Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (2)

Srebrenica: Razglednica iz groba

Kako prepoznati sopstvenu smrt (7)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: EPA/FEHIM DEMIR

Bio sam sleđen. Preda mnom je bio jedan od ljudi za koje sam se stotine puta, svaki put kad bi granata tresnula, pitao ko su i prezirao ih jer, naposljetku, ubijali su djecu, tuđu i njima nepoznatu. Gledao sam ga i prvi put moja osjećanja bila su pomiješana: umjesto prezira osjećao sam strah i prezirao sebe jer ga se plašim. Preda mnom je bio čovjek koji je na savjesti imao najmanje stotinu života, a ja sam, protiv svoje volje, osjećao samo strah jer su mi instinkti govorili da je on, ovaj put, na pobjedničkoj strani

Dva bijela transportera zaustavila su se, jedan pored drugog, ispred napuštene zgrade, golih i sivih betonskih zidova. Vrata jednog su se otvorila uz otegnuto šištanje i iz vozila su izašla trojica muškaraca. Dočekali su ih napeti vojnici sa oznakama UN-a na šljemovima i uveli u mračnu i prašnjavu unutrašnjost zgrade. Putem do ulaza mogli su primijetiti još nekoliko transportera u povelikom dvorištu fabrike betonskih konstrukcija, na kojima su čvrsto stežući oružje sjedili kanadski vojnici.

Nakon što su njih trojica zamakla u zgradu, otvorio se i drugi transporter, iz njega izašla druga trojica muškaraca, jedan velike i sjede glave, u šezdesetim godinama, drugi srednjih godina, treći izrazito mlad. Dvojica vojnika, jedan ispred, drugi iza njih, poveli su ih kroz dugačke i prave hodnike i nakon nekoliko skretanja u mraku, koji je razbijala jedino baterijska lampa vojnika na čelu, ušli su u četvrtastu prostoriju u kojoj je bio postavljen stol, sa papirima i olovkama uredno složenim na obje strane i bijelim plastičnim čašama. Na uglu stola iz staklene posude pušila se rijetka, američka kafa, a sa jedne strane stola svoja mjesta već su zauzela trojica muškaraca.

Jedan od njih bio je Naser Orić, drugi njegov načelnik štaba Ramiz Bećirović, a na kraju stola sjedio sam ja, kao prevodilac. Stariji muškarac, koji je u međuvremenu sjeo s druge strane stola, zvao se Cvijetin Vuksić i predstavio se kao komandant Bratunačke brigade VRS-a. Do njega je sjedio čovjek koji se u torn času predstavio kao načelnik štaba, a kasnije ću saznati da je ipak bio oficir sigurnosti, Momir Nikolić. Mladić uz njega bio je njihov prevodilac. Bilo je kasno ljeto 1993. i bio je ovo prvi takav sastanak između neprijatelja koji su nakratko morali odložiti oružje. Sastanak je nakon izvjesnih muka uglavio komandant kanadskog bataljona, koji je posljednji stigao i sjeo u vrh stola.

Vuksićev prevodilac, Stanislav, bio je, sudeći po prljavoj uniformi, ogrubjelim rukama, prljavštini nakupljenoj ispod nokata i mirisu koji se širio oko njega, tek pokupljen sa fronta i jako slabo je govorio engleski; nije mi jasno u čemu je bila njegova uloga, osim ako tu nije bio u svrhe dekora. Zgrada u kojoj se sastanak održavao bila je prijeratna fabrika betonskih elemenata i nalazila se nekoliko stotina metara unutar enklave, pa se on usprkos opsežnim mjerama sigurnosti koje je UN poduzeo nije osjećao sasvim sigurnim.

I druga dvojica bili su nervozni, znajući da su Srbi jako blizu. Okolne kuće bile su krcate vojnika koji su tu stigli sinoć, za slučaj da nešto pođe po zlu. Zamišljen kao prvi u nizu, sastanak se brzo pretvorio u svađu, optužbe su letjele preko stola, s jedne na drugu stranu, i Kanađanin je nekoliko puta morao smirivati zanesene sugovornike. Međutim, razgovor bi se iznova vraćao na prebrojavanje žrtava, zločine nad civilima, a srpski pukovnik je u nekoliko navrata ponovio kako su "muslimani ubili 16 članova njegove familije".

Ko je uopće spomenuo masakr u Srebrenici, koji se desio početkom marta 1993, nije ni bitno. Riječ je o artiljerijskom napadu na grad u kojem je izginulo oko stotinu ljudi, jer su granate pogodile nogometno igralište gdje se, za nekog malog primirja, održavao nogometni turnir. Ne znam šta je natjeralo Vuksića da u torn trenutku, pred četvoricom svjedoka, kaže da je on lično dao naređenje za taj napad.

Photo: wikimedia.org
Nije se ni tu zaustavio, nego je nastavio govoreći da bi ponovo i sada dao isto naređenje, znajući kakve su bile posljedice tog napada. Prevodio sam to, u pola glasa, da ne bih omeo njegov nadahnuti nastup i gledao dok govori: bio je potpuno ubjeđen da je postupio dobro, vjerovao je da je to bila ispravna stvar toliko da bi to ponovio.

Bio sam sleđen. Preda mnom je bio jedan od ljudi za koje sam se stotine puta, svaki put kad bi granata tresnula, pitao ko su i prezirao ih jer, naposljetku, ubijali su djecu, tuđu i njima nepoznatu. Gledao sam ga i prvi put moja osjećanja bila su pomiješana: umjesto prezira osjećao sam strah i prezirao sebe jer ga se plašim. Preda mnom je bio čovjek koji je na savjesti imao najmanje stotinu života, a ja sam, protiv svoje volje, osjećao samo strah jer su mi instinkti govorili da je on, ovaj put, na pobjedničkoj strani.

Bio je to jedan od posljednjih napada na grad, ali je broj žrtava bio veći nego ikad. Samo četiri granate pale su na betonsko igralište ispred škole - ožiljci koje su ostavile u betonu još uvijek stoje tamo, kao i visoka bijela ograda izbušena gelerima - pravo u masu. Komadi užarenog željeza razasuli se po njima, cijepajući ljudska tijela; smrt koju su izazivale granate uvijek me podsjećala na to koliko smo krhki, a rane od gelera nikada nisu prestale da izazivaju jezu u meni. Na betonu je nakon četiri eksplozije ostalo stotinjak mrtvih mladića zatečenih kako trče za loptom i ko zna koliko osakaćenih, koji nisu ni primani u prenatrpanu bolnicu. Na istom torn igralištu danas se igraju neka druga djeca. Ne mogu da ne pomislim kako svaki put, kada na velikom odmoru istrče iz škole da odigraju "na male do pet", šutaju loptu preko sjenki ljudi koji su mi bili dragi.

* * *

Jedna od stvari koja je zločin u Srebrenici činila utoliko strašnijim jeste i to što je godinama poslije rata u gradu skoro sve onako kako je izgledalo 1995. Nije bilo nikakvog pokušaja da se u samom gradu skriju tragovi rata, naslijeđe koje su srpske granata ostavile njenim današnjim žiteljima.

Kada sam tamo bio prvi put poslije rata, u junu 1999, bio sam zatečen time da Srebrenica još uvijek ima Trg bratstva i jedinstva i Ulicu maršala Tita. Možda bi atmosfera bila drugačija, možda bi se bilo lakše pomiriti sa takvim gubitkom života kada bi na limenim pločicama stajala imena Draže Mihajlovića ili Jezdimira Dangića (četnički vojvoda iz Drugog svjetskog rata). Zgrade u gradu su i dalje bile razvaljene, na prozorima još uvijek UNHCR-ove cerade, tragovi šrapnela na zidovima.

Na povratku sam shvatio da put u Srebrenicu nije put kroz prostor, nego kroz vrijeme, vremenski skok unatrag, putovanje u posljednju enklavu balkanskog nacizma. Pomislio sam da je Srebrenica naša "mala" Treblinka, na četiri sata vožnje od Sarajeva i nešto manje od Tuzle. I u jednom trenutku, dok sam prelazio preko glavnog gradskog trga i borio se sa sjećanjima koja su navirala, uhvatio sam sebe kako hodam na prstima: osjećaj da hodam po leševima svojih najbližih bio je toliko snažan da je postao skoro fizički.

Na svakom koraku još se mogu naći tragovi granata, a brojni tragovi šrapnela su ružno i loše zamalterirani: svaki okrnjeni komad asfalta znači da je neko na tom mjestu poginuo, da iznenađen nije uspio leći ili utrčati u najbliži ulaz. Kako je rat odmicao, upoznavali smo kalibre, tipove i vrste granata, u zavisnosti od toga odlučivali kako ćemo se skrivati od njih. Ovo su u najkraćem savjeti kako prepoznati sopstvenu smrt.

Minobacački projektili su nas sve zajedno izluđivali: od njih se nije vrijedilo kriti. Pravili su jako visok Iuk, ispaljeni u nebo dosezali su neku svoju najvišu tačku i odatle padali vučeni silom zemljine teže. Njih se jasno moglo čuti kako se približavaju, padali su pravo, a zvuk je bio takav da se činilo da će pasti baš tu gdje ti ležiš, prikovan za zemlju. Misli su tutnjale glavom, dok razgledaš okolinu, uvijek sumnjajući da si izabrao najbolji zaklon koji si mogao. I naravno, sve se oko tebe činilo boljim nego mjesto na kojem si ležao. A ona se sve vrijeme primicala, bila sve bliže, i da u pitanju nije tvoj život, opkladio bi se da će te ova potrefiti.

Granice enklave širile su se u Ijeto 1992., linija razgraničenja pomicala se dalje od grada i minobacačke granate ustupile su mjesto većim, razornijim kalibrima. Kada je prva haubička granata, ona velika, od 155 milimetara, ispaljena sa nekog brda čije ime nije znao niko, a onima koji jesu nije ništa značilo, u gradu je nastupio zajednički šok uzrokovan potpuno novim iskustvom. Nije u pitanju bila samo njena razorna moć, koliko ta stravična brzina, zvuk koji se nije primicao, već trenutačno prolamao negdje neodređeno iznad nas, zvuk od kojeg se stomak stezao.

Nesreća sa artiljerijom je što nikada ne ostavlja vremena za razmišljanje, nikakav unutarnji monolog, često ga nije bilo dovoljno niti da zalegneš, jer bi granata s treskom već eksplodirala. Između trenutka kada bi se čuo njen prodorni zvuk, svemoćni "Zzuuumm!", i eksplozije nije protjecala ni sekunda. Uska kotlina Srebrenice štitila nas je od tenkovskih projektila, koji su prolijetali iznad grada, ali ove su uvijek uspijevali "ubaciti", kao u nekom morbidnom takmičenju. Iznova su nas upoznavale sa životom, pružajući nam neželjenu priliku da se očešemo o smrt. Pljuštale su, fijučući, jedna za drugom i nigdje nismo bili sigurni, nije bilo zida kroz koji one nisu mogle proći, od kojeg na kraju ne bi ostala samo jadna hrpa cigli i kreča. Činile su nas tako malim, majušnim, jedva da smo postojali, jedva da smo htjeli postojati dok napad ne okonča i poslije trenutka ledene tišine počne prebrojavanje mrtvih.

Meni je najgore bilo noću. Iz nekog razloga noću sam imao problema da odredim odakle tačno dolaze granate - ni danas mi nije jasno kako - a to je bila vitalna informacija jer je mogla odlučiti o tome gdje, u kojem dijelu kuće ću se skriti, a time i da li ću preživjeti ovaj napad. Ono što je sve to činilo težim bio je plač moje mlađe sestre, koji je sve nas činio dodatno nervoznim i ljutim. Moram priznati da dobar dio vremena nisam razumio koliko je strašno bilo to što mi se dešavalo, nego sam sjedio odmah do prozora - što uvijek može biti fatalna greška - i ismijavao ostatak familije koji je sjedio na podu.

Toliko o artiljeriji. Višecijevni bacač raketa je već bio kategorija za sebe. Ne znam da li vojske prave razlike u njihovom klasificiranju, ali taj monstrum kalibra 282 milimetra imao je posebno mjesto u mom odrastanju u Srebrenici.

Postajući jedno od općih mjesta opsade, VBR nas je izbezumljivao eksplozijama koje su slijedile jedna drugu u pravilnom vremenskom razmaku: dum, dum, dum, duuum. Ostavljale su "brazde u sluhu", kako je zapisao jedan sarajevski pjesnik, upravo orale sluh. VBR je temeljito uzdrmao naša dotadašnja iskustva, otvorio novo poglavlje u nepisanom priručniku za preživljavanje. Nikad se ne zna koja je posljednja, ne smiješ se podići sa zemlje i potrčati, ni slučajno.

Nakon napada kao mahniti smo rovali po kraterima koje su projektili ostavili iza sebe, pronalazili njihove repove, krilca i rupičasti metalni doboš čija mi svrha nikada nije bila jasna, niti sam, iskreno mario da znam. To govno me moglo ubiti. Ali, držeći ih u rukama, valjda smo zaboravljali da su bili namijenjeni svima nama, za trenutak ih promatrali kao najobičnije komade metala. Udaljujući se od našeg sopstvenog iskustva, mogli smo zaboraviti na rakete, koje su parajući zrak svijetlile i bile uočljive čak i pod žarkim ljetnim suncem. Griješili smo, misleći da ćemo tako potisnuti osjećaj bezvrijednosti koji su nam ulijevale. Ali, on će se u nama zadržati još dugo, dovoljno da nam ništa ne znači kad ga se budemo u stanju osloboditi. Jer, do tada ćemo već i sami povjerovati da smo bezvrijedni.

Photo: FoNet/AP
* * *

"Babo, nema vise VBR-a. Umro VBR, jel'da?", upitalo je dijete. Otac je, prinoseći šoljicu kafe ustima, nakratko zastao i odlučio da je najbolje da dijete nastavi misliti kako je VBR, ipak, umro. "Aha, umro je." Sjedili smo na nekom od zagrebačkih trgova, ne sjećam se tačno gdje, samo nekoliko dana nakon pada Srebrenice, dok je nekakav veseli i strani svijet očigledno neprekinut vodio svoj život, djevojke i mladići hodali ulicama držeći se za ruke, konobar primao narudžbe, a poštar i tog dana donio mirovine, prilično sam siguran. Usred svega toga, za kafanskim stolom, pored oca je sjedio dječak od svojih četiri ili pet godina, koji je tek 24 sata ranije stigao iz Srebrenice i nije znao šta se uopće dogodilo. Kao i nama, i njemu je tišina bila čudnovata, prve košmarne noći ipak su bile tihe, i odjednom nas ništa više nije trzalo iz snova.

* * *

Taj čovjek je u mojim očima predstavljao rat. Danas se nalazi u pritvoru Međunarodnog tribunala u Haagu, čekajući početak suđenja. Nažalost, nije moguće govoriti o Srebrenici ne spominjući Nasera Orića. Kao i obratno.

Vjerovatno su ga pravim imenom zvali samo članovi najbliže familije. Svi izvan tog kruga, više ili manje bliski, u vrijeme kada sam ga ja upoznao, zvali su ga "gazda". Da li je to bilo naslijeđe iz njegove nejasne beogradske prošlosti ili je i taj nadimak stekao u ratu, nije ni važno. Ne vjerujem da je taj nadimak govorio o bilo čemu osim o njegovom statusu u Srebrenici u kojoj više nije bilo rata, ali je svako znao da je mir ipak jako daleko.

U ljeto 1994. jedan od njemu bliskih ljudi je ušao u skladište humanitarne pomoći i pozivajući se na Orića uzeo vreću brašna, šećera i još nekih sitnica. Ovaj je doznao za to, pronašao ga i prebio. Poslije mu je naredio da kroz grad prođe noseći obješen oko vrata veliki komad kartona na kojem je crvenom bojom pisalo: "Ja sam lopov. Ukrao sam humanitarnu pomoć." Medutim, niko ne zna koliko je ljudi zaista imalo odobrenje da uđu u magacin i uzmu sve što požele, a to se također dešavalo. Orić je pazio da se njegovo ime ne dovede u vezu s tim, jer je želio očuvati ugled poštenog heroja, ali je intimno vjerovao da nekolicina njemu odanih ima pravo na to.

Negdje početkom 1995. posjetio sam ga u njegovoj kući, sa jednim zajedničkim prijateljem.

Ponudio nam je da idemo jahati, štaviše, ponudio nam je da jašemo njegovog, skoro divljeg konja, što sam odmah odbio. Moj prijatelj je to prihvatio, ali mu se konj u jednom trenutku oteo, zbacio ga iz sedla i vukao ga po zemlji nekoliko stotina metara: on je, uspaničen, pokušavao izvući nogu koja se zaglavila u uzengiji, a Orić trčao za konjem, pokušavajući da uhvati ular i zaustavi ga. Ono što mi se dublje urezalo u pamćenje ima tek posredne veze sa ovom nezgodom. Prije nego će moj prijatelj uzjahati konja, Orić ga je izveo iz štale i, da ga odobrovolji, sa dlana mu dao poveliki grumen šećera. Pala su mi na pamet sva ona djeca koja već mjesecima nisu okusila ništa slatko; kilogram šećera je na crnom tržištu koštao 15 njemačkih maraka.

Nekoliko godina poslije rata, 1998, dobio sam nakratko, tek da bih ga pročitao, izvještaj kontra-obavještajne službe Drugog korpusa Armije BiH, u kojem je, sa najsitnijim detaljima, bilo navedeno da je upravo on organizirao crno tržište. U izvještaju na nekoliko stranica bila su navedena imena preprodavača, način i mjesta trgovine sa Srbima, artikli koji su najčešće bili u opticaju. I izgleda da ga je to, ipak, koštalo njegove reputacije, bez obzira na trud koji je uložio da to skrije.

Prvi put sam ga vidio u ljeto 1992. Ostavio je izuzetan dojam, kratko ošišan, s bradom koja mu je davala neki intrigantan oreol, nabildan, kao izliven za maskirnu uniformu s munjom Delta Force na lijevom ramenu. Imao je karizmu i skupina ljudi okupljenih oko njega u gradskom parku ga je gledala kao božanstvo, dok je on, odgledno uživajući, djelovao blago nezainteresirano.

Dobro ću ga upoznati mnogo kasnije, po demilitarizaciji enklave, čak uspjeti da mu se u nekoj mjeri i približim. On nije neko s kim biste voljeli ili uživali upustiti se u razgovor. Ustvari, vrlo malo ljudi je s njim i razgovaralo, uglavnom je on izdavao naređenja. Svjestan moći koja mu je bila na raspolaganju, kada je bio govorljiv, nije se libio ući i u najprivatnije pore tuđeg života. Oči mačke, skoro žute, sagovornika čvrsto gledaju kao da ga žele paralizirati. Kada sam počeo raditi kao prevodilac, imao sam ga priliku češće sretati, međutim ni tada nismo mnogo razgovarali, jer bi on u poštu, u koju su bili smješteni "plavci", dolazio na povremene sastanke, poslovično kratko se zadržavao u razgovoru, zatim brzo napuštao zgradu.

Ipak, sa nepunih 18 godina sam mu se, ne htijući, našao na putu i tako dobio priliku da upoznam i njegovo naličje. Bio je to drugi mjesec mog rada u UN-u, u vrijeme kada su se još uvijek vodili intenzivni pregovori o granicama "sigurnosne zone". Jednom ili dva puta sedmično na nogometno igralište slijetali bi helikopteri iz kojih bi izlazili oficiri Drugog korpusa, srpski oficiri i oni iz UN-a. Brzo bi ih prevezli u grad i počinjali bi pregovori, koji su, ako je to uopće bitno, završeni bez bilo kakvih rezultata.

Značaj ovih posjeta je ipak bio u tome što su iz Tuzle u Srebrenicu i obrnuto prebacivana pisma, poneki paket sa hranom i novac, a posrednik je bio najčešće Zaim Čivić, tada major, a danas pukovnik Vojske Federacije BiH. Ne znajući da se baš taj dan sprema još jedna runda pregovora, zatražio sam, negdje polovinom juna, Slobodan dan i dobio ga. Odlučio sam posjetiti svoju prijateljicu S. koja je živjela u Potočarima, ali je nisam našao u kući. Njena majka me uputila u susjedstvo, kod rodaka Hameda Efendića, jednog od vodećih prijeratnih kadrova srebreničke Stranke demokratske akcije, koja je doslovno vodila borbu za život i smrt sa novim gradskim vodstvom. Primijetio sam, dok sam sjedio s njima u bašti, da je putem pored kuće prošao plavosivi Renault 5, koji je inače vozio Orić, ali tome nisam pridavao nikakvu važnost.

Ubrzo sam krenuo u grad i negdje na pola puta vidio da se približava auto iz suprotnog pravca. Kada je već bio dovoljno blizu da prepoznam vozača, shvatio sam da ide bukvalno na mene i, na moj užas, ne smanjuje brzinu. Bio je to isti onaj Renault, koji se ukočio dvadesetak centimetara od prednjeg točka bicikla, a Orić je žurno izašao iz auta.

- Šta, je l' to prenosiš informacije Hamedu? - upitao je. Nisam shvaćao o čemu se radi i jedva sam uspio promucati: - Kakve informacije?

- Je l' ti misliš da ja ne znam da on dobija informacije iz Tuzle preko Zaima, pa mu ih sad ti prenosiš - kazao je bijesno, s rukom koja se prijeteći odmarala na pojasu. Ispod majice je virio pištolj.

- Ja sam bio kod djevojke - uspio sam promucati, osjećajući kako mi se krv slijeva iz glave, a na od pada lagana koprena.

- Kakve djevojke?

Objasnio sam o čemu se radilo, kako sam uzeo slobodan dan, kako ne znam šta se toga dana u gradu dešavalo, da li je ko dolazio, šta je ko govorio... Bio je bijesan, a u meni je vidio dio nekakve urote protiv sebe, otvoreno govoreći da sam "gotov" ako se njegove sumnje pokažu istinitim. Tek tada, iz auta je izašao i jedan od njegovih tjelohranitelja, inače moj prijeratni komšija, kazujući: "Pusti momka na miru, znam ga, koji ti je?!" Uspio je da ga ugura u auto. Da li je to bila igra "dobar policajac, loš policajac", ne znam ni danas, ali putem kući pred očima mi je stalno lebdio njegov prijeteći izgled, ponavljao se kao na traci svaki i najsitniji detalj razgovora i bio sam smrtno uplašen.

Da sam se zapetljao u nešto ozbiljno, shvatio sam tek sutradan. Rano ujutro dobio sam poziv da dođem na gornji sprat zgrade pošte, gdje je bila telefonska centrala i centar veze 28. divizije ABiH. Čekali su me Orić, njegov načelnik štaba rahmetli Ramiz Bedrović, načelnik policije Hakija Meholjić i predsjednik općine Fahrudin Salihović. Ispitivanje je trajalo skoro sat vremena, morao sam im reći sve o sebi i ubijediti ih da me zaista ne zanima njihova ili bilo čija borba za vlast. Pustili su me da idem, ali sam imao osjećaj da sam nepovratno obilježen.

Iz razloga koje nisam mogao dokučiti, Orić me poslije ovog incidenta počeo shvaćati kao "svog čovjeka" u UN-u. No, svi prevodioci su to na izvjestan način bili. Uprkos ružnom ličnom iskustvu, poštovao sam ono što je činio tokom rata, a definitivno me "kupio" jednim svojim potezom za koji sam saznao mnogo kasnije.

Kada se Morillon na koncu vratio u Srebrenicu, pobjednosno, nakon što je Vijeće sigurnosti proglasilo "sigurnosnu zonu", htio se još jednom sastati sa Orićem. Ovaj se, premda je mrzio sastančenje, ipak pojavio. Sastanak je trajao dugo, general je pričao o granicama enklave, rezolucijama UN-a, poštivanju međunarodnog prava i tako dalje, a njegovi podređeni razmotavali mape, vukli po njima crvene i plave linije. Naseru je bilo dosadno i u jednom trenutku, dok je general govorio ne gledajući u njega, okrenuo se njegovoj atraktivnoj prevoditeljici i, naprežući grudne mišice ispod tijesne majice, upitao je: "Možeš li ti ovo?"

Pored svega što se o njemu danas može reći, siguran sam da mu je bilo stalo do Srebrenice. Dok je bio tamo, učinio je skoro sve što je mislio da je može spasiti. U zimu 1994. ugovorio je čak i kupovinu naoružanja od pripadnika Ukrajinskog bataljona u Zepi. Bilo je potrebno dva miliona maraka, koji su već bili u Zagrebu, i neko ih je trebao donijeti. Za posrednika je izabran pakistanski major, koji je tu zimu služio turu u Srebrenici. Nekoliko puta su razgovarali o načinima prenošenja novca, ali se to nije dogodilo jer je Pakistanac neobjašnjivo brzo i nenadano dobio prekomandu.

Nakon što je helikopter u kojem je vraćen dio ljudi koji su otišli s njim iz Srebrenice oboren u blizini Zepe, Orić je insistirao da dobije oklopni helikopter za povratak u grad. Bio je uvjeren da bi i on sam bio ubijen, da se odlučio na povratak helikopterom. Kada je Srebrenica pala, a komanda Drugog korpusa Armije BiH ostala gluha na zahtjeve da pomogne njihov proboj napadajući srpske položaje u blizini Zvornika, Orić i njegovi ljudi, uz nekoliko stotina pridruženih vojnika, uglavnom iz istočne Bosne, podnijeli su najveći teret u otvaranju koridora. Zahvaljujući tome spašeno je nekoliko hiljada života.

BEZNAĐE

To je jedino vrijeme koje mi još uvijek mnogo vise izgleda kao san, nego kao stvarno sjećanje. Ljudskost je bila potrošena, surovost njegovana u ratu kao sredstvo preživljavanja još vise je došla do izražaja u ovom provizornom paklu, i svijet u kojem sam se najednom našao imao je samo jedno pravilo: niko nije bio dovoljno važan. Postali smo primatelji humanitarne pomoći, jedinice koje su zahtijevale toliko i toliko kalorija dnevno, bez volje i potreba, osim zadovoljavanja gladi. Sam, bez majke i sestre koje su u to vrijeme, od demilitarizacije do pada enklave, bile u Tuzli, povjerovao sam u to da se čovjek nalazi u konstantom stanju rata, pažnju potrebnu da bi preživio niko od nas nije razasipao na emocije, na one obične ljudske stvari poput suosjećanja, solidarnosti, razumijevanja. Skoro svi naši odnosi sa drugim ljudima bili su uslovljeni time što smo mogli dobiti zauzvrat i time koliko će to unaprijediti cilj sviju nas, da Srebrenicu napustimo neoštećeni. Istovremeno, prijateljstva iskovana u to vrijeme, pod tim okolnostima, i danas predstavljaju najdragocjenije što imam. Mnogi moji prijatelji nisu preživjeli pad enklave, i svako sjećanje na njih i danas me samo podsjeća na rupe koje su ostavili u mom životu.

Photo: Porodična arhiva
Dugo smo poslije rata, vjerujem svi mi, odbijali da stvaramo nova prijateljstva. Naša poznanstva s ljudima bila su uzrokovana time što smo htjeli da pričamo o tome kako nam je bilo, kako smo bili svedeni na ništice, kako je Srebrenica izgledala i zašto smo ustvari tako sami. Moji susreti sa poznanicima iz Srebrenice poslije rata uvijek su izgledali donekle bizarno: u normalnim okolnostima, kada bismo se sreli u Sarajevu, Tuzli ili negdje drugdje, naši razgovori zapinjali su, bili nekako trzavi, jer obično nismo znali šta da kažemo jedni drugima. Kada bih, medutim, otišao u Srebrenicu, iz mene bi kretala čitava bujica riječi, razgovori su se nastavljali u onoj fazi naših života kada su bili prekinuti, jer smo imali preča posla.

Ne znam zašto je to tako, ali znam da smo uništeni i da smo bili uništeni kao ljudi, mnogo prije nego kao zajednica. Uništeni smo na više od jednog načina, razasuti posvuda, potpuno usamljeni gdje god da se nalazimo, nespremni na osjećanja, jer sva su od pada Srebrenice nekako polovična, skoro teret. Otada varam nove muškarce i žene u svom životu. I varam ih s mrtvima. I iz nekog razloga samo se tamo, među uspomenama, među sjenkama, osjećam bolje.

Jedina pošta koja je izlazila, odnosno dolazila u grad bile su poruke Crvenog križa: otvorena pisma, koja su više ličila na administrativne formulare, sa vrlo malo prostora za pisanje. Вrој rečenica bio je određen tačkastim crticama sa jedne strane papira, dok je druga strana bila predviđena za adresu pošiljaoca i primaoca. Svako pismo je prije napuštanja grada prolazilo strogu cenzuru u gradskoj kancelariji Crvenog križa. Nakon toga mnoga su bila neprepoznatljiva, čitavi pasusi su bili prekriženi crnim markerom tako temeljito da se ama baš ništa ispod nije moglo pročitati.

Činilo se da postoji indeks zabranjenih riječi, onih koje bi uvijek i iznova bile prekrižene, cijeli jedan mali rječnik koji je ustvari odražavao suštinu naših života: vojska, ubijen, poginuo, četnici, strijeljan, zaklan, zarobljen, glad, šverc, kriminal, prostitucija, očaj...

Ne, one nikad ne bi prolazile mimo revnosnog cenzora; naša istina nije bila istina za vanjski svijet. Pišući takva pisma podastirali smo svaki put svoje živote potpunim strancima, ljudima koji su po sopstvenom nahođenju odlučivali šta naši roditelji, rođaci, djevojke ili familija trebaju saznati o nama. Ali, zato što nije bilo drugog i boljeg, preostao nam je samo taj način komuniciranja sa svijetom izvan zidova enklave.

Znam da sam ja pisao što sam ružnije mogao, u dječijoj nadi da će, ko god to pismo bude čitao prije nego što stigne do moje familije, zaobići ono što ne može razumjeti, a da će majka ili djed, koji su me gledali kako pišem svoja prva slova, ipak uspjeti pročitati. Sada znam da je to bilo jako glupo, gluplje nego naivnije, ali tada sam bio razočaran iznova dobijajući njihove odgovore na moja pisma; shvatao sam da su ono što nisu mogli razumjeti, dio pisma koji je meni bio najvažniji, cenzori za svaki slučaj prekrižili.

U mojim očima njihov grijeh je bio utoliko veći što su pisma bila sasvim obična: sadržaj se uglavnom odnosio na to gdje je neko koga poznajemo otišao, da li je neko preživio, da li se neko javio iz izbjeglištva u inostranstvu; ono što razdvojeni članovi familije mogu pitati ili pisati jedni drugima; ali, čak ni to nisam mogao da znam.

U tim pismima nije moglo biti nikakvih tajni; u Srebrenici ništa nije bilo skriveno i sve se znalo na isti način na koji se o svemu šutjelo. Međutim, to je bila još jedna u nizu izdaja, jedna od onih koje su trajale godinama, jedna od onih koji su produljavale naše polovično postojanje, sve dok i ono nije izgubilo svrhu.

* * *

U blizini kampa, nekih stotinjak metara udaljena, iza benzinske pumpe, bila je mala, u bijelo okrečena kuća. Starica koja je tu živjela nije imala nikoga i dvije ili tri cigarete bile su dovoljne da je ušutkaju. U njenu baštu svaku noć su dolazila po trojica, najviše četvorica holandskih vojnika, u društvu sa makroom. Sjedali su za rasklimani drveni stol, sakriveni od znatiželjnih pogleda visokom živicom, čekajući da se pojavi djevojka. Makro je u međuvremenu dogovarao cijenu: tri, u iznimnim slučajevima, ako je "klijent" imao posebnih želja, četiri kutije cigareta. Bilo je to vrijeme kada je kutija cigareta na pijaci koštala izmedu 20 i 30 njemačkih maraka.

Posao je obično ugovaran dan ranije, preko "žice" kampa. Dugačka zgrada na izlazu iz grada među stanovnicima enklave ostala je "vezionica" čak i nakon što su se u nju uselili kanadski vojnici u aprilu 1993. Holandski bataljon naslijedio je "vezionicu" od njih, stacionirajući u gradu jednu od četiri čete. Na glavnoj kapiji, tokom cijelog dana, čak i noću, pod reflektorima, bez obzira na vrijeme i godišnje doba, visila su djeca: manji su molili za slatkiše i nakon što ne bi dobili ništa, umorni su odlazili; stariji dječaci, koji se, da bi preživjeli, vise nisu mogli pouzdati u simpatije nekog milosrdnog vojnika, brzo su to shvatili i počeli trgovati sa njima.

Istinski trgovci se tu nisu voljeli zadržavati, strahujući od policijskih patrola koje su ih psovkama i šamarima rastjerivale. I oni su tu samo dogovarali posao, prelazeći zatim na drugu stranu logora koja se nije vidjela s ulice, gdje se obavljala kupovina ili prodaja.

A sve se moglo kupiti ili prodati: vojnici su najčešće prodavali konzerviranu hranu, sportsku obuću, standardne vojne čizme, kao i nepropusnu Goretex obuću koja je bila na cijeni, tamnoplave trenerke sa grbom jedinice na grudima. Najtraženije, kao i u svakom ratu, bile su cigarete, na kojima se moglo zaraditi najviše: šteka je u vojnoj kantini koštala 20 njemačkih maraka, što je, u zavisnosti od vrste, na crnom tržištu bila cijena jedne kutije. Poređenja radi, par polovnih patika ili čizama koštao je 60 maraka, dok je najskuplja bila Goretex obuća - cijelih i basnoslovnih 400 maraka.

Transakcije nisu uvijek prolazile bez incidenata.

Photo: Stock
Četrnaestogodišnji dječak kojeg sam poznavao, kupujući paket hrane od nekog vojnika, preko ograde, pokušao ga je prevariti; vojnik je brojeći pare shvatio da je zakinut za pet maraka i bijesan istrčao na ulicu, stigao ga, kundakom ga oborio na zemlju i nogama ga počeo udarati pred nekoliko očevidaca. Nakon toga režim trgovine je izmijenjen: švercu skloni vojnici su na svoju stranu ograde dolazili u društvu kolega koji su sve vrijeme na nišanu držali kupce.

Oni su, s druge strane, kupovali uglavnom rakiju i djevojke. Na početku su same dolazile na kapiju i nudile se, bez ikakvih posrednika, za kutiju cigareta. Njihov engleski sastojao se od nekoliko rečenica: "Me fuck you!" ili "Me suck you dick!". Pošto bi vojnici pristali, one su odmah pristupale poslu, oboje su se zavlačili u neki neosvijetljen ćošak, vojnik bi razmaknuo bodljikavu žicu onoliko koliko je to bilo moguće i svlačio pantalone. Djevojka bi kleknula i, s druge strane, zavlačila glavu u debelu žicu i trpala njegov ud u usta. Podigla bi se poslije pet minuta, brišući pantalone i usta, ponekad krv koja je curila niz lice iz dugih brazgotina od žice. Vojnici su kasnije napravili otvor u žici, skoro neprimjetan, kroz koji su se provlačile u kamp. Otvarali bi žicu, a zatim je pažljivo vraćali na isto mjesto: nekoliko njih bi se brzo, životinjski, uza zid, izređalo na jednoj djevojci.

Novac su tražile unaprijed i obično ga davale na čuvanje nekom od dječaka kojem su mogle vjerovati, dopuštajući mu zauzvrat da gleda dok se vojnici mijenjaju na njoj. Neke od djevojaka odlazile bi na osmatračnice, gdje to nije moglo izazvati nepotrebnu pažnju; ali, nakon što je jedna od njih izbačena iz osmatračnice, onesviješćena, neke od njih potražile su "zaštitu".

Dvojica podvodača, barem oni koje sam ja poznavao, bili su mladići koji su živjeli u blizini kampa, i sami ranije poslovali sa Holanđanima, znali ponešto engleskog i mogli se pobrinuti da djevojke dobiju zasluženi novac. Tek sam poslije rata uspio privoliti jednog od njih da mi otkrije neke od stvari zbog kojih su obojica u jednom trenutku skončali u gradskom zatvoru.

Ispričao mi je kako se on uglavnom brinuo za mjesto gdje su vojnici mogli dolaziti: prvo je to bio podrum zgrade preko puta njihovog kampa, ali je i on bio previše izložen, sve dok se nije sporazumio sa vlasnicom kuće pored benzinske pumpe. Sve ostalo bila je stvar koja se odvijala između vojnika i djevojaka. Prostitucija, kao i sve ostalo u Srebrenici, bila je pojava ograničena na uzak krug. Tek nekoliko djevojaka u gradu se prostituiralo, ili bar nisu krile da to čine pa policiji onda, kada je odlučila da se obračuna s njima, nije bilo teško da ih otkrije, a njihova su imena bila javna tajna.

Poznavao sam jednu od djevojaka koja je također bila u zatvoru jer je živjela u blizini pošte; bila je to ružna, nezgrapna i debela djevojka, čije je bljedilo imalo neku bolesnu, skoro mrtvačku osobinu. Bila je vrlo glasna i glasno je psovala na dječake koji su je zadirkivali kada bi prolazila ulicom, ponekad i trčeći za njima i bezuspješno pokušavajući da ih sustigne. Nikad joj nije pošlo za rukom da nekoga od njih izdeveta i ja sam je, gledajući je sa ulaza u poštu, beskrajno žalio.

U sredini, tako fanatično konzervativnoj, bio sam vjerovatno jedan od rijetkih koji ih nije krivio, jer sam smatrao da nemaju izbora, da su i one žrtve okolnosti, koje su koristili vojnici u kanadskim, odnosno holandskim uniformama. Ona je prije rata živjela u jednom od zabačenih dijelova Srebrenice i sumnjam da je do početka rata ikada imala priliku da na duže vrijeme napusti selo, odgajana da ostatak svog života bude domaćica. Izbor koji ona nije imala, imali su vojnici koji su je surovo iskorištavali, surovo kako samo rat može diktirati. Ali, kao i uvijek tokom tih godina u Srebrenici, pravili su pogrešan izbor.

* * *

Centrala, tako smo je zvali i skoro svako je na kraju imao svoju. U danima nakon demilitarizacije, struja je između svih ostalih stvari bila najmanji problem. Ali, taj je problem prvi riješen, čak i prije nego što su UN-ove trupe stigle u grad: jednog jutra se na Crvenoj rijeci, koja je proticala kroz grad, pojavila mala improvizirana električna centrala. Bila je veoma jednostavna: mlinski točak i elektromotor. Nekoliko stotina metara obične žice vodilo je odatle do kuće njenog vlasnika.

Zatim su se raširile ne samo po gradu nego i selima, gdje ih je bilo još lakše napraviti. Svaki seoski potočić je iskorišten i cijela enklava je uskoro ponovo sijala. Svjetlo je, naravno, treperilo, jer je napon čas padao, čas rastao, ali i to je bilo bolje od krpa umašćenih lojem koje su širile užasan smrad i slabo svijetlile.

Na početku su bile stvar potrebe, da bi s vremenom postale stvar prestiža. Neke, one koje su pripadale prvim ljudima u gradu, imale su prave, klasične vodozahvate, velike motore, oni su mogli čak gledati i TV, a sijalice u njihovim stanovima nisu žmirkale. Međutim, prijem je vrlo često bio loš zbog položaja grada; tokom Svjetskog prvenstva u nogometu, održanog 1994. u SAD-u, iako je svuda okolo bijesnio rat, utakmice su postale prioritet. Cijele grupe, muškaraca naravno, nosile bi TV-aparate na Bojnu, brdo koje se strmo uzdizalo iznad grada, gdje je prijem bio dobar i prikopčavali ih na malu dinamu: mijenjali bi se okrećući dinamu, na koju je najčešće bila montirana pedala bicikla, i gledali nogomet.

Žice su bile isprepletene po cijelom gradu, visile sa svake bandere, ulične svjetiljke, zgrade. Postalo je skoro opasno hodati po gradu, naročito kad bi kišilo, duvao vjetar ili padao snijeg, jer bi sijevajući padale na ulice; ne jednom bi se nesretni vlasnik, pokušavajući da popravi priključak, strmeknuo sa drveta ili bandere završavajući u bolnici sa prelomima. Jedina diskoteka u gradu je također počela raditi negdje po demilitarizaciji, ali ona ipak nije koristila centralu. Njen vlasnik, član jedne od familija koje su vladale gradom, koristio je agregat; on se nije čuo unutra, ali bi do duboko u noć uznemiravao stanare susjednih zgrada. Ulaz je koštao dvije cigarete, a piće pet maraka. Pod pićem se podrazumijevao ili rastopljeni sok u prahu iz humanitarnih zaliha ili šljivovica. I to je bilo to. Tu su se okupljali svi: od domaćih siledžija do oficira iz komande divizije, a i sam komandant bio je vrlo čest gost.

Sa otvaranjem prvih "kina" u gradu, centrale su dobile i svoj društveni značaj. Kina su ustvari bila veće ili manje prostorije, nekad podijeljene na dva dijela, sa jednim ili dva TV-a prikopčana na video. Filmovi su dolazili iz prijeratne ponude srebreničkih videoteka, a ulaz je također stajao dvije cigarete ili dva lista duhana. Imitirajući život, stajali smo u redovima pred tim bioskopima, ponašajući se kao da je to jedino normalno; išli smo u kina sami, sa prijateljima i djevojkama, onako kao što bi vjerovatno išli i da rata nikad nije bilo. Bio sam, u bilo kojem od tih kina, samo jednom, gledajući sa djevojkom, čini mi se "Tri Kondorova dana", ili već neki film u kojem je glavnu ulogu igrao Robert Redford.

Gledao sam po sali osvijetljenoj mliječnobijelom svjetlošću ekrana, dok su parovi sjedili zagrljeni ili se ljubili, i taj bioskop mogao se nalaziti bilo gdje na svijetu; s tom razlikom što je izvan zidova ovog bijednog pokušaja bijega bjesnio rat i vladao potpuni mrak.

* * *

Bog sami zna šta se sve prodavalo na toj pijaci, koji su sve komadi tudih života bili izloženi na betonskim tezgama. Bila je to naša agora, s tom razlikom što su se na ovom trgu sakupljali robovi, ljudi lišeni svih prava. Dok to govorim, pada mi na um jedna sasvim obična slika, jedna od rijetkih koje nisu nestale prilikom pada enklave, fotografija savijenih ivica, izlomljena i uprljana brojnim dodirima, sada naslonjena na staklu vitrine u kući jedne od hiljada ožalošćenih familija. Na njoj su dvojica muškaraca, jedan visok, plav i ispijen, drugi taman i nizak, lica namještenog u osmijeh koji otkriva njegove široko rastavljene zube. Pozadinom slike dominiraju ruševni ostaci neke spaljene građevine, a u drugom planu, iza nje, naziru se betonski štandovi pijace, natkriveni limenim krovom. Međutim, ta slika nije važna samo zbog njih dvojice, a obojicu sam poznavao i sretao ama baš svaki dan, nego zbog trećeg muškarca koji se ušunjao na sliku, ne pitajući, kradom stao u ugao kadra: njegove oči kazuju da bi mu svaki trenutak neko od dvojice na slici ili treći, koji drži fotoaprat, mogao reći da se, nepozvan, skloni. Ali, on stoji tu, sa svojom prljavom i kovrčavom kosom, u jakni sašivenoj od vreće za spavanje, "mrtvačkim" cipelama, lošoj obući takoder dijeljenoj iz humanitarnih zaliha i tamnoplavim pantalonama uprljanim zemljom.

Stoji u uglu i smiješi se, možda svojoj familiji, siguran da je ukućani nikada neće vidjeti, ali kao da naslućuje da je to jedini dokument, jedini dokaz njegovog postojanja. Na toj slici on nema ime, on je samo neznanac, uljez na tuđoj, jer si nije mogao priuštiti fotografiju od deset maraka. Na njih mislim, njihove likove bez imena, bez identiteta, koji će postati anonimne brojke. Koliko je takvih prošlo, koliko njih se jednog dana nije pojavilo tamo gdje su jučer bili i nisu nam nedostajali jer bi njihovo mjesto zauzimali neki drugi koji su također iščezavali. Nestajali su tiho, jednako tiho kao što su i postojali, kao da su samo prestali šetati po pijaci razgledajući gladnim očima sve ono što nisu mogli kupiti.

Stotine muškaraca nestrpljivo su čekale da prođe zima. Sjedili su u zamračenim sobama, polumraku koji je razbijala uljana Iampa, razaznajući lica drugih samo nakon što bi ih osvijetlio žar cigareta kada bi neko uvlačio dim, i čekali proljeće. Čekali su prvo proljetno sunce, da šume olistaju, da "ozeleni", a vrijeme su prekraćivali pričajući o svojim prošlostima, zato što su bile ljepše od sadašnjosti i zato što budućnosti nisu imali, o familijama, koje su sada bile negdje, daleko.

Razgovali su o tome "daleko", bilo da je to kolektivni smještaj u Tuzli, bilo stan u Nirnbergu, i maštali šta će prvo uraditi kada tamo stignu. Kupit će gajbu piva i otvoriti šteku "peglanih" cigareta, piti pivo i pušiti, prave cigarete a ne ova govna od kojeg požute i prsti i šake, dok se smrad zavlači, ne u odjeću, nego u kožu, i čak i znoj smrdi na duhan. Razgovarali su i sjećali se djece koju godinama nisu vidjeli: mogla je biti '93 ili '94, mogao je biti i početak '95, a oni su sa svojim familijama posljednji put bili '92, neki možda malo kasnije, u proljeće '93.

Djeca su u meduvremenu porasla, ali se njihovim očevima činilo da prebrzo rastu, da preozbiljno izgledaju na fotografijama napravljenim samo zato da bi bile poslate u Srebrenicu. Nosali su slike svuda sa sobom, pokazujući ih poznanicima, prijateljima, rođacima, nakon što bi se propisno isplakali gledajući svoju mršavu, poraslu i zato čudno izduženu djecu, prepoznajući na njihovim licima svoje crte. Stotine takvih nestrpljivo su čekali da prođe zima. Na proljeće, kad ozeleni, oni će "šumom" ka Tuzli.

U grupicama, sa najviše pet-šest članova, skrivajući dan polaska, kretali su naveče, dočekujući zoru u blizini srpskih položaja i prolazili pored njih, kada su srpski vojnici na straži najpospaniji, a oni koji spavaju u najdubljem snu. Mislili su da je prolazak kroz srpska minska polja najveća prepreka na putu do slobodne teritorije, zamišljajući više od sto kilometara puta koji je bio pred njima kao praznu i spaljenu zemlju koju niko nije kontrolirao.

To jeste bila velika, pusta i spaljena zemlja, ali njom su krstarile srpske patrole, posvuda bile posijane mine, a putnici su morali izbjegavati i srpske seljake koji su ih otkrivali koseći travu ili čuvajući stoku. Kretali su se putem kojim će se u julu 1995. kretati desetine hiljada ljudi, progonjeni od Srba. Prolazili su između srpskih rovova na sjeveru enklave na Buljimu, a onda kretali ka Konjević Polju.

Odmarali su tokom dana, a navečer prelazili put koji je zbog njegove iznimne važnosti bio dobro čuvan. Pored puta je proticao Jadar, brza i hladna brdska rijeka, koja nabuja od proljetnjih kiša, ali i nju su morali preći i onda se hitro uzverati uz brdo koje se odatle uzdiže da bi se mogli odmoriti u sigurnosti šume. Put je dalje vodio preko brojnih brda u okolini Zvornika, kroz spaljena muslimanska sela u kojima su mogli potražiti sklonište od nevremena, srpska sela koja su se mogla raspoznati po svjetlu koje je bilo upaljeno u kućama i lavežu pasa.

Prošli bi dani prije nego što bi se konačno primakli frontu u blizini Tuzle, i sačekali povoljan trenutak da prođu kroz srpsku liniju i uđu u ničiju zemlju. To je bio najopasniji dio cijelog puta: bili su na nišanu Srbima, posvuda su bile mine što su ih posijali kako srpski, tako i vojnici bosanske armije, a potonji su pucali na prilike koje su se primicale iz pravca srpskih linija. Niko pouzdano ne može reći koliko ih je napustilo grad tokom tri godine, koliko je "sigurna zona" postojala, kao što niko pouzdano ne može reći ni koliko ih je stiglo na cilj, ali je sasvim sigurno da je broj prvih mnogo veći od broja potonjih. Srbi su znali za te pokrete i nasumice su postavljali mine po putevima, pravili zasjede i čekali ih. Mnogi su napuštali enklavu, nailazili na leševe drugih, koji su krenuli ranije i vraćali se obeshrabreni. Drugi su, bez obzira na to, nastavljali dalje i nekako stizali do Tuzle, odnosno položaja bosanske vojske, gdje su ih prihvaćali iscrpljene, izgladnjele i uplašene, kao što će neke druge prihvaćati u julu 1995.

Ti rijetki uspjesi, za koje bi se odmah čulo u Srebrenici, a vijesti o njima su stizale brže nego o bilo čemu drugom, pokrenuli bi lavinu priča i raspalili maštu i onih koji do tada nisu ni sanjali da napuste grad. I opet bi se spremale desetine, možda i stotine grupa, polazile na put, noseći siromašnu popudbinu i pušku na leđima ili pištolj zataknut za pojas. Neki su se vraćali, drugi ginuli ili padali u zarobljeništvo, a malobrojni stizali do odredišta. Svi su polazeći maštali kako će doći u Tuzlu, kupiti gajbu piva i šteku cigareta i piti i pušiti, prave, "peglane" cigarete a ne ova govna... Svojim dolaskom najavljivali su propast grada, bio je to znak da je jedan svijet koji je sve to vrijeme preživljavao za sebe bliži kraju. Ljudi koji su imali najmanje za izgubiti - samo svoje živote - napuštali su ga prvi.

 

* Nastavak feljtona objavljujemo u ponedeljak 14. decembra

star
Oceni
4.19
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV