Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (8)

"Balkan bluz"

Neretva: Oslobađanje Hercegovine (16)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Vojska bez podrške: Armija BiH
Vojska bez podrške: Armija BiH
Photo: Stock

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Rasim Delić je na mjestu komandanta ARBiH zamijenio Sefera Halilovića 8. juna 1993., prema odluci predsjednika Izetbegovića. Ono što ni Delić, ni Halilović tada nisu znali je da se, dijelom, radilo o „vanjskopolitičkoj“ odluci. Naime, Izetbegović je najprije telefonirao Stipi Mesiću, zamolivši ga da mu organizira susret sa Tuđmanom. Budući da se Tuđman nalazio u posjeti Kini, Izetbegović i Silajdžić koji je stigao s njim u Zagrebu imaju sastanak sa Mesićem i njegovim suradnicima.

Prema Mesićevom svjedočenju, Izetbegović je rekao da ima tri prijedloga za Tuđmana: “Jedan je da bosanska strana zamijeni sve zapovjednike ARBiH koje zahtijeva hrvatska strana u Bosni, pod uvjetom da hrvatska strana također zamijeni zapovjednike koji su se kompromitirali u Bosni. Drugi je prijedlog... potpisati sporazum i učiniti sve što mogu kroz preliminarne procese za konfederaciju Hrvatske i BiH. Treći je prijedlog da hrvatski general Martin Špegelj preuzme kontrolu nad Armijom BiH i pokaže kako oni nisu fundamentalisti, već da se bore za opstanak BiH i da ga poštuju kao profesionalca.“

Tuđman je tražio smjenu Halilovića. „Negdje u maju 1993. Izetbegović je počeo da mi priča kako je potrebno smijeniti Sefera Halilovića. Bilo mu je jako stalo da me pridobije za tu ideju. Pitao sam: zašto?“, sjeća se Rusmir Mahmutćehajić. „Obrazlagao je da nije dobar.“

Mahmutćehajić pita: „Imamo li boljeg?“ Izetbegović šuti. Mahmutćehajić kaže: „Pokaži mi boljeg ili ako hoćeš nekog ko je manje loš i ja ću se složiti.“ Izetbegović nakon kraće pauze kaže kako Halilović radi za KOS. „Čovjek je tu sa nama od početka, možeš li mi reći kojim je svojim djelom, činjenjem učinio nešto loše za našu stranu? Imaš li dokaz za to što pričaš“, replicira Mahmutćehajić. Izetbegović kaže kako ima papire koji to potvrđuju. Mahmutćehajić traži da mu se papiri dostave na uvid, a da će, nakon što ih prouči, dati svoj odgovor. Papiri su dostavljeni. Dva lista, na kojima, prema Mahmutćehajićevom mišljenju, nije bilo ništa spektakularno.

Narednog dana telefonira Izetbegoviću. „Alija“, kaže Mahmutćehajić, „i pod pretpostavkom da su ovi papiri autentični, ja u njima ne vidim ništa drugo osim činjenice da je Halilović imao odnos prema organima vojne bezbjednosti JNA kakav je imao i svaki drugi oficir u toj vojsci, i kakav odnos imaju oficiri prema organima bezbjednosti u svim armijama svijeta. Prema tome, ja i dalje mislim da ga ne treba mijenjati. Mi nemamo boljeg.“

U međuvremenu, Izetbegović je lobirao članove Predsjedništva kako bi ih pridobio za svoju ideju: smjene Halilovića, Jovana Divjaka i Stjepana Šibera. U novom kursu, islamiziranja vojske, Šiber i Divjak su bili ne samo kadrovski, već i nacionalni višak. Mahmutćehajić - uporan u svom stavu - u četiri tačke formulira protivljene ideji smjene armijskog vrha i pismo dostavlja u Predsjedništvo. Ono do članova Predsjedništva nikada nije došlo.

Kako je Mahmutćehajić u znak protesta odbio prisustvovati sjednici na kojoj je najavljena smjena armijskog vrha, 8. juna Izetbegović smjenjuje Halilovića, koji dobija funkciju načelnika Glavnog štaba. Šiber i Divjak su ostavljeni za kasnije. Tri dana nakon smjene na čelu ARBiH, 11. juna, u razgovoru sa Tuđmanom u Banskim dvorima, predsjednik Izetbegović referiše: „On ne može komandovati vojskom, on ne može naređivati..., on više ne može ništa“, obećavši kako Haliloviću neće dozvoliti nikakav doticaj sa jedinicama.

Ekspresno je napravljena i nova struktura GŠ, u kojoj su nadležnosti načelnika GŠ svedene na minimum. Izetbegović se rado otarasio Halilovića, smatrajući da bi kao izraziti protivnik podjele BiH on mogao uz oficire i komandante koji su ga podržavali, u trenutku kada podjela postane javna stvar, napraviti probleme. Svoju je presudu sam Halilović napisao kada je na posljednjem testu-propitivanju šta misli o razmjeni teritorija rekao: “Ne da neću, ja ne mogu sa vama.”

Upozoren da mu se u tom slučaju život ne može garantovati, odgovorio je: “Vi se predstavljate kao vjernici i onda treba da znate da jedino Allah dž.š. uzima ili daje život. Vi mi ga niste dali, Vi mi ga, dakle, ne možete ni garantovati.”

U to vrijeme Sarajevo, centar Prvog korpusa ARBiH, sa svojih deset brigada i dva samostalna bataljona je, nakon srpske ofanzive započete na Igman, postalo ranjivije nego inače. Zonu odgovornosti Prvog korpusa čine tri enklave, odnosno ratišta: sarajevsko, igmansko i goraždansko. Na igmanskom ratištu se nalaze: jedna motorizovana, jedna brdska brigada i nakon otpočinjanja ljetne srpske ofanzive nekoliko četa iz jedinica Ramiza Delalića, Mušana Topalovića i Adnana Solakovića, koje su izašle na teren da ojačaju odbranu.

Pored osnovnog komandnog mjesta u Sarajevu i Isturenog komandnog mjesta na Igmanu, u zoni odgovornosti Prvog korpusa je i komanda Operativne grupe „Goražde“ koja u svom sastavu ima četiri brigade i manji broj samostalnih jedinica. Na Prvi korpus ARBiH sa srpske strane napadaju dio snaga Sarajevsko-romanijskog, Drinskog, Bilećkog, Hercegovačkog, Istočnobosanskog i Krajiškog, odnosno snage iz pet korpusa VRS.

Zona odgovornosti Četvrtog, mostarskog korpusa ARBiH koja obuhvata Drežnicu, sjevereno, južno Neum, istočno Gacko, Nevesinje, Bileću, Trebinje i zapadno Livno i Duvno, nalazi se u okruženju. Otvoren je jedino pravac prema Jablanici, putem kojim se može ići pješice ili konjima. Nazivaju ga «Put spasa». HVO vrši pregrupisavanje u rejonu Stoca, Ljubuškog, Metkovića, gdje boravi jedna brigada Hrvatske vojske, i Čapljine, gdje se nalazi brigada HVO-a «Ludvig Pavlović» i Centar za obuku Specijalnih snaga.

U Neumu je smješten Centar za obuku diverzantsko-terorističkih snaga HVO-a. U samom rejonu Mostara tada se nalazi brigada HVO-a ojačana bojnom iz brigade «Herceg-Stjepan», koja je stigla na taj teren poslije raspada te brigade u Konjicu. „U Mostaru ruše zgradu po zgradu. Sistem je interesantan. Razruše zgradu, zapale je, u toku noći dovedu po 100 zatvorenika, pretežno pripadnika ARBiH, i sazidaju vrećama zaklone, a odatle napadaju na sljedeću zgradu, koja je na redu za rušenje.

