Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (2)

"Balkan bluz"

Duhovni krov "Velike Srbije" (6)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Sveštenici su govorili da nas je sami Bog poslao da spasimo srpski rod: Karadžić i patrijarh
Sveštenici su govorili da nas je sami Bog poslao da spasimo srpski rod: Karadžić i patrijarh
Photo: Stock

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Nije slučajno u programu SDS-a BiH stajalo “reanimiranje sveštenstva koje je bilo uklonjeno iz političkog života.” Srpska pravoslavna crkva je u komunizmu bila institucija bez političkog i skromnog duhovnog autoriteta. Tražeći svoje mjesto u postkomunizmu, ustupila je vjeru i ikone dojučerašnjim ateistima što su teološko neznanje nadomjestili veličinom zlatnih krstova koje su nosili oko vrata. Sveštenici, socijalno neiživljeni u bivšem sistemu, uživali su u novostečenim počastima.

Na političkim skupovima sjedili su u prvim redovima pored političara smatrajući da su najzad dobili mjesto koje zaslužuju. “Srpska pravoslavna crkva se u socijalističkoj Jugoslaviji drži reda i poretka”, odgovorio je 1982. patrijarh German Đorić grupi pobunjenih sveštenika sa Uba koji su optužili crkvu da je režimska i tražili da izađe iz pasivizacije. Ovakvi zahtjevi su unutar pravoslavnih struktura postajali sve učestaliji.

U aprilu iste godine 21 sveštenik, među kojima su bila u tri najuglednija teologa monaha, Atanasije Jeftić, Irinej Bulović i Amfilohije Radović, uputili su „Apel“ najvišim državnim organima Srbije i Federacije, Svetom Arhijerejskom saboru i Sinodu tražeći zaštitu Srba na Kosovu. Ubrzo je o Kosovu grupa episkopa iz SPC-a govorila u američkom Kongresu i Stejt Departmentu tražeći njihovu intervenciju.

Upućivanje peticija i oglašavanje u medijima bila je nova pojava unutar pravoslavne crkve. Krajem 1983. Atanasije Jeftić u „Pravoslavlju“ objavljuje feljton pod nazivom „Od Kosova do Jadovna“ u kojem se bavi stradanjem srpskog naroda u raznim dijelovima Jugoslavije. Jeftić je na čelu neokonzervativne opozicije unutar SPC-a koja zagovara ključnu ulogu crkve u rješavanju nacionalnog pitanja i rado je citiran u Udruženju književnika u Beogradu.

U martu 1986. tamo se vode razgovori o istim pitanjima, a peticiju podrške Srbima na Kosovu, uz književnike i javne ličnosti, potpisuju i Atanasije Jeftić i Amfilohije Radović. Crkva sljedeće godine počinje pripreme za proslavu 600 godina Kosovske bitke. Mošti kneza Lazara, nošene kroz eparhije, stižu u manastir Gračanica na Kosovo, a u poslanici izdatoj tim povodom prvi put se spominje termin “Nebeska Srbija”.

Iste godine, sarajevski sveštenik Dragomir Ubiparipović u „Glasu crkve“ objavljuje tekst o “Kulturnom i vjerskom genocidu nad Srbima Sarajeva”. Genocid se očitavao, po Ubiparipoviću, i kroz list „Oslobođenje“, gdje su “uskraćena prava pravoslavnima time što su odbijana objavljivanja smrtovnica ćirilicom”. Kao najznačajnije događaje u novijoj istoriji srpskog naroda crkvena glasila navode, uz proslavu Kosovskog boja, zbijanje srpskih redova i promjenu Ustava Srbije kojim su matici ponovo vraćene pokrajine.

Sa stranica crkvene štampe pozdravljaju se aktivnosti srpskog rukovodstva na čelu sa Miloševićem, upozorava na “povampireno ustaštvo” i objavljuju napisi o Muslimanima kao “Muhamedovom đavoljem sjemenu”. U decembru 1990. na vanrednom zasjedanju Sabora patrijarha Germana zbog dugotrajne bolesti zamjenjuje episkop raško-prizrenski Pavle. Crkva se sve više bavi politikom.

Godina prvih višestranački izbora u Bosni je i godina u kojoj neprestano stižu izvještaji o opelima nad žrtvama genocida, vađenju kostiju i njihovom ponovnom sahranjivanju (Žitomislići, Prebilovci, Ljubinje, Trebinje...) Zahtjev za otvaranje jama u maju 1990. nadležnim organima je uputio crkveni Sabor, a Radovan Karadžić i Nikola Koljević silazak u jame koriste kao svojevrstan politički marketing. Na izbore izlaze uz blagoslov crkve koja Srbima u Hrvatskoj i BiH savjetuje da glasaju za one koji su “istinski vjerni Bogu i rodu”.

Sa vanrednog zasjedanja Svetog arhijerejskog sabora u januaru 1991. arhijereji poručuju da se bez njih ne mogu donositi nikakve političke odluke: “Ničije pogodbe sa nosiocima vlasti u Srbiji koja nema mandat da istupa u ime čitavog srpstva ili sa organima jugoslovenske federacije ili komandujućim strukturama jugoslovenske vojske ne obavezuju srpski narod kao cjelinu bez njegove saglasnosti i bez blagoslova duhovne Matere, Pravoslavne srpske crkve”.

Atanasije Jeftić i Amfilohije Radović javno traže spajanje svih srpskih krajeva u Ujedinjene srpske zemlje što se uklapa u njihovo shvatanje Pravoslavne crkve kao isključivo nacionalne. Mada episkopat nije jedinstven, mišljenje ove dvojice je mišljenje većine jer većina sveštenika vodi porijeklo iz Hrvatske i Bosne.

U Sarajevu, crkvene prostorije i svečanosti služe za promociju čelnika SDS-a. “Sveštenici su nas ponekad zbunjivali ukazanom pažnjom. Govorili su da nas je sami Bog poslao da spasimo srpski rod”, ispričao je Karadžić, koji nije krio da “glas Crkve sluša kao glas najvišeg autoriteta”. Najveći uticaj na službenike SPC-a u Sarajevu stranka je imala preko dubokoreligioznih intelektualaca Slavka Leovca i Nikole Koljevića.

KOALICIJE I „KOALICIJE“

Krajem februara 1991. klimava bosanska koalicija je bila pred raspadom. Kompromis je izgledao nemoguć. Srbi su se držali svoga prava da ostanu u Jugoslaviji. Hrvati su tražili da se odvoje od onoga što je ostalo od jugoslovenske federacije. Bošnjaci su željeli suverenitet.

Televizija je 27. februara 13 sati prenosila skupštinsko zasjedanje. Kada je predsjednik Izetbegović rekao da je spreman boriti se za bosanski suverenitet - “Žrtvovao bih mir za suverenu BiH, ali za mir u BiH ne bih dao suverenitet” - srpski poslanici su njegove riječi nazvali ratnim pokličem i odbili dalju raspravu o suverenitetu. „Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo“, poručio je Izetbegović sa skupštinske govornice i ovom rečenicom iz fotelja katapultirao većinu Bošnjaka koji su prijenos zasjedanja gledali preko TV ekrana.

Karadžić je ispričao nekolicini novinara kako mu je prije skupštinskog zasjedanja rečeno da će SDA i Izetbegović pristupiti konfederaciji sa Hrvatskom i Slovenijom, odnosno Nezavisnoj državi Hrvatskoj, kako je Karadžić tumačio, ukoliko SDS odbije „Deklaraciju o suverenosti“. “Pregovori sa SDA će se nastaviti, ali pri tome svima mora biti jasno da bez prisustva srpskih poslanika bosanskohercegovački parlament neće moći da radi, ni donosi pravosnažne odluke”, najavio je Karadžić bojkot državnih institucija.

Niko nas ne može odvojiti od Jugoslavije: Karadžić, Plavšić i Koljević
Photo: Stock

U martu 1991. događaji su se mijenjali kao na filmskoj traci. Nakon sukoba srpskih teritorijalaca sa hrvatskim specijalcima u Pakracu intervenisala je JNA. Karadžić, poslije konsultacija sa Beogradom, istog dana najavljuje miting u Banjoj Luci sa porukom “BiH u Jugoslaviji”. Kolone vozila su prolazile ulicama Sarajeva okićene srpskim i jugoslovenskim zastavama. Pozivali su na miting. Dva dana kasnije, na banjalučkom trgu koji je još uvijek nosio ime Edvarda Kardelja na transparentima su se nalazile poruke: “Alija - Tuđmane, ne damo Krajinu”, “Alija - malo morgen”. Uz Karadžića su stajali Rastislav Petrović, istoričar iz Beograda, i Jovan Rašković. “Srpski narod prima objavu rata od strane hrvatskog vrhovništva”, proderao se Rašković. “Tući ćemo se pošteno... Srpski narod ima pravo na svoju državu, pa makar se ona zvala i Srbija.” Masa je gromoglasno skandirala.

“Niko nas ne može odvojiti od Jugoslavije”, drugačije se izrazio Karadžić. Biljana Plavšić i Nikola Koljević su banjalučkim novinarima objašnjavali da žele istupiti iz Predsjedništva, ali se rukovodstvo stranke protivi. “Stvorena je hrvatsko-muslimanska koalicija i Srbi su u Predsjedništvu, jednako kao i u Skupštini, preglasavani. Biljana Plavšić i ja u svim vitalnim pitanjima, od regrutacije u zajedničku vojsku do problema suvereniteta, jednostavno smo bili ’demokratski preglasani’. U jednom trenutku rekao sam u Predsjedništvu da je za Srbe bilo više pravde u bivšem totalitarnom režimu nego u novom demokratskom Predsjedništvu. Jer, ipak je, bar u mnogim primjerima, tzv. nacionalni ključ bio neko kompromisno rješenje”, tvrdio je Koljević.

Predsjednici šest republika su se još uvijek sastajali u redovnim intervalima da diskutuju o budućnosti Jugoslavije. Slovenija i Hrvatska su prisustvovale pregovorima u nadi da će uspjeti steći samostalnost ili stvoriti labavu uniju sa jugoslovenskim republikama. Rezultate susreta predsjednika šest republika održanog početkom marta u Sarajevu novinarima je, kao domaćin, prezentirao Izetbegović. Spomenuo je mogućnost da jugoslovenska država opstane bez Slovenije i Hrvatske.

Dok se Izetbegović znojio pred novinarima, Milošević je prije odlaska na aerodrom svratio u sjedište SDS-a. ”Tada sam se prvi put sreo sa Miloševićem”, kaže Aleksa Buha. “Razgovor je protekao u prijatnoj i ležernoj atmosferi u kojoj je izmijenjeno dosta duhovitosti”, zapisano je u glasilu SDS-a „Javnost“. U tih pola sata, koliko je Milošević ostao, prisutni čelnici SDS-a su se utrkivali u dijeljenju komplimenata. “Dočekan je kao vođa i vidjelo se da mu je milo”, kaže Buha. Bila je to tek protokolarna posjeta.

Bosanski Srbi će smjernice dobiti dvadesetak dana kasnije, nakon Miloševićevog sastanka sa hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom u Karađorđevu, gdje su dvojica predsjednika dogovorila podjelu Bosne. Od tada, “politička borba” SDS-a podrazumijeva i ratne ciljeve.

MOBILIZACIJA SVIH SREDSTAVA

Uprava vojne bezbjednosti u Beogradu u oktobru 1990. ima prva saznanja o uvozu oružja u Hrvatsku. Aleksandar Vasiljević, oficir Kontraobavještajne službe JNA (KOS) koji je vodio istragu, traži hapšenje osumnjičenih, prvenstveno Martina Špegelja, tadašnjeg ministra odbrane Hrvatske. “Akcija hapšenja glavnih aktera afere Špegelj bila je planirana između 3. i 4. decembra 1990., a materijali za Predsjedništvo SFRJ su dati 12. decembra.

"U međuvremenu sam boravio u Kninu i pribavljao dokumentaciju o paravojnom organizovanju i naoružavanju Srba u Krajini, što je dokaz da je JNA imala principijelan odnos prema svakome ko je mogao ugroziti bezbjednost zemlje”, pričao je Vasiljević koji se precizno sjećao svakog datuma koji je spominjao i nervozno zastupao tezu o neutralnosti JNA.

Martin Špegelj kaže da je odluci o ilegalnoj kupovini naoružanja za Hrvatsku prethodilo traženje da Savezni sekretarijat za narodnu odbranu isporuči potrebna sredstva za policiju Hrvatske. Prvi odgovor SSNO-a je bio negativan, a drugi glasi da je moguće isporučiti traženo oružje i drugu tehniku tek kroz dvije godine. “Ironija, naravno”, objašnjava Špegelj. “Deset godina pratim iz neposredne blizine te mračne sile u armijskom vrhu i shvatio sam da se teški, krvavi rasplet može jedino izbjeći uspostavljanjem ravnoteže snaga”.

Stvarajući ravnotežu snaga, Hrvatska je kupovala oružje u inostranstvu, ali se odlučila i na druge metode naoružavanja. Do oktobra 1991. razoružano je 36 kasarni JNA i preko 50 manjih i većih skladišta, zarobljeno 250 tenkova, preko 500 artiljerijskih cijevi kalibra većih od 100 mm, oko 200 hiljada različitog streljačkog naoružanja. Hrvatska vojska je bila formirana. “Prvo polugodište 1991. utrošili smo u organizaciji hrvatske vojske i policije i njezinom osposobljavanju. Imali smo gotove snage od preko 120.000 ljudi i preko 200 oficira i generala u JNA s kojima smo čekali pogodno vrijeme”, sjeća se Špegelj.

Snimci koji su uzbudili Jugoslaviju: Martin Špegelj
Photo: Wikipedia

Vasiljević tvrdi da je KOS, pored informacija o naoružavanju i stvaranju hrvatske vojske, imao saznanja o planovima napada na kasarne JNA, likvidacijama vojnih starješina i njihovih porodica. U dokumentarnom filmu koji je KOS na svim jugoslovenskim TV stanicama u istom terminu emitirao 25. januara 1991. prikazan je tajno snimljeni razgovor između hrvatskog generala Špegelja, njegovog tadašnjeg suradnika i nećaka Vladimira Jagara i ministra unutrašnjih poslova Hrvatske Josipa Boljkovca. Jugoslavija je zanijemila.

“Još uvijek mi odzvanjaju Špegeljeve riječi: ‘Svaki oficir je pokriven sa petoricom i svi će biti posječeni još kod kuće. Niko ne smije doći do kasarne. Kada se da signal, sve se šiša, sve ide dole. Bez ikakvog pitanja je li žena, jesu li djeca.’ A Boljkovac, valjda da ne bi izostao u ovom paklenom planu, likvidatorima garantuje bezbjednost riječima: ‘Poslije neka oni traže policiju, da utvrde ko je, a mi ćemo kao tragati’”, kaže Vasiljević, prepričavajući sadržaj tajno snimljenog materijala. Hrvatski vrh je negirao autentičnost Špegeljevih riječi, tvrdeći da se radi o montaži.

Tuđman je 24. januara 1991. otišao u Beograd gdje su ga pozvali na razgovore 24 sata prije emitiranja filma. Situacija na relaciji Beograd-Zagreb je zaoštrena. Tuđman bi išao, ali ne zna koliko je sigurno. Šta ako ode u Beograd, a u međuvremenu JNA izvrši vojni udar, dakle uhaspi ga i zadrži u Beogradu. Borbena gotovost je podignuta do maksimuma. General Špegelj kaže: “Rekao sam mu: Idite, ne bojte se ništa. Nikakvog vojnog udara neće biti, jer bi oni udarom izgubili sve.” Špegelj je JNA tretirao kao avet, fantoma kojeg se ljudi plaše, a koji zapravo ne postoji, jer oružje bez ljudi ne znači ništa. Njegov rezon je bio: ako su Slovenci, Hrvati, Bosanci odlučili da JNA nije njihova vojska, znači da ta vojska nema ljudstvo - dakle, ne postoji.

Tuđmanu su u Beogradu na zatvorenom sastanku emitirali KOS-ov film. Savezni ministar odbrane Veljko Kadijević je rekao: “Vidite šta Vaš Špegelj radi?” Tuđman je odgovorio da će, kada ode u Zagreb, vidjeti šta je u pitanju. Kada je došao u Zagreb, rekao je Špegelju: “Nemoj se brinuti i ja sam bio u takvim neprilikama. I mene je ganjao KOS.” Malo kasnije je predložio kako bi bilo dobro da se Špegelj preda vojnom sudu. Suradnicima je objasnio: “Da bude malo suđen, a kada napravimo dobre odnose Srbije i Hrvatske, onda ćemo ga nazad vratiti i amnestirati.” Kada je Špegelj za ovo čuo, bijesno je utrčao u Tuđmanovu kancelariju: “Nemojte to ponavljati. Ja imam oružje, imam 300 gardista oko sebe. Bit će puno mrtvih da se uopće ostvari ideja da se pojavim na sudu.” General Špegelj priznaje da ga je KOS “probušio” u Virovitici, ali s obzirom da je radio na još sto različitih punktova, smatrao je da u suštini nisu saznali mnogo.

“Za mene je bilo šokantno to što me izdao Vladimir Jagar kojem sam beskrajno vjerovao. Ono što je snimljeno video-tehnikom je autentično. Autentično je da govorim o naoružavanju Hrvatske, nije autentično da mi se pripisuje koljački rat“, kaže Špegelj. Prema njegovom objašnjenju, u junu ‘90. je imao intervju na HTV-u u kome mu je bilo postavljeno pitanje: Koja je razlika između klasičnog i građanskog rata? Građanski rat je opisao kao nešto vrlo gadno, „gdje se ubijaju žene, djeca, sve se šiša, sve ide dole.“ Kaseta je, prema Špegeljevoj tvrdnji, ukradana sa TV Zagreb i uz pomoć tadašnjeg direktora HRT-a i kasnijeg veleposlanika SRJ u Hrvatskoj Veljka Kneževića kasetu je dobio Aleksandar Vasiljević. „Kada je montiran film, dodat je taj dio iz intervjua. Budući da je to trebalo pokriti adekvatnim video-snimkom, dakle, da se vidi da ja to izgovaram, na tim mjestima je vršeno titlovanje, odnosno, spiker je to izgovarao, uz objašnjenje kako se taj dio ne čuje najbolje. Kada se emitira takav film, to je šokantno. Vi možete kasnije pričati, analizirati, objašnjavati, prvi efekat je jači.

Dva sata nakon emitiranja filma, to je bilo pola sata poslije pola noći, govorio sam na TV Zagreb. Nisam mogao ići u detalje, govoriti: ovo je istina, ovo nije istina. Negirao sam sve“, kaže Špegelj.

Naoružavali su se i Srbi u Krajini. Hrvatski ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac je posjetio Knin nakon što je tamošnji šef policije Milan Martić u pismu saveznom MUP-u upozorio da njegovi policajci neće nositi hrvatske uniforme sa šahovnicom. Nakon kninske stanice policije, Martić je razoružao i ostale stanice u regionu. Ujedno je osvajana teritorija koju su kontrolisali pobunjeni Srbi. Učinak Martićevih akcija se trebao legalizovati kroz referendum o srpskoj autonomiji u Hrvatskoj zakazan za 19. august 1990. Dva dana prije održavanja referenduma hrvatska policija je pokušala ući u Knin. Istog dana Milan Babić, gradonačelnik Knina, proglasio je ratno stanje. KOS nije tražio hapšenje nijednog Srbina u Krajini. Čak ni Milana Martića, koji je bio ključni čovjek za naoružavanje krajiških Srba.

Stipe Mesić, član Predsjedništva SFRJ iz Hrvatske, sredinom februara ’91. upozorio je Borisava Jovića, srpskog člana Predsjedništva, kako naoružavanje Srba u Hrvatskoj vodi u rat. Jović je, prema Mesićevim riječima, odgovorio: “Srbi u Hrvatskoj su hrvatski problem i Hrvati sa njima mogu, što se nas tiče, raditi šta hoće.” Jović je potvrdio takav stav nazivajući kasnije Srbe u Hrvatskoj “prokletim Srbima”.

Slobodan Milošević je na zatvorenom sastanku sa vojnim i policijskim funkcionerima u salonu „Crvene zvezde“, smještenom iza zgrade CK Srbije, zatražio da se Hrvatska destabilizira za četiri dana. O sadržaju beogradskog sastanka hrvatskog ministra Boljkovca su obavijestili Vasiljevićevi ljudi koji su radili za hrvatsku stranu. Savezni interes, na koji se pozivao vojni vrh, i praktično se pokazao oprečnim hrvatskom republičkom interesu u događajima koji su se desili u Pakracu.

Slijedeći nastavak feljtona (o čuvenim susretima Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu gdje je dogovorena podijela BiH ) objavljujemo u petak, 27. novembra

star
Oceni
3.34
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV