Najmoćniji i najuspješniji ritual čovječanstva

Ugledni američki psihohistoričar Lloyd deMause sažima dokaze koji pojašnjavaju zašto je zlostavljanje djece najmoćniji i najuspješniji ritual čovječanstva, zašto je ono uzrokovalo ratove i društveno nasilje, te zašto je iskorjenjivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece najvažniji društveni zadatak s kojim smo danas suočeni

Mnogo vremena tokom posljednja tri desetljeća svog znanstvenog rada posvetio sam znanstvenom ispitivanju primarnih izvora poput dnevnika, autobiografija, liječničkih i etnografskih izveštaja, kao i drugih dokumenata koji otkrivaju kakav je to osjećaj - biti dijete: nekad i sad, na Istoku i na Zapadu, u kulturama koje su poznavale pismo, i onima bez pisanih tragova.

U nekoliko stotina studija koje smo moji suradnici i ja objavili u The Journal of Psychohistory detaljno smo dokazali da je povijest djetinjstva bila noćna mora iz koje smo se tek nedavno počeli buditi. Što se ide dalje u povijest, i dalje od Zapada, to se nalazi više zanemarivanja i okrutnosti prema djeci, te veću vjerojatnost da oni koji brinu o njima tu djecu ubijaju, odbacuju, tuku, teroriziraju i spolno zlostavljaju.

Zapravo, moj zaključak nakon dugogodišnjeg psihohistoričarskog istraživanja jest da je povijest čovječanstva utemeljena na zlostavljanju djece. Baš kao što su suvremeni obiteljski psihoterapeuti otkrili da zlostavljanje djece često ima funkciju održavanja zajedništva obitelji putem rješavanja njenih emocionalnih problema, tako je i rutinsko zlostavljanje djece jedan o najdjelotvornijih načina kojima društvo održava svoju kolektivnu emotivnu homeostazu. Većina obitelji kroz povijest u neko doba je prakticirala čedomorstvo, erotsko bijenje i incest. Većina država žrtvovala je i osakaćivala svoju djecu kako bi kod odraslih smanjila osjećaj krivnje. Pa čak i danas, mi i dalje omogućavamo svakodnevno ubijanje, sakaćenje, zlostavljanje i izgladnjivanje djece kroz naše društvene, vojne i ekonomske aktivnosti. Htio bih ovdje sažeti neke od dokaza koji pojašnjavaju zašto je zlostavljanje djece najmoćniji i najuspješniji ritual čovječanstva, zašto je ono uzrokovalo ratove i društveno nasilje, te zašto je iskorjenjivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece najvažniji društveni zadatak s kojim smo danas suočeni.

DIJETE KAO SPREMNIK ZA OTROV: Glavni psihološki mehanizam koji djeluje u svakom zlostavljanju djeteta jest korištenje djece kao ono što sam nazvao "spremnik za otrov": kontejner u kojega odrasli projiciraju dijelove svoje psihe kojih su se odrekli kako bi bez opasnosti po sebe mogli kontrolirati svoje osjećaje u drugom tijelu. U dobrom roditeljstvu dijete koristi njegovatelja kao spremnik za otrov, veoma slično onome kako je ranije koristilo majčinu posteljicu kao mehanizam za pročišćavanje svoje zagađene krvi. Dobra majka reagira na djetetov plač umirujućim postupcima i pomaže mu da "detoksicira" svoje opasne emocije. No, kad plače dijete nezrele majke, ona ne može podnijeti vrisku, i nasrće na dijete. Kako je rekla jedna od majki koje tuku svoju djecu:
Nikad u životu nisam osjetila da me itko voli. Kad se rodilo dijete, mislila sam da će me ono voljeti. Kad je plakalo, to je značilo da me ne voli. Zato sam ga udarila.

Umjesto da djetetu omogući korištenje roditelja za detoksiciranje svojih strahova i bijesa, roditelj prebacuje svoje loše osjećaje u dijete i koristi ga da bi sebe pročistio od potištenosti i ljutnje.

Razmotrimo tipičnu infanticidnu, incestuoznu kulturu, kulturu Bimin-Kuskusmin s Nove Gvineje. Kao što je to čest slučaj u kulturama bez pisma, majke se dugo poslije porođaja pridržavaju tabua protiv seksa sa svojim muževima, gole spavaju uza svoju djecu do dobi od oko četiri godine, doživljavaju orgazme dok ih doje i redovito im rukom nadražuju spolovilo. Jedan trogodišnji dječak opisuje kako svaki put kad je njegova majka tužna ili ljuta, rukom mu nadražuje spolovilo tako grubo da ga povrijedi, a on se, žaleći se na bol u penisu, bori da joj pobjegne. To boli iznutra, rekao je etnologu. To ide 'koong, koong, koong' iznutra. Mislim da unutra krvari i smeta me kad ga taknem. Boli me kad piškim... Ponekad, nakon što mu je njegova majka nadraživanjem ozlijedila spolovilo, sam sebe oštrim štapom ranjava u bedro i trbuh dok ne potekne krv, gledajući u svoj penis i govoreći: Sad boli ovdje, izvana, a ne u penisu. Vidi, krv. Ugodno je... Iako je samo tri godine star, on sasvim dobro razumije da ga njegova majka koristi kao spremnik za otrov kako bi se oslobodila potištenosti. On kaže: Majka zavrće pišu, jako... Boli iznutra. ... Majka ljuta, povređuje Buuktiinovog pišu. Majka tužna, povređuje Buuktiinovog pišu. ... Majka ne voli Buuktiinovog pišu, hoće ga odrezati...

Majčinski incest i muška pederastija prilično su uobičajeni u preliterarnim društvenim skupinama, te su bili česti u ranijim povijesnim vremenima. Primjerice, dječaci u mnogim današnjim novogvinejskim skupinama toliko su traumatizirani ranim erotskim iskustvima, zanemarivanjem i napadima na njihova tijela da, kad odrastu i postanu žestoki ratnici i kanibali, te moraju dokazati svoju muškost, trećina njih umire u sukobima i ratovima. Zapravo, ustanovio sam da, umjesto da incest bude univerzalnim tabuom - kao što to antropolozi tvrde - sam incest je univerzalan za većinu djece u većini kultura i većini povijesnih razdoblja. Djetinjstvo više-manje slobodno od spolnog korištenja od strane odraslih zapravo je vrlo kasno povijesno dostignuće, ograničeno na malo sretne djece u malo modernih nacija. Da bih vam dao neku predodžbu o opsežnosti dokaza koje sam prikupio za tako nevjerojatan zaključak, najprije ću sažeti postojeće dokaze o seksualnom zlostavljanju djece širom današnjeg svijeta.

SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE DANAŠNJE DJECE: Najtočnija znanstvena istraživanja, ona na osnovu dugih intervjua, pokazuju kako se u Americi 30 posto muškaraca i 40 posto žena sjeća da je seksualno zlostavljano u djetinjstvu - "zlostavljanje" je tu definirano kao stvaran genitalni kontakt, a ne samo izloženost. Oko polovice tih kontakata bili su direktno incestuozni - sa članovima obitelji, druga polovica pak s drugima, ali i u toj se polovici barem u 80 posto slučajeva radilo o osbama koje su brinule o toj djeci. Ova iskustva zavođenja nisu sastavljena samo od fragmentarnih sjećanja, već su upamćena do u detalje, obično su trajala dulje vrijeme, te su potvrđena studijom pouzdanosti u 83 posto slučajeva, tako da je veoma mala vjerojatnost kako se radi o maštarijama. Zavođenja su se dešavala u dobi mnogo ranijoj nego što se dosad smatralo, naime, 81 posto desilo se prije puberteta, a zaprepašćujućih 42 posto prije djetetove sedme godine. Iako se ove stope zlostavljanja čine visokima, one predstavljaju samo djelić stvarnih brojki, i to ne samo zato što u ispitivanje nisu bile uključene populacije kod kojih su te stope ekstremno visoke - kao što su kriminalci, prostitutke, maloljetnici u skloništima, psihotični itd. - već i zbog toga što su u rezultate istraživanja bila uključena samo svjesna sjećanja, dok se najranija zavođenja djece u pamćenje ne prizivaju gotovo nikad osim tokom psihoterapije. Izvede li se statistička korekcija na osnovu onoga što se zna o tim dodatnim faktorima, zaključio sam da stvarna stopa spolnog zlostavljanja u Americi iznosi 60 posto djevojčica i 45 posto dječaka, i da su oko polovice slučajeva direktno incestuozni.

Druge zapadne nacije izvele su manji broj ovako detaljnih studija. Nedavna kanadska studija koju je proveo Gallup na uzorku od 2.000 odraslih pokazala je stope incidencije gotovo posve jednake onima u SAD-u. Smatra se da je spolna aktivnost u latinoameričkim obiteljima još i učestalija, a posebice je česta pederastija kao dio macho seksualnosti. U Engleskoj je nedavno BBC-jev radio-program ChildWatch pitao svoje slušateljice - radilo se velikom, iako, jasno, pristranom uzorku - mogu li se sjetiti spolnog zlostavljanja, i, od 2.530 prikupljenih odgovora, 83 posto ispitanica prisjetilo se da im je netko dirao spolovilo, dok se 62 posto njih prisjetilo pravog spolnog odnosa. U Njemačkoj je Institut für Kindheit (Institut za djetinjstvo) nedavno dovršio istraživanje u kojem je zapadnoberlinsku školsku djecu ispitivao o njihovim seksualnim iskustvima: 80 posto djece izjavilo je da su bila zlostavljana.

Izvan Zapada je seksualno zlostavljanje djece uobičajena praksa u mnogim obiteljima. Djetinjstvo u Indiji počinje, prema promatračima, redovitom ručnom stimulacijom djetetova spolovila, što čini majka: djevojčicama "da bi dobro spavale", dječacima "da bi postali muževni". Dijete spava u obiteljskom krevetu, svjedoči, vjerojatno i sudjeluje u spolnom odnosu roditelja. Često se dijete "posuđuje" da bi spavalo s drugim članovima proširenog kućanstva, pa je tako nastala indijska izreka: "da bi djevojka bila djevica u dobi od deset godina, ne smije imati ni braće, ni bratića, niti oca". Djetinjstvo je tako erotizirano da, kako je to sročio jedan zapadnjački promatrač, malene hinduske djevojčice razdjevičuju maleni dječaci s kojima se igraju i zajedno ponavljaju erotske lekcije koje im roditelji nesvjesno daju na račun općeg promiskuiteta obiteljskog života širom Indije. Kod svih djevojčica mlađih od deset godina himen potpuno nedostaje. ... Incest je češće pravilo negoli izuzetak.

Dječji brak je, naravno, drevan indijski običaj. Kad su 1929. godine doneseni zakoni kojima se taj običaj pokušao staviti izvan zakona, vlada se našla pod ogromnim pritiskom ljudi koji su inzistirali na tome da je rani brak apsolutna nužnost zato što su male djevojčice po prirodi veoma seksualne i moraju se rano udati kako bi ih se obuzdalo da ne zavode odrasle. Kama (hinduistički bog ljubavi, op. prev.) obuzima srca djevojčica već u ranoj dobi, govorili su; ...Njihova žudnja za spolnim odnosom osam je puta veća od one u muškaraca.

Indijske majke često podržavaju rani brak, iskreno priznavajući kako je potreban da zaštite svoje djevojčice od silovanja u obitelji, riječima "da se boje ostaviti svoje kćeri same kod kuće čak i na samo jedno popodne, ako im nisu na oku, a dostupne su muškarcima iz obitelji."

Indijski potkontinent, u stvari, još uvijek ima mnogo etničkih grupa kao što je pleme Baiga, gdje se prakticira stvaran incestuozni brak između očeva i kćeri, između majki i sinova, između braće i sestara, pa čak i brak djedova i baka s njihovom unučadi - opovrgavajući tako onaj često ponavljan antropološki truizam da "niti jedno poznato pleme nikad nije dopuštalo incest", jer, kad bi bio dopušten, društvo bi zasigurno prestalo funkcionirati. U mnogim od tih sela djecu u dobi od 5 ili 6 godina maknu od incestuoznih aktivnosti u obiteljskom krevetu da bi ostatak svog djetinjstva proveli u seksualnim spavaonicama, gdje ih pod prijetnjom grupnog silovanja stariji dječaci i odrasli muškarci iniciraju uzastopno s drugom djecom, i nikad dulje od tri dana istovremeno s nekim drugim djetetom.

Djetinjstvo u povijesti Kine imalo je jednaka institucionalizirana ritualna silovanja kao u Indiji, uključujući pederastiju dječaka, dječji konkubinat, kastraciju dječaka koje će se seksualno koristiti kao eunuhe, udaju mladih djevojaka za nekoliko braće, rasprostranjenu prostituciju dječaka i djevojčica, te uobičajenu seksualnu upotrebu dječjih slugu i robova. Silovanje djevojčica bilo je tako rašireno da su zapadni liječnici utvrdili da, baš kao i u Indiji, samo rijetke djevojčice u pubertet uđu netaknutoga himena. Čak i univerzalna praksa savijanja stopala imala je seksualnu svrhu, pri čemu je djevojčica prolazila kroz strahovito bolno višegodišnje lomljenje i deformiranje kostiju stopala kako bi muškarci mogli voditi ljubav s njihovim nožnim palcem kao fetišem, zamjenom za penis.

Djetinjstvo u suvremenom Japanu, iako sličnije zapadnjačkom negoli djetinjstva kod ostalih istočnjačkih naroda, i dalje uključuje ručno nadraživanje djetetova spolovila koje čini majka, "kako bi ga uspavala". Roditelji često spavaju s djecom u istom krevetu, k tome zagrljeni, i ta praktika nerijetko traje sve do djetetove desete ili petnaeste godine. Jedna nedavna japanska studija otkrila je da kćeri nakon dobi od 16 godina spavaju sa svojim ocem preko 20 posto vremena. Nedavno seksološko istraživanje izvještava o uspomenama na seksualno zlostavljanje u postotku čak i višem nego u sličnim američkim istraživanjima, dok "vruće linije" za prijavljivanje seksualnog zlostavljanja izvještavaju o incestu majka-sin u gotovo trećini poziva, gdje majke govore svom sinu tinejdžeru da Nije dobro da to radiš sam. Od toga IQ postaje niži. Ja ću ti pomoći, ili Ne možeš učiti ako se ne seksaš. Možeš koristiti moje tijelo, ili Ne želim da se uvališ u nevolju s nekom djevojkom. Bolje je da to radiš sa mnom.

Japan je u prošlosti bio jedno od najendogamnijih društava u svijetu, incestuozni brakovi u dvorskim krugovima biti su odobravani, a poželjni brakovi između braće i sestara, bratića, stričeva/ujaka i nećakinja, te između tetaka i nećaka, bili su toliko rašireni da genetičari smatraju da je incestuozna srođenost utjecala na zdravlje Japanaca. Čak i danas postoje seoska područja u Japanu gdje se očevi žene svojim kćerima ako je majka umrla ili onesposobljena, "u skladu s tradicijama feudalne obitelji".

*Nastavak feljtona u nedelju 27. decembra

*Tekst je preuzet sa prijateljskog portala H-alter

Lloyd deMause održao je ovaj govor na Nacionalnoj konferenciji o roditeljstvu u Boulderu, Kolorado, 25. rujna 1997. Tekst je objavljen u časopisu The Journal of Psychohistory, 25 (3) Winter 1998. Za H-alter ga je prevela i pripremila Karmen Lončarek.