"Takvom načinu su suprotstavljeni naši borci koji uz sebe jedva da imaju borbeni komplet, a da ne govorimo o granatama i ostalom“, izvještavao je komandant Četvrtog korpusa Arif Pašalić. Osim Mostara i Sarajeva, i Bihać je u teškoj situaciji. Uslovi za vođenje rata nikada teži. Zbog toga se krajem augusta 1993. u Zenici organizira vojno savjetovanje kome prisustvuju komandanti svih korpusa i visoki oficiri ARBiH, sa izuzetkom Atifa Dudakovića koji se ne uspijeva probiti iz blokiranog Bihaća. Safet Oručević pješke izlazi iz opkoljenog Mostara i prenosi raspoloženje nezadovoljnih Hercegovaca:

 

Dogovor je pao: Izetbegović i Tuđman
Photo: EPA

Mostarci misle da su žrtvovani. Savjetovanje, zatvoreno za javnost, otvora komandant Rasim Delić. „Naglašavam da imamo dosta pitanja, dosta toga što bi ovdje na ovom skupu trebalo da razriješimo. I rekao bih, kao ono kada biraju novog papu da se zatvore sve dok bijeli dim ne izađe, da se radi.“ Cilj je, kaže Delić, da se nađu rješenja koja će zadovoljiti dalje vođenje oružane borbe. „Jer, objektivno, rat će i dalje trajati. Neovisno od svega ovoga, pregovora, dogovora i razgovora, za nas će rat trajati sve do onog momenta dok posljednji bandit na onim područjima koje kontroliše Armija BiH, znači onaj koji je van kontrole, van sistema, postoji. Sve dotle mi moramo voditi oružanu borbu. Dok ne obezbijedimo da MUP može preuzeti javni red i mir, a pitanje je kada će to biti? Prema tome, svi razgovori, dogovori, sve su to stvari koje se tiču nas kao građana, a kao vojnike ne trebaju nas odvraćati od naših obaveza.“

 

Riječ uzima načelnik GŠ Sefer Halilović: „Đedo je postavio pitanje s kojim se mi susrećemo svaki dan. Od komande Glavnog štaba, do susreta na ulici. Ciljevi rata - misleći na podjelu zemlje. Da li za podjelu ili protiv podjele?“, kaže okrećući se Enveru Hadžihasanoviću Đedi, koji potvrdno klima glavom. „Mislim da je to suštinsko pitanje... Prema informacijama iz štampe, Predsjedništvo u punom sastavu, bez Ganića je u Ženevi donijelo odluku da se pristupi ovakvoj podjeli. Moje mišljenje je da se mi ne trebamo previše zadržavati na tom pitanju iz jednostavnog razloga što su ciljevi agresora uništenje države BiH i uništenje bošnjačkog-muslimanskog naroda. A zbog toga, oni će i kroz ove razgovore-pregovore ponuditi dio teritorije, onoliki dio teritorije koji bi, ako se pristane na to, značio poraz RBiH i značio bi sraman poraz za Armiju i za bošnjački-muslimanski narod. Po mom mišljenju, to bi bila samo prva etapa našeg konačnog uništenja». «Zbog toga je», kaže Halilović, «zadatak jačati Armiju, jačati borbenu gotovost» i dodaje: „Ako mene pitate, ja sam protiv podjele zemlje, vrlo principijelno, ja sam protiv.“

Rasim Delić predlaže da se sa političkim vodstvom održi skup na temu: dalji ciljevi vođenja rata, na šta replicira Arif Pašalić: „Ja ne bih nikakva savjetovanja održao sa Vladom... Mi imamo pravo na zahtjeve. Ja bih samo uporedio ove tri oružane komponente na teritoriji BiH. Oružana komponenta tzv. Herceg-Bosne je definitivno postavila sebi cilj rata: Herceg-Bosna kao državna zajednica. Srpski dio je to riješio i nema nikakvih problema sa vlašću. Znači i jedni i drugi. Mi imamo problema sa vlašću, jer ne znamo koja nam je vlast. Hajdemo je prvo definisati. U tome je najveći problem. A to je vezano i za cilj rata. Oni imaju definisan cilj rata, i jedni i drugi. Definisanu vezu vojne i civilne vlasti, definisane izvore snabdijevanja - sve im je definisano.“ Pašalić u nastavku kaže kako se u Hercegovini vode borbe i sa srpskim i sa hrvatskim snagama.

„Jedinice TO, odnosno ARBiH, od početka su se sukobile i sa jednim i sa drugim snagama, i vršile aktivna borbena dejstva. Iza tih snaga ARBiH nije stajala nikakva politička snaga. Štaviše, SDA je bila prohrvatski orijentisana i učinila je ogromnu štetu ARBiH». “Snage HVO-a se u zadnje vrijeme masovno dovode sa prostora Imotskog i Metkovića», referiše Pašalić, «a u jedinicama se nalazi veliki broj vojnika HV-a koje je teško definisati, jer svi pripadnici HVO-a imaju duplu domovnicu i kao Hrvati i kao bosanski državljani».

General Rifat Bilajac sažima ono što je rekao Pašalić: „Ciljeve koje smo postavili na početku ovog rata, oni su aktuelni, ali nisu realni. Ja zaista ne vidim kada ćemo mi to biti u Banjoj Luci? Ja vam govorim iz srca, otvoreno i iskreno, s obzirom na konstelaciju međunarodnih snaga, odnosa prema državi BiH, a i odnosa u državi BiH. Za mene su tri neprijatelja koji su protiv ARBiH. Prvo, u našim redovima najveći su neprijatelji u najvišim organima vlasti, u Predsjedništvu, Vladi, u ministarstvima. Tu su nam najveći neprijatelji i cijelo vrijeme rade protiv ARBiH. Sljedeći neprijatelj je, zaista, država Herceg-Bosna kao ideja. Vjerovali smo u HVO i državu Hrvatsku kao prijatelje. Sa četnicima nam je odmah bilo jasno.“

Ministar unutrašnjih poslova Bakir Alispahić koji je 8. juna na toj dužnosti zamijenio Jusufa Pušinu na savjetovanje stiže sa malim zakašnjenjem. Sjeda lijevo od Halilovića protiv kojeg je dva dana nakon preuzimanja ministarske pozicije potpisao «Rješenje» o uvođenju tajnih mjera obrade. U „Rješenju“ je navedeno kako Halilović pokušava nasilnim putem preuzeti komandu u oružanim snagama. Tekst „Rješenja“ je napisan mjesec dana prije nego što će se desiti tzv. oružana pobuna (2/3. juli 1993.) za čijeg su inicijatora predstavnici Službi vojne i državne bezbjednosti imenovali upravo Halilovića, optužujući ga za pokušaj državnog udara.

Najsrdačnije se pozdravljajući sa prisutnima na skupu, uključujući i Halilovića, Bakir Alispahić kaže: „Mi smo neki dan na području Četvrtog korpusa registrovali dolazak Šefke Omerbašića i još nekih, mislim, Mirse Srebrenikovića, našeg bivšeg pomoćnika za pravne poslove. Ja, ljudi, hoću otvoreno da govorim. Ja sam na početku rata rekao da moramo otvoreno govoriti jer ne znamo šta se kome od nas može desiti pa neka još neko zapamti. Oni su na području Četvrtog korpusa, čak su došli do Jablanice i Konjica, isticali potrebu razbijanja Armije, potrebu predavanja teritorija. Sama činjenica da su došli preko teritorija HVO-a, odnosno da ih je vozilo UN-a vozilo, dovoljno govori odakle vjetar duva. Ja sam upravo zato odmah reagovao. Spreman da dam i predsjedniku države depešu gdje sam potpisao da se uhapse. Da je ma ko bio, ja bih to potpisao.“

Pauza u radu savjetovanja je potvrdila Alispahićeve riječi. Komandant Rasim Delić dobija iz Jablanice poruku od komandanta jedinice «Zulfikar» Zulfikara Ališpage Zuke u kojoj on pita šta da radi budući da je iz Zagreba došao efendija Šefko Omerbašić, šef Kriznog štaba Muslimana Hrvatske, koji nudi 50.000 DM da Zuka obustavi borbena dejstva koja izvodi u Hercegovini.

“Rasim mi je pokazao poruku i pitao šta da mu odgovori. Rekao sam mu, napiši: Uzmi pare, lijepo ga počasti i isprati, a onda nastavi operaciju”, kaže Sefer Halilović. Zuka je informisao Delića da je Omerbašić ponudio 50.000 DM za obustavu borbenih dejstva mada general Rifat Bilajac kaže da toj brojci treba dodati još jednu nulu. Nakon toga, Bilajac je efendiju Omerbašića prozvao „zelenim kardinalom“.

Halilović je ponovo govorio, izazivajući pažnju svih prisutnih. „Mi svaki dan u našim kontaktima kažemo: logističko obezbjeđenje ili kraj. Daj pet kamiona municije pa ćemo osvojiti to i to brdo. Daj 15 kamiona municije, pa ćemo ne znam šta uraditi. Nema! Nema! Prema onome koliko ja mogu da razaberem to što imamo - imamo. Više nema. Mi se moramo konačno okrenuti i konačno shvatiti šta znači strategija oslonca na vlastite snage. Moram ovdje kazati, žao mi je što ovdje nema nekog od članova Predsjedništva da ne ispadne da im to govorim iza leđa. Država nam nije kupila, ni nabavila ni minimum oružja i municije. Ni onda kada su putevi bili potpuno otvoreni.“

Smijenjen po dogovoru: Sefer Halilović

Obraća se Sulejmanu Vranju. „U prvih 5 mjeseci, Sule, moglo se proći bez nekog velikog belaja, bez problema ikakvih. Pa se onda narednih 5 mjeseci moglo proći sa nekim potvrdama: može, ne može, ali se prolazilo. Pa je onda zablokiralo - ne može nikako. Dakle, država nam nije nabavila ni onda kada je mogla zato što se izvršila privatizacija narodne imovine, narodnih sredstava. Čista privatizacija. Nakon trinaest žrtava u Sarajevu, iz najbliže familije, ja više nemam hatara ni prema kome u ovoj državi da mu ne kažem ono što mislim. Makar me to iste sekunde glave koštalo. Mene ne zanima privatno niko, ali zanima me opstanak države i naroda.“

Bakir Alispahić sa odobravanjem potvrdno klima glavom. Praveći poređenje između uspješno izvedenih armijskih akcija u Mostaru i pada teritorije od Rudog do Igmana, Halilović nastavlja: „Dolazim do zaključka da se uspjesi četnika, na prostoru na kojem su imali uspjeha, ne temelje na njihovoj velikoj snazi i moći nego na našoj nemoći, zbunjenosti da li političkoj ili vojnoj, te našoj neorganizovanosti, izdaji i kukavičluku. Mi smo na tom prostoru pogazili sve što je bilo sveto. Cio prostor od Rudog do Goražda izgubljen je sa 4 poginula i 8 ranjenih vojnika. A cio prostor od Grepka i Rogoja do Igmana; evo Salko i Vaha su ovdje, pa molim pomozite mi; osim borbenih dejstava na Proskoku i još nekoliko mjesta, je li najveći broj poginulih i ranjenih bio u opštem haosu i bježaniji koji je nastupio i dejstvu artiljerije po tim ljudima?“

Salko Gušić, komandant Šestog korpusa, i Vahid Karavelić, komandant Prvog korpusa, potvrđuju rečeno. „Da tragedija bude još veća, ovaj će igmansko-rogojski prostor i ovaj drugi kod Istočnobosanske operativne grupe ući u anale ratne vještine gdje su četnici sa nevjerovatno malim snagama, oko 3 bataljona, podržani sa jednim divizionom artiljerije, uspjeli gotovo bez gubitaka zauzeti izuzetno veliki prostor branjen sa 3 do 4 hiljade naših boraca. Znate, meni pred takvim činjenicama staje pamet. Moram da kažem da na to pitanje nemam odgovora. Imam samo odgovor da je to izdaja, kukavičluk, malodušnost, nešto što nam je zabolo nož u leđa i devalviralo našu borbu koja je uvrijedila sve ove borce koji su se herojski borili“, kaže Halilović, koji će dva mjeseca kasnije biti uhapšen kao državni neprijatelj.

Savjetovanje je završeno usvajanjem nekoliko zaključaka. Jedan je da se hitno mora pomoći Četvrtom korpusu. U to vrijeme snage ovog korpusa broje 6.981 borca, od čega je 2.434 naoružanih. Borbena linija čini krug od 360 stepeni, prema HVO-u i prema VRS. Preko 1.200 ljudi se smjenjuju svakih 24 sata ili 48 sati na položaju, jer nema dovoljno oružja za sve, tako da oni koji dolaze u rovove preuzimaju oružje.

* Slijedeći nastavak feljtona objavljujemo u petak, 1. januara

 

star
Oceni
3.74
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV