Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Sećanje na Vukovar (7)

Mitskog grada sjetimo se jednom godišnje, a današnji ne poznajemo

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Poklonjenje žrtvama rata u Vukovaru kojih se Hrvatska sjeti jednom godišnje
Poklonjenje žrtvama rata u Vukovaru kojih se Hrvatska sjeti jednom godišnje
Photo: CROPIX/Danijel Soldo

Grad mučenik danas je predmet domoljubnog zaklinjanja koji se posjećuje samo 18. studenoga, ali i grad u kojem je trećina stanovnika nezaposlena, gdje se teško živi, s primanjima manjim od prosjeka

Prije samo nekoliko dana iste ove novine koje čitate objavile su fotografiju hrvatskih nogometnih reprezentativaca u posjetu Vukovaru. Članak i oprema bili su impregnirani dirljivim patriotizmom, u članku su se naši najvrsniji loptači zaklinjali u simboliku grada mučenika, a uz članak je izašla i fotografija sportaša kako u trenirkama obilaze spomenik žrtvama.

U opremi pod slikom pisalo je da slika prikazuje nogometaše tijekom posjeta Ovčari. A jedini problem tog dirljivog tabloa bio je ovaj: na toj slici, naime, nije bila Ovčara. Na njoj su prikazani nogometaši kako obilaze sasvim drugo mjesto, vukovarski križ i dunavsku obalu.

Razvojne muke: Ovaj (sam po sebi nevažan) gaf priča priču o dva Vukovara koji danas supostoje u hrvatskom imaginariju. Jedan od njih je mitski Vukovar. To je grad mučenik, predmet domoljubnog zaklinjanja, Šoljanovih arzuhala i Škorinih tužbalica, suvremeni Coventry i Dresden. Taj Vukovar rodio se točno na današnji dan prije 18 godina, onog časa kad je stvarni, konkretni grad umro i ustupio mjesto drugom, martirskom, transcedentnom.

No, osim tog Vukovara, u Hrvatskoj postoji i onaj drugi, zbiljski. Taj grad čine konkretne kuće i konkretni ljudi, njegove novogradnje i ruševine, nade i nedaće, skrhane i prežbukane fasade, ljudi jedne i ljudi druge nacionalnosti. Taj Vukovar živi svoj život daleko od glamurozne medijske pozornosti koju uživa onaj drugi, mitološki. Živi sa svojim razvojnim mukama, sa svojom demografskom depresijom, kao “shrinking city” s trideset posto nezaposlenih. Prvi Vukovar nalazi se u svakoj hrvatskoj napitnici, tužbalici i patriotskoj govoranciji. Onaj drugi bi, što se nas tiče, mogao slobodno biti milijun kilometara od Zagreba, Splita i Rijeke: toliko nam je, naime, nepoznat, tuđ i periferan.

Tupilo i malo srama: Uz ovaj članak možete vidjeti dvije slike. Jednu od njih vidjeli ste stotinu puta: ta slika snimljena je 16. studenog ‘91., objavili su je nebrojeni svjetski mediji. Drugu sliku, međutim, niste vidjeli nikad, a niste viđali ni slične. Ta slika prikazuje točno isto mjesto, točno istu ulicu i kadar kao ova prva - ali danas.

Nema na njoj drame, ni tenzije, nema čak ni ljudi. Vidite sasvim nevini, banalni prizor sasvim nevinog, banalnog grada u siromašnijoj hrvatskoj provinciji. Nogostup koji pomalo izjeda mahovina, jer novca za komunalne zahvate nema. Otrcana benzinska pumpa koju nije oprljio mesing i neon novog petrolejskog biznisa. Firma s vjenčanim salonom koji bi - sasvim isti - mogao biti u bilo kojoj ulici od Ekaterinburga do Dresdena, i koji onima koji ga gledaju obećava sretne konzumističke sanje.

Na koncu, pokraj mnogo dotrajalih, jedna svježe obnovljena fasada, jedna povratnička obitelj ili imućni dom koji je izvukao bolju numeru u tranzicijskom izvlačenju lota. Ista ovakva ulica, s istim ovakvim nogostupom, pumpom i neonom, mogla bi stajati bilo gdje od Plovdiva do Štipa i od Zenice do Nikšića, bilo gdje u tom svijetu za koji mi obično uznosito mislimo da smo ga nadvisili. Ako je prizor s prve fotografije izuzetan u tome što je strašan, jedinstven po užasu, prizor s druge banalan je po tome koliko je općenit, neizuzetan. Prvi nuka na gnjev, moralnu uzrujanost, možda ponos. Drugi izaziva tupilo, ako ne i malo srama. Nema tu tisućljetne uljudbe: samo obična provincija.

Mirimo svoju savjest: Osamnaestog studenog svake godine Hrvati se nanovo sjećaju ove prve slike i onog prvog Vukovara, onog iz budnica, govora i TV kalendara. Puno o tom Vukovaru govorimo i pišemo, a kad to radimo, time dijelom i mirimo svoju savjest zato što smo tog istog osamnaestog ‘91. sjedili uz radio, mrčili kartu u uredu, pili kavu, farbali ogradu, brali masline ili gledali Mladena Trnskog i program “Za slobodu”.

Mirimo savjest zbog toga što je jedan drugi grad sravnjen da ne bi bio sravnjen naš, što su neki ljudi u naše ime prodali tenkove u Emirate umjesto da ih pošalju u Srijem, što su isti ljudi opet u naše ime u zatvoru pretukli Milu Dedakovića, baš kao da je neki lik “Grobnice za Borisa Davidoviča”. Pošto nam je puno toga na savjesti, puno o tom Vukovaru govorimo, ali uvijek o onom virtualnom, zamrznutom u vječnom novembru ‘91.

Zabundan u zaborav: Istodobno, onaj drugi Vukovar, oljušten i banalan, na našem radaru ne postoji. On nam ne proizvodi nikakvo grizodušje, on nam ne muti samopoštovanje. Dapače: na njega gledamo isto onako kako gledamo na sve pasivne, nerazvijene krajeve koji nam se “vješaju o skute” i “usporavaju nas u hodu”.
Današnji Vukovar, Vukovar derutnih nogostupa i salona vjenčanica, načas se čini tek kao smetnja i balast ambicioznom novom društvu koje bi što brže išlo dalje. Problem je o tome što “taj” Vukovar i onaj “drugi” nisu dva - oni su jedan, uvijek su bili jedan i sada su jedan grad. Grad zabundan u zaborav, u koji nikad nismo putovali, o kojem malo znamo. Grad koji nas, od 365 dana godine, zanima tek jednog, jedinog dana.

* Tekst je preuzet sa internet portala Jutarnjeg lista
star
Oceni
3.61
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi