Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (77)

"Balkan bluz"

Septembar 1993: Bošnjački sabor (18)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Vrijeme odluke: Bošnjački sabor
Vrijeme odluke: Bošnjački sabor
Photo: Stock

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Na Bošnjačkom saboru, 27. i 28. septembra, trebalo se govoriti o budućnosti BiH i o Owen-Stoltenbergovom mirovnom planu za Bosnu. Bilo je, zapravo, planirano da se izvrši proglašenje bošnjačkog parlamenta i konačno obznani pristanak za stvaranje bošnjačke (muslimanske) države. Predviđeno je da njene granice budu na linijama koje drži vojska, s tim da su sporna ostala pitanja Srebrenice i Žepe.

David Owen piše: “Izetbegović se brinuo da jači i glasniji elementi u njegovom javnom mnijenju nisu spremni da se suoče sa nesretnom činjenicom da se dioba već odvila na terenu, i da su oni protiv etničke podjele. Međutim, on osobno, prihvatao je realnost da se lice Bosne promijenilo.”

Prije Bošnjačkog sabora na teren se šalju stranački kadrovici u funkciji ideološko-političkih koordinatora koji trebaju “jače i glasnije elemente u javnom mnijenju”, kako je definirao Owen, ubijediti kako je vrijeme da i Muslimani imaju svoju državu. Musadik Borogovac u to vrijeme radi u press-centru TWRA u Zagrebu. U TWRA u funkciji ideološko-političkog koordinatora, dolazi predstavnik SDA koji organizira mini-seminare na kojima izlaže tri ključne teze: prvu - vjera, nacija, narodu su jedno isto, drugu - Bosne nikada nije bilo, i treću - BiH ne može postojati ukoliko je ne žele Srbi i Hrvati.

“Kroz te teze se pokušala objasniti potreba teritorijaliziranja Muslimana u BiH. Znači, tri naroda u BiH su tri nacije kojima trebaju tri države”, kaže Borogovac koji je Izetbegoviću napisao protestno pismo od 30 strana, jer je u ovim riječima prepoznao Izetbegovićeve misli.

Predsjednikov vojni savjetnik Fikret Muslimović prije Sabora najvišem državnom vrhu prezentira procjenu srbijanskih i hrvatskih oružanih snaga, odnosno snaga agresora - kako se govorilo, o položaju i snagama ARBiH. „Nesumnjivo, radi se o čovjeku koji je imao sposobnosti za oblasti kojima se bavio, ali i osobi upitnih moralnih kvaliteta“, kaže Rusmir Mahmutćehajić, koji je prisustvovao Muslimovićevoj prezentaciji stanja na ratištima.

„Naime, suština njegovog izlaganja je bila da se rat pod hitno treba zaustaviti i da ARBiH u daljim sudarima sa srbijanskim i hrvatskim snagama nema šansi.“ Poruka je bila jasna: vojnom terminologijom trebalo je potcrtati odluku bošnjačkog političkog vodstva da se ide na podjelu zemlje.

„Ovaj čovjek laže i nemojte mu vjerovati“, ljutito je reagirao Mahmutćehajić usred Muslimovićeve prezentacije. „On laže, zato što je prije 15 dana govorio sasvim suprotno. Bez obzira da li je lagao tada ili nas i vas laže sada, u jednoj od tih situacija je lagao, znači da je najobičniji lažov.“

Mahmutćehajić je znao pozadinu Muslimovićeve „vojne analize“. Njegov dugogodišnji poznanik, a u nekim fazama i prijatelj, Alija Izetbegović je mjesecima već pokušao Mahmutćehajića pridobiti za ideju stvaranja muslimanske države. Neke od argumenata koje je navodio Izetbegović, ponavljao je i Muslimović. „Izetbegoviću je bilo jako stalo da me pridobije za ideju stvaranja muslimanske države“, sjeća se Mahmutćehajić. „Satima smo razgovarali. Nije imao nikakvog razumijevanja, niti argumenata koje je mogao staviti na sto u bilo kojoj raspravi, pa ih braniti, kada je obrazlagao potrebu stvaranja takve države. Zbog toga se sve više to zalaganje pretvaralo u pseudomesijanstvo, pridobijanje slabih, uz njihovu bezuvjetnu podršku, jer on nikada nije mogao iznijeti razloge kojima bi pravdao taj svoj zahtjev.“

Argumenti protiv takve ideje, smatrao je Mahmutćehajić, između ostalog su i to da stvaranjem nove države bosanski povijesni identitet zapada u stanje destrukcije i stvaranja potpuno novog identiteta. „Taj novi identitet više nije identitet bosanskih Muslimana. Sva vrsta prekida djeluje na kolektivnu svijest poput šoka iz kojeg je pitanje da li će organizam preživjeti.“

Izetbegović je vidio da Mahmutćehajića ne može pridobiti za svoju nakanu, a Mahmutćehajić je vidio da je suvišno Izetbegovića ubjeđivati u suprotno. „On je meni rekao da ostaje pri svome stavu i da je spreman ukloniti sve ljude koji su mu smetnja na tome putu“, kaže Mahmutćehajić.

Haris Silajdžić, tada ministar vanjskih poslova, pozvao je telefonom Rusmira Mahmutćehajića. Govori kako se trebaju vidjeti i razgovarati o važnoj stvari. Kasno naveče, u prostorijama „Preporoda“ Mahmutćehajića sa Silajdžićem dočekuju Enes Duraković i Alija Isaković, vodeći bošnjački intelektualci. Raspored sjedenja - Silajdžić je u sredini, Duraković i Isaković sa jedne i druge strane, a Mahmutćehajić preko puta - kao u drami pokazuje da su Mahmutćehajićevi dugogodišnji prijatelji politički prešli na Silajdžićevu stranu. Trebali su poslužiti kao potpora onome što će ministar vanjskih poslova reći.

„Moji prijatelji iz zapadne Evrope i svijeta smatraju da je podjela BiH i stvaranje tri nacionalne države najbolje i jedino moguće rješenje“, kaže Silajdžić. U nastavku dodaje da Srbima treba pustiti da nose svoj, a Hrvati svoj dio Bosne. To je, prema njegovom mišljenju, opcija koju Bošnjaci trebaju prihvatiti i legalizirati na Bošnjačkom saboru, u čemu ih podržava i Zapad.

„Ti ne znaš šta pričaš i takva priča znači da su sve naše žrtve uzaludne, pristati na to znači prihvatiti logiku Karadžića i Mladića, proglase li Bošnjaci svoju nacionalnu državu, oni se odvajaju od Bosne i potpisuju svoje samoubistvo“, ljutito replicira Mahmutćehajić. Razgovor - polemika traje do zore. Nakon pokušaja „obrađivanja“ Mahmutćehajića, Izetbegović poziva akademika Muhameda Filipovića sa istom namjerom.

„Bez tebe i mene, profesore, ovo ne ide i molim te da dođeš, a biće onako kako se ja i ti dogovorimo“, kaže Izetbegović pozivajući Filipovića na sastanak.

„Taj sastanak je održan kod Izetbegovića i na njemu su, pored Izetbegovića i mene, bili još reis Mustafa Cerić, Alija Isaković ili Enes Duraković i mislim moj tetić Edah Bećirbegović. Tada sam kazao da ne podržavam nikakvu avanturu sa našom muslimanskom ili bošnjačkom državicom i na taj način legitimiranje podjele BiH“, ispričao je akademik Filipović. On je svojim sugovornicima rekao kako predstojeći Sabor ima zadatak da riješi pitanje nacionalnog imena i identiteta; mobiliše narod za borbu protiv agresije; kao i da fomulira zadatke svih Bošnjaka u tom kontekstu. Izetbegović se složio. Filipović je napisao Rezoluciju Sabora o nacionalnom imenu Bošnjak.

Moji prijatelji iz zapadne Evrope i svijeta smatraju da je podjela BiH i stvaranje tri nacionalne države najbolje i jedino moguće rješenje: Haris Silajdžić
Photo: FoNet/Darko Popović

„Nažalost, kako se u nas muslimana često radi iza leđa, pokazalo se da oni nisu odustali od onoga što su zamislili da proglase muslimansku državu“, ispričao je Filipović, kojeg će u to uvjeriti predstojeći događaji.

Filipović smatra i da je nacionalno ime Bošnjak, kojem su se do tada žestoko protivili vjerski autoriteti i vrh SDA, prihvaćeno samo u kontekstu planiranog proglašenja nacionalne države. „Pokazalo se da je nagla izmjena stava uslijedila iz spoznaje da ne mogu osnovati muslimansku državu, jer to svijet neće odobriti, ali da bi svijet, a pogotovo Srbi i Hrvati, kojima je osnivanje takve nakaradne državice odgovaralo, odobrio stvaranje bošnjačke državice.“

U ponedjeljak, u hotelu „Holiday Inn“ pred početak Sabora novinar Šefko Hodžić prilazi Rasimu Deliću koji u prvom redu sjedi između Envera Hadžihasanovića i Sulejmana Vranja. Delić nije zadovoljan Hodžićevim radio-izvještajima sa ratišta iz Hercegovine, govoreći kako on vrši direktan prenos bitke.

“Nije to bio direktan prenos bitke. Prilog je emitiran nekoliko dana poslije bitke”, objašnjava novinar.

“Ti prenosiš bitku kao fudbalsku utakmicu, a to nije dobro”, dodaje Enver Hadžihasanović. Nezadovoljstvo načinom izvještavanja, a zapravo samom sadržinom izvještaja iz Hercegovine su iskazali Osman Brka i bezbjednjak Fikret Muslimović. Prema Muslimovićevim vojnim procjenama prilagođenim novim političkim željama, ARBiH je mogla samo gubiti.

Bilo je planirano da se na Saboru izglasa raspuštanje bosanske skupštine i proglašenje bošnjačke, usvoji Ustav, koji je već bio napisan, a Alija Izetbegović izabere za prvog i doživotnog predsjednika. „Bilo je predviđeno i objelodanjivanje postojanja bošnjačke službe bezbjednosti”, kaže tadašnji načelnik CSB-a Munir Alibabić.

Na Sabor je došao i Hakija Meholjić, predsjednik SDP-a Srebrenica. “Poziv je došao od predsjednika Izetbegovića. Mi smo na sastanku Ratnog predsjedništva općine odredili delegaciju koja će ići u Sarajevo. Odmah smo imali neku slutnju da će se tu rješavati krupne stvari, jer prvi put izlazimo iz Srebrenice i obezbjeđuje nam se prevoz sa dva helikoptera. Kako to da je nama siguran izlaz, a za sve vrijeme otkako smo postali demilitarizovana zona, nije nam mogla doći nijedna civilna, ni vojna delegacija. Bilo je predviđeno da ide i Naser Orić, ali on nije želio ići. Sa aerodroma su nas transporterima dovezli pred ‘Holiday Inn’... Tu nas je primio predsjednik Izetbegović i odmah nakon pozdrava pitao: ‘Šta vi mislite o zamjeni Srebrenice za Vogošću?’“

Jedno vrijeme vlada tišina, a onda se Meholjić javlja za riječ: „Predsjedniče, ako ste nas zvali na gotovu stvar, onda to niste trebali raditi, jer se valja vratiti pred narod...“

Izetbegović odgovara: „Znate, meni je Clinton nudio u aprilu 93. da četničke snage uđu u Srebrenicu, izvrše pokolj pet hiljada Muslimana i tada će biti vojna intervencija.“

Srebrenička delegacija je bila sastavljena od devet ljudi. Svi su zanijemili. Pošto je u istom momentu u sali najavljen početak Sabora, Izetbegović je ušao da najavi goste iz Srebrenice koji su dočekani burnim aplauzom, kao heroji.

Alija Isaković je otvorio Sabor. Govorio je spuštene glave, gledajući u papire ispred sebe. U toj gesti nije bilo trijumfalizma. Bio je lijep čovjek i izgledao je kao junak grčke tragedije, Sokrat koji treba popiti otrov. Situaciju je on sam opisao kao Sudnji dan, s tom razlikom što Bošnjaci račun polažu sebi i onima koji će ih naslijediti. Tu na Saboru su okupljeni ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem; svi jednaki, bez regionalnih i stranačkih podjela, bez surevnjivosti i suparničkih nakana; objašnjavao je i najavio da ništa neće biti onakvim kakvim bijaše. Mora se ispočetka. Čisto i jasno kao sama priroda, bez licemjerja.

“Ovaj čin u kojem stojim pred vama, imenovat ću samo odgovornim“, rekao je Isaković, „Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, već između tri zla. Ova odgovornost podrazumijeva dalekosežne posljedice i one posljedice koje mogu biti neposredne. Mi smo u ratu. Mi smo oči u oči s grubom stvarnošću i moja osobna pojava na ovom mjestu samo je rezultat te stvarnosti, a ne ličnih sklonosti, opredjeljenja ili namjera.“

Vi kopate živu državu za koju ljudi još uvijek ginu, vi ste obične izdajice i nemate pravo to činiti: Poruka Muhameda Filipovića
Photo: Stock

Nakon skiciranja gibanja na Balkanu, koja su među Bošnjacima razvila pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i dušu, Isaković je pred slušaoce podastro krajnosti koje je iznjedrila bošnjačka historija. “Tako je u praskozorje moguće bosanske autonomaške slobode iskoračio mladi Husein Gradaščević, ali i ostarjeli Ali-paša Rizvanbegović, u austrijskim okupacijskim nedoumicama pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska svjetina, razboriti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i smutljivi Hadži Lojo, tzv. mehkiši i tzv. tvrdiši, Gajret, ali i Narodna uzdanica, latinica i ćirilica, časni reis Čaušević i konzervativna ulema, senilni doglavnik Adem-aga Mešić u Zagrebu i zaneseni srboljub Mustafa Mulalić u Dražinu četničkom štabu, dalekovidi i usamljeni Husein Ćišić, građanski liberal s ustavnim prijedlogom o Bošnjacima u prvoj Saveznoj skupštini Federativne Jugoslavije i uštogljeni mostarski ekavac Avdo Humo, Mak Dizdar kao hrvatski književnik i njegov brat Hamid - kao srpski književnik na Katedri za suvremenu hrvatsku književnost u Zagrebu, i drugdje, Meša Selimović, član SANU-a, i Alija Nametak, član JAZU-a, potom Hamdija Pozderac i Alija Izetbegović, raskol SDA i MBO, koji je onemogućio veliku političku pobjedu našem narodu na prvim slobodnim izborima, Islamski centar u Zagrebu sa svojim programom i centralne islamske ustanove u Sarajevu, potom Fikret i Alija, Juka kao vid lokalne samovolje i Vrhovna komanda Armije BiH u ratu, bježanje rektora Univerziteta u stranu zemlju, i mali ljudi s periferije - veliki heroji i šehidi, novi naibu-reis i paralelna paralizatorska antireisovska struja, Vlada u Sarajevu i “Vlada spasa” u Ljubljani, bljedunjavi SDA-ovski gradonačelnici u Hercegovini, Muslimani bojovnici HVO-a i Muslimani logoraši HVO-a, autonomaške feudalne pretenzije Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini i sudbina Bosne i Hercegovine.”

Ključna pouka i poruka zato jeste: “Zaprečavanje vlastite odbrane narodu i podržavanjem svojevrsnog krstaškog rata protiv nas, Zapad je učinio zloslutan presedan. Velike sile i Savjet sigurnosti objektivno su saučesnici ovog genocida. Time ovo neće biti posljednji evropski mrak. Poslije zlodjela nad nama, poslije upečatljivih doživljaja tih zlodjela, niko na svijetu nije nevin. Nema ni jedne naše smrti koja nije s nekim podijeljena. Količina naše nevine krvi dostojna je pomjeranja ustaljenih pojmova o vremenu u kojem se ovaj svijet nalazi. Ono što se dogada u Ženevi - to je prisila. I trojna podjela Bosne i Hercegovine je komšijska i međunarodna prisila. To je, konačno, gruba realnost kojoj se moramo što prije priviknuti, mimo svoje volje i zato s manje emocija i s više razboritosti.“

Isakovićev govor je propraćen dugim aplauzom, ali njegova ključna poruka nije naišla na prijem. Mnogo ljudi, uopće, nije znalo pozadinu dešavanja. Govornici su jedan za drugim odbacivali plan. Zbog neočekivanog razvoja situacije Izetbegović poziva najviše državno vodstvo na odvojeni sastanak.

U podrum hotela „Holiday Inn“ odlaze: Izetbegović, Silajdžić, Ganić, Irfan Ljubijankić. Rusmir Mahmutćehajić se „probija“ kroz kuhinje, jer je i on pozvan na sastanak. U podrumu Silajdžić ponovo objašnjava neophodnost prihvatanja plana. Irfan Ljubijankić se slaže. „Hvala Bogu da i mi Muslimani imamo svoju državu. Meni je drago i zbog moje djece koja će moći slobodno živjeti u svojoj državi“, kaže Ljubijankić. Mahmutćehajić replicira da Bosna mora opstati, jer bez nje nema ni Bošnjaka. Ilustrovao je to primjerom načina kako su vršena pokrštavanja tokom Drugog svjetskog rata. Onima koji su pokrštavani je govoreno da im se duša ne može spasiti, ali tijelo može, a zatim su ubijani. Odvajanje Bošnjaka od Bosne je odvajanje duše od tijela, a to znači smrt.

„Situacija je“, kaže on, „odbrana Bosne ili smrt. Kakva god je perspektiva te odbrane, ona je nešto što nudi nadu, što štiti ljudsko dostojanstvo. Ako postoji dio Bosne gdje se ljudi nisu branili, a preživjeli su, nisu poklani i silovani, onda bi se moglo reći da nisam u pravu.“

Izetbegović gnjevno odgovara: “Nije Bosna nikakav kumir kome se treba klanjati”. Za vjernike je ova izjava imala posebnu težinu, jer islam ne dozvoljava klanjanje kumirima (idolima). Mahmutćehajić pita zašto se ne pozovu i ostali učesnici Sabora, predstavnici drugih stranaka, da se čuje šta oni misle, kao što su Selim Bešlagić ili Muhamed Filipović.

U tom momentu akademik Filipović ulazi sam, jer je tražeći Saliha Bureka nabasao na skup. Ušao je usred sastanka, „Uhvativši „poštene“ Muslimane in flagranti na djelu razbijanja BiH“, kako je kasnije opisao. Uspijeva uhvatiti dio Silajdžićevog izlaganja i s nogu iznervirano govori: „Vi kopate živu državu za koju ljudi još uvijek ginu, vi ste obične izdajice i nemate pravo to činiti.“

Odlazi preko vrata, zajapuren od bijesa. Mahmutćehajić mu dobacuje: „Ne idite odavde, profesore, ima nas još koji mislimo kao Vi.“ Ali, Filipović ga ne čuje. Već je na putu prema Nezavisnom radiju „99“ da preko njegovog direktora Adila Kulenovića, kako je rekao, obavijesti narod o zavjeri koja je u toku.

* Slijedeći nastavak feljtona objavljujemo u petak, 8. januara

 

star
Oceni
3.54
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV