Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (3)

Srebrenica: Razglednica iz groba

Čovek koji je odigrao sopstvenu smrt (11)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: BETA/AP AMEL EMRIC

Njegovo ime je Nezir Omerović. Niko ne zna kako je tačno dospio na snimanje filma, ali među njegovim preživjelim komšijama iz Zalužja kod Bratunca kruži nekoliko različitih priča. Po prvoj, najmanje vjerovatnoj, negdje ga je u stroju vojnika JNA između kojih su se tražili statisti, zapazio i izabrao Yul Brynner. Istina je da je Nezir tada bio "na odsluženju vojnog roka" u Jajcu, ali se holivudskoj zvijezdi mogao približiti tek kasnije, tokom snimanja. Jedan od njegovih najboljih prijatelja tvrdi da je čak i kožna torbica koju inžinjerac Vlado - lik kojeg Brynner tumači - nosi tokom cijelog filma, ustvari pripadala Neziru

Dvije priče koje slijede nastale su u martu 2002, kada je na groblju u Potočarima pokopano više od šest stotina posmrtnih ostataka muškaraca i dječaka ubijenih nakon pada Srebrenice. Parcela je bilo šest stotina tog dana, i biće ih još toliko i više. Htio sam ispričati priču koja se krije iza brojki, napisati da su te brojke imale familije, sestre, braću, djevojke...

PLC-113, M4, 21, 5 i NK8-074B, M4, 21, 6: Njih dvojica su, barem u mojim očima, bili duša tog grada u vrijeme kada je bio osuđen na bezdušnost; njegov jedini glas, u vrijeme kada je svuda oko nas vladala samrtna tišina. Sead i Senad Dautbašić bili su onakvi kakvi, mislio sam, trebamo biti svi. Ozbiljni, strogi prema drugima i stroži prema sebi, bili su najveći fanatici među radio-amaterima koje sam ikad sreo. Sretao sam ih svaki dan, više od dvije godine, i beskrajno me uveseljavao način na koji su ih ljudi miješali jednog s drugim. Naravno, tek pošto sam ih i sam počeo razlikovati.

Bili su od one rijetke vrste ljudi koje rat nije mogao iskvariti, njihovo poštenje je bilo zastrašujuće, osjećaj za dužnost rijedak, kao i način na koji su se unosili u svoj posao. Nisam jedanput gledao kako su skoro sa gnušanjem - u vrijeme kada je svaki komad hrane bio dragocjen - odbijali darove koje su im donosili seljani, pokušavajući da kupe razgovor sa svojima.

Obojica šutljivi, imao sam osjećaj da su bili u stanju do kraja otvoriti se samo jedan pred drugim; mi, ostali, bili smo stranci i za nas su uvijek bili skoro onako zagonetni kao kada sam ih sreo prvi put. Naredne dvije godine gledao sam ih kako prave planove o sve većim antenama, kako žale zato što nemaju ovo ili ono - meni je sve to bilo podjednako strano - da bi u ljeto 1994. prionuli na posao. Ne znam kako im je to uopće pošlo za rukom, ali su danima razvlačili žice sa jednog na drugo brdo iznad uske srebreničke kotline, na krov pošte postavljali nekakve metalne stupove, i, na koncu, opet bili razočarani, jer signal, ili šta već, nije bio "jak" koliko su očekivali. A ta antena je, potpuno sigurno, bila najveća u zemlji u tom trenutku.

Samo zahvaljujući njima, svih tih godina mogao sam razgovarati sa ostatkom svoje familije; i nisam bio jedini. Sead i Senad nikada nisu tražili ništa zauzvrat. Strpljivo su čekali, onda kada je toga bilo, kraj mjeseca i svoju "plaću": nekoliko kilograma brašna i nešto narančastog praha, za koji, sve dok ne bi bio razmućen u vodi, nije bilo sasvim jasno da je sok. Skoro sve to vrijeme u jednim te istim izblijedjelim pantalonama, u cipelama dobivenim u humanitarnoj pomoći. Nikada nisu pili kafu niti pušili, ali su svaku paklicu kafe koju su ikad dobili od mene ili od Nuhanovića u pravilu nosili Nasiru Sulejmanoviću, našem električaru, za kojeg zajednički prijatelj dobrohotno kaže da je "skupa s lemilicom imao deset kilograma".

Negdje nakon "fijaska" sa antenom, neko je u jednoj od pokrajnjih soba otkrio čitavu gomilu prašinom pokrivenih Energoinvestovih kompjutera tipa Iris 8. I neku od praverzija Tetrisa. Svi smo manijakalno igrali tu igru u kojoj su se jarkožute figure vrtoglavom brzinom vrtjele na crnoj podlozi, padajući brže nego što je golo oko moglo registrirati. Blizanci, a svi smo ih doživljavali kao jedno, vrlo su brzo postali neosporni šampioni u tom čudnom sportu, sportu koji nam je tada bio jedan od bjegova u neku vrstu normalnosti.

Kada su Srbi napali Srebrenicu posljednji put, stanicu su svaki dan premještali iz jedne u drugu prostoriju u pošti, sklanjajući se iz onih izloženih granatama. Posljednji put sam ih vidio u maloj sobici ispod stubišta, gdje su s teškom mukom uspjeli priključiti stanicu. Nihad Catić, jedini izvještač iz grada, čitao je svoj posljednji izvještaj iz Srebrenice. Sead i Senad sjedili su pored njega. Siguran sam da su, ili jedan ili drugi, kao i uvijek, nakon što je Nihad završio izvještaj, posegnuli za nekakvim dugmetom na stanici i rekli: "E, dobro!", i pogledali se zadovoljni što su i to uspješno okončali. Posljednji put.

PLC-40, M5, 16, 19: Nas dvojica rođeni smo iste godine, u istoj bolnici. Prvi put smo se sreli u ratu, u vrijeme kada je krhki mir uselio u Srebrenicu pod okriljem UN-a. Nisam znao ništa o njemu nakon 1995, sve dok na listi nisam vidio i njegovo ime, izmedu imena drugih 599 ubijenih; skraćenica PLC označava Pilicu, selo u kojem su poslijepodne 15. jula pripadnici Bratunačke brigade vojske bosanskih Srba ubili više od pet stotina zarobljenih Srebreničana. Ja sam ga ispratio u smrt.

Nehrudin Sulejmanović radio je u gradskoj bolnici kao medicinski tehničar. Bio je jako lijep i pristao mladić, ali ispod se krio dječak, koji nije imao vremena ni prilike da odraste, koji se još uvijek borio protiv dječačkih boljki, tajno zaljubljen u moju bližu rođaku. Naravno da joj to nikad nije rekao.

Photo: EPA/FEHIM DEMIR
Jedan dan, a mogla je biti 1994, vidio sam ga kako izlazi iz bolnice u rano poslijepodne sa bijelom trakom oko glave. Inače jako svijetlog tena, bio je još bljeđi; nebitno kako, ali on je kao bolničar osigurao termin kod jednog od stranih hirurga koji su na izvjesno vrijeme dolazili u Srebrenicu, i podvrgnuo se operaciji ušiju. Velike mu, kazao je, izgledale. Nas nekolicina njegovih prijatelja bili smo malo ljuti; svi smo ranije čuli kako govori o tome, ali ga niko nije uzimao zaozbiljno, sve dok nas nije iznenadio.

I onda je sve otišlo dođavola. Još uvijek se pitam zašto je on ustvari došao u Potočare umjesto da se pješice zaputi ka Tuzli. Šta god da bio razlog, Nehro to nije učinio zato što je bio kukavica, zato što se plašio ovoga ili onoga. Uostalom, za nekoliko dana koje je proveo u Potočarima pomažući vise od stotinu ranjenika, hraneći i pojeći ih, trebalo je mnogo više hrabrosti nego za bilo šta drugo. Tim više što su već od prvog dana oko fabrike bili naoružani srpski vojnici.

Posljednje večeri, dan prije nego što će Nehrudin, na holandskom kamionu, u pratnji ranjenika, i sa holandskim ljekarom za volanom, otići u Bratunac, sjedili smo u jednom od iznenada opustjelih UN-ovih kontejnera skoro cijelu noć. Dvije djevojke, jedna od njih ona u koju je bio zaljubljen, i nas dvojica. Mislim da smo tada dijelili osjećaj olakšanja što je sve to završeno, što ćemo, koliko za sedam dana, sjediti negdje u Tuzli. I piti pivu. Pričali smo, više se i ne sjećam o čemu; o čemu uostalom mogu pričati dvojica dvadesetogodišnjaka u sumrak svijeta? Ne znam da li smo nešto pili, možda nešto što sam ja "maznuo" od plavaca, pušili smo kao sumanuti, a noć je bila divna.

Vidio sam ga sutradan, prije nego što će se popeti na kamion. Zagrlili smo se, i još jedanput obećali jedan drugom platiti pivu u Tuzli - onda kada on stigne tamo, kao bolničar, i ja kao UN-ov prevoditelj. Ali, nismo je popili. I to ne zato što sam u Tuzlu iz Zagreba stigao sa šest mjeseci zakašnjenja.

U Potočarima sam, kada sam stigao rano ujutro, otišao prvo na njegov mezar, jer mi se ništa nije činilo prirodnijim. Sagnuo sam se, čučnuo i milovao glatku površnu tabuta, i zaplakao suzama koje ni sam nisam mogao prepoznati, težim nego ikad. I opet sam se tamo vratio poslijepodne, ali je sada, na mezaru, bilo njih četvero: dva mladića i dvije djevojke. Jedna od njih bila je lijepa baš kao on, tako da je mogla biti samo njegova sestra. Svo četvero je plakalo, ali niko kao ona, grleći bašluk. Stajao sam kao okamenjen i nisam znao šta da uradim: da joj možda priđem i kažem da sam bio njegov prijatelj, da sam ga ja posljednji vidio živog, prije njegovih dželata? Ipak, ne. Sačekao sam da odu i prišao mezaru, malo se naslonio, spustio šaku na humku. "Nismo je popili", samo sam šapnuo, vise sebi nego njemu.

ODIGRATI SOPSTVENU SMRT: Spektakl jugoslovenske kinematografije, "Neretva", omogućio je jednom običnom čovjeku da odigra sopstvenu smrt. Život ga je na pet minuta izvukao iz anonimnosti, a zatim ga ponovo gurnuo u nju da dočeka svoj neprirodan i nasilan kraj.

* * *
Novakova desetina od komandanta divizije Stoleta dobija naređenje da zadrži četnike koji nadiru s juga, dok ne stignu ostale partizanske brigade. Poslije ko zna koliko, u trku i zadihani, partizani zauzimaju položaje iza velikih stećaka na brdu s kojeg se pruža idealan pogled na polje pred njima. Četnici marširajući podvriskuju i šenluče, pjevajući: "Sprem't se, spremt'e, četnici/ vel'ka će borba da bude" i "Neretva će ovih dana/ bit' grobnica partizana", dok partizani skriveni, nervozno stežu oružje i nišane. Četnička konjica, ne sluteći ništa, stupa prema uzvišenju. Čuje se paljba. Prvi redovi padaju kao pokošeni. Počinje borba. Četnici koriste i minobacače. I četnici i partizani ginu. Ginu Zika, vozač Jordan, pa Novakova sestra Dana, a dok je oplakuje, pogine i on. Četnici zauzimaju vrh. Konjica ujahuje u groblje. Jedan od četnika puca po Novakovom lešu, drugi kolje ranjenog partizana. U mukama umire i on, posljednji među njima, sa bolnom grimasom na lieu, kad krv šikne u prašinu.

* * *
Njegovo ime je Nezir Omerović. Niko ne zna kako je tačno dospio na snimanje filma, ali među njegovim preživjelim komšijama iz Zalužja kod Bratunca kruži nekoliko različitih priča. Po prvoj, najmanje vjerovatnoj, negdje ga je u stroju vojnika JNA između kojih su se tražili statisti, zapazio i izabrao Yul Brynner. Istina je da je Nezir tada bio "na odsluženju vojnog roka" u Jajcu, ali se holivudskoj zvijezdi mogao približiti tek kasnije, tokom snimanja. Jedan od njegovih najboljih prijatelja tvrdi da je čak i kožna torbica koju inžinjerac Vlado - lik kojeg Brynner tumači - nosi tokom cijelog filma, ustvari pripadala Neziru. Drugu verziju, vjerovatniju, ali sa velikim prazninama, ispričala je njegova majka. Ona se sjeća da se Nezir, sa trojicom svojih komšija, iz vojske vratio kući 1969, u vrijeme ljetnje žetve. Ali, tri mjeseca kasnije pozvan je ponovo na snimanje. Matori Mujaga, njegov djed, ljut na jedinog muškog potomka što se ide baviti tamo nekom glumom, nije se htio ni oprosriti od njega. Samo je okrenuo glavu dok je njegov unuk kretao prema ulaznim vratima. Nije prošlo mnogo, a rekao je: "Snaho, piši mu da se vrati!" Nezir je bio jedini nasljednik bogatog djeda, vlasnika jednog od najvećih imanja uz Drinu. Oženio se vrlo mlad, kao dijete, sa 15 godina, po želji djeda, koji ga je tako htio vezati za brojne dunume. Kada se poslije snimanja vratio kući, nastavio je svoj život tamo gdje ga je i prekinuo, bolujući od nostalgije za trenucima svog kratkog rendez-vousa sa slavom, pateći što nikad nije napravio korak dalje, a pričalo se da je imao ponudu da čak i glumi u nekom filmu. U trenucima pijanstva svojim susjedima i prijateljima, koji su ga nekad upola podrugljivo, kao i u svakoj maloj sredini, zvali "glumac", znao je reći: "Ma, šta ću ja s vama. Ja sam mogao biti glumac." Na to vrijeme su ga podsjećale fotografije (kasnije su izgorjele) sa kojih su se skupa s njim smiješile tadašnje zvijezde jugoslovenskog glumišta: Ljubiša Samardžić, Velimir Bata Živojinović, Pavle Vujisić, Milena Dravić.

Photo: Stock
U noći 12. jula 1995. kolona je bila na početku svog puta iz Srebrenice za Tuzlu. Na jednom od odmorišta, Nezir se odvojio od dvojice svojih sinova i spustio niz padinu do obližnjeg potoka da bi nasuo vode. Nije se više vratio. Najmlađi sin, koji je jedini i preživio, misli da je tu ubijen, najvjerovatnije zaklan; četnici se zbog blizine kolone ne bi usudili pucati. Ostatak porodice (majka, sestra i supruga) koji su svaki dan dolazili do ureda Crvenog križa u Tuzli, na spiskovima sa imenima preživjelih tražili su Nezira i sinove, Muharema i Nazira. Tamo su od žena koje su kao i one, očajne tražile i najmanji trag i hvatale se za najtanju nadu, čule i da je Nezir posljednji put viđen živ u Kravici, medu hiljadama zarobljenih, koji su sjedili na žegi s rukama podignutim iznad glave.

* * *
U priči "Druga smrt" Jorge Luis Borges piše o Pedru Damianu koji je odsanjao svoju pravu, fizičku smrt želeći da promijeni ishod bitke, koja mu je donijela društvenu osudu i izolaciju. Nećemo znati šta je Nezir sanjao noć prije nego što je umro ili šta je mislio u svojim posljednjim trenucima. Znamo da je za njegovu celuloidnu smrt trebalo tri ili četiri ponavljanja; svaki put kada bi mu se nož našao pod grlom, on bi se nasmijao. I znamo da je oba puta umirao kao statist, ne uzimajući aktivno učešće u dva velika pokolja koje je razdvajalo više od pola vijeka, a jedino zajedničko bio im je on.

(Kraj feljtona)

star
Oceni
3.97
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV