Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (4)

"Balkan bluz"

Raspad bosanske skupštine (8)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Teške riječi za govornicom: Radovan Karažić
Teške riječi za govornicom: Radovan Karažić
Photo: Stock

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Kada je SDA Skupštini RBiH podnijela zahtjev za izglasavanje „Memoranduma o suverenosti“, na prijedlog predsjednika Skupštine Momčila Krajišnika formirana je Radna grupa koja je trebala naći kompromisno rješenje jer su poslanici SDS-a bili protiv. Na zatvorenoj sjednici tokom vikenda 12. i 13. oktobra 1991. tema razgovora je kako uspostaviti odnos između državne suverenosti BiH i prava naroda na samoopredjeljenje, odnosno otcjepljenje. Predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović kaže: “Nema drugog rješenja nego ići ili na referendum ili na raspuštanje Skupštine i raspisivanje novih izbora... Mi predlažemo da se raspiše referendum pod kontrolom posmatrača međunarodne zajednice, da se utvrde čak i oblasti koje su protiv. Pa da vidimo tu sliku BiH... Naša će parola biti suverenost BiH. Drugi neka zovu na priključenje Srbiji i Crnoj Gori. Ako dobiju to, prihvatit ćemo svi to i tako. Drugog izlaza nema.”

U nastavku rasprave Izetbegović kaže: “Ako se srpski narod zaista sav izjasni, velikom većinom, protiv toga, onda bi mogli govoriti o pravu na otcjepljenje srpskog naroda, u tom slučaju tražiti i taj izlaz”.

Francuz Rober Badinter, sudija francuskog Ustavnog suda i predsjedavajući Arbitražne komisije EU za Jugoslaviju, dobio je pismo od Lorda Caringtona, predsjedavajućeg Konferencije o Jugoslaviji, u kojem se traži odgovor na pitanje ima li srpsko stanovništvo u BiH pravo na samoopredjeljenje. Odgovoreno je da srpsko stanovništvo u BiH ima sva prava koja su dopuštena manjinama. Na pitanje mogu li se granice između Srbije, Hrvatske i BiH smatrati državnim granicama, Badinterova komisija je odgovorila: Granice između Srbije, Hrvatske i BiH se ne mogu mijenjati.

“Nalazi Badinterove komisije su bili jasni. Pravnik Izetbegović je znao da relativiziranjem Ustavnog, državnog i teritorijalnog integriteta BiH srpske zahtjeve čini legitimnim. Nakon što se uopće pristalo razgovarati na tu temu, umjesto “pobunjenika” u odnosu na državu Karadžić je postao ravnopravan pregovarač u procesu podjele”, objašnjava Musadik Borogovac.

U noći izmedu 14. i 15. oktobra 1991. u Skupštini BiH su poslanici SDS-a odbili prijedlog HDZ-a i SDA o izglasavanju suvereniteta republike. Lider bosanskih Srba Radovan Karadžić je zaprijetio: “Želite da povedete BiH istim putem pakla i stradanja kojim su krenuli Slovenija i Hrvatska. Ne zavaravajte se da BiH nećete odvesti pravo u pakao, i da upravo vi nećete snositi krivicu ako nestane cijeli jedan narod. Jer, ako dođe do rata, Muslimani se ne mogu braniti”.

Moda uvedena sa demokratizacijom društva, - da kamere prate sjednice koje su se do tada održavale iza zatvorenih vrata - omogućila je milionima ljudi koji su sjedili prikovani pred TV ekranima da čuju Karadžića. U sali je nastupio žamor. Žamor u sali je utihnuo kada je Izetbegović stao za govornicu kako bi replicirao Karadžiću. “Njegovo ponašanje i riječi upravo pokazuju zbog čega ostali odbijaju da ostanu u ovoj Jugoslaviji. Niko drugi ne želi više Jugoslaviju kakvu želi gospodin Karadžić. Niko, osim možda Srba... Želim da poručim građanima BiH da se ne boje, jer do rata neće doći. Prema tome, spavajte mirno... Kao predsjednik Predsjedništva BiH žao mi je što u ovoj situaciji moram da govorim u ime muslimanskog naroda. Svečano izjavljujem da Muslimani nikog neće napasti. Međutim, sa istom ozbiljnošću izjavljujem da će se Muslimani braniti sa velikom odlučnošću i da će preživjeti. Neće nestati, kako Karadžić kaže. Ne mogu nestati”, replicirao je Izetbegović.

U dva sata ujutro, Momčilo Krajišnik je prekinuo skupštinsku sjednicu. Srbi su napustili salu i deset dana kasnije proglasili srpski parlament. Prekid sjednice se pretvorio u historiju.

SAO: “BIJAH UHVAĆEN U ZAMKU”

Ujutro, nakon što su srpski poslanici napustili Skupštinu, u sjedištu SDS-a okupili su se članovi Savjeta stranke i srpski predstavnici u Vladi i Predsjedništvu BiH. Haotična atmosfera. U oblacima duvanskog dima, uz žagor i komešanje, analiziraju novu političku situaciju. Iznenađeni su odlukom o nezavisnosti. Prethodnu noć ostavljali su dojam organizovanih pobunjenika, nove okolnosti učinile su ih skupinom zaplašenih autsajdera.

Sastankom predsjedava Slavko Leovac, predsjednik Savjeta. Među prvima za riječ se javlja Božo Najdanović objašnjavajući kako se Muslimani žure usvojiti „Deklaraciju“ radi Haške konferencije "ali i radi žestokog pritiska hrvatskog rukovodstva koje otvaranjem fronta u BiH želi smanjiti pritisak vojske na Hrvatsku”. Kada se javi Milorad Ekmečić, svi se umiriše.

Insistira da se nastave kontakti sa rukovodstvima SDA i HDZ-a iz praktičnih razloga: “Srbi su stvorili regije koje su nepovezane, a istim regijama se ne smije dozvoliti da formiraju svoje vlade koje ne bi bile povezane", govori on insistirajući da se javnosti već nagovijesti formiranje srpske vlade sa sjedištem u Sarajevu koja bi povezala sve ove regije.

Nemoćan: Warren Zimmermann
Photo: Wikipedia

Član bosanskog Predsjedništva Nikola Koljević, jedva primjetan iza velikog stola, objašnjava prisutnima da se sa SDA i HDZ zaista ne može raditi. “Ne smijemo gubiti zamah koji imamo da bismo što hitnije objavili naš plebiscit za Jugoslaviju kao saveznu državu sa Srbijom i Crnom Gorom. Plebiscit sutra mora biti najavljen”, žustro zaključuje Koljević.

Rasprava traje satima. Redaju se prijedlozi kako prevazići nastalu situaciju. Velibor Ostojić predlaže da se pređe u opoziciju i “krene u medijski rat proglasima i saopštenjima”. Karadžić, do tada zabavljen grickanjem noktiju, replicira Ostojiću. “Ne smijemo preći u opoziciju dok se ponovo ne uspostavi ustavno-pravni poredak jer moramo obezbjeđivati srpski narod i njegov suverenitet", govori uz zaključak da odluke SDS-a srpski kadrovi moraju slijediti u svim organima.

Za razliku od Koljevića, Plavšićeva misli da je najvažnije javnosti objasniti da je „Deklaracija“ nezakonita i predlaže da to učini predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik. “Treba tražiti termin na TV i objasniti šta se desilo sinoć. Naši poslanici ne mogu glasati za tako drastične promjene koje se predlažu Memorandumom. To se može rješavati samo plebiscitom". Uz to, Plavšićeva smatra da ne treba zahtijevati od koalicije da povuku svoju odluku "jer bi to za nas bilo ponižavajuće. Cijeli postupak treba poslati na verifikaciju stručnoj pravnoj komisiji”, kaže dok drugi odobravaju.

“Oni nas nisu ni na šta prisilili, nego mi njih da ruše pravni i ustavni sistem”, ubacuje profesor prava Radomir Lukić. I njemu klimaju glavama. U raspravu se uključuje i novinar Radomir Nešković predlažući da se izazove skupštinska kriza i zatraže novi izbori jer bi se tako dobilo na vremenu. "Što se tiče preglasavanja, mi smo ga prvi iskoristili na lokalnom nivou, a oni na republičkom. Treba ići na promjenu politike u cilju stvaranja Velike Srbije. Promjenu politike uskladiti sa Beogradom, ali ne u Skupštini, jer bi vraćanje u Skupštinu značilo priznavanje njihove odluke”.

Pragmatični Rajko Dukić, predsjednik IO stranke, traži da se zadaci ravnomjerno podijele: “Jer par ljudi ne može odraditi sav posao”. Za Dukića je najvažnija koordinacija srpskih regija, a za Jovu Miškina vojno organizovanje. “Naročito u gradovima i u tom smislu dati uputstva opštinskim i mjesnim odborima”.

Iznerviran dugotrajnom raspravom, Milivoje Tutnjević upozorava da će Evropa odluku o nezavisnosti prihvatiti. “Nemojte se zavaravati da ova odluka nema pravno dejstvo”, govori. “Treba pozvati JNA da obezbijedi mostove na Drini. Regije moraju biti spremne da izvrše blokadu robnonovčanih puteva prema Sarajevu. Hitno uputiti proglas u kojem će se istaći politički ciljevi srpskog naroda”. Opet se ubacuje Slavko Leovac predlažući da stav Savjeta bude da se federalna zajednica ne može uslovljavati time što će se neka republika otcijepiti. “Ne može republika u kojoj postoje tri naroda, od kojih su dva vezana za svoje matice, biti neutralna. Ne može nas niko proglasiti manjinom kad smo konstitutivan narod. Memorandum ne može biti obavezujući osnov za ponašanje državnih organa”.

Na kritike o pasivnosti JNA reaguje Plavšićeva uvjeravajući prisutne da će uslijediti veća koncentracija vojske. Rasprava se odužila, ali Karadžić nije mnogo pričao, o novoj strategiji njega će svakako posavjetovati iz Beograda. Toga dana, dok unutar SDS-a traje rasprava, Izetbegović se sastaje sa saveznim ministrom odbrane Veljkom Kadijevićem i dogovara formiranje zajedničkih vojno-policijskih punktova po Bosni.

Posljednji američki ambasador u SFRJ Warren Zimmermann je krajem oktobra razgovarao sa Izetbegovićem. “Kategorički je odbacio optužbu da bosanski Muslimani žele stvoriti islamsku republiku: ‘Mi želimo građansku državu temeljenu na individualnim pravima građana i ustavnoj zaštiti prava manjina.’ Bio je, međutim, voljan razmatrati teoretsku mogućnost trodiobe”, piše Zimmermann. “Uz sve svoje sumnje, Izetbegović je još bio voljan osloniti se na JNA. Rekao je da je regularna armija, uz izuzetak pripadnika rezervnog sastava koje je smatrao nedisciplinovanim, dobrodošla u Bosni ako priznaje civilnu vlast. I on i ja znali smo da JNA gotovo sigurno neće prihvatiti njegovu civilnu vlast jer JNA nije prihvatila nezavisnost Bosne. Ipak, nisam na njemu primijetio ni tračak spoznaje da JNA, zajedno sa Miloševićem i Karadžićem, priprema protiv njega sveobuhvatnu agresiju”.

Nekoliko dana kasnije, Karadžić je na pitanje američkog ambasadora u Jugoslaviji Warrena Zimmermanna, zašto su Srbi napustili Parlament, odgovorio da je razlog Izetbegovićev secesionizam. “Izvor hroničnog nepoštenja čelnika Izetbegovićeve stranke leži u njihovoj muslimanskoj religiji. Oni su skloni orijentalnom despotizmu”, objašnjavao je zbunjenom Zimmermannu. “Uvijek nas varaju. Mi to više ne možemo trpjeti”. Karadžić je otcijepio Skupštinu srpskog naroda u BiH i objavio odluku o ostanku bosanskih Srba u Jugoslaviji. Ubrzo je imenovan Ministarski savjet Srpske Republike u BiH, a za predsjednika je izabran Miodrag Simović. Pored 18 ministara, u Savjet su ušli i predsjednici pet SAO vlada.

Posljednji most koji Bosnu veže sa svijetom: Most preko Save
Photo: Stock

Istog dana, 23. decembra, kada je hrvatska strana most na Savi trebala otvoriti za saobraćaj, JNA ulazi na prostor ove općine. JNA je još tokom rata u Hrvatskoj iz Bosanskog Broda granatirala Slavonski Brod. Jedinice se raspoređuju po srpskim selima, a jedna stiže pred Rafineriju pokušavajući da je zauzme. Radnici obezbjeđenja ne dozvoljavaju ulazak JNA i dolazi do pucnjave. U prostorijama lokalnog MUP-a počinju pregovori zvaničnih organa vlasti i predstavnika vojske. Vojska saopćava da je u Brod stigla kako bi izmjerila količinu saveznih robnih rezervi, a da su jedinice JNA smještene po selima radi redovnih vojnih vježbi. Situacija u Bosanskom Brodu se razmatrala i sa druge strane Save, u Slavonskom Brodu. Funkcioneri iz Hrvatske su jasni: ukoliko BiH nije ustanju sačuvati hrvatski narod od masakra, onda će to učiniti Hrvatska i njena vojska, u Bosanskom Brodu se Ravno neće ponoviti.

Međusobne optužbe Kriznog štaba općine koji zvanično rukovodi gradom i selima sa hrvatskim i muslimanskim stanovništvom i Kriznog štaba srpske općine Bosanski Brod, nisu gubile intenzitet. Predsjednik KŠ Bosanski Brod Ivan Brizić je tražio smjenu direktora Rafinerije koji je već bio u Srbiji. U odbrani grada učešće je uzeo i Armin Pohara. Pohara, obučen u maskirnu uniformu i sa oznakama PL na rukavu, vodio nas je kroz grad već podijeljen barikadama i objašnjavao situaciju: “Mostovi u Brčkom i Bosanskom Šamcu su srušeni, a oni u Šamcu i Bosanskom Novom su u srpskim rukama. Ovo je posljednji most koji Bosnu veže sa svijetom.”

Nakon jednog od niza neuspješnih pregovora zatekli smo predsjednika SDS-a Miroslava Radovanovića u hotelskom restoranu, u centru grada. Sjedio je sam. U grad je došao iz sela Liješće, gdje se koncentriralo srpsko stanovništvo. Novinarima iz Sarajeva je bio zabranjen pristup u selo uz obrazloženje da se radi o “muslimanskim medijima”. Na poziv gradskog Kriznog štaba jedinice HV-a su ušle u Brod.

Uoči Nove godine, 31. decembra 1991., Milutinu Kukanjcu je u Beogradu saopšteno da prvi radni dan poslije praznika hitno otputuje u Sarajevo kako bi preuzeo dužnost komandanta vojne oblasti sa sjedištem u Sarajevu. “To je bila Druga vojna oblast koja je tek trebala da se formira, što je predstavljalo prilično čudnu stvar. Ona je obuhvatala prostor BiH bez dijela Hercegovine, zapadnu Slavoniju, Baniju, Kordun, Liku, Kninsku krajinu. Ostatak Hercegovine, područje Mostara i Nevesinja, pripadalo je Titogradskoj oblasti”, ispričao je Kukanjac. Nakon dolaska, on je tražio da se Predsjedništvo BiH sastanke sa kolegijem Druge vojne oblasti. Susret je upriličen 20. januara 1992. u zgradi Predsjedništva. Varnice su sijevale između generala na jednoj, te Stjepana Kljuića i Ejupa Ganića na drugoj strani. Ganić je pitao Kukanjca zašto je došao u BiH “kada je iz druge republike”, a Kukanjac Bogića Bogićevića šta radi tu kada je njegovo mjesto, kao člana Vrhovne komande, u Beogradu. Kasnije je Kukanjac povremeno odlazio na sjednice Predsjedništva, ali “bez obzira na dnevni red, diskusija je usmjeravana na JNA. Jednom sam ih pitao imaju li o čemu pametnijem da diskutuju nego o nama”, objašnjavao je. Obje vojske koje će kasnije razarati BiH već su se nalazile duboko na bosanskoj teritoriji.

* Slijedeći nastavak feljtona objavljujemo u petak, 4. decembra

 

star
Oceni
2.92
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV