. U Journal of Psychohistory objavljen je jasan dokaz da, što je neka osoba imala traumatičnije djetinjstvo, to je vjerojatnije da će biti sklona vojnim rješenjima socijalnih problema. Tehnološki, ljudska rasa je sad sasvim u stanju zadovoljiti svoje potrebe - pod uvjetom da možemo živjeti zajedno bez nasilja. Ali ako danas ne usmjerimo naše društvene resurse prema svjesnom pomaganju evolucije podizanja djece, bit ćemo osuđeni na periodično uništenje naših resursa, kako materijalnih, tako i ljudskih. "Trauma zahtijeva ponavljanje" - toj tvrdnji Selme Fraiberg ja bih samo dodao: "ponavljanje socijalnog ponašanja". Ne možemo se zadovoljiti samo nastavljanjem beskrajnog posla popravljanja oštećene odrasle osobe, s više zatvora, više policije, psihoterapeuta i političkih pokreta. Naš zadatak mora biti stvaranje potpuno nove profesije "pomagača djeci" koji mogu doprijeti do svakog novog djeteta rođenog na planeti, i pomoći njegovim roditeljima da mu pruže ljubav i neovisnost.

Takav pokret aktivnog nuđenja pomoći roditeljima već postoji u nekoliko gradova, i njihov rad smo dokumentirali u posebnim izdanjima časopisa The Journal of Psychohistory. U broju posvećenom mijenjanju djetinjstva pokazali smo uspjeh projekata aktivnog izlaženja u susret roditeljima u nekoliko američkih saveznih država. Uspjeh centara za roditeljstvo, kao što je, primjerice, onaj pionirski u Boulderu, upravo zapanjuje. Kroz nastavu za roditelje i kućne posjete paraprofesionalaca mjerljivo se smanjilo zlostavljanje djece, kao što je dokumentirano u detaljnim studijama praćenja, a također i vidljivo po smanjenom broju policijskih intervencija i bolničkih prijema. Sve ovo postignuto je uz vrlo male novčane izdatke, budući da ti centri za pomoć roditeljima posluju uglavnom na osnovu volonterskog rada, dok istovremeno imaju potencijal da godišnje spase milijarde dolara na troškovima posljedica društvenog nasilja, policije, zatvora i drugih posljedica rasprostranjenog zlostavljanja djece danas.

Photo: Stock
Takav pokret podrške roditeljima nalikovao bi pokretu za univerzalno obrazovanje od prije jednog stoljeća. Tada su ljudi prigovarali univerzalnom obrazovanju riječima: "Pa, možda je besplatno obrazovanje za svu djecu korisno - ali to će zahtijevati zapošljavanje miliona učitelja. Kako da si to priuštimo?" I mi moramo također priznati da ćemo na kraju trebati milijune pomagača roditeljima da ih poučavaju kako odgajati svoju djecu da postanu nenasilni odrasli. Ali učenje roditeljstva samo je nedovršena polovica - i to ona važnija polovica - pokreta za slobodno obrazovanje iz prošlosti, kojemu je cilj bio osnaživanje djece kako bi ona ostvarila svoje urođene sposobnosti za ljubav i rad.

Promjena djetinjstva je općedruštveni zadatak. I djelotvorna je. Godine 1979. Švedska je donijela zakon da je udaranje djece jednako nezakonito kao i udaranje odraslih! Zamislite tu drskost! Djeca su ljudi, baš kao i odrasli! Roditelje koji tuku svoju djecu nisu strpali u zatvor - time bi samo djeci oduzeli njihove njegovatelje. Umjesto toga, roditelje su poučavali kako da djecu odgajaju bez udaraca. Istovremeno, i učenike srednjih škola poučavalo se kako odgajati djecu bez nasilja. Danas, dvadeset godina kasnije, ti srednjoškolci imaju vlastitu djecu, i... iznenađenje! Ne tuku ih! Onima koji prigovaraju zbog visine troškova društva koje pomaže svim roditeljima možemo samo odgovoriti: možemo li si priuštiti da ne poučavamo o roditeljstvu? Kojem to važnijem zadatku možemo posvetiti naše resurse? Zar zaista želimo zauvijek imati ogromne vojske i zatvore, i emocionalno osakaćene odrasle? Mora li svaki novi naraštaj i dalje mučiti i zanemarivati svoju djecu, tako da ponavljaju nasilje i ekonomsko izrabljivanje prethodnih generacija? Zašto ne postići smislenu političku i društvenu revoluciju tako da se najprije postigne revolucija roditeljstva? Ako su rat, društveno nasilje, klasna dominacija i ekonomsko razaranje bogatstva zaista rituali osvete za traume iz djetinjstva, kako drukčije ukloniti izvor tih rituala? Kako drukčije stati na kraj zlostavljanju i zanemarivanju djece? Kako drukčije povećati stvarno blagostanje nacija, naše sljedeće generacije? Kako drukčije postići svijet ljubavi i smijeha za koje smo zaista sposobni?

Čini se da je pred nama velik posao.

(Kraj feljtona)

*Tekst je preuzet sa prijateljskog portala H-alter

Lloyd deMause održao je ovaj govor na Nacionalnoj konferenciji o roditeljstvu u Boulderu, Kolorado, 25. rujna 1997. Tekst je objavljen u časopisu The Journal of Psychohistory, 25 (3) Winter 1998. Za H-alter ga je prevela i pripremila Karmen Lončarek.

star
Oceni
4.38
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi