Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (7)

Feljton: Povijest zlostavljanja djece (2)

Krv mi se zaledila u venama

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: connecttristates.com

Ugledni američki psihohistoričar Lloyd deMause sažima dokaze koji pojašnjavaju zašto je zlostavljanje djece najmoćniji i najuspješniji ritual čovječanstva, zašto je ono uzrokovalo ratove i društveno nasilje, te zašto je iskorjenjivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece najvažniji društveni zadatak s kojim smo danas suočeni. Ovaj tekst za H-alter je odabrala i prevela Karmen Lončarek

Seksualno iskorištavanje djece na Bliskom istoku rasprostranjeno je kao i na Dalekom Istoku. Povijesno gledano, svi institucionalizirani oblici pedofilije koji su uobičajeni na Dalekom istoku opširno su dokumentirani i na Bliskom Istoku, uključujući i dječji brak, dječji konkubinat, hramsku prostituciju (kako djevojčica, tako i dječaka), brak roditelja i djece (među Zoroastrijancima), brak sestre i brata (sasvim uobičajen među Egipćanima), seksualno ropstvo, ritualiziranu pederastiju, te dječju prostituciju. Ručno nadraživanje djetetova spolovila smatra se "neophodnim za rast penisa", a ima izvještaja da se starija braća i sestre ponekad i satima igraju spolovilima beba. Uzajamna masturbacija, oralni i analni odnos, navodno su također česti među djecom, a osobito među starijim dječacima koji koriste mlađu djecu kao seksualne objekte. Javna kupališta (hamami) u mnogim područjima su posebno erotizirana, a osobito su ozloglašena kao mjesto homoseksualnih činova, i muških i ženskih.

Djevojčice se incestuozno koriste čak i češće nego dječaci, budući da su žene veoma nisko cijenjene. Jedno istraživanje donijelo je podatak da se 80 posto ispitivanih bliskoistočnih žena prisjetilo kako su ih godine starija braća, rođaci, stričevi i nastavnici prisilili na felacio u dobi između treće i šeste. Djevojčice se rijetko žale zbog toga jer, ako nekoga treba kazniti, uvijek će na kraju biti kažnjena ona sama. Arapske žene znaju da su njihovi muževi pedofili i da radije imaju spolne odnose s djecom nego s njima. Njihova odmazda dolazi na sljedeći način. Kad je djevojčici oko šest godina, žene iz njene kuće je dograbe, rašire joj bedra i britvicom odsijeku klitoris, a često i male usne, i tako obično dokrajče zauvijek njezinu sposobnost da osjeća seksualni užitak.

Photo: mychildhealth.net
Jedna Egipćanka ovako se prisjeća kako joj se to dogodilo. Nakon što su je u njenom ranom djetinjstvu spolno iskorištavali muškarci u njenoj obitelji, ona kaže:
Bilo mi je šest godina te noći kad sam ležala u svom toplom i mirnom krevetu. ... Osjetila sam da se nešto pomaknulo ispod pokrivača, nešto poput ogromne ruke... druga ruka mi je prekrila usta tako da nisam mogla vrištati.

Odnijeli su me u kupaonicu... Sjećam se... škripavog metalnog zvuka koji me podsjetio na mesara kad oštri nož... Krv mi se smrznula u venama... Široko su mi razmaknuli bedra... Osjećala sam da škripavi nož ili sječivo ide ravno prema mom grlu. Iznenada, oštra metalna ivica kao da je pala između mojih bedara i tamo odsjekla komad mesa s mog tijela.

Vrištala sam od bola iako mi je čvrsta ruka zatvarala usta, jer bol nije bio samo bol, već kao žareći plamen koji je prolazio kroz cijelo moje tijelo. Nakon nekoliko trenutaka vidjela sam crvenu lokvu krvi oko svojih bokova. Nisam znala što su odrezali s mog tijela, niti sam pokušala saznati. Samo sam vrištala, i dozivala svoju majku u pomoć. Ali najgori udar bio je kad sam pogledala naokolo i vidjela da ona stoji uz mene. Da, to je bila ona, nisam mogla pogriješiti, ona glavom i bradom, upravo u sredini među tim strancima, razgovarala je s njima i osmjehivala im se.

Nedavno istraživanje među egipatskim djevojkama i ženama pokazalo je da 97 posto neobrazovanih obitelji i 66 posto obrazovanih obitelji još uvijek prakticira klitoridektomiju. Ta se praktika ne smanjuje: izvještaji UN-a procjenjuju da je više od 74 milijuna spolno osakaćenih žena, i da je "danas više spolno osakaćene ženske djece negoli u cijeloj povijesti".

Vjerujem da je klitoridektomija, kao i svi oblici spolnog sakaćenja, čin incesta. Ako je incest kada otac siluje kćer, incest je također i kad roditelji sijeku, zašivaju, spaljuju, gule ili zasijecaju spolovila svoje djece. U svim tim slučajevima, dijete se koristi za sadističko seksualno zadovoljstvo roditelja. U stvari, nakon ceremonije obrezivanja često slijede veselice na kojima se pije i koje završavaju spolnim odnosima - toliko je cirkumcizija uzbudljiva; u nekim područjima putujuće obrezivače čak prati nekoliko prostitutki, koje znaju kako seksualno uzbuđena postaju sela nakon ceremonije. Dakle, praksa seksualnog sakaćenja dječjih genitalija - jedan od najraširenijih rituala u svijetu - sama po sebi čini incest gotovo univerzalnom pojavom.

EVOLUCIJA DJETINJSTVA: Povijesno gledano, rutinsko korištenje djece kao spremnika za otrov, čime se kod odraslih sprečava osjećaj preplavljenosti svojim tjeskobama, također je univerzalno. Primjeri iz povijesti djetinjstva redovito otkrivaju da se od djece očekuje da "upijaju" loše osjećaje svojih njegovatelja. Kako se to kaže u jednoj seljačkoj zajednici u ruralnoj Grčkoj, morate imati djecu u blizini da u njih prebacite svoje loše osjećaje, pogotovo kad vam dođe "žuta minuta". Informator ovako opisuje taj proces:

"Jedan od načina da se pojavi žuta minuta jest kad se ljutite. Kada ste ljuti, u vas uđe zloduh. To zlo će vas napustiti samo ako se neka čista osoba nađe u blizini, na primjer dijete, jer će to zlo pasti na neokaljanoga."

Photo: commonsenseindependent.com
Osobito su novorođenčad savršeni spremnici za otrov, jer su tako "neokaljana". Zato je novorođenče postalo toliko krcato roditeljskih projekcija da, čak ako mu je i bilo dopušteno da živi (i do polovice djece u ranim društvima bilo je ubijeno odmah po rođenju), moralo ga se svezati - zamotavalo ga se u čvrste zavoje do dobi od godinu dana ili i kasnije - kako bi ga se spriječilo "da si otkine uši, izgrebe oči, polomi noge, ili dira spolovilo", to jest, da ga se spriječi da izvede nasilne i seksualne roditeljske projekcije.

Djeca su osobito korisna kao spremnici za otrov kad odrasli osjećaju tjeskobu zbog nedavnog ili predstojećeg uspjeha. Uspjeh pobuđuje osvetu superega, a žrtvovanje djece radi umirivanja bogova - to jest, kažnjavajućih roditelja - bilo je iznimno rasprostranjeno sredstvo za smanjivanje krivnje. Većina ranih država prakticirale su žrtvovanje djece. Tipičan primjer je Kartaga, gdje je otkriveno veliko groblje nazvano Tofet, s više od 20.000 urni položenih između 400. i 200. godine p.n.e. U tim urnama nalaze se kosti djece koju su žrtvovali njihovi roditelji, jer su se često zavjetovali da će ubiti svoje sljedeće dijete ako im bogovi usliše molbu, na primjer, da njihov tovar robe sigurno doplovi u stranu luku. Neke urne sadrže kosti mrtvorođenčadi zajedno s kostima dvogodišnjaka, što pokazuje da se, ako obećano dijete nije rođeno živo, moralo ubiti i starije dijete kako bi se ispunilo obećanje. Žrtvovanje je bilo popraćeno glazbom, divljim plesom i ritualnom orgijom, a vjerojatno se izvodilo i ritualno silovanje djevica, kao što je to bio običaj i kod Inka. Plutarh je zapisao da su "svećenici bili raspamećeni od tolike janjadi ili mladih ptica; u međuvremenu, majka je u blizini stajala bez suza ili jecaja, dok je cijeli prostor ispred kipa bio prepun glasne buke frula i bubnjeva"... Žrtvovanje, silovanje i genitalno sakaćenje mladih djevojaka održalo se sve do danas u planinama Anda, posebno za obranu od krivice koja se javlja nakon uspješne isporuke kokaina. Ovi obredi, od antike do danas, veoma nalikuju sotonističkim ritualima s kojima nas odnedavna upoznaju novine, i gdje se silovanje, seksualno sakaćenje i ostale strahote, koriste za suočavanje sotonista s traumatskim elementima zlostavljanja u svom vlastitom djetinjstvu.

Činjenica da se žrtvovanje djece izvodilo uglavnom među bogatim članovima tih ranih društava potvrđuje moju teoriju da se tu radi o tehnici smanjivanja krivnje. Kad god bi se započeli novi pothvati, žrtvovalo se djecu. Kad god je sagrađena nova zgrada ili most, dijete se pokapalo u nj kao "žrtva za temelj". Djeca se u igri London Bridge's Falling Down" još i danas igraju hvatanja djeteta i ugrađivanja u most. Dječja tijela su osobito korisna u liječenju bolesti. O kakvoj god fizičkoj bolesti da se radilo, dijete se moglo upotrijebiti da "upije" otrov koji je uzrokovao bolest. Kad se, na primjer, netko htio izliječiti od gube, trebao je ubiti dijete i oprati svoje tijelo u djetinjoj krvi. Kad je netko želio saznati je li još uvijek zaražena kuća čiji su prethodni stanari umrli od kuge, iznajmio bi nekolicinu djece da koji tjedan žive u njoj, pa da vidi hoće li djeca umrijeti - nešto kao upotreba kanarinaca za otkrivanje otrovnog plina u rudnicima. Kad je netko bio impotentan, depresivan, ili imao spolnu bolest, liječnici bi mu propisali spolni odnos s djetetom. Sve do kraja devetnaestog stoljeća, muškarce dovedene u Old Bailey (centralni krivični sud Velike Britanije, op. prev.) zbog silovanja djevojčica oslobađalo se jer su "vjerovali da su se time liječili od spolne bolesti". Silovanje djevica bilo je posebno djelotvorno protiv impotencije i depresije; kako stoji u jednoj medicinskoj knjizi, "razbijanje djevičinog pečata jedan je od najboljih protuotrova za bolesti. Neprestano mlaćenje po njemu, sve dok se ona ne onesvijesti, moćan je lijek za muškarčevu depresiju. To liječi svaku impotenciju". I, naravno, kad god bi roditelj bio bolestan, uvijek je imao svoju djecu pri ruci da apsorbiraju taj otrov. Tako su britanski liječnici u devetnaestom stoljeću kod kućnih posjeta muškarcima sa spolnom bolešću redovito otkrivali da i njihova djeca imaju istu bolest - u ustima, anusima ili genitalijama.

Photo: nevcoeducation.com
Bez obzira kakvu tjeskobu netko imao, uvijek je imao svoju djecu pri ruci da se na njima olakša. Evolucija djetinjstva od incesta do ljubavi, i od zlostavljanja do empatije, tekla je sporo, grbavim putem, ali smjer tog puta nedvojbeno je progresivan. Ova evolucija odnosa roditelj-dijete je, tvrdim, neovisan izvor povijesnih promjena, izvor koji leži u sposobnosti uzastopnih generacija roditelja da svoje traume iz djetinjstva prožive po drugi put i da u tom drugom navratu svoje tjeskobe prorade na malko bolji način. Upravo u tom smislu kažem da je povijest kao psihoterapija, koja također liječi ponovnim prolaženjem kroz vlastite traume iz djetinjstva, te prorađivanjem ranijih tjeskoba. Ako roditelj - kroz većinu povijesti bila je to majka - dobiva makar i minimalnu podršku društva, evolucija djetinjstva napreduje, formiraju se nove varijacije u povijesnoj osobnosti, a povijest se počinje kretati u novim, inovativnim pravcima.

Ključan odnos u ovoj evoluciji jest odnos majka-kćer. Ako se prema djevojčicama postupa osobito loše, one, kad odrastu, postaju majke koje ne mogu proraditi svoje traume, i povijest se zamrzava. Na primjer, iako je Kina tokom pretkršćanske ere u većini stvari bila ispred Zapada, nakon usvojenja prakse povezivanja stopala djevojčica "zamrznula" se i ostala daleko iza Zapada u evolucijskim društvenim i tehnološkim promjenama. Slično tome, klitoridektomija djevojčica u muslimanskim društvima stoljećima je inhibirala njihov društveni razvoj, jer je na isti način onesposobljavala sljedeće generacije majki da ostvare napredak u skrbi za svoju djecu. Jasno, različite su grupe prevalile različite udaljenosti na ljestvici psihološke evolucije, jer neke suvremene grupe još uvijek prakticiranju jedenje mozga poput naših paleolitskih predaka, a razne podgrupe naših naprednijih nacija teroriziraju i zloupotrebljavaju svoju djecu na načine identične onima koji bili su uobičajena pojava stoljećima ranije, proizvodeći "povijesne fosile" (rane "psihoklase") koje mi danas zovemo graničnim osobnostima i drugim teškim poremećajima karaktera. Jednako je vjerojatno da je vaš susjed rezultat srednjovjekovnog roditeljstva kao i suvremenog roditeljstva, jer moderna društva sadrže potpun spektar načina podizanja djece i psihoklasa. "Generacijski pritisak" za psihološku promjenu nije samo nezavisna povijesna sila - porijeklom u urođenoj težnji za stvaranjem odnosa odrasli-dijete, već se to dešava nezavisno od društvenih i tehnoloških promjena, te se može naći čak i u periodima ekonomske stagnacije. Moja "psihogena teorija povijesti" pretpostavlja da praktike podizanja djece u nekom društvu nisu samo još jedna stavka na popisu kulturnih obilježja, već upravo - budući da se sva ostala obilježja moraju prenositi s generacije na generaciju kroz uski lijevak djetinjstva - da podizanje djece čini osnovicu prijenosa i razvoja svih ostalih kulturnih obilježja, postavljajući određene granice na ono što se može postići u materijalim područjima povijesti. Na neki način, povijest je svojevrsna psihoterapija za generacije kojom se poništavaju traume i stvara šansa povijesnoj osobnosti za novi početak sa svakom rođenom bebom. Samo ljudi imaju neuronske mreže koje omogućavaju da se to čudo desi. Sve kulturne promjene Homo sapiensa u posljednjih 100.000 godina bile su epigenetske, a ne genetske. Bez obzira na promjene u okolišu, epigenetske promjene u mozgu mogu se desiti - a društva mogu početi napredovati i krenuti u nepredvidljivim novim smjerovima koji su više adaptivni - samo onda kad se dese promjene u djetinjstvu. Razumljivo je da su više individualizirani i za ljubav sposobniji pojedinci ujedno i prilagodljiviji - i to zato što su manje pod pritiscima infantilnih trauma, pa su stoga racionalniji u postizanju njihovih ciljeva. No jednako je razumljivo i to da je ova evolucija djetinjstva - a time i društveni razvoj - strahovito neujednačena, s obzirom na različite uvjete pod kojima roditelji diljem svijeta moraju obavljati svoju zadaću podizanja djece.


*Nastavak feljtona u sredu 30. decembra

*Tekst je preuzet sa prijateljskog portala H-alter

Lloyd deMause održao je ovaj govor na Nacionalnoj konferenciji o roditeljstvu u Boulderu, Kolorado, 25. rujna 1997. Tekst je objavljen u časopisu The Journal of Psychohistory, 25 (3) Winter 1998. Za H-alter ga je prevela i pripremila Karmen Lončarek.

star
Oceni
4.43
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV