Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (90)

"Balkan bluz"

Stvaranje Armije BiH (10)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Korak po korak: Alija Izetbegović
Korak po korak: Alija Izetbegović
Photo: bosnaprkosnaodsna.mine.nu

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

JNA se polako transformirala u srpsku vojsku čega su neki njeni pripadnici bili svjesni, i tako su postali predmet praćenja. Oni koji nisu, postali su žrtve vlastitih iluzija. Jula 1990. kapetan Sead Rekić koji je na vezi sa KOS-om počinje školovanje u Komandno-štabnoj akademiji na Banjici.

Zatiče u istoj klasi majore Sefera Halilovića i Hajrudina Osmanagića koji sa Halilovićem dijeli sobu. Rekić koji je tada žestoki Jugosloven biva iznenađen stavovima svojih kolega. Tokom istražnog postupka koji će se nad njim provesti nekoliko godina kasnije, Rekić priznaje: “U razgovoru sa Seferom i Hajrom, vidio sam da obojica imaju suprotan stav u odnosu na mene. Hajro je javno iznosio svoje stavove o ugroženosti muslimanskog i hrvatskog naroda i naginjao SDA. Sefer je dobro poznavao historiju muslimanskog naroda i više je bio naklonjen bošnjaštvu. Osuđivao je rat u Hrvatskoj. O ovim saznanjima sam pošao obavijestiti majora Šarca, ali ga nisam našao”.

Zbog toga Rekić, došavši na vikend u Sarajevo, o ovom obavještava šefa KOS-a za BiH Fikreta Muslimovića i njegovog zamjenika Peru Simovića. “Nakon jednog odlaska u Đakovo, Halilović je promijenio ponašanje. Na pauzama je bio sam i veoma zatvoren. Kada sam ga sreo, upitao sam ga šta se dešava. Rekao mi je da mu mentor vraća rad po nekoliko puta i to po nalogu KOS-a”, rekao je Rekić. Halilović tada Rekiću kaže kako zna da neko od kolega o njemu referiše KOS-u i da će saznati ko to radi. Sumnjao je u Rekića.

Rekić i Halilovićev cimer kapetan Zoran Soldat su potražili generala Mileta Babića, načelnika KOS-a Prve armijske oblasti. Počeli su iznositi svoje mišljenje o Haliloviću, a general ih je prekinuo odmahujući rukom i govoreći: “Poslat’ ću ga u prekomandu”.

Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba JNA, 13. septembra 1991. drži predavanje za oficire na Komandno-štabnoj akademiji. Amfiteatar je pun. U uniformi, kao i svi ostali u sali, ali nakićen činovima, Adžić govori o krizi u Jugoslaviji. Naglašava da oficiri moraju biti svjesni svoje misije, jer bez JNA savezna država ne može opstati. „Jugoslavija“, slikovito se izrazio Adžić, „stoji na dvije noge. Jedna je JNA, a druga su Srbi.“

Major Halilović diže ruku, ima pitanje. Hajrudin Osmanagić koji sjedi do njega u klupi vuče ga za rukav, pokušavajući mu spustiti ruku. Predosjeća probleme. „Izvolite, predstavite se i pitajte“, kaže general Adžić. Halilović se predstavlja, navodi čin i mjesto službe, a potom kaže kako je razumijevao da Jugoslavija „zajednička kuća“, ali ukoliko se oslanja samo na Srbe, to onda više i nije. Oficiri počinju da zvižde, udaraju ritmički po klupama u znak protesta. Predavanje se prekida. Halilović vuče Osmanagića i trče u sobu da pokupe stvari. Sjedaju u auto i u punoj brzini jure ispod vojničke rampe koja se spušta. Nazad se više nije moglo.

„Nešto kasnije sam poslao pismo da želim napustiti aktivnu vojnu službu, kako bih dobio na vremenu. Naveo sam da želim ići na zapad. Znao sam da će me, najprije, tražiti u rodnom Prijepolju. Pozvao sam rođaka koji je radio u opštinskom sekretarijatu narodne odbrane da vidim da li me već traže“, sjeća se Halilović. Istina je, rečeno mu je, da je raspisana potjernica, što se i moglo očekivati za dezertera, što je tada bio Halilović. Šokantan je bio njen sadržaj. „Otprilike u potjernici je, kako mi je ovaj rođak rekao, pisalo: obrazovan i inteligentan, potencijalni vođa, u slučaju susreta: ne hapsiti, likvidirati na licu mjesta.“

Major Sead Rekić je pozvan na razgovor u centralu KOS-a kod generala Aleksandra Vasiljevića. Vasiljević mu kaže kako treba preći u savezni SUP na mjesto zamjenika komandanta brigade milicije, jer savezni sekretar za unutrašnje poslove Petar Gračanin, navodno, traži sposobnog oficira. Ovo mjesto je bilo predviđeno za čovjeka iz BiH. Sead Rekić stiže u MUP BiH u grupi saveznih inspektora koji su navodno poslani na ispomoć.

Računajući na slovenački i hrvatski recept, pretpostavljali su da će MUP BiH sa svojim rezervnim sastavom biti okosnica stvaranja bosanske vojske. Na čelu MUP-a se nalazio Alija Delimustafić, čovjek neobične vještine preživljavanja. On je u Sarajevu završio školu za kuhara, a njegovo prvo zaposlenje je u hotelu „Evropa“ odakle će sedamdesetih godina preći da radi kao kuhar u Domu JNA, gdje brzo biva unaprijeđen u šefa. Na tom poslu je podvrgnut istrazi zbog finansijskih malverzacija, a istragu nad njim obavljaju tada visoki oficiri Kontraobavještajne službe (KOS) JNA Aleksandar Vasiljević i Slavoljub Belošević Beli. Iako je u pitanju pronevjera velike količine novca, Delimustafić nije zatvoren, samo je odstranjen iz JNA. KOS je svoje suradnike obično regrutovao “oprostom grijehova” u zamjenu za kooperativnost.

U međuvremenu, završava kurs za milicionere. U periodu između 1980. do 1983. u Sarajevu otvara lanac grilova, uvezuje “sistem” pijačnih tezgi i bavi se nakupstvom. Zbog privatnog biznisa kojim se bavi kao policijski pozornik krajem 1983. suspendovan je sa posla uz obrazloženje da “narušava moralni lika policajca”. Prihvata neupadljivo mjesto šefa stovarišta preduzeća „Voćar“ iz Zagreba i do 1986. je bogat čovjek. Kao takav počinje raditi sa tada sitnim kriminalcem Ismetom Bajramovićem Ćelom i unajmljuje ga da jednom revnosnom tržišnom inspektoru zapali automobil.

Kuvar, pozornik, ministar - sve u jednom: Alija Delimustafić
Photo: bhdani.com

Bajramović na sudu preuzima svu odgovornost na sebe i odlazi u zatvor. Delimustafić je šef zagrebačkog „Voćara“ sve do 1989. kada se potukao sa direktorom preduzeća. Nakon tri nedjelje provedene u bolnici zbog povreda zadobijenih u tuči, pritvoren je, ali i ubrzo pušten na slobodu. Istragu o ovom slučaju vodio je tadašnji krim-inspektor Momčilo Mandić, koji će devedesete, kada Delimustafić bude imenovan za ministra bosanske policije, postati njegov pomoćnik.

Početkom 1989. Delimustafić formira vlastito preduzeće „Cenex” sa tridesetak malih poslovnih punktova. Nakon izlaska iz KP Doma Zenica, Ismet Bajramović počinje raditi na obezbjeđenju jednog od objekata novostvorene firme.

Prvi višetranački izbori Delimustafića nisu zatekli nespremnog. Još u toku predizborne kampanje kada je pobjednik bio neizvjestan, u manjoj ili većoj mjeri donira političke stranke. SDP od njega dobija novac za organiziranje nekoliko predizbornih skupova, a SDS-u i Savezu reformskih snaga uplaćuje manje devizne iznose. SDA poklanja blindiranu “mazdu-626”, a u samom finišu predizborne kampanje, kada je njihova pobjeda potpuno izvjesna, bošnjačkoj stranci donira veću količinu novca.

Kontakte sa SDA Delimustafić održava preko poslovnog partnera, fočanskog trgovca Senada Šahinpašića Šaje sa kojim je trgovao voćem, zatim Muhameda Čengića i kasnije Fikreta Abdića. Upravo je Abdić bio presudan za Alijino ministarsko mjesto u novoj Vladi, budući da su se tri nacionalne stranke u preraspodjeli funkcija dogovorile da mjesto ministra unutrašnjih poslova pripadne SDA. “Delimustafić je bio čovjek Fikreta Abdića, a Abdić je bio projugoslovenski orjentisan”, izjavio je Momčilo Mandić koji je u to vrijeme, kao kadar SDS-a, imenovan za pomoćnika novog ministra policije.

Tako je Delimustafić ostvario san svakog policajca pozornika da jednog dana postane ministar. Zajedno sa njim u MUP dolaze novi kadrovi koje postavljaju pobjedničke stranke. “Komunistički kadrovi” bivaju smijenjeni ili upućeni u policijske stanice izvan Sarajeva. Odmah nakon ustoličenja dvojca Delimustafić – Vitomir Žepinić, koji je njegov zamjenik, najviše medijske pažnje zaokuplja priča, plasirana iz ministarskog kabineta, o Bori i Ramizu (koji su u komunističko vrijeme bili paradigma bratstva i jedinstva) na čelu ove institucije kojom se željelo pokazati kako će idilični odnosi ministra policije i njegovog zamjenika Žepinića nadvladati krize koje je sa sobom donio talas nacionalnog preporoda. Nevješt javnim istupima, Delimustafić nije komunicirao sa medijima.

Prvi potez ministra bio je da rasformira Odjel za narkotike pri MUP-u BiH i formira Biro za narkotike kojeg veže direktno za svoj kabinet i koji nikome nije podnosio račune izuzev samom ministru. “Rijetko je dolazio na sjednice, najčešće ga je mijenjao njegov zamjenik Žepinić”, sjeća se Miodrag Simović, tadašnji potpredsjednik Vlade. “Alija je prvenstveno bio poslovan čovjek”, zaključuje on.

U vrijeme rata u Hrvatskoj Delimustafić se pojavljuje kao posrednik između JNA i Hrvatske. Kada su organi JNA na zagrebačkom aerodromu uhapsili kanadskog biznismena Antuna Kikaša sa tovarom naoružanja i smjestili ga u sarajevski vojni pritvor, kanadski Hrvati su sakupili novac za njegovu razmjenu. Istovremeno, hrvatska strana je uhapsila generala JNA Milana Aksentijevića i nekoliko oficira iz saradničke mreže KOS-a u Hrvatskoj. Preko ministra odbrane Hrvatske, Gojka Šuška novac prikupljen u Kanadi podijeljen je posrednicima u razmjeni Kikaš - Aksentijević, među kojima je bio i Alija Delimustafić. Razmjenu je organizovao i proveo tadašnji načelnik KOS-a general Aco Vasiljević.

General Nedeljko Bošković, koji je naslijedio generala Vasiljevića na funkciji, kaže da je Kikaš razmijenjen bez abolicije ili odluke savezne vlade. “Tada je Vasiljeviću dostavljeno 3 miliona US dolara za kauciju i njihovo puštanje koji su nestali. Dio novca iz razmjene pripao je Delimustafiću. Nestalo je i oružje zaplijenjeno u Kikaševom avionu. Osam sanduka je Vasiljević naredio da se dostave u njegov kabinet. Kad sam primio dužnost od komisije, ne nađoh nijedan sanduk”, kaže Bošković.

“Delimustafića sam prvi put upoznao 1. septembra 1991. na dogovorenom sastanku u Han-Pijesku, a na inicijativu ondašnjeg saveznog sekretara za unutrašnje poslove, generala Petra Gračanina”, tvrdi Vasiljević. Međutim, kako se u vrijeme pregovora sa JNA, Alija hvalio pred svojim suradnicima da generale sa kojima se sastaje osobno poznaje jer ih je, kada je bio zaposlen u Domu JNA često vozio kući mrtve pijane i dogovarao im susrete sa lakim damama, moglo se zaključiti da misli i na Vasiljevića i da njihovo poznanstvo datira mnogo prije 1991.

I pomoćnik kriminalac: Momčilo Mandić
Photo: daylife.com

“Po funkciji koju sam obavljao i po iskustvu koje sam stekao u Sloveniji i Hrvatskoj, najbolje sam znao šta se dešava i kakve su posljedice kad se MUP pretvori u paravojnu organizaciju i praktično postane republička vojska”, objašnjavao je general Vasiljević zbog čega je došlo do njegove intenzivne saradnje sa bosanskim ministrom policije. “Takav scenario je već bio viđen i isproban u Sloveniji i Hrvatskoj i po nekim egzaktnim pokazateljima to se moglo očekivati i u BiH. Zbog toga smo se u Generalštabu opredijelili da treba djelovati na vrijeme i preventivno da bi se izbjegle provokacije koje bi vodile u direktan sukob armije sa policijom.”

KOS je svim silama nastojao spriječiti stvaranje republičke armije koja bi bila sposobna braniti BiH od agresije. Istovremeno, Vasiljević, kao načelnik Uprave bezbjednosti JNA, čini brojne usluge ministru Delimustafiću od kojih i sam profitira. “Dana 23. oktobra 1991. po prijemu telegrama od ministra unutrašnjih poslova BiH Alije Delimustafića, gdje urgira da mu obezbjedi hitnu isporuku veće količine naoružanja, general Vasiljević koristi svoj službeni položaj, te urgira kod Savezne direkcije za promet opreme i naoružanja da se zahtjev MUP-a BiH uzme u rješavanje sa prioritetom, bez obzira na propisane rokove”, kaže general Bošković. Na Vasiljevićev zahtjev „Crvena zastava“ je isporučila MUP-u BiH traženo naoružanje, a Vasiljević je zauzvrat dobio od Delimustafića na poklon automobil “mazdu 323” i uplatu na svoj tekući račun - 800.000 jugo-dinara.

Vasiljević će kasnije negirati da je primio poklon od bosanskog ministra policije i tvrditi da je automobil kupio svojim novcem, doduše, preko firme Alije Delimustafića.

* Slijedeći nastavak feljtona objavljujemo u petak, 11. decembra

star
Oceni
2.86
Povezani članci
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak