Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (29)

"Balkan bluz"

Arkan u Bijeljini (11)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Od sitnog kriminalca do ratnog zločinca: Arkan
Od sitnog kriminalca do ratnog zločinca: Arkan
Photo: Stock

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Željko Ražnatović Arkan je rođen u Sloveniji gdje je službovao njegov otac Veljko koji je bio oficir JNA. Kao maloljetnik Željko je obijao trafike po Beogradu tako da ga je otac poslao da osmi razred završi u Školi za maloljetne delikvente. Iako je želio postati pilot upisali su ga u Pomorsku školu u Kotoru gdje se kao slijepi putnik ukrcao se na brod i završio u Trstu.

Kada se vratio u Jugoslaviju sa četvoricom svojih vršnjaka, maloljetnika, taksijem krstari po Jugoslaviji. Obijaju trafike, kradu nakit i umjetničke slike koje preprodaju. Grupa je uhvaćena u Zagrebu. Tri godine provodi u zatvoru za maloljetnike u Požarevcu i šest mjeseci u Valjevu. Sa nepunih 20 godina, 1972. emigrira na Zapad. Prema imenu strip-junaka uzima nadimak Arkan. Optuživan je i osuđivan u: Švicarskoj, Švedskoj, Holandiji, Austriji, Belgiji, Italiji, Njemačkoj. U Belgiji je 1974. zatvoren, a tri godine kasnije bježi iz zatvora. U Holandiji je ponovo uhapšen 1979. i iz zatvora bježi dvije godine kasnije, tako da se 1981. vraća u Jugoslaviju. Prilikom bjekstva iz zatvora je ranjen u sukobu sa policijom i našao se na Interpolovoj listi 10 najtraženijih kriminalaca.

Od 1973., dakle kada je imao samo 21 godinu Arkan počinje da radi za saveznu državnu bezbjednost. U početku mu je zadatak da se infiltrira u jugoslovensku emigraciju, a kasnije i da učestvuje u likvidacijama emigranata i neistomišljenika jugoslovenskog režima. Zbog toga ga je iz mnogih rizičnih situacija u inostranstvu izvlačio Stane Dolanc, koji je bio šef savezne Udbe i njena siva eminencija i kada se, zvanično, nije nalazio na čelnoj poziciji šefa jugoslovenske tajne policije.

Zbog posla kojim se bavio Arkan je bio prinuđen naučiti nekoliko svjetskih jezika i tečno je govorio engleski, francuski i talijanski jezik. Poznavao je njemački, holandski i švedski. U Jugoslaviji se nastavio baviti kriminalnim aktivnostima. Kada 1983. dvojica policajaca dolaze u njegovu kuću da ga uhapse, ranjava ih. Pritvaraju ga, ali ga nakon dva dana Stane Dolanc izvlači iz zatvora. Njegov ugled u beogradskom kriminalnom podzemlju raste.

Nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske, pravi incidente u Dvoru na Uni, gdje ga hrvatske vlasti hapse i osuđuju na pet godina zatvora. Nakon šest mjeseci je pod neobičnim okolnostima pušten i vraćen u Beograd. Priča kaže da ga je u zatvoru posjetio Josip Perković, pomoćnik tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Hrvatske, Josipa Boljkovca, tražeći da Arkan ćuti o ubistvu u kojem su zajedno učestvovali, a da će zauzvrat izdejstvovati da bude pušten u Beograd. Između Arkanovog bijega iz holandskog i puštanja iz hrvatskog zatvora, desio se „slučaj Đureković.”

Aprila 1982. emigrirao je u Njemačku direktor marketinga preduzeća INA Commerce Stjepan Đureković. Šesnaest mjeseci kasnije, u njemačkom gradiću Wohlfahrthausenu, udbaška trojka za likvidaciju, okupljena oko Željka Ražnatovića Arkana - a vodio ju je Đorđe Božović Giška – ubija Đurekovića u maloj štampariji smještenoj u garaži, gdje su se štampali emigrantski pamfleti. Čim je Đureković ušao u garažu, Giška ga je ubio sa šest metaka iz pištolja Walther. Njegovo truplo je izmasakrirano udarcima sjekirom, što je bio “potpis” udbaških egzekutora još od ubistva hrvatskog emigranta Vjekoslava Maksa Luburića u Španiji.

Njemačka policija je bila mišljenja da je ubistvo organizirao Josip Perković, koji je 1983. bio načelnik Druge uprave Službe državne sigurnosti Sekretarijata unutrašnjih poslova Hrvatske, dakle odjela koji se bavilo “fašističkom emigracijom”.

Republičke centrale su u ustroju državne bezbjednosti obrađivale ljude iz vlastite sredine i vodile akcije protiv njih gdje god da su se nalazili. Savezna direkcija je akcije samo koordinirala, ali ih nije samostalno vodila. Dolanc je, dakle, znao koje su Arkanove “zasluge”.

Arkan je u Beogradu bio vođa “Delija”, navijača “Crvene zvezde” i zajedno sa njima osniva Srpsku dobrovoljačku gardu “Tigrovi”. Prema njegovim izjavama gardu je osnovao 11. oktobra 1990. u manastiru “Pokajnica”, a centar za obuku se nalazio u Erdutu. Jezgro garde su činili radnici srbijanskog DB-a. “Tigrovi” ratuju u Hrvatskoj, Baniji, Lici, Kordunu i Dalmaciji. U proljeće 1992. Arkan se pojavljuje u Bijeljini i sa “Tigrovima” učestvuje u čišćenju istočne Bosne.

Arkanovi „Tigrovi“ su ušli u Bijeljinu 1. aprila. Nekoliko dana ranije je došlo do pucnjave u centru grada. Slika je bila nadrealna: neki Bošnjak je jahao konja kroz centar grada. Srbi su to shvatili kao provokaciju.

“Azijat je pošao da baci bombu u moj lokal ‘Srbija’, srušili smo ga s’ konja i ja sam pucao u njega”, sjeća se vojvoda Mirko Blagojević. Pitali smo vojvodu Blagojevića kako se zvala njegova jedinica? “Nismo stigli da joj damo naziv. Mi smo srpski četnici i slijedimo tradicije srpskih četnika, stvaranjem Vojske RS moja jedinica je rasformirana i svi njeni pripadnici su prešli u vojne jedinice.” Niko nikada nije mogao dokazati je li ovaj Bošnjak htio baciti bombu. Nevažno, jer su Srbi postavili barikadu ispred kafane „Srbija“, a Bošnjaci kod kafane „Istanbul“, kasnije u trendu opće srbizacije nazvane „Vizantija“.

Tvorac zločinca: Stane Dolanc i Tito
Photo: slobodnajugoslavija.com
Upomoć srpskoj braći je stigao Arkan, koji je već bio poznat po zločinima u istočnoj Slavoniji. Naredio je sistematsko zlostavljanje stanovništva, po gradu su postavljeni snajperi i po kratkom postupku izvršavane smrtne kazne. Ubijeno je preko 20 ljudi. Bijeljina je bila značajna, jer se preko nje i Zvornika banjolučka regija vezivala sa istočnom Hercegovinom u kompaktnu srpsku teritoriju. Osim toga, gradovi su na granici sa Srbijom.

Fotografije iz Bijeljine su brzo obišle svijet - srpski vojnik sa rejbankama podignutim na glavu, u savršeno skrojenoj maskirnoj uniformi, nogom je udarao tijelo mrtve žene, provjeravajući je li živa. “Pomislio sam da se radi o fotomontaži, nisam mogao da vjerujem svojim očima. Nisam vjerovao da je takvo nešto moguće”, izjavio je Izetbegović za BBC. Još uvijek vjerujući u neutralnu ulogu JNA, obratio se za pomoć generalima.

Kukanjac priča: “Kada je Arkan upao u Bijeljinu zove me moj pukovnik Savo Janković i kaže: Generale, ovdje u Bijeljini, svašta se dešava. Upao je neki Arkan i ubija ljude. Samo što sam spustio slušalicu zove Alija i plače: Pomozite generale, u Bijeljini četnici ubijaju Muslimane, pobiše mi narod”. Kukanjac je Izetbegoviću rekao kako je iznenađen tom informacijom, mada je znao šta se dešava, i da ga pozove kroz pet minuta kada provjeri o čemu se radi. Prilikom sljedećeg telefonskog razgovora zatražio je od Izetbegovića da u Bijeljinu pošalje Fikreta Abdića, a od Radovana Karadžića je tražio da pošalje Nikolu Koljevića. Umjerenije ljude, kako se izrazio.

JNA je 3. aprila poslijepodne okupirala Bijeljinu. Teror je nastavljen pod pokroviteljstvom jugo-vojske. Skoro sve nesrpsko stanovništvo u panici, bježi. U Bijeljinu je iz Sarajeva upućena delegacija u sastavu Miodrag Simović, Jerko Doko, Biljana Plavšić i Fikret Abdić. „Trebao je ići i Alija Delimustafić, ali se javio i rekao da ne može doći“, kaže Abdić.

Delegaciju već u Ugljeviku zaustavljaju na barikadi. Okolo se kreće mnogo naoružanih ljudi sa srpskim obilježjima, neki od njih imaju maske. Delegaciju jedva propuštaju da dođe do hotela. Čim se domogao telefona Abdić zove u Bijeljinu pukovnika Savu Jankovića i kaže da ima problema. Janković obećava da će poslati svog čovjeka. Major JNA kojeg je poslao Janković preporučuje Abdiću da ne ide u Bijeljinu, jer ima mnogo naoružanih ljudi koje čak ni JNA ne može kontrolisati, kako je rekao.

Nakon kraćih konsultacija članovi delegacija, ipak, odlučuju ići dalje. “Prije ulaska u grad, naišli smo na barikadu”, sjeća se Slavko Jovičić, tadašnji Simovićev pratilac. “Naoružani vojnici sa maskama na licu nisu nam dozvoljavali ulazak u grad. Natjerali su nas da svi izađemo iz auta, a jedan od njih je rekao: Srbi neka se izdvoje. Simović i ja smo stali sa strane.

Njih prvo strijeljajte - naredio je”. Razgovarao je sa nekim preko motorole i naredio da svi legnu. Abdić odbija. „Ja neću leći na zemlju koju kao član Predsjedništva predstavljam“, kaže. Maskirani ljudi mu ponovo naređuje da legne. On ponovo odbija. Budući da očito nisu imali instrukciju šta da rade ukoliko im se neko suprotstavi, ne znaju šta će. Odjednom se pojavljuje Arkan, profesionalni ubica sa talentom za glumu, sa osmijehom i ispruženom rukom prilazi Abdiću i najuglađenije što može kaže da se izvinjava zbog nastale situacije. U pitanju je, kaže, veliki nesporazum. „Znam sve o Vama i cijenim Vaše napore za uspostavljanje mira“, kaže Abdiću. Kao da upravo on nije dao naređenje „Tigrovima“ da demonstrirajući sirovu snagu ponize državnu delegaciju iz Sarajeva, objašnjava da delegaciji ne može garantirati sigurnost u Bijeljini, ali da je u stanju u roku od 24h sata srediti situaciju u gradu i obezbjediti siguran prolaz.

„Mirotvorac“ delegaciju vraća natrag. “Doko je od ležanja u blatu bio toliko prljav da smo mu na povratku u Tuzli kupili novo odijelo”, sjeća se Jovičić.

Na sjednici Predsjedništva se odlučuje da u Bijeljinu ponovo ide nova delegacija u sastavu: Fikret Abdić, Franjo Boras i Biljana Plavšić. Boras kaže da mu nakon Bosanskog Broda ne pada na pamet da više ide bilo gdje. Iz drugog pokušaja Plavšićka i Abdić ulaze u Bijeljinu. Bila je skoro prazna. Sejo Omeragić, tada novinar „Slobodne Bosne“ je ušao u Bijeljinu glumeći Abdićevog pratioca. Pred zgradom skupštine opštine delegaciju dočekuje Arkan. Tako pokazuje ko ima vlast, vojnu i civilnu. TV kamere bilježe Plavšićkin poljubac sa Arkanom. Srpski predstavnici u najvišim državnim organima vlasti i predstavnici srpskog podzemlja, kakav je bio Arkan, postali su jedno.

Ljubiša Savić Mauzer, komandant Srpske dobrovoljačke garde „Panteri“, ubrzo je, prema sopstvenim riječima, Arkana i njegove „Tigrove“ otjerao iz grada. “Arkan je htio džamiju srušiti do temelja.

Bio sam protiv”, ispričao je Mauzer. Dok se srpska zastava vijorila na lokalnoj džamiji, srpske paravojne formacije više nisu tražile opravdanje zašto napadaju susjedni Zvornik. Šef UNHCR-a za bivšu Jugoslaviju Hose Marija Mendiluce, na povratku iz Beograda je morao proći kroz Zvornik. “Sa srpske strane Drine je uslijedilo snažno artiljerijsko bombardovanje. Čak sam vidio i dim kako se izvija iz topovskih cijevi”, izjavio je Mendiluce. “Vidio sam naoružane ljude kako iz kuća izvlače leševe žena, djece i starijih ljudi i tovare ih na kamione. Vidio sam četiri ili pet kamiona punih leševa. Kada sam stigao čišćenje je već bilo obavljeno.”

Napad na Višegrad se desio prvog dana Bajrama. Cjelokupno političko vodstvo se iz grada povuklo po nalogu SDA. Iz Višegrada je prvi zbjeg krenuo 8. aprila 1992. „Tog dana“, sjeća se Murat Šabanović, „sam se nalazio na brani. Grad se ispraznio, pola stanovništva je pobjeglo od srpske vojske, a pola zbog straha od vodenog talasa. Dobio sam naređenje da ne rušim branu. Striktno mi je tako naređeno iz Sarajeva.

Srpski vojnik sa rejbankama podignutim na glavu, u savršeno skrojenoj maskirnoj uniformi, nogom je udarao tijelo mrtve žene: Fotografija iz Bijeljine koja je obišla svijet
Photo: bnbo.de
Nakon okupacije grada je osnovan građanski forum koji je pozvao stanovništvo da se vrati u grad. Vratilo se nekoliko hiljada ljudi koji su poubijani. Oni koji se nisu vratili, otišli su za Goražde, Žepu i Srebrenicu.“

Kerim Lučarević kaže da je svaki od pripadnika PL u BiH bio spreman aktivirati po 50 ili 100 ljudi. „Naprimjer, našu grupu iz Višegrada je vodio Zijo Subašić. Oni su presreli Užički korpus JNA na Dobrunu i zarobili 40 Belih orlova. Pet dana četnici nisu mogli proći. To je omogućilo da se ljudi povuku iz grada, ali su pozvani da se vrate, garantirano je da će im JNA garantovati mir. I, 3.000 Bošnjaka se vratilo zahvaljujući izjavama iz bh. vlasti. Nakon 15 dana je počelo klanje i ubijanje u Višegradu,” objašnjava Lučarević.

Već je 11. aprila 70 pripadnika bosanske armije u nastajanju položilo zakletvu na Kula-Gradu iznad Zvornika. Na Kula-Gradu su ostali 25 dana, povremeno, preko noći silazeći u okupirani Zvornik da bi krali hranu. Zbog toga su se prozvali “Hap vod”. “Naše snage su se sa Kula grada povlačile u dvije grupe. Jedna je išla preko Kamenice u Tuzlu, a druga u Vlasenicu, da ubijedi tamošnje stanovništvo da ne predaje oružje. Priči o predaji oružja je nasjelo stanovništvo podrinjskog kraja gdje su dolazile patrole JNA i na osnovu fiktivnih dogovora o nenapadanju oduzimale oružje iz muslimanskih sela”, kaže Ibrahim Musić iz Hap-voda.

Kada je proglašen srpski Zvornik, Bošnjaci su pozvani da se vrate, uz obrazloženje kako će imovina onih kojih nema biti konfiskovana. Oni koji su se vratili u Zvornik rijetko su imali srece da kao Vejsil Hamzić čudom prežive.

Tada 23-godišnji Vejsil se nerado sjećao perioda izmedu 1. i 6. juna, provedenog u srpskom zatvoru: “Na početku nas je bilo 800 u jednoj prostoriji. Dođu i kažu treba nam 25 ljudi za razmjenu. Pokolju ih, uđu i kažu da su izvršili razmjenu. Kada je treći dan pravljen spisak zarobljenika, bilo nas je 620. Ponovo su nas potrpali na kamione i povezli na strijeljanje. U kamionima smo jedni preko drugih bili naslagani u tri reda. Zaustavili su kamion, podigli ceradu i naredili da izademo. Vikali su: Izlazite, pička vam materina. Mi smo se čvrsto uhvatili za ruke, također psovali, odbijajući da ih poslušamo. Pošto su vidjeli da nas ne mogu istjerati, počeli su ispaljivati rafale po nama. Kada sam se osvijestio oko mene je bila gomila leševa i ništa drugo.”

Aprila 92. ovi su momci bili zbunjeni. Musić veli kako je tada sa zebnjom slušao vijesti iz Sarajeva, a one su pozivale na mir: “Tako da sam se zapitao jesam li normalan i hoću li od naših vlasti biti osuđen kao ratni zločinac.”

U Sarajevu su se još uvijek vodile rasprave o miru.

* Slijedeći nastavak feljtona objavljujemo u utorak, 15. decembra

star
Oceni
3.88
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV