Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (6)

Srebrenica: Razglednica iz groba

Samo mrlja krvi na asfaltu (6)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Na samom ulazu u grad na ulicama su spavale hiljade ljudi, gorjele su vatre na kojima su ispod tmurnog neba prognanici iz Cerske kuhali posljednje ostatke hrane žurno sakupljene prije bijega, gurali se ispod nagorjelih zidova suterena u zgradama. Dan poslije na istom mjestu osvanuo je crvenom bojom nevješto ispisani transparent, napisan na kartonu, uspravan kao kakav saobraćajni znak: Welcome to the biggest concentration camp in the world

Nijedna se zajednica ne smije staviti iznad zakona koji određuju odnose medu ljudima. Ne postoje okolnosti koje je mogu natjerati na to. Ili ipak možda postoje, kada je u pitanju biološki opstanak te zajednice? Nemam odgovor na to pitanje, ali znam da je ono što se obično podrazumijeva pod ratom u Srebrenici bilo jako prljavo, prljavije nego igdje u Bosni i Hercegovini. Srbi su nas tretirali kao životinje i mi smo se nakon izvjesnog vremena počeli ponašati kao životnje.

Nisu to bile dvije zajednice koje su vjerovale da je uništavanje neprijatelja pitanje sopstvenog opstanka. Ne, bio je to rat u kojem je jedna zajednica unaprijed bila osudena na smrt.

Gradovi i sela oko Srebrenice u kojima su Srbi preuzeli kontrolu još na samom početku rata već su tad postali utvrde. Iz tih utvrda Srbi su izlazili, spaljivali bošnjačka sela, sve dok već do sredine maja vise nije bilo nijednog u okolini Bratunca i dobrom dijelu Srebrenice. Rijetka netaknuta bila su ili prevelika za srpske snage, koje su još uvijek funkcionirale na teritorijalnoj osnovi, ili je u njima postojala neka manja skupina koja je pružila otpor. Tako je rat počeo.

Bili smo satjerani u grad iz kojeg su Srbi već odnijeli sve rezerve hrane, kojih ionako nije bilo pretjerano mnogo. Nismo imali izbora osim da umremo.

Zašto Srbi nisu prije zauzeli grad i pobili nas sve, ni danas mi nije sasvim jasno. Vjerujem da je to dijelom zato što su i sami povjerovali u svoju propagandu o desetinama hiljada pripadnika Zelenih beretki - paravojne formacije koju je prije početka rata u BiH formirala SDA - u Srebrenici. Podjednako važan razlog bila je surovost odgovora na njihovo nasilje, koja ih je morala iznenaditi.

Šta god bio razlog, nakon jula 1995. znam šta bi nam se dogodilo 1992. da u Srebrenici tada nije bilo šačice hrabrih ljudi.

Ali, zločin je zločin i jasno je da su neki ljudi koji su branili moj život počinili djela nedopuštena zakonskim i običajnim normama. Ne želim ih unaprijed osuditi, oni su nevini sve dok se ne dokaže drugačije; ne želim ih ni osloboditi krivice jer niti to mogu, niti je to moj posao. Želim samo postaviti jedno pitanje.

Da li je svaki zločin zaista zločin?

Do rata je to bilo beznačajno, bezimeno mjesto na putu izmedu Srebrenice i Sasa, odakle se regrutirala radna snaga za obližnji rudnik. Ali, kao što to obično biva, nebitno i bezimeno, to selo postalo je tokom rata jedno od onih mjesta koje je u očima svih postalo simbol pa je za njega trebalo biti proliveno nesrazmjerno mnogo krvi.

Bilo je relativno blizu grada, dovoljno blizu da su ga Srbi odatle početkom rata mogli gađati minobacačima, ubijajući ljude dok su prelazili ulicu ili čekali u redu za vodu na Knjaževcu, jedinom gradskom izvoru.

Iz neba bi se prvo začuo slabašan pucanj, svi ćemo, možda pogrešno, naučiti da se to zove "dopunsko punjenje", granata bi dugo zviždala i kako se približavala zemlji bilo je moguće po zvuku razaznati da se okreće oko neke od svojih osi, parajući vazduh. Na mjestu gdje su granate udarale u beton ostajale su jedva primjetne rape i snop ožiljaka od šrapnela koji su se širili u svojim smrtno koncentričnim krugovima. Lokve krvi širile su se ugrijanim asfaltom, kupile prašinu i osušene ostajale tu dok ih ne bi saprala prva kiša.

Photo: Stock

Beživotna tijela djece, koju su majke najčešce slale na vodu, žena koje su žurno i samo na časak napustile svoje kuhinje, još uvijek sa komadidma tijesta na rukama i krajem dimija utrpanim iza učkura, ležala su unaokolo. Tu, na gradskoj česmi, ubijen je moj školski drug, Adam Rizvanović, dječak kojeg pamtim po najsjetnijem pogledu na svijetu, koji je kao i ostali strpljivo čekao da uspe vode u bijeli prozirni kanister kojih je tih mjeseci bilo neopisivo mnogo.

Srpski vojnici sa Zalazja svakodnevno su podsjećali na svoje prisustvo, a cijena tog prisustva bila je sve viša. Visili su iznad grada, nismo se mogli kretati ni putevima u okolici koji su im bili na nišanu; bili su predobro naoružani, njihovi rovovi bili su preduboki, čistine na prilazu selu načičkane minama.

Naoružane skupine su tih mjeseci iz okruženja napadale srpske ciljeve. Nekada su to bile kolone kamiona sa srpskim vojnicima, drugi put su piratski upadi u sela u blizini fronta. Poslije svake njihove akcije sa Zalazja bi se, bez izuzetka, na grad sručila kiša granata. Bilo da su u zasjedi poginula petorica srpskih vojnika ili da su na nekoj čuki spaljene dvije usamljene kuće, grad bi obavezno bio kažnjavan.

Odmazda je neumoljivo stizala sa Zalazja, a granate su padale s neuobičajenom preciznošću, sa početkom svake ma i najmanje čarke i dugo nakon što završi. Što je granatiranje bilo žešće i intenzivnije, slutili smo da je njihov gubitak bio teži, a srebrenički mladići bliže ostvarenju svojih planova.

Ali, "mirni" dani su bili gori, uvijek donoseći vise žrtava. Padala je jedna, najviše dvije granate za cijeli dan, kao po pravilu tamo gdje je gužva bila najveća, kuda su ljudi milili na iscrpljujućoj vrelini. Cjelodnevna tišina otupila bi njihove reflekse i ginuli su, slučajno stojeći na ulazu u zgradu, zadržavajući se još trenutak da doviknu i pozdrave poznanika preko puta, pričajući glasno da ne čuju huk koji se približavao, vjerujući da toga dana, eto, sve izgleda kao da ne bi trebalo biti rata.

Ujutro 30. jula 1992. snage iz Srebrenice napale su selo. Skoro svi koji su mogli nositi pušku, a pritom je i imali, krenuli su na Zalazje. Krajem dana pepeo na zgarištima kuća bio je hladan. Selo je napadnuto sa svih strana, a putevi presječeni. Iz Zalazja se moglo izaći, ali ne i ući: pomoć koja se uputila nije prošla dalje od zasjede postavljene na putu nekoliko kilometara od sela.

Naser Orić, kasnije sam saznao, lakše je ranjen tokom te akcije, od ručne bombe koju je na njega bacio srpski vojnik dok se spremao da ude u jednu od kuća u selu iz kojeg je otvarana vatra. Orić i nekoliko njegovih vojnika su već bili pretražili prizemlje i spremali se pretrčati na sprat, kada se niz stubište dokotrljala ručna bomba, tačno medu njegove noge.

Manje obučen, spretan ili manje hladnokrvan čovjek ne bi preživio, padajući kao žrtva sopstvenog straha. On se, pak, istog trenutka bacio unatrag, prema ulazu u kuću, i dok se još kotrljao, bomba je eksplodirala razasipajući stotine čeličnih kuglica. Veća bomba ubila bi ne samo njega, nego i njegove prijatelje koji su prošli sa malo težim ranama.

Ime tog seoceta urezat će nam se u sjećanje i po događaju koji se zbio nekoliko mjeseci kasnije, na najmračniji dan tokom tri godine koliko je enklava postojala, tako mračan da se činilo kako uopće nije svanulo. Četrdesetak vojnika, na čelu sa njihovim zapovjednikom Akifom Ustićem, masakrirano je na ulazu u napušteno selo, na mjestu gdje put iz šume izlazi na proplanak po kojem su razbacane kuće.

Pronađen je samo kamion pun rupa od metaka i ugrušane krvi, pramenova kose slijepljenih krvlju i komadića kostiju. Srbi su na njih pucali iz pravoslavnog groblja sa obiju strana vijugavog puta. Niko iz kamiona nije imao vremena uzvratiti vatru, ispaliti jedan jedini metak, za tili čas bili su sprženi vrelim olovom. Njihovi leševi nisu pronađeni nakon što su prvi vojnici stigli u pomoć, nadajući se da bar još neko pruža otpor. Bio je to najveći gubitak koji su srebreničke snage ikad pretrpjele. Kada su poslije mjesec dana razmijenjeni, njihovi leševi bili su unakaženi, obezglavljeni tako da su ih familije prepoznavale samo po uniformama.

Srbi su tokom zime 1993. nekoliko puta pokušavali da vrate selo, jednom im je nakratko i uspjelo, ali do demilitarizacije Zalazje je ostalo u sve manjoj enklavi. U torn selu bili su ključevi za ulaz u grad. Nakon demilitarizacije kanadske snage su na nekadašnjoj liniji razgraničenja postavile jednu od svojih osmatračnica i tu ostale sve do odlaska u zimu 1994. Holandski bataljon je odmah po dolasku napustio mjesto, iako je bio skoro pet puta brojniji i bolje opremljen od kanadskog kontingenta.

Nakon manje od pola godine srpski vojnici ušli su u prazne rovove, uzimajući u prividnom miru, pored hladnih i nezainteresiranih holandskih vojnika, ono što nisu mogli u ratu.

Bio je već šesti mjesec opsade: bili smo na ivici izdržljivosti, svaki naredni dan pomjerali granice za koje se još jučer mislilo da su krajnje. Budili smo se bijedni, u hladnim sobama sa najlonom na prozorima na čija su okna bila složena drva koja su pružala zaštitu od šrapnela granata; budili smo se izgladnjeli i ušljivi, bez želje, mnogo češće bez snage da se pomjerimo; bez porodica, sami i napušteni, poniženi, silovane prošlosti i zaklane budućnosti, poražene i porazne sadašnjosti; i nešto se slomilo u nama.

Protekle mjesece smo preživljavali napuštajući enklavu i idući po hranu, krišom noću posjećivali spaljene kuće i ugažene njive; nešto se stvarno slomilo, i bez razmijenjene riječi u zraku se osjetila odluka da se to okonča. Ljudi su umirali kao tati, noseći na mršavim leđima vreće žita. Bilo je u toj smrti nešto tako degradirajuće; prvo su pretvoreni u posljednje lopove, one koje obijaju salaše, a onda ubijeni.

Smrt od granate bila je brza, bez patnje, tijelo bi za jedan časak bilo raskomadano, koža izderana, kosti polomljene. A ovi ljudi su satima ležali i krvarili na šumskim putevima previjajući se, prije nego što bi pustili dušu.

U striktno vojnom smislu enklava je i dalje bila slabija, imala nesrazmjerno manje oružja. Tih zimskih mjeseci dobila je i jedno sasvim novo oružje, nešto za što niko osim nas nije znao: gnjev. Prokuljao je nakon svega i porušio brane obzira i morala, dvije stvari koje prve stradaju u ratu, dvije osobine koje žrtva prvo izgubi, ili ih se oslobodi jer su se ispriječile izmedu nje i života.

Enklava se počela širiti kao mrlja mastila, po nekom sopstvenom rezonu i pravilima: nije u tome bilo nikakvog smisla i plana, događaji su nas pretekli i postali veći od samih aktera. Da li zbog toga ili uprkos tome, u borbama koje će se voditi od decembra 1992. do februara naredne godine srpski vojnici nisu imali nikakvih izgleda. Prvi put su za protivnike imali ljude kojima su tuđi životi bili važniji od sopstvenih.

Ne znam da li je i koliko među srebreničkim vojnicima bilo tako tipičnih za svaki rat, usamljenika bez igdje ikoga na ovom svijetu, koji su lijegali i ustajali sa željom da i sami brzo odu na onaj, ubijali hladno, proračunato, naplaćujući dug i brinuli se da svaki novčić bude isplaćen.

Ali, pouzdano znam da je mnogo više bilo drugih, također tipičnih, očeva i muževa, običnih ljudi koji su shvatili da više ne mogu i nemaju kamo bježati, da svoju djecu više ne mogu izložiti poniženju da roditelje gledaju kako plaču i još jednom prte torbe i idu nekamo gdje ranije nisu bili, ne znajući tačno kamo, ali znajući da neće biti dobrodošli. Oni su ratovali da prehrane familije, govoreći sebi i drugima, "Ma nek' poginem!", u borbu kretali sa sjekirom ili vilama na ramenu, bez ičijeg poziva.

Ako su prvi postojali, onda se bijes u njima do tada morao skameniti, otvrdnuti i oni su se morali okameniti s njim. Drugi su bili glasni, njihovi rami pokliči bili su upućeni njima samima vise nego neprijateljima. Bilo je među njima i marginalaca, tipova koje je rat izbacio iz kolotečine njihovog prijeratnog neprimjetnog postojanja i koji su oružje koristili da nadomjeste sve propuštene prilike. Ali, i jednima i drugima i trećima taj rat bio je nametnut i oni su se ponašali baš tako.

Bili su najčudnija vojska na svijetu, a šarenilo uniformi, oznaka i grbova govorilo je najviše o tome kako je nastala.

Photo: Wikipedia

Zima je te godine došla rano i bila surovija nego ikad prije ili poslije. Hladnoća i glad koja paralizira uzimali su danak veći nego granate. Groblja su se širila, a kad je na starim ponestalo mjesta, napravljena su nova. Svježe humke nicale su svaki dan, a šuma drvenih nišana je rasla. Navikli smo se na umiranje, ljudi su nestajali, gledali smo na to kao na jedno od općih mjesta ukupnog užasa i hladno primali vijesti da je neko koga smo znali, jučer se vidjeli s njim, ubijen.

Hrane, oko koje se vrtjelo sve, ama baš sve u Sre­brenici, bilo je dovoljno u selima u dolini Drine. Ta sela sada su bila pusta, njihovi prijeratni žitelji pobijeni u aprilu i maju te godine ili prognani, mnogi od njih u Srebrenicu, ali trebalo je biti brz i preteći mrazeve koji su uništavali neobrane usjeve.

Sredinom decembra nepregledne mase ljudi pohrlile su za vojnicima koji su se uputili u torn pravcu. Hiljade nenaoružanih dobrovoljaca pridružile su im se, noseći municiju i hranu za njih. Kao i obično, nisu napadali najjača srpska uporišta. Snage iz enklave su ih, štedeći ljude, naprosto zaobilazile, presijecajući puteve i ostavljajući ih u poluokruženju; veze sa drugim mjestima bile bi prekinute, a Srbima otvoren prolaz kojim su mogli otići - samo vani.

Tako je bilo i ovaj put: rudnik u Sasama, naoko neosvojivo utvrdenje, izbjegnut je. Umjesto toga, vojnici su bili koncentrirani oko ranjivog i nebranjenog puta između Bratunca i rudnika. Od dvije skupine ubačene iza srpskih položaja, jedna je imala teži i važniji zadatak - da spriječi srpski pokušaj da priteknu u pomoć napadnutim ciljevima, a druga da ih iznenadi napadajući ih iz pravca iz kojeg su očekivali pomoć.

U gradu koji je odjednom opustio, još malo se pričalo o predstojećim borbama, a onda je zavladala tišina iščekivanja. Niko pouzdano nije znao šta se dešava, iz daljine, daleko iza brda, čuo se potmuli tutanj artiljerije, ali vijesti nije bilo. Poslije tri dana utihnuli su i topovi, sa fronta su počeli stizati kuriri, a novosti curiti.

Poraženim srpskim snagama preostalo je još samo da napuste Sase i cijelo je područje skoro do ulaza u Bratunac bilo čvrsto u rukama naših snaga. Oni su to i učinili: shvativši da pomoć neće stići, temeljito su uništili sve što nisu mogli ponijeti. Najteže borbe vođene su prvog dana: i jedni i drugi vojnici, nevični bliskoj borbi, međusobno su se toliko izmiješali da su u nekim trenucima, ne znajući jedni za druge, bili u istim kućama.

Mjesto u kojem je postavljena zasjeda bilo je pravo ravničarsko selo: kuće su u Voljavici bile velike i tvrde, gusto poredane sa obje strane puta. Skoro svi vojnici u zasjedi bili su baš odatle, poznavali svaki grm, svaku prečicu izmedu prostranih dvorišta i svaki žbun duž obala rječice koja je kroz selo proticala i srpski vojnici, koje bi tamo gdje su to najmanje očekivali dočekala vatra, bili su izgubljeni.

Prevagu na njihovu štetu, barem prema onome što mi je ispričalo nekoliko učesnika tih borbi, donijela je između ostalih stvari i početna zabuna koju je izazvao Almas H., jedan od tri profesionalna oficira u Srebrenici. On je radio-stanicom zarobljenom u prvom srpskom naletu, skinutom sa ubijenog srpskog oficira, navodio njegove ljude tamo odakle se nisu mogli izvući, a oni su prevaru shvaćali tek kada bi bilo prekasno.

I on sam će poginuti u potonjim borbama u Skelanima, ali ta priča nikad neće dobiti svoj epilog. Navodno je još bio živ kada su ga Srbi pronašli u ruševinama zarobljenog ispod zidova srušenih u srpskom kontranapadu i odveli u zarobljeništvo. Njegovi roditelji i danas bezuspješno obijaju pragove raznih humanitarnih organizacija i komisija za nestale pokušavajući da saznaju šta se zaista desilo s njim.

Srbi su se i drugog i trećeg dana probali probiti do Sasa, ali su opet zaustavljeni u Voljavici. Na rječici koja je dijelila selo ukopali su se pripadnici najgladnije vojske na svijetu i nisu imali namjeru popustiti. Odatle, pa sve do Bratunca, nije uopće bilo srpske odbrane, ali napad nije nastavljen.

Srpsko stanovništvo u gradu i okolnim selima zahvatila je panika, most na granici sa Srbijom bio je zakrčen ljudima koji su bježali u automobilima, traktorima, kamionima, pješice, noseći sve što mogu sa sobom. Izvještaji srpskog radija sa Pala koji sam tih dana slušao sa strašću - uvjeren da ću znati prepoznati poraz u tome kako su formulirali vijesti - vrvjeli su terminima kao što su "Alijini falangisti", "mudžahedini", "Arapi". Kao i uvijek u ovakvim situacijama, njihova verzija toka događaja bila je drugačija do neprepoznatljivosti.

Srbi su bježali, a u Srebrenici su svi bili opijeni time, otvoreno likovali, vjerovali da su, po prvi put, Srbi dobili ono što su i zaslužili. Vijesti koje smo slušali, o pokolju civila, pratili smo sa zluradošću.

Čak i da nismo mislili da je to srpska propaganda, nasi su položaji bili toliko drugačiji da smo čak i zločin drugačije definirali. Radije smo vjerovali onima koji su učestvovali u borbi o tome kako su, kada je selo napadnuto rano ujutro, civili istrčali iz kuća miješajući se sa našim vojnicima i civilima. U toj mjeri, kažu oni s kojima sam ja razgovarao, da je bilo nemoguće napraviti razliku između srpskih vojnika koji su pucali iz kuća, naših vojnika koji su te kuće napadali, srpskih civila koji su iz njih istrčavali i naših civila koji su upadali u kuće dok je pucnjava još trajala.

Ali, i to se pričalo samo da bi se imalo pričati o nečemu, bez ikakvih simpatija za pobijene, bez tona samilosti i suosjećanja u glasu. Šta god da bilo, bila je to mrlja na pobjedi, inače čistoj kao suza.

Bio je to i pouzdan znak da smo sve sličniji Srbima, da sve vise postajemo oni, odnosno ono što bi oni željeli da postanemo. Možda se to dogodilo ranije nego što je bilo ko očekivao, ali neminovno je bilo da žrtva, ali to je samo moje mišljenje, u ovim okolnostima, počne ličiti na krvnika. Tada se nismo pretjerano bavili tim pitanjem: hrane je bilo i mogli smo narednih mjesec dana mirno spavati.

U januaru je srebrenička komanda - ime iza kojeg se krilo nekoliko ljudi sa različitim mišljenjem i interesima, ali približno istim brojem naoružanih ljudi - donijela odluku da napadne Kravicu. Jedino je to selo preostalo na putu između Srebrenice i Konjević Polja i Cerske - dva mjesta u drugoj enklavi u tom dijelu zemlje; u Cerskoj je bilo mnogo više hrane nego u Srebrenici i trebalo je nekako spojiti te dvije posude. Do tada se iz jednog u drugo mjesto putovalo šumskim stazama, ali se ni one nisu uvijek mogle koristiti zbog brojnih zasjeda.

Bosanski Srbi, bar oni u seoskim područjima, imaju običaj da na božičnu noć ispred kuće ostave komad pečenice: ako se do ujutro smrzne, godina će biti dobra, u protivnom - neće. Mraz je bio strašan tog jutra u Kravici, ruke su se lijepile za cijevi oružja, ali pečenica se nije smrznula.

"Muslimanske snage iz Srebrenice, otvarajući vatru iz pješadijskog naoružanja, ušle su jučer u Kravicu", izvijestio je srpski radio. Bila je to neuobičajeno hladna vijest, koja je manje ili više tačno sažimala ono što se dogodilo na božično jutro, 7. januara 1993. Nije bilo ništa iz onog zapaljivog rječnika, nije bilo pomena o "mudžahedinima", "artiljerijskim napadima", ništa iz svakidašnjeg repertoara srpske propagande.

Činilo se da srpski oficiri nikako ne uspijevaju da shvate kako njihovi protivnici stalno primjenjuju jedan te isti šablon, tek ga prilagođavajući okolnostima. Ili, ako ga shvaćaju, da ne mogu pronaći pravi odgovor, jer su ponovo gorjeli kamioni, upućeni ka napadnutom selu, koje je mnogo lakše nego što se to očekivalo bilo pregaženo.

Mnogi seljani, koji se nisu uspjeli izvući na vrijeme, skrivali su se satima nakon što su borbe za selo bile okončane. Otkriveni u pljački koja je uslijedila bježali bi, pucajući po pijanim vojnicima, koje je, izgladnjele, šljivovica brzo obarala. Jedan takav, bacajući ručnu bombu, ubio je sedmoricu vojnika okupljenih oko kace rakije.

Srebrenički civili su, ulazeći u tuđe kuće, podrume i ostave, nailazili na te očajnike koji su znali da nemaju izlaza i bili utoliko opasniji. I jedni i drugi su ginuli tu: ni jedne ni druge niko nije pomicao, ostavljani su da trunu, niko se nije obazirao na truhle leševe koji su ležali duž puta i između kuća.

Danima poslije napada žene i muškarci iz Srebrenice i Cerske vraćali su se u Kravicu, noseći sve što se moglo upotrijebiti. Selo je bilo temeljito rastureno: sve muslimanske kuće davno su bile opljačkane ili spaljene, a sada i srpske. Ništa nije sačuvano: uzimali su i ono što je bilo sasvim nepotrebno, čupali kablove iz zidova, prozore, skidali crijep, na konjska kola tovarili drvene krovne konstrukcije. Nakon što su ostali samo goli zidovi, opaljeni vatrom, sa tragovima čađi po kojoj se uhvatila tanka kora leda, mještani susjednih sela su u dokolici rušili i njih, obarali ih čekićima i satima, strpljivo, čistili ciglu, odvlačeći čak i nju.

Bio je to vrhunac nečega što su Srbi od samog početka doživjeli ne kao gubitak, nego poniženje. Njihov osjećaj sigurnosti, odnosno nadmoći, bio je rasturen u paramparčad. Prognani iz svojih domova na Božić, kao mi osam mjeseci ranije, na Bajram, iza njih kao i iza nas su ostale bogate i nenačete trpeze. Kruh je još bio vruć kada su prvi meci zazviždali iznad sela.

Slike iz prošlog mjeseca su se ponavljale: prelazi u Srbiju zakrčeni civilima, izmiješani muškarci koji su odbacili oružje sa ženama i djecom, svi u bezglavom bijegu. Novi val panike zahvatio je i zaprepašteno gradsko stanovništvo. Bratunac je bio napušten. Nastupio je čudan mir. Front je bio tih, srpska artiljerija umukla, dovikivanje izmedu rovova prestalo. I jedni i drugi su čekali. Jedni sa zebnjom, drugi puni vjere. Jedne je tišina plašila, druge umirivala. Jedni su razmišljali o grijesima, drugi o nepravdama.

Srebrenica je nakratko preselila na ulice, izmamljena škrtim zimskim suncem i primirjem; ulice su ponovo bile pune ljudi i svi su na umu imali isto, zažareni pogledi bili upereni ka Bratuncu. Tada, i nikad poslije, poželio sam da se vratim kući, tada je još bilo izgleda da pokrpimo ono što je ostalo od naših života, tada sam još dječiji naivno mislio da ću konačno završiti srednju školu, upisati fakultet i sustići vlastiti život, jer zaboga, rat ne može trajati dugo nakon toga. Ali, i ovaj put, zaglušenog žagorom općih očekivanja koja se nisu mnogo, ili nimalo, razlikovala od mojih, rat će me iznenaditi.

U takvoj atmosferi, krajem januara održano je nestrpljivo očekivano ratno vijećanje, koje je inače održavano uoči svake operacije. Nijedan prije ili poslije nije privukao takvu pažnju. Ni od jednog se nije očekivalo više, nijedan nas nije razočarao i koštao više. Najradoznaliji, a priznajem da sam bio među njima, od ranog jutra su šetkali ispred štaba, pošto se nisu mogli zadržavati jer bi to bilo previše upadljivo.

Photo: Stock

Željan da budem tu i saznam ishod, nisam obraćao pažnju na mraz koji mi je stezao stopala u napuklim cipelama, a tijelo ispod tanane jakne kočilo od zime. Sastanak, očigledno mučan, trajao je satima. Izlazili su jedan za drugim, osmjehujući se zadovoljno ili ozbiljni i namršteni. Zadnji je iz zgrade izašao, na brzinu ušao u auto, kao da ne želi da se suoči sa pogledima punim pitanja, Naser Orić. Premda je formalno bio komandant, on je prema svemu što sam uspio saznati o međusobnim odnosima unutar te vrlo šarolike grupe ljudi, bio "prvi medu jednakima" i odluke, kakva je bila ona zbog koje su se jutros svi sastali, nije mogao donositi sam.

Istražujući šta se dogodilo na tom sastanku, saznao sam da je Orić ostao u manjini tražeći da ovaj put svi zajedno napadnu Bratunac koji je bio potpuno prazan i nebranjen. Medutim, ostali komandanti - naročito oni iz južnog dijela enklave - usprotivili su se tome i naprosto ga ucijenili. Kazali su mu da će oni učestvovati samo u napadu na srpske položaje južno od enklave. Bratunac ih nije zanimao jer bi sa oslobađanjem prvog grada u dolini Drine, na samoj granici sa Srbijom, tok rata bio nepovratno izmijenjen. To bi, pak, dovelo u opasnost njihove male feude. I tako je donesena odluka da svi zajedno napadnu Skelane.

Skelani su bili na samoj granici, od Srbije ih je dijelio samo kratki most preko Drine, nekih četrdeset kilometara udaljeni od Srebrenice; to mjesto bilo je značajno i zbog hidrocentrale u Bajinoj Bašti, mjesta prekoputa, na desnoj obali Drine.

Krajem 1992. nekoliko bosanskih vojnika uspjelo se probiti do mosta u nakani da ga dignu u zrak u naivnom vjerovanju da će tako barem nakratko prekinuti pomoć koja je Srbima stizala otuda, ali ih je straža na mostu otkrila i prije nego što su postavili eksploziv. Skačući u hladnu rijeku, za dlaku su izbjegli pad u zarobljeništvo. I jedni i drugi ponašali su se otada kao da su zadovoljni onim što imaju. Srbi su nastavili u pravilnim vremenskim razmacima, a kako je vrijeme odmicalo sve češće i preciznije, gađati sela na južnom rubu enklave, ali se uglavnom na tome sve završavalo.

Kao što se i dalo predvidjeti, upad u Skelane je završio katastrofalno. Bio je to prvi ratni neuspjeh i trenutak koji je označio preokret. Nekoliko minobacačkih granata palo je i na srbijansku stranu rijeke, slučajno ili namjerno, što je bio povod, koji istina nije morao ni postojati, da se jugoslovenska vojska pokrene i pređe granicu. Tenkovi sa brane hidrocentrale gađali su padine iznad Skelana, temeljito i precizno razvaljujući kuće u kojima su bili bosanski vojnici, jednu po jednu.

Oni su se ranije povukli, ne mogavši da se zadrže u uskoj dolini rijeke, uz teške gubitke i ostavljajući iza sebe ranjene i mrtve suborce. Borbe su potrajale do u noć, kada su se, pod njenom zaštitom, napadači povukli.

Naredno jutro, Srbi su u Skelanima temeljito pretresali jučerašnje ruševine. Ispod maltera i kreča izvlačili su leševe i bespomoćne, teško ranjene da bi ih dotukli metkom u potiljak.

Za to vrijeme civili iz Srebrenice su pretresali, zavirujući ispod svakog kamenčića, sela u okolini Skelana koja su u borbama dan ranije bosanske snage uspjele zadržati. Čaure ispaljenih granata bile su razbacane posvuda, topovi, svi bez zatvarača koje su srpski vojnici odnijeli sa sobom, stajali su neupotrebljivi, ukopani u duboke rovove. Ispred prodavnice sa rešetkama na prozorima po blatu razasute stotine srpskih, odnosno jugoslovenskih novčanica sa mnogo nula i dvoglavim orlom.

Ljudi su pristizali svakog časa i davali se na posao, ulazeći, ko zna koji po redu, u obijene kuće, a onda sliježući ramenima izlazili razočarani. Neki su kretali dalje, u druga sela, drugi, malobrojni, zadržavali se tu, nadajući se da će pronaći nešto što je svima promaklo ili previše umorni da krenu dalje.

Povelika skupina vojnika još je uvijek umorno ležala pored puta, sa oružjem složenim na gomili malo dalje od njih, i čekala kamione koji će ih odvesti natrag u grad. Njima se ovaj prizor gadio, mnogi su jučer izgubili najbolje prijatelje, nisu ih stigli ni ožaliti, a evo ovdje, na njihove oči, ljudi su pljačkali ovo bezimeno selo, ne obzirući se na to. Njihovi drugovi bili su u bolnici prepunoj ranjenika, bez izgleda da prežive, ali niko nije mislio na njih. Ležali su na mokroj zemlji, rezignirani, nadajući se da će kamion stići prije nego što izgube strpljenje.

Ono što se zbilo u Skelanima bila je najava našeg kraja, koliko neprihvatljivog, toliko i neizbježnog. Očigledno smo u nekom trenutku izgubili osjećaj za širi značaj onog što činimo, ne shvaćajući da smo postali tumor koji se opasno proširio i zato mora biti uklonjen.

U naredna dva mjeseca Srbi su povratili svaki pedalj teritorije, polako, ali sve čvršće stežući obruč oko enklave. Uskoro je krenula i njihova zimska ofanziva, padali su zaredom Cerska i Konjević Polje, pala je i Kravica, sela oko Skelana. Bili su sve bliže samom gradu.

Činilo se da je došao kraj. Moj komšija, inače plašljiv čovjek, stajao je na vratima, nabrzinu odjeven, s nekom čudnom šubarom na glavi, čvrsto stežući karabin i slušajući huk pucnjave koja se sa obližnjih brda slijegala u grad udarajući u brda na drugoj strani uske kotline i vraćajući se natrag sve dok ne bi iščezla. A onda bi naišao sljedeći talas. Imao sam nešto više od 17 godina, sjedio u podrumu i čitao Machiavellijevog "Vladara", tek povremeno izlazeći u hodnik do ulaznih vrata da bih nezainteresirano provirio van.

Granate su zasipale grad, ali sam čvrsto vjerovao da nikad neću morati upotrijebiti zavežljaj sa hranom i odjećom koje je nena spremila za slučaj da život budem morao spašavati bježeći pred Srbima kroz šume ka Tuzli. Bio je 16. aprila 1993. i na Pribićevcu, brdu iznad Srebrenice, vodile su se odsudne borbe za grad, ovaj put doslovce. Kasnije ću saznati da je tog dana grad odbranila nekolicina mladića, neki od njih tek nešto stariji od mene, preostalih od par hiljada onih koji su se prethodnu noć okupili i skoro svi se razbježali pred srpskim tenkovima. Srebrenica tog dana nije pala.

Narednog dana stigao je ne tako veliki konvoj, koji će zauvijek promijeniti historiju ovog gradića. Nekoliko desetina zelenih kamiona i bijelih transportera sa kojih su se vijorile kanadske zastave zaustavili su se jedan iza drugog u glavnoj gradskoj ulici. Stanovništvu su bili bar onoliko zanimljivi kao i ovi njima, oko njih su se okupile hiljade ljudi i svaki je htio dodirnuti nekog u vrećastoj uniformi, sa plavim šljemom na glavi, vjerujući da se radi o spasiteljima.

Bio je to bolno logičan kraj inače nelogičnog opstanka jedne od tri bosanske enklave.

Kraj je došao te zime. Kada su odbijeni i posljednji srpski napadi, površina ostatka slobodne teritorije je bila negdje oko 140 kvadratnih kilometara. Srpski vojnici mogli su se golim okom vidjeti na brdima oko grada, sa glavnog gradskog trga smo gledali kako se postrojavaju, smjenjuju na položajima, a oni bi ponekad pucali iznad nas, bez obzira na "plavce" koji su u naredne dvije godine samo uredno bilježili svako kršenje primirja.

Otada smo mogli izaći samo nekoliko kilometara izvan grada ka jugu enklave, uvijek pazeći da smo dovoljno daleko od linije razdvajanja jer su srpski vojnici često upadali unutra, zarobljavali ljude ili pucali.

 

Photo: EPA/FEHIM DEMIR

F. C. je mjesec dana ranije sjedio u svom bunkeru i promatrao srpske položaje na Zalazju. Odjeknula je eksplozija i on je odmah pomislio da se radi o još jednom napadu. Kada se primaknuo barikadi, drvetu oborenom nasred puta i nekoliko pažljivo skrivenih protivoklopnih mina, vidio je bijeli transporter koji se dimio. U drugom transporteru u koloni nalazio se tadašnji glavnokomandujući UNPROFOR-a, general Philipe Morillon.

Nasreću, nije bilo žrtava. Barikada je raščišćena i general je mogao krenuti u grad, koji se nalazio desetak kilometara dalje, a vojnici su ostali da se čude njegovom iznenadnom dolasku. Morillon je nekoliko dana pokušavao ući u grad, ali Srbi su ga uvijek sprečavali u tome, zadržavajući ga, lažući mu da je most na glavnom putu uništen... Na kraju su mu pokazali okolni put, na kojem ga niko nije očekivao i gdje je imao mnogo veće izglede da pogine nego da zaista prodre kroz opsadu.

Na samom ulazu u grad na ulicama su spavale hiljade ljudi, gorjele su vatre na kojima su ispod tmurnog neba prognanici iz Cerske kuhali posljednje ostatke hrane žurno sakupljene prije bijega, gurali se ispod nagorjelih zidova suterena u zgradama. Dan poslije na istom mjestu osvanuo je crvenom bojom nevješto ispisani transparent, napisan na kartonu, uspravan kao kakav saobraćajni znak: Welcome to the biggest concentration camp in the world. Morillon se sastao sa predsjednikom općine, njegovim zamjenikom i načelnikom štaba. Spavao je u zgradi pošte, na podu, zavijen u vreću za spavanje, a sa Sarajevom je komunicirao običnom, radioamaterskom vezom. Koliko je planirao ostati u gradu, znao je samo on.

Međutim, tih dana je dao gomilu obećanja i svi smo osjećali kako se bliži čas kada će sijedi general napustiti grad. U to vrijeme bila bi to osuda na smrt za sve nas.

Bilo je previše rano tog jutra da bi zvonjava poljskog telefona u kancelariji tadašnjeg predsjednika općinske vlade, Hamdije Fejzića (u gradu je funkcionirala telefonska mreža postavljena za najvažnije ustanove - bolnicu, štab, općinu, policiju) slutila na dobro. S druge strane bio je jedan od poštanskih radnika koji je uspaničeno javljao da su vojnici iz generalove pratnje upalili transportere i da se kolona sprema na polazak. Masa koja je prethodnu noć prespavala na ulici već se znatiželjno počela sakupljati oko zgrade.

Fejzić se brzo bacio na posao, organizirajući "spontane" demonstracije koje će Morillona zadržati u gradu, pozivajući narod da stojeći pred poštom spriječi odlazak grupice ljudi od čijeg je prisustva, po našem najdubljem ubjeđenju, zavisila sudbina grada. Generalova reakcija je bila neočekivana: popeo se na krov zgrade i izvjesio plavu zastavu Ujedinjenih nacija. Neispavana, umorna, prljava i najvećim dijelom neuka publika teško da je mogla slutiti da se pred njihovim očima odvija historija.

Morillon će kasnije napustiti grad, ovaj put sporazumno, ostavljajući iza sebe vojnu pratnju i jedan tim vojnih promatrača UN-a, obećavši da će se vratiti u Srebrenicu. Kanadski vojni promatrač je nekoliko sedmica potom u svijet poslao jednu od najvažnijih vijesti cijelog rata: avioni koji su polijetali iz Srbije, sa aerodroma na Tari, bombardirali su Srebrenicu.

Nije to bio kraj muka, srpski napadi nisu jenjavali, oko stotinu ljudi poginulo je na školskom igralištu u Srebrenici u samo jednom artiljerijskom napadu na grad; iz transportera zbunjenih i prepadnutih kanadskih vojnika, dok su ranjenike izlomljenih udova vozili u bolnicu, putem se cijedila krv. Pojavio se i još jedan strani novinar, freelancer iz Njemačke, koji je u grad došao pješice iz Tuzle, kroz šume pod srpskom kontrolom i snježne smetove. Došao je skupa sa Senadom Alićem, mladićem rođenim u Srebrenici, koji ga je sreo u Tuzli i nagovorio da pođu ka enklavi.

Jednog od narednih dana Senad je, pomalo uparađen, ispod zelene beretke i iza Ray Ban naočala, odjeven u besprijekorno čistu uniformu američke vojske, stajao u dvorištu pošte razgledajući okolinu. Jedan od mladića iz mase, već ustaljene oko zgrade, htijući isprobati svoje znanje engleskog, dozvao ga je preko bodljikave žice i mucajući upitao:

- Excuse me, where are you from?
- From Srebrenica, odgovorio je Senad hladnokrvno.
- Nemoj zajebavat'!, iznenadeno je odvratio njegov sugovornik, koji će ubrzo i sam postati prevodilac snaga UN-a u enklavi.

Kada je zaustavljen i taj, posljednji napad, a moj komšija svoj neupotrijebljen, čist i od glancanja sjajan karabin ponovo zamotao u nauljene krpe i vratio u podrum, počelo je novo poglavlje u životu grada. Ono neće trajati dugo i obilježit će ga preživljavanje. Desetine hiljada ljudi su narednih nešto više od dvije godine opstajali izmedu rijetkih i sve slabijih isporuka humanitarne pomoći na jednoj i šverca sa UN-ovim ukrajinskim bataljonom u Žepi i Srbima iz okruženja na drugoj strani, između svakodnevne opasnosti koja je prijetila sa okolnih brda i borbi za vlast vođenih u samom gradu, u obruču koji je ipak nudio sigurnost na izvjesno vrijeme.

Dok se u vrelo ljetno podne vozimo ka Srebrenici, u julu 2000. godine, na još jednu komemoraciju u jednom od stotinu autobusa koji tamo voze ostatke razorenih familija, susret sa jednom ženom trznuo me iz zanesenosti poslom među stotinama novinara koji traže lica za kamere i imena za citate za svoja sutrašnja izdanja.

"Eto, sine, znaš kako je moj Juso poginuo, na Baljkovici, a Omer je ostao u Potočarima, odnio tetki torbe, ne bi on ostao tamo, on bi krenuo s Jusom, pa šta bude... Ovako ja i đedo sad nekako živimo, on nešto radi, mora... da samo znaš kako je Jusin sin porastao, ovoliki, a isti on... dolazio nam je Almir često dok nije otišao u Ameriku, izgrlio bi ga, izljubio, dođi i ti..."

Malu, skoro istopljenu i nevidljivu u sjedištu, slušam je i svaka njena riječ me dira dublje od smrti. Ona je majka mrtvog prijatelja, jedna od hiljada žena čiji pogled teško podnosim. Njen me pogled zakovao i u njemu kao da vidim samrtne muke dječaka s kojim sam se nekad igrao lopte u istoj ekipi i kupao na Drini, a onda tukao do krvi kad bi on, kao najstariji u raji, tražio bespogovornu poslušnost. Poznavao sam ga cijeli život, bio je nekoliko godina stariji od mene i u djetinjstvu se nismo baš trpili.

Ali, u ratu, za vrlo kratko vrijeme Juso Cvrk se iz jednog od dječaka u porodici sa mnogo djece koja je živjela u komšiluku preobrazio u heroja. Ne u životinju, kako se često znalo dešavati, nego u pravog, istina samo mog heroja. Na frontu, u borbi, nije znao za strah; kod kuće bio bi isti onaj veseli dječak, ne previše svjestan toga da je morao prerano odrasti. Oštra, plava kosa padala mu je u oči i znatan dio vremena posvećivao je tome da je podigne iznad čela.

Ali, kako je vrijeme odmicalo i crte na njegovom, do jučer dječijem licu, postajale su sve tvrđe - on sam je otvrdnuo, nekad sam se plašio da me neće prepoznati, neće htjeti prepoznati, kad se sretnemo na ulici. On bi to, uvijek, bez izuzetka učinio. Stao bi tako na ulici, vidno umoran, izgrebanog i pjegavog lica, dok je iza njegovih leđa virio vrh cijevi ručnog bacača i "kompleta punjenja" sa tri granate. Ponekad bi na leđima bio i ruksak sa hranom; izdržavao je mlađeg brata i pomagao starijem, koji se oženio pred početak rata, da preživi.

Samo mi je jednom, kada smo se sreli na ulici, kratko i u prolazu rekao: "Pet". Znao sam da misli na broj srpskih transportera i tenkova koje je uništio. "Uništio" je pogrešna, statistička riječ - on ih je zapalio, "skrh'o", "srok'o". Poznavao sam ga dovoljno da znam da nije uživao u ubijanju, da nikad iza željezne mase nije htio vidjeti ljude; on se veselio svaki put kad bi vidio da se metal topi pri susretu sa projektilom. Transporter je u njegovim očima imao svoj, odvojen život, koji je trebalo prekinuti, da bi desetine, možda i stotine ljudi, njemu bliskih, nastavile da žive. I nije se libio pritisnuti okidač.

Cijeli rat, odnosno do aprila 1993, kada je morao odložiti oružje, bio je u skupini mladića, njegove dobi ili nešto starijih od njega; na početku rata su sedmicama odbijali napustiti sela na obodu Srebrenice i premda su bili loše opremljeni, održavali su iluziju o otporu pred nastupajućim srpskim snagama. Njihove operacije, koliko god male i nevažne bile, onoliko koliko su unosile pometnju u redove srpskih snaga, izvedene tamo gdje ih najmanje očekuju, održavale su među stanovnicima enklave nadu da je moguće sačuvati bilo kakav oblik ljudskog dostojanstva, čak i u tim uvjetima. Oni nisu vodili rat protiv Srba, nego su naplaćivali buduće račune, boreći se za sva predstojeća ljeta na obalama rijeke koja su im oduzeli, sve djevojke koje neće moći poljubiti, svu svoju djecu s kojom neće prošetati u sumrak dana glavnom gradskom ulicom; ali, rat je i na njima ostavljao svoj krvavi i surovi trag.

Kako se skupina uvećavala i bila sve ubojitija, srpski vojnici u okolnim utvrđenjima nikad nisu bili sigurni hoće li njihova smjena doći, da li će dobiti zalihe municije ili hrane te nedjelje ili će opet negdje na putu zateći gomilu sklupčanih leševa i od krvi umrljanog čelika. Bili su sve ubojitiji, iskusniji, znali su šta hoće i kako da do toga dođu, započinjući neki novi i drugi rat, koji je sve više ličio na podsjećanje dojučerašnjih komšija na to koliko su nas ustvari izdali. I da nas naprosto neće pobiti sve. Slušajući price o njihovim upadima iza linije fronta, mogao sam sebi predočiti gdje su tačno bili, kuda su došli, kroz čije su dvorište morali proći, kao da su prolazeći tuda htjeli utabati zajedničke uspomene; slušajući ili pričajući o tome nisam tek jednom osjetio onu vrstu uzbuđenja kao da sam i sam učestvovao u njihovim poduhvatima.

Prvi je pao njihov komandir. Bio je tih čovjek, skoro neprimjetan prije rata; radio je kao električar, a u slobodno vrijeme bio trener jednog od lokalnih fudbalskih klubova iz zonske lige. Kada je rat počeo, i u njemu se nešto slomilo, nadvladao je onaj mračni osjećaj za pravdu. U vrijeme kada je vladala opća zabuna i svi muškarci se krili u šumama nadajući se da će tako spasiti sela od paljevine, on je bio jedan od rijetkih koji je imao hrabrosti da preuzme bilo kakvu inicijativu. Sjećam se kada sam ga prvi put vidio, nakon što je rat počeo, u velikoj skupini ljudi koji su zabrinuti sjedili na velikoj livadi na ivici šume. Ne znam šta je bio razlog za to, osim što su ljudi vjerovatno u sebi tražili zaštitu brojeva, mnoštva, očekujući da sve prođe onako brzo kako je i počelo.

Najednom se ukazao on, izlazeći iz obližnjeg šumarka, i kazao: "Ljudi, mi smo odlučili da idemo u šumu, ko hoće, može nam se pridružiti, ko neće, ne mora!" Iza njegovih leđa stajala je grupica dječaka.

Posljednji put sam ga vidio nekoliko mjeseci kasnije: sjedio je pred džamijom u Srebrenici dok su se oko njega okupljali ljudi željni vijesti sa fronta. Svaku riječ su morali izvući iz njega, pričao je tiho, ne podižući glas, bez entuzijazma tako primjerenog prvim mjesecima rata. Riječi su se odvaljivale od njega, a odrasli su ušutkivali djecu koja su se htjela primaći i izbliza vidjeti grb sa šest ljiljana, tek izvezen i prišiven na zelenoj podlozi njegove maskirne bluze. Držao je pušku u rukama onako kao što majke drže djecu, ona je u njegovom naručju bila živa. Nešto više od sedam dana kasnije, poginuo je. Prema jednoj od verzija njegove smrti, ubijen je nakon jedne od akcija u ljeto 1992, dok je sjedio na čistini, uvjeren da je opasnost prošla. Naš snajperista pogodio ga je, uvjeren da je lik u maskirnoj uniformi JNA ustvari srpski oficir.

Otada sam, iz razloga koje se nisam trudio razumjeti, cijelu jedinicu, s njima i Jusu, sve češće viđao u gradu. Mislim da su bili dobili novi zadatak, novi dio fronta koji je sada bio njihov i tamo su bili najviše vremena, provodeći kratke odmore u gradu koji je sada bio bliži. Vidao sam ih zajedno, držali su se jedni drugih, kao da im je gradski asfalt u međuvremenu postao stran, pa nisu bili sigurni u sebe krećući se ulicama. Nakon nekoliko neuspješnih eksperimenata, preživjeli su - u međuvremenu su, između ostalih, poginuli Hiko, mladić čije ime nikad nisam znao iako je odrastao u komšiluku i mladić najdubljih zelenih očiju koje sam ikad vidio, a onda i njegov brat Nurudin, za kojeg sam uvijek slutio da je pušku prihvatio zaslijepljen bratovom smrću - i konačno premješteni u "diverzantsko-izviđačku četu" 28. divizije, sredinom 1994.

I pored toga što je enklava bila, formalno, demilitarizirana, znam da su imali obuku u šumom obraslim dijelovima Srebrenice u koje se UN-ove patrole nisu usuđivale zaći. Prolazili su kroz grad bez oružja, u manje-više vojničkom redu i skretali na kolski put za Sućesku, na kojem ih je poslije nekoliko kilometara dočekivao kamion s oružjem, i zatim vozio na odredište. Upravo je za jednu takvu vježbu vezano moje posljednje sjećanje na Jusu.

Rano ujutro su, negdje krajem aprila ili početkom maja 1995, prošli pored pošte sa čijeg ulaza ih je sumnjičavo promatrao holandski stražar. Stajao sam naslonjen na ogradu, pio jutarnju kafu i pušio prvu cigaretu iz posljednjeg pakovanja koje sam imao. Kada je stigao do mene, Juso je preko ograde gestikulirao, prinoseći dva prsta ustima, tražeći cigaretu. Zavukao sam ruku u džep, izvukao kutiju i ne razmišljajući dobacio mu je preko ograde. On ju je samo strpao u džep i nasmijao se. Koliko je samo veselja bilo u torn osmijehu.

Sreo me poslije dva ili tri dana: "Pa, jesi li ti lud! Ja sam mislio da je unutra jedna ili dvije cigarete, a ono cijelo pakovanje. Svi smo se duhanili cijeli dan." Rekao sam: "Jeb'o to!" U sebi sam pomislio da bih učinio mnogo više od toga, da bih učinio sve što traži, da bih za njega i za ostale momke učinio ama baš sve. I ne znam da li da zahvalim Bogu što sam prošao tako jeftino, tako bezočno jeftino, tek sa kutijom cigareta.


* Nastavak feljtona objavljujemo u četvrtak 10. decembra

star
Oceni
3.77
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Filmski dokumenti užasa (2): Srpski genocid nad Bošnjacima

Zloglasna Omarska

image

Filmski dokumenti užasa (1): Srpski genocid nad Bošnjacima

Prijedorska polja smrti

image

Sećanja na Danila Kiša (4)

Da mu u večnosti pevaju ptice

image

Sećanja na Danila Kiša (3)

Kafanskim arhipelagom, od ostrva do ostrva

image

Sećanja na Danila Kiša (1)

Prvi i najbolji student koji je spavao u parku