Bosna cijela iz dva dijela (7)

Tvrdi pregovarači: Tuđman i Milošević

Photo: Stock

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Dva predsjednika bivših jugoslovenskih republika, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, sreli su se u Karađorđevu 25. marta 91. i na tom mjestu dogovorili podjelu BiH. Tehnički dio njihovog susreta obezbijedili su tadašnji članovi Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić i Borisav Jović. Mesić je mislio da se rat može spriječiti ako se Milošević i Tuđman dovedu za pregovarački sto. Predložio je Joviću da organiziraju njihov susret. Pola sata nakon iznesenog prijedloga Jović je javio Mesiću da je Milošević spreman da se sa Tuđmanom sretne bilo gdje, u zemlji ili inostranstvu.

Mesić je avionom otputovao za Zagreb. “Čuj Francek”, rekao je Tuđmanu, “ona dva mulca žele sjesti sa nama za sto. Jesi li ti za to?” Tuđman je pristao. Sastanak je održan u četiri oka. Detalji sa ovog sastanka su najmisterioznija tačka u srpsko-hrvatskim pregovorima koji su isključili BiH, odnosno Bošnjake u političkoj razdiobi Jugoslavije. U Karađorđevo, carstvo sa oko 15.000 hektara površine, ulazilo se kroz kapiju koju su tada čuvali vojnici JNA.

Na kapiji su ostajale sve militarističke karakteristike, jer unutra je bio svijet realiziranog komunizma. Unutra je bilo oko 20 vila izgrađenih u različitim stilovima, a okolo bašte i lovišta. Najljepša, Titova vila, bila je čuvena po tri stvari: Titovom obračunu sa predstavnicima „Hrvatskog proljeća“ ’71., kupatilu Jovanke Broz i susretu Tuđman - Milošević. Začuđujuće je bilo da se Tuđman pristao sresti sa srbijanskim predsjednikom u Titovoj vili gdje je obavještajna služba JNA imala mogućnost snimanja razgovora i gdje je 20 godina ranije politički obezglavljena Hrvatska.

Nakon trodnevne sjednice Predsjedništva, na kojoj ministar odbrane Veljko Kadijević nije dobio saglasnost za uvođenje vanrednog stanja, Tuđman na sjednici Vrhovnog državnog vijeća Hrvatske saopštava da je pristao da se nasamo sa Miloševićem nađe u Karađorđevu. Dva predsjednika su prije zajedničkog ručka otišli u šetnju. Milošević je svojim najbližim saradnicima, Borisavu Joviću i Dušanu Miteviću, rekao da je sa Tuđmanom razgo varao o Saveznoj vladi i Bosni. Tuđman je bio spreman mnogo više reći svojim suradnicima.

Prema Mesićevom sjećanju, nakon Karađorđeva je došao „u dobrom raspoloženju, vrlo zadovoljan, govoreći da je sve uredu, da JNA neće napasti Hrvatsku i da će Hrvatska biti veća nego što je bila. Biće u granicama Banovine, čak i većim. Rekao je da će dobiti Kladušu, Cazin, Bihać. Milošević mu je objasnio da je to turska Hrvatska”. Kada se diskusija prenijela na Bosnu, Tuđman je Miloševiću na karti pokazao kako bi “južna Hrvatska bila ugrožena ako bi cijela Bosna pripala Srbiji”.

Ukazao je na međuetničke i razlike među civilizacijama i rekao da bez Jugoslavije, koje neće biti jer Hrvatska proglašava samostalnost, Bosna ne može opstati. Da bi se izbjegao rat, rješenje treba potražiti u dogovoru Cvetković-Maček iz ’39., koji je, prema njegovom mišljenju, najsvjetliji trenutak u historiji srpsko-hrvatskih odnosa. Stjepan Kljuić, tada predsjednik HDZa BiH, potvrdio je kako je nakon Karađorđeva imao sastanak sa Tuđmanom koji ga je informirao o detaljima diobe Bosne. Jedan od rezultata sastanka u Karađorđevu bilo je i formiranje ekspertnih timova koji su trebali razraditi detalje razgovora Tuđman - Milošević.

U Tuđmanovom timu su bili Dušan Bilandžić, Josip Šentija i Zvonko Lerotić. Na srpskoj strani Smilja Avramov, Dušan Mihajlović, Vladan Marković i Vladan Kutlešić. Između timova su, kako nam kaže akademik Dušan Mihajlović, uz znanje političkih vrhova Srbije i Hrvatske održana tri sastanka: u Belju kod Osijeka, Beogradu i Zagrebu. “To su bili uopšteni razgovori u kritičnom momentu međusobnih srpsko-hrvatskih odnosa.

Ništa plodno ni značajno ovi susreti nisu donijeli. Glavna tema bio je Ustav Hrvatske kojim su Srbi u Hrvatskoj bili diskriminirani i dovedeni u poziciju nacionalne manjine”, kaže Mihajlović. Kada smo ga podsjetili na njegove stavove o Bošnjacima iznesenim na tim susretima - nisu narod nego vjerska skupina i neće se opirati srpsko-hrvatskoj nagodbi, odgovorio je da se ne sjeća. Toga se nešto detaljnije sjeća član hrvatske grupe Dušan Bilandžić. “Imao sam veliku polemiku sa Mihajlovićem uporno zastupajući tezu da Srbija i Hrvatska moraju priznati ono što su rezultati NOB-a, znači AVNOJ-evske granice. On je razvijao teoriju kako Srbija ne može prihvatiti dogovor sa zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu zato što zasjedanju nisu prisustvovali Koča Popović i Mijalko Todorović kao predstavnici Srbije.

Zagledani nad sudbinom: Kartografi

Photo: bosnia.org.uk

Srpska delegacija je o Muslimanima iznosila tvrdnju da nisu narod i da su poturčeni Srbi”, kaže Bilandžić. Smilja Avramov je susrete opisala kao intelektualne razgovore Hrvata i Srba: “Bila sam član tima koji je neoficijelno razgovarao”. Josip Šentija je, nakon što je sa hrvatskim timom učestvovao u razgovorima koji su trebali razraditi podjelu BiH, podnio ostavku na mjesto prvog Tuđmanovog savjetnika.

Nekoliko godina nakon Karađorđeva, još uvijek je smatrao da nije vrijeme da razgovaramo o tome. Mesić je pričao: “Vratio sam se u Beograd očekujući da će oni dogovoriti zaustavljanje rata. A njima je samo trebalo da se nađu nasamo. Kada su se našli, sve je bilo riješeno... To je ključna tačka od koje je sve krenulo dalje. Milošević je planirao rat, u njega je ukalkulirao genocid i preseljenje stanovništva. Tuđman je bio impresioniran Miloševićem. U Karađorđevu je kalkulirao s tim da, ako se već planira nestanak BiH, dobro bi bilo da i Hrvatska uzme mrvicu teritorije i tobože stvori Veliku Hrvatsku”.

Izetbegović nije bio neinformisan o onome šta se dešava. Dana 28. na 29. maj saznao je za postojanje plana RAM, koji podrazumijeva zaokruživanje etničkog srpskog prostora. Kasetu sa snimljenim razgovorom Karadžić - Milošević donio mu je načelnik SDB-a Sarajevo Munir Alibabić. Kasetu na kojoj Milošević govori Karadžiću: “Javi se Uzelcu u Banju Luku, sada sam razgovarao na najvišem mjestu, digni ljudi koliko treba, neka sve bude pod oružjem. Preduzmi sve što treba, znaš... RAM...” preslušali su zajedno Izetbegović i Rusmir Mahmutćehajić. Nekoliko dana kasnije Izetbegović je obaviješten o sastanku u Karađorđevu.

Makedonski predsjednik Kiro Gligorov je o tome obavijestio predsjednika Izetbegovića 5. juna ‘91, prije sastanka šestorice jugoslovenskih predsjednika u Stojčevcu pokraj Sarajeva. Izetbegović je o tome izjavio: “Gligorov je na taj razgovor došao dan ranije da bi mi saopćio da su Tuđman i Milošević razgovarali u Karađorđevu i da on ima sasvim pouzdane informacije da su se dogovorili o podjeli BiH. Postojala je i tada, a postoji i danas, nepoznanica da li su se dogovorili o podjeli na dvoje ili troje. Poznato je da nikada nikakav dokument iz Karađorđeva nije objavljen, čak je demantirano i da je dogovora uopće bilo”.

Sastanak u Stojčevcu 6. juna je posljednji u nizu sastanaka šest predsjednika jugoslovenskih republika. Miloševića je na sarajevskom aerodromu dočekao Hajrudin Čengić, tadašnji direktor “Bosna-auta”, sa kojim je bio bliski prijatelj još iz vremena kada su zajedno radili u “Jugopetrolu”. Šef obezbjeđenja bio je Munir Alibabić koji se sjeća kako su se, mimo protokola, predsjednici izdvajali. Gligorov je prezentirao dokument “Savez nezavisnih država” kao rezultat više dogovora sa Izetbegovićem, sa kojim se složio da je moguće rješenje jugoslovenske krize postojeći savezni okvir sa velikom autonomijom republika. Nakon susreta u Stojčevcu izdato je saopćenje po kome je šest predsjednika “prihvatilo kompromisni prijedlog”, što suštinski nije značilo ništa.

Milošević se još prije puta u Sarajevo odlučio za strategiju blokiranja plana Izetbegović - Gligorov. Tuđman je rekao da prijedlog može biti prihvatljiv tek kada se očisti od centralističkih elemenata, što je značilo da je za njega suštinski neprihvatljiv. Brojni novinari su nestrpljivo nakon susreta u Stojčevcu čekali press konferenciju. Sekretar u Predsjedništvu BiH Mile Akmadžić dolazi unezvijeren na Stojčevac. “Imamo ozbiljan problem”, saopštava organizatorima. “Radovan traži da Ostojić vodi konferenciju za štampu, a glava mu je u zavojima.”

Ministar informisanja Velibor Ostojić je nekoliko dana ranije pretučen u jednoj švalerskoj avanturi. “Šta predlaže Predsjedništvo?”, pitaju prisutni. “Preporuka je da konferenciju vodi njegov zamjenik Mustafa Mujagić”, odgovara Akmadžić. Dok Mujagić odgovara na pitanja novinara, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman na zatvorenom sastanku razgovara sa delegacijom HDZ-a. Istovremeno sa Miloševićem su Karadžić i saradnici. Ne znaju da je nekoliko dana ranije snimljen Miloševićev telefonski razgovor sa Karadžićem u kojem spominju plan RAM o zaokruživanju srpskog teritorijalnog prostora u BiH. U septembru bosanska služba bezbjednosti snima i njihov razgovor o mobilizaciji Srba na Kupresu. “Imam problema sa Kupresom..., neki od tamošnjih Srba nisu baš poslušni”, požalio se Karadžić u razgovoru. Milošević odgovara: “Ako neće, streljaj, Radovane, streeeljaj!”

U periodu maj 1991. - april 1992. snimljeno je oko sto Karadžićevih razgovora. On je uvijek referisao, a Milošević savjetovao. Potom bi nazivao Dobrica Ćosić koji je Karadžića dodatno uvjeravao kako radi svetu stvar za svoj narod. Jedino konkretno dogovoreno u Stojčevcu je da se Tuđman, Izetbegović i Milošević nađu u Splitu 12. juna. Dan prije razgovora trojice predsjednika u Splitu, Milošević je sa Jovićem, Dobricom Ćosićem i Radovanom Karadžićem odlučio da u Splitu ne spominje eksplicitno podjelu Bosne, ali da dâ do znanja Izetbegoviću da će podjela uslijediti ako BiH ne ostane u Jugoslaviji. Bosanskom predsjedniku su sagovornici posredno saopštili da, ukoliko ne pristane na podjelu, mira u Bosni neće biti. Po povratku iz Splita, Izetbegović je na sarajevskom aerodromu okupljenim novinarima izjavio kako se s njim o podjeli Bosne ne može razgovarati. Također je narodu u Bosni i Hercegovini obećao da rata neće biti.

Neobavješten: Izetbegović

Photo: Stock

Dan nakon splitskog sastanka, Tuđman je u Banskim dvorima primio Hrvate, predstavnike općina s hrvatskom većinom i predsjednike općinskih organizacija HDZ-a. Operacionalizacija ideje o diobi Bosne koju je sa Miloševićem načelno dogovorio u Karađorđevu je bila jedina tema o kojoj je hrvatski predsjednik želio razgovarati prilikom susreta sa Hrvatima iz BiH. Hercegovačke Hrvate je predvodio jedan od dopredsjednika HDZ-a BiH, Mate Boban, dok su bosanske Hrvate predstavljali također dopredsjednik Stranke, pravnik iz Dervente Iko Stanić i Milivoj Gagro, gradonačelnik Mostara.

Poziv za sastanak s predsjednikom Tuđmanom nisu dobili tadašnji predsjednik HDZ-a Stjepan Kljuić i dopredsjednici akademik Vitomir Lukić i dr. Vjekoslav Barać iz Zenice koji su već bili poznati po svojim probosanskim stavovima. Tuđmanovo izlaganje o Hercegovini kao “povijesnom hrvatskom prostoru i sastavnici Hrvatske banovine”, te uvjeravanja kako francuske i britanske tajne službe podržavaju projekat podjele Bosne primljeno je sa oduševljenjem. Tuđman je po prvi put spomenuo potrebu osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosna kao prve faze u konačnoj podjeli BiH. Za Aliju Izetbegovića je kazao kako se bošnjački lider još uvijek zalaže za Jugoslaviju, te da bi morao dobro razmisliti zašto ne želi savezništvo sa Hrvatima. “U protivnom bi”, upozorio je Tuđman, “Izetbegović mogao ostati bez ikakve države.”

Tuđmana je prvi podržao Iko Stanić, predstavnik Hrvata iz Posavine, koji je ustvrdio da je “Bosanska Posavina oduvijek bila dio Hrvatske.” Mostarski gradonačelnik Milivoj Gagro također se založio za granice Banovine, ali pod uvjetom da se razgraničenje sa drugim narodima obavi mirnim putem. Martin Udovičić, profesor iz Travnika i član Predsjedništva HDZ-a BiH, bio je među onima koji Tuđmanovo rješenje nisu prihvatali. “To bi bila izdaja prema Muslimanima i to ne bi bilo pošteno, jer mi smo u Bosni navikli na zajednički život sa njima”, rekao je profesor Udovičić.

Predsjednik općine Odžak Stipo Ivanković kazao je da je već ranije čuo za slične spekulacije, te da je o tome razgovarao sa biskupom Vinkom Puljićem. Ivanković je pokušao uvjeriti prisutne kako Katolička crkva ideju o podjeli Bosne nikada neće podržati, na što mu je Tuđman ljutito odbrusio: “Ne pita se biskup, pita se narod”, a potom nastavio kako se mora napraviti “veća Hrvatska” u koju bi ušli Bosanska Posavina, te gradovi Bihać i Mostar.

Tajnik HDZ-a iz Busovače Dario Kordić je sramežljivo pitao: “A da li je i Busovača u granicama Banovine?” Ohrabren nakon što dobija potvrdan odgovor, bivši sekretar organizacije Saveza komunista u busovačkom poduzeću „Vatrostalna“ kaže: “Nama fildžani ne mogu ništa, jer je svjetska politika uz nas.” Njegovu diskusiju podržava i drugi predstavnik Hrvata iz Busovače (a naknadno jedan od Kordićevih najbližih ratnih suradnika) Ignjac Koštroman, koji je u odsustvu Stjepana Kljuića pronašao zgodnu priliku da oštro kritizira rad tadašnjih čelnika HDZ-a. Gojko Šušak, tada ministar za iseljeništvo u Vladi Hrvatske, bio je najprecizniji: poručio je da će se Hrvatska boriti za svaki pedalj BiH. Samo godinu dana kasnije, ta će njegova poruka imati vrlo konkretno značenje.

* Slijedeći nastavak feljtona objavljujemo u utorak, 1. decembra