Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (13)

"Balkan bluz"

Bosanski trilogij (14)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Omiljena zabava za vrijeme rata: Mapa Vensa i Ovena
Omiljena zabava za vrijeme rata: Mapa Vensa i Ovena
Photo: Wikipedia

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Musadik Borogovac u decembru 1992. postaje član komisije koja je na temelju odluke predsjednika Izetbegovića i Mate Bobana trebala izraditi prijedlog administrativno-političkog uređenja BiH. Na prvom sastanku održanom u Neumu prisutne je dočekala karta za koju se govorilo da je lično napravio Mate Boban. Bobanova karta razgraničenja je negdje uvažavala historijski princip, negdje popis stanovništva iz 1991., a negdje iz 1981., kakav je bio slučaj sa Mostarom. “Ja sam insistirao na popisu iz 1991.”, sjeća se Borogovac. “Razlika u mostarskoj regiji je bila oko 1 posto, ali je bio bitan princip da se ne može etnički dijeliti grad. Tada mi je Kasim Trnka diskretno na uho šapnuo da ne budem tako uporan oko Mostara, jer je na vrhu dogovoreno da Mostar pripadne Hrvatima. Pitao sam ga kako je to moguće, a on mi je odgovorio: Pa, moraju imati jedan veliki grad. To je za mene bio šok.”

Sastanak u Neumu je bio uvertira za susret na najvišem nivou koji je održan u Ženevi. Na prvoj plenarnoj sjednici održanoj 19. januara 1993. na sto je stavljen Vance-Owenov plan koji je podrazumijevao rekonstituisanje BiH u deset provincija. U sali gdje se pregovaralo u prvom redu su sjedili članovi delegacija, a u drugom redu eksperti za pojedine oblasti. Okolo, na tribinama su međunarodni posmatrači koji bilježe ono što se govori.

Musadik Borogovac se sjeća atmosfere u sali: “Bili su tu Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić, koji je prvi govorio. Govorio je kako je Prijedor srpski grad. Međunarodni eksperti to odmah ukucavaju, jer sve što se ne demantira za njih postaje apsolutna istina. Silajdžić je sjedio ispred mene. Dovoljno je bilo da se okrene, pita me o etničkoj strukturi stanovništva, što sam odmah mogao provjeriti na svom računaru...”

Bošnjačka delegacija je prešutno prelazila preko onog što je govorio Karadžić. Borogovac je ustao i obratio se lordu Owenu: “Nije tačno! Nije tačno ovo što govori Karadžić.” Cijela sala se okrenula u njegovom pravcu. Borogovac čita podatke za Prijedor, a Silajdžić se bijesno okreće prema njemu govoreći: “Ti možeš govoriti samo kada ti ja dam riječ”.

Bosanski tim se suprotstavio vodstvu Izetbegović-Silajdžić smatrajući da ne treba pregovarati o planu i bojkotovao je dalji rad na ovoj sesiji pregovora, što nikada nije objavljeno u medijima. “I pored našeg bojkota, nakon šest dana, koliko je trajala konferencija, predsjednik nas je pozvao u hotel ‘Prezident’. Rekao je da je, iako smo mi bojkotovali pregovore, on nastavio raditi u interesu mira, da je dosta detalja usaglašeno i da on to vidi kao put ka miru, a ako se ne potpiše, to je put ka ratu.

Profesor Filipović je izgubio nerve i izašao rekavši da on to ne može slušati. Nešto u smislu podrške takvoj ideji je govorio jedino Miro Lazović. Kasim Trnka je šutio”, kaže Borogovac. Nakon Filipovićevog odlaska, Izetbegović je prisutne pitao: “Da li se slažete?” U sobi su ostali Trnka koji je šutio, jedan novinar, Borogovac koji nije imao pravo glasa, Miro Lazović koji je bio - za, i Stjepan Šiber. Neprijatnu tišinu je prekinuo Borogovac rekavši da u ponuđenom planu vidi veliku opasnost: “Ja bih Vašu definiciju - ako potpišemo imamo mir, ako ne potpišemo imamo rat - drukčije predstavio. Ako ovo potpišemo, imamo rat na dva fronta”.

Sporazum je, naime, davao otvorene ruke HVO-u da razoruža Armiju BiH u Jablanici, Konjicu, Prozoru, Gornjem Vakufu i Bugojnu. Silajdžić je ljutito upitao Borogovca u čije ime govori. U razgovor se ubacio i Stjepan Šiber rekavši da on kao Hrvat, i kao član Glavnog štaba ARBiH, na temelju informacija sa terena, može potvrditi ono što govori Borogovac.

Nakon povratka u Zagreb, gdje radi u sjedištu TWRA, Borogovac sreće Hasana Čengića. Čengić pokazuje Izetbegovićevu faks poruku i kaže kako predsjednik insistira da se napravi prijedlog ustavno-teritorijalnog preuređenja BiH koji bi bio prezentiran islamskim zemljama. “Čengić je elaborirao Izetbegovićev zahtjev tezom: Kada Srbi i Hrvati mogu imati svoju Bosnu, zašto mi Muslimani ne bismo mogli imati svoju. Sutradan je Hasan došao do mene i rekao da je sam uzeo i za nekoliko sati napisao prijedlog kako će izgledati nova Bosna. Predmet tog rada je bilo definiranje “našeg” dijela Bosne.

Kada sam pitao kako on kao imam može pisati Ustav, odgovorio je: ‘Kada može Owen, mogu i ja’.” Izetbegović je prijedlog definiranja “našeg dijela Bosne” trebao prezentirati na konferenciji islamskih zemalja. Razjedinjene međusobnim ratovima, zemlje u kojima su muslimani većina čak se nisu mogle ni svesti pod unificirani obrazac - islamski svijet. Ipak, u internom stranačkom dokumentu Edhem Bičakčić piše: “Većina vlada islamskih zemalja su kontrolirane od strane Zapada koji, bez sumnje, ima strah od ujedinjenja muslimana svijeta... Kada bi rat u Bosni, makar i u nagovještaju pokazao znake tendencije ka ujedinjenju muslimanskog svijeta, bosanska diplomatija bi postala relevantan faktor”, tražeći u tada utopističkoj viziji vanjski razlog za opstanak zemlje. Dvije godine kasnije, na sjednici Glavnog odbora stranke je definirao kako je primarni interes SDA “država Bošnjaka koja će nam omogućiti opstanak, a ne zajednički život za koji ostali narodi ne pokazuju interes”. Inače, Bičakčić je prvi put na mjesto potpredsjednika SDA predložen u maju 1993. na sjednici Glavnog odbora u Tuzli i na toj je funkciji trebao zamijeniti svog tetka Omera Behmena koji je postao ambasador u Teheranu.

Kada Srbi i Hrvati mogu imati svoju Bosnu, zašto mi Muslimani ne bismo mogli imati svoju: Dasan Čengić
Photo: Stock

Dnevni list „Avaz“ je tada objavio da je Behmen oborio rekord u izmještanju familije u inostranstvo. List je naveo da je Behmen 17 članova uže i šire porodice angažirao na širenju istine o Bosni. Članovi Glavnog odbora su tražili da se izbor potpredsjednika stranke vrši između više kandidata, ali uprkos tome Bičakčić preuzima mjesto potpredsjednika i predsjednika Izvršnog odbora stranke. Bilo je to zatvaranje “zatvorskog kruga”. U sljedećoj fazi stranka je trebala napraviti narod po svojoj mjeri.

Muhamed Borogovac, Musadikov brat i član Bosanskog kongresa u Americi, poslije prve runde pregovora o Vance-Owenovom planu poziva Izetbegovića govoreći kako se ne smiju crtati etničke granice po BiH: “Odgovorio je kako su ga muslimanski lideri savjetovali da pregovara. Spomenuo je Jasera Arafata koji mu je navodno rekao da uzme što mu sada nude, jer se Arafat pokajao što nije prihvatio palestinsku državu kakvu su mu nudili. Ne znam da li je Arafat to stvarno rekao, ali je u svakom slučaju pogrešno. Za razliku od Arafata, Izetbegović je već imao međunarodno priznatu državu o kojoj je Arafat samo mogao sanjati. Razgovor sa Izetbegovićem sam završio ponavljajući: ‘Prekinite pregovore, pregovori o Ustavu su pogubni za Bosnu’. Odgovorio je: ‘Zar nije lukavije da prihvatimo Vance-Owenov plan, a da ga oni ne prihvate?’ Tada su počele smetnje na telefonskoj vezi, i veza se konačno prekinula”.

Vance-Owenov plan je prihvatio i Milošević. Mirovni posrednici su pravilno procijenili koliki će uticaj na Miloševića imati finansijske sankcije koje je tog proljeća donio Savjet bezbjednosti. Nova rezolucija UN-a dovela je Jugoslaviju u još veću međunarodnu izolaciju, njena sredstva u inostranstvu su zamrznuta, a kroz zemlju je zabranjen tranzit. Bile su to najoštrije sankcije zavedene u istoriji UN-a.

Rukovodstvo na Palama užasavala je pomisao da novi plan podrazumijeva vraćanje više od trećine teritorija, uključujući veći dio Podrinja i dijelova sjeverozapadne Bosne. Spasonosna formula koju je predočio Milošević bila je da se plan treba usvojiti jer se nikada neće moći provesti.

Na velikom parkingu hotela „Rajska dolina“ na Jahorini 5. maja 1993. parkirale su se velike crne limuzine u koje su seljaci znatiželjno gledali. U prepunoj sali nekadašnjeg vojnog odmarališta počasna mjesta u prvom redu zauzeli su jugoslovenski predsjednik Dobrica Ćosić, crnogorski šef države Momir Bulatović, grčki predsjednik Konstantin Micotakis i Slobodan Milošević. Sati odmiču. Njihova ozbiljna lica postala su siva kada je u svitanje novog dana odbijen Vance-Owenov plan. Tog jutra, poražen i ljut, nakon što se kolima vratio sa Pala u Beograd, Slobodan Milošević je telefonirao u London lordu Owenu. Probdio je cijelu noć i bio je bijesan. Otrovno je govorio o Krajišniku koji je odložio glasanje kada se uplašio da bi plan prošao. „Preduzeću mjere“, siktao je u slušalicu, „kako bi prisilio bosanske Srbe da shvate svoju odgovornost.“

I Dobrica Ćosić je nakon povratka sa Pala bio umoran i ljut. “Banda seljačkih neznalica”, komentarisao je u povratku srpske poslanike, “vojni fanatici i ratni profiteri”. Ćosić se nakon neuspjeha na Jahorini, takođe, požalio Owenu. “Što će Ćosića tiče, Karadžić je bio katastrofalan. Umjesto da se odlučno izjasni za plan, više mu je bilo stalo da se drži neutralno i da sačuva svoju političku kožu. Ćosić je Krajišnika smatrao zloduhom u ovoj igri, a u stopu ga je pratio Mladić”, bili su Owenovi utisci nakon razgovora sa Ćosićem. Poslanike je ubijedio Mladićev govor i Krajišnikov smišljeni gest. Krajišnik je tražio javno glasanje o predloženom mirovnom planu kako bi posramio neodlučne, a organizovao je da televizija prikaže uvodna izlaganja gostiju, ali ne njihove kasnije, mnogo oštrije govore. Nakon završene skupštine, na Palama su jedni šaputali o podmićenim poslanicima, drugi su uz logorske vatre pjevali rugalice Slobodanu Miloševiću. „Zbogom sada Slobo lijepi, ni mi više nismo slijepi”, zavijali su pijani glasovi slaveći pobjedu nad srbijanskim predsjednikom i cijelim svijetom.

Razmomilaženje u načinu sprovođenja ideje ali ne i stavovima: Karadžić i Milošević
Photo: Dragan Kujundžić

Milošević je svoj javni poraz naplatio prekinuvši po povratku u Beograd sve isporuke za Bosnu, osim lijekova i hrane. Zvanično su obustavljene isporuke oružja, nezvanično se plaćalo po nešto većoj cijeni. Iako su beogradski mediji odjednom spoznali da je Karadžić “ratni profiter, kockar, četnik i nacionalista koji razara Sarajevo i druge bosanske gradove”, Milošević nije želio sukob, već samo disciplinirati Karadžića. Milan Trbojević, tadašnji poslanik u Skupštini, podsjeća da je odbijanje Vance-Owenovog plana stvorilo prvu opoziciju u Republici Srpskoj. “Smatrao sam da plan treba svakako potpisati, prije svega kao jednu diplomatsku i političku igru, da izbjegnemo da budemo stalni krivci za neuspjeh mirovnog procesa. Mislim da su mi događaji višestruko dali za pravo. Neposredno nakon što je taj plan propao, iako on ne bi propao samo zbog našeg odbijanja, dolazi do sukoba Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni. Mogli smo naći lijep način da kažemo da smo saglasni i da smo potpisali, ali plan ne možemo realizovati jer su oni zaratili. Imali smo krasan alibi.”

Grupa poslanika koji su podržali plan ubrzo se smješkala pred televizijskim kamerama na prijemu kod Miloševića. “Predsjedniku Miloševiću je otišlo nas sedam, Mile Dodik je bio vođa te delegacije, poslije su oni postali grupa nezavisnih poslanika, ja, eto, nisam. Tada nas ovi iz SDS-a proglase izdajnicima, jer kako ćemo ići Miloševiću. Poslije toga odu svi u Beograd, bace se pod noge Miloševiću, pa mi ispali izdajnici, a oni patriote”, objašnjava Trbojević kako je paljansko rukovodstvo kapituliralo pred Miloševićem.

* Slijedeći nastavak feljtona objavljujemo u petak, 25. decembra

star
Oceni
3.44
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV