Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (8)

"Balkan bluz"

Neće krst na krsta (9)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Dogovor Bosnu ruši:  Milošević i Tuđman
Dogovor Bosnu ruši: Milošević i Tuđman
Photo: Stock

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna je zvanično proglašena 18. novembra 1991. na svečanosti u Grudama, kada je za prvog i zamalo doživotnog predsjednika izabran Mate Boban. U teritorijalnom smislu, sukladno instrukcijama iz Zagreba, ta je “politička, kulturna i gospodarska cjelina hrvatskog naroda u BiH” trebala zaživjeti u općinama Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Skender Vakuf (Dobretići), Kakanj, Vareš, Kotor-Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Trebinje (Ravno). Naknadno je osnovana Hrvatska zajednica Usora, koju čine dijelovi općina Doboj, Teslić i Tešanj.

Formiranje Herceg-Bosne je istovremeno označilo početak sukoba unutar čelništva HDZ-a, u kojem koncepcija za jedinstvenu BiH nije imala nikakve šanse. Uz probosanski orjentiranog Stjepana Kljuića čvrsto je stajala većina zastupnika iz Posavine, dok su se sa druge strane u većini nalazili oni koji su podržavali Bobanovu viziju.

Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, je hrvatsko insistiranje na podjeli Bosne tumačio ustupkom hercegovačkom lobiju. “Želi se žrtvovati 700 tisuća Hrvata za račun 100 tisuća Hercegovaca”. Protivio se podjeli Bosne. ”U najidealnijim uvjetima svega 34 posto Hrvata koji žive u BiH živjelo bi u hrvatskoj državi”.

U Zagrebu 27. decembra 1991. Franjo Tuđman ima sastanak sa delegacijom HDZ-a BiH koju predvodi Stjepan Kljuić. Kljuić prisutne obavještava da su na Božićnom prijemu obavljeni razgovori sa Srbima koji traže kantonizaciju i podjelu medija. Tražili su rekao je Kljuić “pod parolom neće krst na krst, da se mi dogovorimo.” Tuđman pita da li se tokom razgovora o podjeli išlo u materiju. “Ne, ne, kurvini su to sinovi, neće oni da kažu, idemo mi podijeliti, pa vama ovo, nama ono, neće oni to, nego kažu, tamo gdje je pet posto Srba, to je Srbija, e sada vi izvolite. Oni točno znaju, draga gospodo, što nam nude i tu nema nikakve razlike između bilo kojeg srpskog političara; od Šešelja, koji je četnik, do onog Mićunovića koji je tamo za demokrate, svi potpuno isto daju zapadnu Hercegovinu bez Stoca i Mostara i na granici Neretve, a ostalo je njihovo, i tu permanentno nastoje to uraditi”, odgovara Kljuić.

Mate Boban je optimističan. “I za slučaj da Bosna i Hercegovina ostane nezavisna država, ali bez bilo kakvih veza sa raspadajućom ili bilo kakvom drugom budućom Jugoslavijom ili ako bi došlo do njenog raspada, onda bi taj prostor u kojem otprilike živi 650 tisuća Hrvata, taj prostor bi dakle onim međunarodno priznatim metodama, demokratskim metodama stvar elaborirao na način da se taj prostor proglasi nezavisnim hrvatskim prostorom i priključi državi Hrvatskoj.“ Momenat za to je, kaže Boban, tek onda kada to hrvatsko vrhovništvo kojem je narod dao apsolutno povjerenje odluči.

Ako me Tuđman odlučio izbaciti, izbaciti će me iz života, a ne samo sa funkcije
Photo: sanela.info

Riječ uzima Tuđman. Objašnjava da su konačno i SAD shvatile da je Jugoslavija prestala postojati, ali se još nisu odrekle ideje da „nešto na tom tlu zadrže, u okviru nekakve asocijacije, makar slične onom što se desilo u Sovjetskom Savezu“ ili da iskoriste Srbiju za svoj uticaj nasuprot Muslimanima i islamu. „Naime, može se po mnogo čemu zaključiti da bi Amerika rado prihvatila Srbiju kao žandara naspram Muslimanima, da bi spriječila u budućnosti stvaranje islamske države u Evropi“, objašnjava Tuđman. U nastavku rezimira: "u Bosni je trećina Srba i JNA je na njihovoj strani, u takvoj konstelaciji snaga, Bosna ne može opstati". I kada bi opstala, objašnjava on, uz postojeću muslimansku politiku Bosna bi se više vezala za Srbiju, negoli za Hrvatsku. „To je čak Izetbegović, Stipe se možda sjeća“, kaže Tuđman, „jednom otvoreno rekao.“ Zbog toga, ključna je Tuđmanova poruka: „Sa jednim pametnim razgraničenjem, sporazumom sa Srbima u Bosni, možemo dovesti do toga da, umjesto rata, koji prijeti ovako neriješenom pitanju i sa tim gomilanjem armije, da čak ta armija bude zalog provedbe razgraničenja.“ Prisutne je potom pozvao da pogledaju večernji dnevnik.

Sastanak je nastavljen u 19.55. Prvi je riječ uzeo Miro Lasić. Dva su međaša u tisućugodišnjoj hrvatskoj povijesti, rekao je on: kralj Tomislav i Franjo Tuđman, „Pred tom činjenicom sve drugo treba da se povuče.“ Prenosi kako je razgovarao sa Radovanom Karadžićem koji nudi razgraničenje i koji je na Lasićevo pitanje: šta onda sa Muslimanima, odgovorio: „Poslat’ ćemo ih u more, sve do Barija i do obale Italije.“ Međutim, Lasić, kojem su očito prijale historijske paralele, povlači još jednu. Slučaj Pašić - Trumbić. Trumbić je bio razuman čovjek, ali ga je lukavi Pašić izigrao. To znači, zaključuje Lasić, da se ni Srbima ne može potpuno vjerovati: „To je Bizant, bizantska politika, bizantski mentalitet.“

Stjepan Kljuić, koji se nije slagao sa nadolazećom hrvatskom politikom, smijenjen je na dramatičnoj sjednici Predsjedništva HDZ-a, koja je 2. februara 1992. održana na Širokom Brijegu. Stipe Mesić je na ovu sjednicu stigao iz Zagreba sa zadatkom da smijeni Kljuića. Odmah je, po dolasku, saopćio Kljuiću koja je njegova misija. Prethodno se konsultovao sa članovima Predsjedništva HDZ-a BiH i doznao da svi njegovi članovi daju podršku Kljuiću. Zbog toga je predložio da Tuđmana dovedu pred svršen čin tako što će Mesić reći Tuđmanu da je Kljuića nemoguće smijeniti, jer ga je izabralo vodstvo HDZ-a BiH.

Na ovaj Mesićev prijedlog, Kljuić je odgovorio: “Ako me Tuđman odlučio izbaciti, izbaciti će me iz života, a ne samo sa funkcije.” Kljuić je podnio ostavku, a zamijenio ga je dr. Miljenko Brkić, ministar za vjerska pitanja u Vladi BiH. Brkić je za novog v.d. predsjednika HDZ-a BiH imenovan 15. marta 1992., na sjednici Glavnog odbora u Bugojnu, ali se od momenta njegovog izbora znalo da na toj dužnosti neće ostati dugo.

U isto vrijeme Karadžić daje instrukcije SDS-u: “Srbi nemaju nikakve potrebe za stranačkom vojskom. Armija je tu. Slučajno se naši i njihovi ciljevi stoprocentno poklapaju. Nemojte da tu tehniku i tu Armiju ostavimo samu. Nemojte.” Prioritetni zadaci SDS-a bili su plebiscit i preuzimanje vlasti u opštinama obilježenim plavom bojom na njegovoj mapi. U plavo je iscrtano oko 70 posto bosanske teritorije.

Na sastanku održanom nekoliko dana prije plebiscita, Karadžić je podučavao opštinske funkcionere: “Ove nedjelje posmjenjujte odlukom izvršnog odbora sve direktore i urednike radija koji vas ne slušaju i ne poštuju politiku... uzmite energično Službu društvenog knjigovodstva u svoje ruke”. Nisu ga najbolje razumjeli kada je govorio o prestrukturaciji opština pa je pojasnio stvari, “srpska čaršija, turska čaršija, srpski poslovi, turski poslovi, srpske kafane, pozorišta i sve drugo. To je jedino rješenje. Ja sam to odavno govorio, zna gđa Plavšić i Krajišnik.”

Srbi će Evropi ponuditi faktičko stanje: Kartoljubac Karadžić
Photo: EPA/DRAGO VEJNOVIĆ

“Ja vam garantujem da je ovo za sva vremena. Moramo da stvorimo za sebe svoju državu i omogućimo njima da imaju svoju državu, ko god oni bili, Muslimani ili Hrvati”, rekao je. Srbi će Evropi ponuditi faktičko stanje, objasnio je, pravo ionako više niko ne uzima u obzir. “Faktičko stanje će biti da Izetbegović ne može da uvede vlast u 70 posto teritorije. Da ni u jedno srpsko selo ne može da uvede vlast. Ni u jednoj srpskoj opštini on nema vlast, da će milicija morati da vas sluša u trenutku odsudnom, da vas sluša i uspostavi red na osnovu Ustava SFRJ, a ne Ustava BiH. Mi ga naravno nećemo prihvatiti, oni će naravno, noću sazvati sastanak i usvojiti ga. Ali, mi ćemo spriječiti da izađu iz Sarajeva, kod Kozje ćuprije taj zakon i taj Ustav neće moći gore proći. Moramo biti spremni na to, nema druge s njima”.

U decembru 1991. pod pritiskom Njemačke Evropska zajednica je ponudila priznanje svakoj od šest jugoslovenskih republika. Alija Izetbegović je 12. decembra, dan nakon susreta sa predstavnicima EZ lordom Karingtonom i Hoseom Cutillerom, otišao kod komandanta sarajevskog korpusa Vojislava Đurđevca i rekao da će zatražiti nezavisnost. “Namjeravaš li to objaviti građanski rat, Alija”, upitao je general. Slično je reagirao i vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić.

Otputovao je u Beograd. Zatražio je od Borisava Jovića da JNA bosanske regrute premjesti u Bosnu kako bi se formirala vojska. “Vojska će ostati tamo gdje jeste jer se traži političko rješenje”, odgovorio je Jović. Nije još uvijek ništa želio reći o Miloševićevom planu za koji su znali samo on i Generalštab. Milošević je zatražio od vojne komande da u tajnosti premjesti oficire rođene u BiH u njihovu matičnu republiku. Mada je Generalštab nerado ispunio ovaj zahtjev, u momentu priznanja BiH od 90 hiljada vojnika, koliko ih je bilo u BiH, 85 posto su bili Bosanci.

Dok su u Sarajevu u toku pripreme za referendum o nezavisnosti, u Banjoj Luci se 9. januara 1992. proglašava Srpska republika BiH. “Evropska zajednica je de facto priznala BiH koja ne postoji, na čijim prostorima postoji još jedna državna cjelina, Srpska republika BiH”, objasnio je novu realnost Karadžić ignorišući primjedbe o nelegalnosti njegove države.

Republikom Srpskom nazvaće je nekoliko mjeseci kasnije Ljubomir Zuković, prvi ministar obrazovanja i kulture u srpskoj vladi, na jednom od sastanaka partijskog vrha u odmaralištu „Kikinda“ na Palama. Zuković je objašnjavao društvu koje su činili Karadžić, Momčilo Krajišnik, Branko Đerić, Velibor Ostojić i Ilija Guzina da: “Pridjevna imenica Srpska, u konkretnom slučaju znači srpska zemlja isto kao što Deutschland znači njemačka zemlja”. Isto veče na srpskoj televiziji je upotrijebljen novi naziv za državu čiju je budućnost Zuković vidio u Ujedinjenim srpskim zemljama.

* Slijedeći nastavak feljtona objavljujemo u utorak, 8. decembra

star
Oceni
3.71
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV