Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (13)

"Balkan bluz"

Kako je nastao SDS: Svi u državu (3)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Na prvim skupovima Karadžićevih slika nije bilo: Beograd nekoliko godina poslije
Na prvim skupovima Karadžićevih slika nije bilo: Beograd nekoliko godina poslije
Photo: Stock

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Neovisno od sarajevskog, formiran je i drugi Inicijativni odbor u Krajini kao eho hrvatskih dešavanja. Njegovo sjedište bilo je u Drvaru. Šumarski inžinjer Borivoje Sendić se početkom maja vratio u Banju Luku nakon višegodišnjeg ispitivanja prašuma u Africi. Poticao je iz četničke porodice i prezirao komuniste. Za krajiški inicijativni odbor koji djeluje u tajnosti Sendić će saznati prilikom slučajnog susreta sa Raškovićem u Beogradu.

Dva mjeseca nakon ovog susreta postao je potpredsjednik SDS-a za bosansku Krajinu. “Idući tako kod Terazijske česme ugledah iz Balkanske u susret mi ide bradati čovječuljak sa ženicom pod rukom. Vidio sam Raškovićeve slike, on je to. Prepriječim mu put onako dugačak, sagnem se i rafalom, da mi ne utekne, ispričam da mi, bosanski Srbi, hoćemo ono što i oni u Kninu.

‘Šta ste po struci’?

‘Šumar’, velim ja.

‘To je dobro, vi terenci znate narod. Ne mogu danas ostati sa vama, idem

u Francusku 7, dajem intervju’.

‘Mogu li ja vama u Knin?’

‘Ne treba, hajde u Drvar - tamo ljudi već rade na tome’.”

Na sastanku koji se 20. maja održavao u gradskoj biblioteci u Drvaru okupljenima se obratio Slavko Grahovac, predsjednik Inicijativnog odbora. Besjedio je o 1941., koja se Srbima ne smije ponoviti. Prisutni su na rastanku popunili pristupnice kninskom SDS-u. U Banjoj Luci je tek nekolicina željela prići stranci, među prvima novinar Nikola Guzijan i Branko Majstorović čija su dva brata ubijena kao pratioci Draže Mihailovića prilikom njegovog hvatanja. Na Dan borca, 4. jula, dogovoren je miting u Drvaru na kojem će govoriti Rašković. Na pozornici improvizovanoj od buradi i dasaka Rašković je podigao uvis tri prsta. “Nasta bura i vrisak, neko se eto, poslije 40 godina, usudio da sebe, u ime Trojice, označi kao Srbina”, sjeća se Sendić. Nakon mitinga održan je sastanak kojem prisustvuju predstavnici oba Inicijativna odbora. Dogovaraju da se stranka nazove Srpska demokratska stranka BiH jer Srbima koji nisu u svojim matičnim državama treba zajednička stranka. Srebrov je to još ranije predložio Raškoviću i ostao je u uvjerenju da je inicijativa za ime stranke bila njegova. Međutim, tada nije znao da je plan kako će izgledati i šta će raditi SDS napravljen mnogo ranije u Beogradu.

Kod imenovanja predsjednika Inicijativnog odbora bilo je nedoumica. “Nismo poznavali dobro jedni druge, neko predloži neke od nas iz Krajine, drugi predložiše prisutnog doktora (Karadžića) iz Sarajeva”, opisao je taj sastanak Sendić. Rašković uze riječ. “Krajina u kojoj su Srbi većina, svakako će biti uz stranku. U Sarajevu i istočnoj Bosni Srbi su izmiješani sa Muslimanima i važno je da vođa stranke, bar privremeno, bude iz tog kraja.“ Predlaže Karadžića, ostali načelno prihvataju. Srebrov, neupućen u dogovor u Drvaru, izdaje proglas da će se osnivačka skupština SDS-a BiH održati 7. jula. Siguran je da će on biti novi predsjednik. Na razgovor ga poziva Koljević i kaže da će izgubiti glavu ako održi taj skup. Srebrov pristaje da se osnivačka skupština održi po dogovoru iz Drvara 12. jula, na Petrovdan, ali pod uslovom da se tada izvrši pomirenje, a do septembra ostavi otvorenim pitanje predsjednika stranke. “Vladimir Srebrov nikada nije uziman kao ozbiljan kandidat za mjesto prvog čovjeka mada je on nastojao da to bude. Naprosto, nije bio format za takvo mjesto”, kaže Aleksa Buha.

 

Mjesto gdje se stvarala krvava istorija: Klub književnika, Francuska 7
Photo: Stock

Veče prije osnivačke skupštine u Sarajevo je stigla delegacija iz Krajine. Satima čekaju u prizemlju „Holiday Inna“ začuđeni što ih niko nije dočekao. U međuvremenu, na prvom spratu hotela traje mučna rasprava sarajevskih Srba oko toga koga će sutra predložiti za predsjednika - Karadžića ili Srebrova. Rasprava je neugodna jer Srebrov ne želi odstupiti. Kada je krajiška delegacija saznala o čemu se vodi rasprava, Slavko Grahovac predlaže da oni izaberu predsjednika iz Krajine. Konačno, sutradan, sat vremena prije promocije predviđene za 12 sati, Karadžić prilazi Srebrovu i kaže mu da se povuče jer će on biti predsjednik. “Ko te izabrao za predsjednika?”, pita Srebrov. “Milošević”, odgovara Karadžić, a Jovan Rašković objašnjava da je takav dogovor “učinjen u Beogradu.” Pred više od dvije hiljade Srba okupljenih u Domu mladih na Skenderiji, Rašković promovira svog kolegu psihijatra za predsjednika stranke. U momentu kada cijela sala ustaje na noge da aplauzom pozdravi predsjednika svih bosanskih Srba, Vladimir Srebrov sjedi.

 

Na predstojećim novembarskim izborima Srebrov će biti kandidat Srpskog pokreta obnove. Uz Raškovića, osnivački skup SDS-a je pozdravio beogradski profesor Slobodan Inić kao i predsjednik SDA Alija Izetbegović. “Čestitam, mi vas odavno čekamo, vi imate mjesto ovdje”, rekao je Izetbegović okupljenima. Pored Raškovića je sjedio akademik Muhamed Filipović kome se Rašković šapatom neprestano obraćao. “Ja blesava čovjeka”, ispričao je kasnije profesor Filipović, “sto puta mi se nadnio nad uho i govorio: ‘Ostarismo, moj Tunjo, ništa od nas’.” Karadžić je djelovao zbunjeno, tako je i govorio. Tražio je ispravljanje nepravde prema Srbima, jednaka kulturna, vjerska i ekonomska prava, između ostalog i “dostojanstveno sahranjivanje svih srpskih žrtava i obilježavanje stratišta na adekvatan i dostojan način”.

Na Skupštini je izabrano rukovodstvo stranke. Velibor Ostojić je imenovan za predsjednika Izvršnog odbora, a Danilo Veselinović i Jovan Tintor za potpredsjednike stranke. SDS-ov slogan “Srbi, vi smijete da budete Srbi” konačno je potvrđen. Odmah je formiran Savjet za međustranačku saradnju, svojevrstan trust mozgova kojim je predsjedavao Nikola Koljević. Članovi savjeta su, između ostalih, postali akademici Milorad Ekmečić i Slavko Leovac, te književnici Vojislav Maksimović i Miroslav Toholj.

Nakon Karadžićevog preuzimanja stranke, sastanci se održavaju u njegovom stanu u ulici Sutjeska. “Jednostavno, zato što je stan bio kao fudbalsko igralište i u centru grada”, pričao je Vladimir Srebrov, jedan od sudionika tih susreta. Ljeto i jesen obilježili su mitinzi na kojima je Karadžića pratio Jovan Rašković. “Na mitinzima je narod nosio slike srpskih velikana Svetog Save, Karađorđa, Vuka Karadžića, Njegoša, Tesle kao da su to njegove savremene vođe. Nosili su i slike Jovana Raškovića i Miloševića. Karadžićevih slika skoro da nije bilo”, sjećao se novinar Nikola Guzijan.

Rašković je svoja nadahnuta obraćanja od kojih bi se masa uskomešala završavao podizanjem Radovanove ruke uvis, kao da se radi o bokseru pobjedniku. “Karadžić nije bio uvjerljiv govornik. Narod je privukao Jovo.

Ustaška ikonografija koja se pojavila u Hrvatskoj učinila je njegovu priču o genocidu životnijom. Ubrzo sam i ja počeo škripati zubima. Pokretale su nas emocije, a ne razum”, kaže Guzijan.

Karadžić nam je te jeseni kroz dvije važne riječi - strah i bijes - objasnio strategiju svoje stranke. Razgovarali smo u kući Danila Veselinovića, smještenoj preko puta kasarne u Nedžarićima. Veselinović je prvi sprat svog doma širokogrudo ustupio za potrebe SDS-a. Stranka je faktički bila smještena u dvije male sobe-kancelarije u kojima su neprestano zvonili telefoni i stizali faxovi “iz baze”, kako je govorio Veselinović dok je šefu predavao tek pristigle papire. Kao usput i kao slučajno obojica su komentirali da je priliv članstva u stranku neočekivano dobar.

“Čekali smo da se svaki Srbin uplaši zato što nema stranku, a ne zato što je ima”. Momenat za njeno osnivanje bio je “kada su Srbi bili bijesni pred koalicijom Muslimana i Hrvata”, objašnjavao je Karadžić. Bio je obučen u košulju upadljivo ružičaste boje. Dok pitate, zavaljivao se u stolicu, zabacivao glavu, otklanjajući kosu sa čela. Kada je odgovarao, tijelo je imalo suprotnu putanju. Unosio vam se u lice i gledajući neprekidno u oči, kao da vas psihoanalizira ili hipnotiše, nametao svoj “tok svijesti”. Karadžić je znao da je nacionalni program nemoguće ostvariti bez naroda. Srpski narod je, s obzirom na prethodna istorijska iskustva, najlakše bilo homogenizirati stvarajući psihozu ugroženosti. Što je stvorena psihoza bila veća, razlike među Srbima su bile manje.

“Srpski nacionalni pokret, odnosno SDS, praktično prekida, zaustavlja sukobe unutar srpskog naroda, bivše podjele na teiste i ateiste, na nacionaliste i kosmopolite. To je, može se reći, bio na izvjestan način i jedan od preduslova za stvaranje srpske države na prostorima Bosne i Hercegovine. Naravno da je to dugoročan proces koji ima svoju unutrašnju logiku”, analizirao je početak srpskog organizovanja u BiH Velibor Ostojić, prvi predsjednik IO SDS-a. Program stranke je, po sjećanju Alekse Buhe, imao dva prioriteta. “SDS BiH je u svom programu imao kao prioritet demokratski transformisanu BiH u okviru demokratski transformisane SFRJ. Ako to nije prihvatljivo Muslimanima i Hrvatima, tada poštovanje sva tri naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na sopstvenu državu”.

Desetak dana nakon formiranja bosanskog SDS-a, u Srbu u Hrvatskoj, pred sto pedeset hiljada Srba proglašen je Srpski sabor i donesena Deklaracija o suverenosti i autonomiji. Ukoliko Jugoslavija ostane federacija, odlučili su, zadovoljiće se kulturnom autonomijom. Ako ne bude Jugoslavije, a bilo je očigledno da je neće biti, dolazi u obzir samo teritorijalna autonomija, odnosno srpska država. Hronologija dotadašnjih dešavanja ukazivala je da su hrvatski i bosanski SDS funkcionirali po istoj matrici. To je značilo da će odluke Srba iz Hrvatske uskoro dobiti i bosansku varijantu.

Dok su SDS partije rasle, Rašković, čovjek koji ih je promovirao, je padao. Nakon što je u maju te godine odbio prijedlog hrvatskog predsjednika Tuđmana da prihvati mjesto potpredsjednika Vlade, uz obrazloženje da je “hrvatska država ustašoidna i agresivna

Promoter srpstva: Jovan Rašković
Photo: webshots.com

prema Srbima”, iz Tuđmanovog kabineta je listu „Danas“ proslijeđen fonogram razgovora u kojem Rašković kaže hrvatskom predsjedniku da su Srbi lud narod i da on nema ničeg zajedničkog sa komunistom Miloševićem. Srbijanski predsjednik mu to ne oprašta, jednostavno zato što mu Rašković više ne treba. “Šef više ne računa na mene”, konačno je shvatio Rašković. Milošević je već igrao na drugu kartu, Milana Babića, kojeg je procijenio kao dovoljno ambicioznog da Srbe u Hrvatskoj povede u rat.

Rašković će ubrzo dobiti otkaz u bolnici, a peticiju za njegov progon iz Šibenika, koju je organizirao HDZ, potpisalo je oko 20 hiljada ljudi. “Moja stranka i ja lično smo zapalili fitilj srpstva ne samo u Hrvatskoj. Mi smo palili fitilje i po BiH i ne bi se mogao zamisliti SDS BiH, pa ni gospodin Karadžić, da nije bilo našeg utjecaja”, izjavio je Rašković početkom 1992. za televizijsku stanicu „Jutel“. Bio je samo djelomično u pravu jer se ni Rašković, ni SDS, niti Karadžić ne bi mogli zamisliti da nije bilo Ćosića i, konačno, Miloševića.

Dok bosanski SDS priprema izbore, SDS Krajine priprema rat. Milan Babić, gradonačelnik Knina i predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća, po Miloševićevom nalogu, 12. augusta se sastaje u Beogradu sa Borisavom Jovićem, predsjednikom Predsjedništva SFRJ. Sastanku prisustvuje i savezni ministar za unutrašnje poslove Petar Gračanin. Babić traži garancije da se “hrvatska zastava neće zavijoriti u Kninu”. Jović je prethodno sa Miloševićem dogovorio strategiju djelovanja u Krajini. U svom dnevniku Jović bilježi: “Sloba je dao dve ideje: prvo, da se “odsijecanje” Hrvatske izvrši tako što će ličko-banijske i kordunaške opštine, koje su stvorile zajednicu, ostati sa naše strane, s tim da se tu kasnije narod referendumom izjasni da li hoće da ostane ili izađe. I, drugo, da se članovi Predsjedništva SFRJ iz Slovenije i Hrvatske isključe iz glasanja o odluci, jer oni ne predstavljaju onaj dio Jugoslavije koji tu odluku donosi. Ako Bosanac bude za, onda imamo dvotrećinsku većinu... Bez Slovenije i Hrvatske Jugoslavija će imati oko 17 miliona stanovnika, a to je za evropske prilike dovoljno”.

Babić je 20. augusta zakazao referendum o srpskoj autonomiji. Hrvatska vlast je referendum proglasila nelegalnim i dva dana prije njegovog održavanja pokušala zauzeti policijsku stanicu u Kninu. Dan ranije, novoformirana srpska policija je razdijelila oružje. Rašković, želeći da izbjegne sukob, predlaže Babiću da narod legne pred vozila hrvatske policije. “Nemamo vremena za mirne proteste”, odgovorio je Babić, “došlo je vrijeme da se Srbi sami brane”. Rašković je zanijemio. Babić je proglasio ratno stanje.

U međuvremenu, Rašković, koji je protjeran iz Šibenika, prelazi u Beograd, gdje umire nekoliko dana nakon što je Vojno tužilaštvo u Splitu podiglo optužnicu protiv njega za razbijanje teritorijalne cjelovitosti Hrvatske. Među njegovim prijateljima i danas je prisutno uvjerenje da je otrovan. Područja pod kontrolom SDS-a u kninskom regionu su odvojena od ostalih dijelova Hrvatske i stvorena je granica koju treba braniti. Rat u Hrvatskoj je započeo bez opaljenog metka. Radmilo Bogdanović, srbijanski ministar policije, ispričao je kako je na to reagovao njegov kolega Josip Boljkovac, hrvatski ministar policije. “Ja, Radmilo, neću krv! Da sam htio, mogao sam da lako izvršim Tuđmanovu naredbu i sa hiljadu ljudi zauzmem milicijsku stanicu u Kninu. Ali, tu bi pala krv. A ja sam ratovao u partizanima protiv ustaša i dobro znam šta znači kad počne da se gine i na jednoj i na drugoj strani”. U Hrvatskoj će se ginuti u proljeće naredne godine.

* Slijedeći nastavak feljtona (o stranačkom organizovanju Hrvata u BiH) objavljujemo u utorak, 17. novembra

star
Oceni
3.12
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV