Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (38)

"Balkan bluz"

Ptica je sletila (12)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Mislim da sam kidnapovan: Alija Izetbegović
Mislim da sam kidnapovan: Alija Izetbegović
Photo: Stock

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Prvi komandant bosanske TO Hasan Efendić bio je aktivni oficir bivše JNA i, kao većina oficira koji su stali na bosansku stranu, teško je prihvaćen od domaćih manje ili više samoorganiziranih komandanata. Za njih su bivši oficiri jugo-vojske bili KOS-ovci i podrumaši, nisu razumijevali njihovo crtanje mapa i bojenje strelica sa oznakama „plavi“ - „crveni“. Oficirska stručna terminologija o sistemu rukovođenja i komandovanja zvučala im je suhoparno, glupo i nepotrebno. „Mem ih uhvati od onih podruma, da četnici uđu ne bi ih mogli naći za 15 dana koliko su se ukopali. Crtaju mape i stavljaju strelice gdje ćemo se rasporediti, a mi te položaje izgubili još prije petnaest dana“, bunio se Kerim Lučarević, komandant Vojne policije, kojeg su zvali Doktor.

Iako bivši oficir JNA, ni Mustafa Hajrulahović nije imao previše simpatija za njih. „Rasporedili su se po kancelarijama i dali sebi titule načelnika uprava, predvidili koji će čin koji od njih dobiti, a pojma nisu imali šta se na terenu zbiva“, govorio je rezignirano, dodajući: „Kalkulanti.“

Sarajevo je u drugi maj ušlo sa unutarvojničkim animozitetima, koji su izgledali nepomirljivi. Srpska artiljerijska vatra je „orala“ grad od ranih jutarnjih sati. JNA pokušava doći do Doma JNA u centru grada, želeći da Sarajevo podijeli na pola. General Jovan Divjak, jedan od zamjenika komandanta bosanske vojske, objasnio je kako su prvo krenuli pincgaueri JNA, zatim tri transportera, slijedila su ih tri tenka. To je bilo sasvim dovoljno za veliki napad zato što vojnici BiH nisu imali skoro ništa. “Najprije je tekla artiljerijska priprema, pola grada je gorjelo. Ona je, naravno, izvršena iz psiholoških razloga. Sa vojničke tačke gledišta, to je išlo sve po propisu”, kaže Divjak.

O srpskim namjerama da se Sarajevo podijeli jasno je govorio Karadžić, ali i Momčilo Krajišnik, čovjek broj dva u rukovodstvu RS, koji je vidio mogućnost da tako “Sarajevo bude i muslimansko i srpsko”. Čak je bilo i određeno ime za dio Sarajeva koji bi pripao Srbima - Principovo.

U Centru službi bezbjednosti Sarajevo također je drama. “Dešifrujem poruku i shvatam da se radi o avionu u kojem se Izetbegović vraćao iz Lisabona”, opisuje Munir Alibabić Munja, načelnik sarajevskog CSB-a, kako je reagovao kada je preko prislušnih aparata uhvatio poruku srpskog oficira upućenu pretpostavljenom general-majoru Vojislavu Đurđevcu, komandantu sarajevskog aerodroma: „Ptica je sletila”. Alibabić informaciju brzo prenosi potpredsjedniku Vlade Rusmiru Mahmutćehajiću. Mahmutćehajić je prosljeđuje u Vladu, Glavni štab TO i Predsjedništvo. Izetbegović je, međutim, sa pratnjom već uhapšen na sarajevskom aerodromu i odveden u kasarnu JNA u Lukavicu.

Milutin Kukanjac, koji se tada nalazi u svojoj komandi na Bistriku, kaže: “Zove me Đurđevac sa aerodroma i pita šta da radi sa Alijom?“ Kukanjac, koji ništa ne smije uraditi ni reći bez konsultacija sa pretpostavljenim, poziva Blagoja Adžića, načelnika GŠ JNA, u Beograd i objašnjava o čemu se radi. Između ostalog, kaže, kako Aliju niko nije dočekao, pada mrak, tog dana su se vodile borbe u Sarajevu i očekujući njihov nastavak predlaže da bosanski predsjednik ostane u Lukavici. Tačnije, da bude zadržan dok se pregovorima ne omogući izvlačenje njegove komande sa oficirima i vojnicima iz Sarajeva, jer u isto vrijeme, dok traje strahovito granatiranje sa srpskih položaja po Sarajevu, u gradu pripadnici TO i ostalih samoorganizovanih formacija napadaju objekte JNA, uključujući i komandu Druge vojne oblasti gdje se nalazi Kukanjac.

Za to vrijeme ministar unutrašnjih poslova Alija Delimustafić telefonira u kabinet Munira Alibabića i traži da podrži izbor Fikreta Abdića na mjestu predsjedavajućeg Predsjedništva, budući da je Izetbegović uhapšen. Alibabić odbija, a zatim se na vratima sudara sa portparolom MUP-a koji nosi saopštenje za javnost u kojem se kaže da će novi predsjednik Predsjedništva biti Fikret Abdić. U zgradi Predsjedništva Sefer Halilović i Rifat Bilajac traže člana Predsjedništva Ejupa Ganića. Bilajac pokušava otvoriti vrata Ganićevog kabineta, drma nervozno šteku, počinje da udara, Sefer, koji je viši od njega, preko Bilajčeve glave pruža ruku, i kaže: „To se radi ovako“ i lagano okreće ključ. Ganić je, naime, bio zaključan u svom kabinetu.

„Deblokirani“ Ganić izlazi i pita: „Šta se dešava?“ Zbunjen je. Ne poznaje ni Bilajca, ni Halilovića. Oni se predstavljaju kao pripadnici štaba TO. Nisu mu znali odgovoriti ko ga je zaključao.

„Ja sam tog dana došao u Sarajevo i pošto je bilo veliko granatiranje najprije sam svratio u zgradu UNPROFOR-a. Oni su mi dali informacije o tome šta se dešava u gradu. Telefonirao sam u svoj kabinet u Predsjedništvu gdje se nalazio Hasan Biščević, a onda sam svratio na televiziju, gdje se već nalazio ministar Jerko Doko koji mi je rekao da se tu sklonio dok ne prođe granatiranje“, sjeća se Abdić.

Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba u Beogradu, poziva predsjednika Jugoslavije Branka Kostića i priznaje da je JNA uhapsila predsjednika BiH. Nakon obrazloženja, Kostić se slaže da Izetbegović bude zadržan kao talac. “Doveden si tu, nisi uhapšen, nisi otet”, govori Kukanjac telefonom Izetbegoviću.

Ni drugi dio njegovog objašnjenja upućenog bosanskom predsjedniku nije ubjedljiv: “Ti si priveden, jer te niko nije dočekao na aerodromu. Ti naredi svojim hordama preko Ganića da prekinu napade na vojne objekte, inače će u toku noći svašta biti”. Izetbegović ponovo pita je li uhapšen? Kukanjac ponavlja da nije. Budući da je sada situacija jasna: Izetbegović je talac u Lukavici, zajedno sa potpredsjednikom Vlade Zlatkom Lagumdžijom, svojom kćerkom Sabinom i pratnjom; kao što Kukanjac postaje u Sarajevu, i da je uspostavljena neophodna ravnoteža snaga, dvadesetak minuta nakon njihovog razgovora u Sarajevu prestaje pucnjava.

 

Sa predsjednikom direkt na liniji: Senad Hadžifejzović
Photo: Stock

Tog dana diverzijom iznutra je uništena glavna pošta i u gradu je ostao u funkciji neznatan broj telefonskih linija. Urednik sa Televizije Senad Hadžifejzović stupa u kontakt sa uhapšenim Izetbegovićem. U otvorenom programu ga pita: “Koji je Vaš status u Lukavici?” Izetbegović odgovara: “Mislim da sam kidnapovan”. Bosansko stanovništvo saznaje za sudbinu predsjednika. Nastaje šok.

 

U TV studiju sjede Fikret Abdić i Jerko Doko. Jedini način na koji su kao članovi Predsjedništva mogli komunicirati sa predsjednikom bio je preko direktnog uključenja u TV program. „Ganić govori Aliji da je njegovim zarobljavanjem zarobljena i Bosna, a Alija mu doslovno odgovara: ‘Sada me ti zamjenjuješ’.

"Meni se Alija i ne obraća. Ignorira mene i Kljuića, a kasnije se moj dolazak u TV studio u kojem nisam progovorio ni riječi, jer sam svjestan da je u pitanju igra, velika igra, u javnosti interpretira kao pokušaj državnog udara“, kaže Abdić, koji smatra da je tog i prethodnog dana državni udar, zapravo, izvršio Izetbegović. „On je u Lisabonu potpisao sramni sporazum i krenuo je u podjelu Bosne, a da bi se to prikrilo, izmišljeno je kako sam ja pokušao izvršiti državni udar“, kaže Abdić.

Njegovi suradnici smatraju da je igra bila nešto šira i smišljena kako bi se omogućio, koliko je moguće bezbolniji, izlazak JNA iz Sarajeva. Sljedećeg dana se pregovara o deblokiranju komande JNA na Bistriku i razmjeni Izetbegović - Kukanjac. Pregovori počinju ujutro u sedam i traju do 15 sati. „Ja sam bio ostavljen od mojih, to je bio osmi dan izdaje”, kaže Kukanjac, za kojeg je od 27. aprila - kada je proglašena SRJ, što je čuo preko televizije - počela tragedija. „BiH dobila nezavisnost i moja mala vojska se nađe u dvije tuđe međunarodno priznate države... i ja sam definitivno bio otpisan.“

U međuvremenu je Izetbegović sa komandantom UNPROFOR-a Luisom Mekenzijem prebačen u komandu JNA odakle zajedno sa Kukanjcem u transporteru na čelu kolone treba krenuti iz kasarne do linije „razdvajanja“. Pratiće ih konvoj JNA koji će na taj način razmjenom izaći iz grada.

U komandi JNA traje drama. Kukanjčev zamjenik, potpukovnik Enes Taso se sjeća: “Bio sam ubijeđen da će konvoj JNA biti napadnut. Tražio sam da vojska iz komande izađe pod vatrom kako bi nam pritekla u pomoć eskadrila sa bihaćkog aerodroma. Kukanjac odbija prijedlog.“ Niži oficiri se bune tražeći da Kukanjac bude smijenjen.

U transporteru koji je krenuo iz komande JNA se nalaze: Izetbegović, njegova kćerka Sabina i ministar unutrašnjih poslova Jusuf Pušina. Preko puta njih sjede: Kukanjac, novinar Nedeljko Deretić i jedan oficir UNPROFOR-a. Na mostu Drvenija, Jovo Divjak provjerava da li se Izetbegović nalazi u transporteru i pušta ga da ide dalje. Na mostu Skenderija u jednom trenutku poklopac transportera se ponovo otvara. Proviruje zamjenik komandanta specijalne jedinice MUP-a BiH Zoran Čegar.

“Znamo se”, kaže Kukanjcu.

“Ja tebe ne znam”, odgovara Kukanjac.

“Bio sam nastavnik fiskulture u Lukavici”, objašnjava Čegar, “Zapamti to, jer mi duguješ život”.

Kada su čuli da Čegar razgovara sa Kukanjcem, pripadnici TO i MUP-a BiH opkoljavaju vozilo. Čegar zatvara poklopac transportera. Vani se čuje svađa i psovanje. U transporteru su svi ućutali. U tom momentu, prema sopstvenom priznanju, Kukanjac razmišlja: “Neću da im padnem u ruke, izvršiću samoubistvo... Da im Alija ne bi pao u ruke, ubiću i njega.”

Kukanjac govori Izetbegoviću: “Ne daju nam da prođemo. Izađi gore na transporter i stišavaj svoju rulju”. Izetbegović diže poklopac oklopnog transportera, a zamjenik komandanta TO Jovan Divjak se penje na transporter. “Recite im da propuste konvoj. Sutra ćemo razgovarati”, naredio je Izetbegović generalu Divjaku. Pripadnici bosanske vojske u nastajanju su revoltirani.

Srpska strana bezdušno i brutalno razara grad svim raspoloživim sredstvima, oni su nedovoljno naoružani i ovu priliku shvataju idealnom kako bi se domogli oružja koje u Kukanjčevoj koloni sa sobom iznose pripadnici JNA. “Recite predsjedniku da razgovori sutra ne dolaze u obzir”, čuje se neidentifikovani glas na radio-vezi, koji ovu poruku saopštava generalu Divjaku.

Ipak, na Skenderiji Izetbegović u posebnom transporteru odlazi u pravcu Predsjedništva, a Kukanjac sa generalom Mekenzijem nastavlja put prema Grbavici. Izetbegović, crven od ljutnje, ulazi u zgradu Predsjedništva. Bio je iznerviran što je otezana njegova razmjena sa Kukanjcem. Narednog dana na sjednici Predsjedništva, kojoj prisustvuje i Alija Delimustafić, kojeg već svi gledaju sa podozrenjem, Izetbegović kaže: "Juče, onaj recept koji je postavio Ganić bio je idealan... A, što se tiče MUP-a, ne bih htio sada to. Stanje očigledno nije zadovoljavajuće. Je li Ganić naredio sinoć da se ona vojska rasturi? Ispada tako... Ja govorim o Ganićevom dogovoru o mom puštanju. To je Ganić odradio".

Delimustafić „proziva“ Ganića zbog napada na kolonu JNA. Ganić nije sretan zbog prozivki. Obraća se Aliji Delimustafiću: "Alija, ja bih upozorio još neke ljude da ne generirate priče da je neko iz Predsjedništva naredio ili Ganić ili ko drugi da se puca po toj koloni. Pazi šta govoriš!".

Naime, kada je kolona JNA stigla do Vrbanja mosta, zadnji dio kolone je presječen na Skenderiji. Enes Taso kaže: “Nalazio sam se na kraju kolone kada je napad počeo. Stigao sam ispaliti samo jedan rafal, a onda sam pogođen. Još sam bio pri svijesti kada sam osjetio kako mi skidaju burmu sa ruke i vade zipo upaljač iz džepa”. Iz sarajevske bolnice Taso je prebačen na kliniku u Beograd. Dok je bio u bolnici, Generalštab JNA mu je dodijelio čin generala za koji cinici kažu da mu je dodijeljen samo zato jer se vjerovalo da operaciju neće preživjeti, a Generalštab JNA bi se mogao hvaliti kako ima generala Bošnjaka.

 

Tog dana u Dobrovoljačkoj ulici ubijeno je šest pripadnika JNA, a 186 vojnika i oficira je zarobljeno: Sarajevo, 3. maj 1992.
Photo: Nedeljko Deretić

Kukanjčeva teorija zavjere kaže da su Izetbegović i on trebali “nesretnim slučajem” poginuti prilikom razmjene, jer je Izetbegović u Lisabonu potpisao trojnu podjelu BiH, „pa su njegovi htjeli da ga se riješe“. S druge strane, Kukanjac kaže da su mu oni koji su mjesec dana neprestano gađali grad sa brda mogli pomoći, ali nisu: “Niko nije mrdnuo malim prstom da nama pomogne... To je dokaz da smo mi trebali nastradati zbog nekih drugih razloga. Oni koji su se junačili prije toga i mjesec dana gađali Sarajevo sa brda, bez ikakve potrebe i razloga, mogli su mi pomoći bacajući kamenice, ali su imali zadatak da to ne učine.”

 

Izetbegović je, pak, na sjednici Predsjedništva prethodni džehenemski dan rezimirao riječima: „Mislim da je namjera bila da se nekako Kukanjac izvuče. A da se ja, nekim slučajem, predam SDS-u. Mislim da je tako otprilike scenario napravljen. Da me ugrabe ovi SDS-ovci na cesti. To je otprilike tako nešto bilo skontano.“

Tog dana u Dobrovoljačkoj ulici ubijeno je šest pripadnika JNA, a 186 vojnika i oficira je zarobljeno. Drugi maj Izetbegović je u svojim memoarima nazvao “danom kada smo konačno pobijedili strah od četnika.” Na mjesto Hasana Efendića ubrzo je imenovan Sefer Halilović.

Dvadeset petog maja u Carevoj džamiji, imam, hafiz Halid ef. Hadžimulić džematu je saopštio: „Komandant bosanske vojske zove se Sefer Halilović. Dajte beat da ćete biti iza njega, jer ovo je borba za muslimane i spas dina.“ Hafiz Hadžimulić, rijetko poštovana figura u Starom Gradu, tretiran je više od običnog imama i hafiza. Većina prisutnih nije znala ko je Halilović, ni Halilović sam nije znao da hafiz Hadžimulić šalje ovakvu poruku džematu, ali su bespogovorno rekli: „Dajemo beat.“

Hafiz Hadžimulić, vrsni poznavalac historije muslimana i one opće, poznavalac jezika i tumač kultnog sufijskog djela „Mesnevija“ koje su tumačiti mogli samo odabrani, shvatao je dramatičnost situacije. Pred njegovom je džamijom još samo jednom dat ovakav beat. Na svebosanskom saboru, u septembru 1831. u Sarajevu, ispred Careve džamije, prisutni su položili zakletvu na Kur´an da će biti odani Huseinu kapetanu Gradaščeviću i objavili da, uprkos potencijalnoj propasti i smrti, neće biti odustajanja.

* Slijedeći nastavak feljtona objavljujemo u petak, 18. decembra

star
Oceni
3.24
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV