Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (42)

"Balkan bluz"

Kako je nastao SDS: Svi u državu (2)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Vrijeme okupljanja: Ljiljana Zelen Karadžić, Radovan Karadžić, Jovan Rašković i Nikola Koljević
Vrijeme okupljanja: Ljiljana Zelen Karadžić, Radovan Karadžić, Jovan Rašković i Nikola Koljević
Photo: Stock

Da je pameti, kao što je nije knjiga knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Srpska nacionalna strategija artikulirana osamdesetih godina zasnivala se na ideji koja se može prevesti kao nasilje iz dobrih namjera, a da bi svi Srbi mogli živjeti u jednoj državi. Kao glavni ideolog ove strategije, čija će puna realizacija uslijediti početkom devedesetih, Dobrica Ćosić će među srpskim intelektualnim krugovima biti nazvan Patrijarh. Ovaj nekadašnji član Komunističke partije Jugoslavije, za najtragičniju je srpsku obmanu smatrao ideološku vjeru Srba u bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda.

Kao zamjenu komunizmu koji se obrušava, nudi obnovljenu prošlost kroz nacionalnu državu idealizovanu svijetom mitova i fikcija. Nacionalni program je zahtijevao lidera koji će ga ostvariti. Prvi susret Dobrice Ćosića sa Slobodanom Miloševićem, liderom srbijanskih komunista, dešava se početkom 1990. Milošević je već trijumfovao na Kosovu, potom i u CK Srbije i postao Vođa. Smišljenom susretu koji je trebao izgledati kao slučajan na prijemu izraelske delegacije je posredovala Klara Mandić, Jevrejka iz beogradske porodice i dugogodišnja Ćosićeva prijateljica. U krug oko Patrijarha Klaru je uveo bivši suprug, akademik Ljubomir Tadić. Klara je upamtila riječi kojima se Milošević to veče oprostio od Ćosića, nagovijestile su želju za ponovnim susretom.

“Nadam se da ćemo se vidjeti”, rekao je Milošević na rastanku. “U komšiluku smo, dijeli nas samo ograda”, dvosmisleno je odgovorio Ćosić. “Ali, ta ograda nije tako visoka, nadam se”, nasmijao se Milošević. Od tada se njih dvojica često sastaju i uvijek u Miloševićevom predsjedničkom kabinetu. Ćosić s pravom u Miloševiću nije vidio komunistu, doživljavao ga je kao nacionalistu. Milošević, opet, nije imao povjerenja u Ćosića, ali mu je bio potreban zbog ugleda koji je uživao u intelektualnim i crkvenim krugovima koji su Miloševiću bili nedostupni. Na kongresu održanom u januaru 1990. raspada se Savez komunista Jugoslavije. Postala je izvjesna pobjeda nacionalista na izborima u Sloveniji i Hrvatskoj, a time i mogućnost samostalnosti ovih republika. Milošević sa svojim saradnicima sve češće razgovara o ratu. Da oružane bitke nisu isključene, prvi put je javno zaprijetio u junu 1989. na proslavi 600 godina Kosovske bitke na Gazimestanu, ali je njegova najava budućnosti tada shvaćena kao metaforička priča o prošlosti. Milošević se među najbližim saradnicima nije služio metaforama, niti istorijskim aluzijama. Bio je konkretan.

U komšiluku smo, dijeli nas samo ograda: Milošević i Patrijarh

U kabinetu Borisava Jovića, srbijanskog člana Predsjedništva SFRJ, nakon sjednice 13. februara 1990. vodi se živa rasprava. Sadržaj razgovora Jović bilježi u svoj dnevnik: “Poslije današnje sjednice Predsjedništva na kojoj su učestvovali i predsjednici predsjedništava republika i autonomnih pokrajina, tema Kosovo, sjedimo u mojoj kancelariji Veljko Kadijević, Pera Gračanin, Sloba Milošević, Dragutin Zelenović i ja. Nezvaničan i neobavezan razgovor. Sloba počinje: ‘Biće rata, Boga mi’. ‘Nećemo dati, Boga mi’, uzvraćam ja. ‘Dosta smo mi ratovali i ginuli u dva svjetska rata. Sada ćemo rat svakako da izbjegnemo!’ ‘Neće biti rata onakvog kakav bi oni htjeli’, dodaje Veljko, ‘ali će biti onakav kakav mora, a to je da im ne dozvolimo da nas tuku’.”

Armijski vrh i srpsko rukovodstvo bili su saglasni da je upotreba vojske neminovna. Logika armijskog vrha bila je jednostavna - Slovenci i Hrvati svojim osamostaljivanjem žele razbiti Jugoslaviju, Srbi žele sačuvati zajedničku državu i zato je Armija sa njima. Osnovni problem, ustvari, bio je budući koncept uređenja savezne države, da li će se Jugoslavija razvijati kao centralizovana država ili kao oslabljena federacija što srpskom rukovodstvu nije odgovaralo: time je mogućnost njihove dominacije bila isključena.

Da nije riječ o očuvanju Jugoslavije, nego srpske države, objasnio je nekoliko dana nakon ovog razgovora Dobrica Ćosić u beogradskom listu „Duga“ pozdravljajući slovenačku želju za otcjepljenjem i samostalnošću. “Pri tome, Srbi moraju Jugoslaviji, pa i njima Slovencima“, poentira on, “ispostaviti svoje nacionalne interese i račune, koji nisu mali, a koji moraju da se izravnaju. Izlazak iz Jugoslavije mora da se plati.” Slovenija nije bila ukalkulisana u beogradske planove, ali “srpske etničke oblasti” u Hrvatskoj i Bosni jesu.

U decembru 1989. Jovan Opačić nakon izdržavanja tromjesečne kazne izlazi iz zatvora u Šibeniku. Osuđen je za “narušavanja reda i mira”, na proslavi Kosovskog boja u Kninu prekinuo je program tražeći od okupljenih Srba da zaborave mit o Jugoslaviji i okrenu se srpstvu. U zatvoru Opačić dobija telegram podrške od Dobrice Ćosića, a nakon izlaska na slobodu odlazi kod njega u Beograd. Ćosić u povjerljivom razgovoru zahtijeva od Opačića da pomogne Jovanu Raškoviću, direktoru Neuropsihijatrije u Šibeniku koji u Hrvatskoj radi na političkom organizovanju Srba. Ubrzo se Rašković i Opačić dogovaraju da kulturni klub „Zora“, koji je prethodno obnovio Opačić, pretvore u političku partiju. Rašković predlaže da se partija nazove Demokratska stranka. Opačić insistira da u naziv stranke stave nacionalnu odrednicu i 17. februara u Kninu promoviraju Srpsku demokratsku stranku. O političkim ciljevima stranke govorio je Rašković: “Srbi ne žele drugu državu u Hrvatskoj, ali traže autonomiju.” Ćosić je srpsku strategiju u Hrvatskoj objasnio konkretnije. “Na hrvatsku secesiju moralo se odgovoriti i srpskom secesijom, na stvaranje hrvatske nacionalne države moralo se odgovoriti stvaranjem srpske države.” U svakoj prilici Ćosić je hrvatskim Srbima držao lekcije kako u vrijeme kada se raspada titoizam i Jugoslavija niko od njih - narodni heroji, generali, ministri u Hrvatskoj - nije stao uz narod da ga povede ka istorijskom osvještenju. “Učinio je to jedan šibenički ljekar, u visokim godinama, invalidnog stanja zdravlja.”

Mislio je na Jovana Raškovića. Rašković se smatrao Ćosićevim duhovnim proizvodom, što je uistinu i bio. Narednih mjeseci njegova doktorska kancelarija je i sjedište stranke. Na mitinzima na kojima je govorio o velovima kojima je prekriveno srpstvo narod je slušao. Nisu razumijevali metafore kojima se Rašković služio, ali su ga slijedili kao ikonu koja je oživjela pred njihovim očima. Ipak, SDS je na majskim izborima 1990. osvojio samo pet mjesta u hrvatskom saboru. Većina Srba u Hrvatskoj nije bila zahvaćena nacionalnom renesansom i mahom su glasali za komuniste Ivice Račana. Srbi masovno pristupaju stranci tek nakon izbora, uplašeni pobjedom HDZ-a i riječima hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana o čistoj hrvatskoj državi. Hrvatski nacionalisti su nudili dovoljno razloga za strah, a srpsko vodstvo je čekalo da se narod dovoljno uplaši. Osnovni generator za raspirivanje potrebnog straha bilo je podsjećanje na genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu.

Stranka je već imala odbore u Beogradu i Sloveniji kada se pristupilo njenom organizovanju u BiH. U Sarajevu o tome razmišljaju Vladimir Srebrov i krug profesora sa Filozofskog fakulteta gdje Srebrov vodi biblioteku. U početku su kao zavjerenička sekta, ali se spremaju postati dominantan politički pokret. U maju Inicijativni odbor broji sto članova. “Bio sam ubijeđen da u BiH ima malo Srba. Vrijeme kada sam vidio da ima puno velikosrba, bilo je vrijeme kada je SDS već formiran i kada su vidjeli da zbog toga neće biti podvrgnuti sankcijama ili ići u zatvore”, ispričao je Vladimir Srebrov. Sebe je, zahvaljujući svom političkom bekgraundu, vidio kao budućeg lidera stranke. Krajem osamdesetih je javno napadao prisustvo Albanaca u Sarajevu i albanski nacionalizam, te vodio javne rasprave o srpskom jeziku. Milan Nikolić, kako se uistinu zvao, promijenio je ime kada je otišao na magisterij u Rusiju. Iz umjetničkog egzibicionizma, ispričao je, tamo je sebi odsjekao uho.

Prvi korak u političkom organizovanju sarajevske grupe je bila obnova kulturnog društva „Prosvjeta“, na čemu se angažuje nekoliko profesora sa Filozofskog fakulteta. Profesor književnosti Vojislav Maksimović u proljeće objavljuje tekst u kojem traži obnavljanje „Prosvjete“, potom to čine profesor filozofije Aleksa Buha i književnik Vladimir Nastić. Obnoviteljska skupština „Prosvjete“ održana je 28. juna 1990. u sarajevskoj Vijećnici.

Na Skupštini koju je vodio Aleksa Buha za predsjednika „Prosvjete“ izabran je Vojislav Maksimović. Nije se slučajno kod bosanskih, kao i kod krajinskih Srba prvi oblik jačanja etničkog zajedništva pojavio kroz obnavljanje ranije ukinutih kulturno-prosvjetnih udruženja kakva su bila „Zora“ i „Prosvjeta“. Izražavanje kulturne posebnosti bila je uvertira za insistiranje na političkoj posebnosti koje će uslijediti kasnije. U srpskom intelektualnom krugu u kome se dugo razmišljalo o organizovanju bosanskih Srba, svi su u dubokoj sjeni najozbiljnije figure - Milorada Ekmečića, profesora na katedri za istoriju sarajevskog Filozofskog fakulteta. Mnogi očekuju da će Ekmečić biti predsjednik stranke i njega kao apsolutnog autoriteta niko ne dovodi u pitanje. Uz Ekmečića, najuticajniji je Nikola Koljević, profesor na katedri za opštu književnost i teatrologiju, kojeg stranačke kolege opisuju kao dubokoreligioznog mračnjaka. Inicijativnom odboru stranke pristupa psihijatar i pjesnik Radovan Karadžić, koji je prethodno bio u Ekološkom pokretu „Zeleni“. Anoniman je i među “mislećim Srbima” obilježen kao saradnik Državne bezbjednosti zadužen da pokriva Udruženje književnika. Njihovo podozrenje izaziva činjenica da Karadžić nikada nije pozivan, a svi drugi jesu, na informativne razgovore nakon prokazanih književnih skupova na kojima je osamdesetih godina govorio pjesnik Matija Bećković. Sumnjivom se činila i Karadžićeva specijalizacija u Americi. Bio je iz četničke porodice, njegov otac Vuko je zbog četništva odležao petogodišnju zatvorsku kaznu. Saglasnost za specijalizacije takve vrste je davao vladin Komitet za odnose sa inostranstvom, tako da je Karadžićevo porijeklo bilo više nego dovoljan razlog da bude odbijen. Znalo se i da je osamdesetih godina suđen za privredni kriminal, mada će kasnije svoj boravak u zatvoru pokušati predstaviti kao borbu za nacionalni interes. Njegovu poziciju među vodećim bosanskim Srbima promijeniće Dobrica Ćosić.

Karadžić je Patrijarha upoznao osamdesetih godina u društvu bosanskih pjesnika koji su živjeli u Beogradu. U proljeće 1990. Ćosić poziva Raškovića i nekoliko srpskih intelektualaca iz Bosne na sastanak u Beograd. Nikola Koljević je na sastanak poveo i Karadžića. Mada su se kolege Rašković i Karadžić do tada površno poznavali, uglavnom su se sretali na stručnim skupovima psihijatara. Ćosić je razmišljao koga izabrati za lidera bosanskih Srba, nije mogao pronaći bosanski pandan Raškoviću. Predsjedničko mjesto je ponudio Ekmečiću i Buhi. “Nijedan od nas nije bio spreman da preuzme tu funkciju”, objašnjava Aleksa Buha. Na sastanku u Beogradu Ćosić predsjedničko mjesto nudi Koljeviću. Koljević odbija i predlaže Karadžića koji je poslušno sjedio do njega. Kadrovska kombinatorika je od početka uključivala dr. Nenada Kecmanovića, rektora Sarajevskog univerziteta.

Smatralo se da Kecmanović ima političko iskustvo, uvažen je, analitičan i, što je najvažnije, dovoljno veliki Srbin. Kecmanović je mogao obezbijediti pristalice u rasponu od tvrdih Jugoslovena do mekših Srba, ali i zavarati političke protivnike u spektru od tvrdih Bosanaca do mekih Muslimana.

Nenamjerno odabran: Radovan
Photo: EPA/Anja Niedringhaus

Bošnjaci već imaju formiranu stranku kada Radovan Karadžić poziva predsjednika SDA Aliju Izetbegovića na sastanak. Umjesto Izetbegovića na sastanak odlazi sekretar stranke Muhamed Čengić. Sreću se u kancelariji bolnice u kojoj je Karadžić zaposlen. Karadžić Čengiću govori kako Srbi hoće da formiraju stranku i predlaže koaliciju. Pokazuje već otkucan tekst koji treba potpisati, u kojem se kaže kako se SDA i SDS udružuju da će zajedno ići na predizborne skupove. Čengić odgovara: “Doktore, mi ne znamo profil vaše stranke, ne znamo ko su ljudi koji će voditi stranku?!”.

Karadžić objašnjava kako će srpsku stranku voditi “ugledni član ovog društva, profesionalac, najvjerovatnije Nenad Kecmanović”. Kecmanović odbija ponuđenu funkciju. “Naravno, imponovala mi je inicijativa da dođem na čelo SDS-a za koju sam neformalno saznao i nešto ranije. Međutim, grupi osnivača koji su mi to i formalno saopštili objasnio sam da sam lično skloniji nekoj varijanti građanske partije koja bi imala veći autoritet da ponudi demokratsko rješenje međunacionalnih odnosa u BiH i koja bi obavezno bila orijentisana na širi jugoslovenski prostor”, objašnjava Kecmanović zašto nije stao na čelo SDS-a. “Rekao sam im da već postoje razmišljanja i okupljanja na takvoj platformi i da sam u njih uključen, ali da istovremeno podržavam organizovanje i našeg naroda na nacionalnoj osnovi pošto su to već učinili i Muslimani i Hrvati. Izgleda da je moja pluralistička otvorenost za obje opcije stvorila utisak da se dvoumim, pa je moja kandidatura ostala u opticaju čak i na osnivačkoj skupštini SDS-a.”

Savezni premijer Ante Marković je nakon raspada jugoslovenskih komunista još uvijek vjerovao da raspad SKJ ne znači i nestanak Jugoslavije. Velikim narodnim mitingom održanim 27. jula 1990. na Kozari pred više od 100 hiljada okupljenih promovisao je Reformsku stranku sa kojom će izaći na izbore. Kecmanović se pridružio nasmijanom jugoslovenskom premijeru. “Ja sam i komuniste napustio zato što su prestali da budu jugoslovenska stranka, kao što sam i u reformiste otišao, i pored politički probitačnijih ponuda, ne toliko zbog reformi Ante Markovića, nego zbog toga što je to bila u tom momentu jedina jugoslovenska stranka na terenu BiH”, tumači Kecmanović.

SDS je u političku arenu ušao pozivajući na rušenje komunizma. Nakon što analize koje za internu upotrebu pravi Inicijativni odbor pokazuju da je srpsko stanovništvo uglavnom seosko stanovništvo, razmatra se ideja da se formiraju odbori stranke po manjim mjestima i selima. Nakon svega, Karadžićev četnički pedigre činio se prihvatljivijim za nacionalni pokret nego pedigre bivših komunista. Na sastanku Izvršnog odbora „Prosvjete“ Maksimović, Koljević i Ekmečić vrše pritisak na Vladimira Srebrova da prepusti vodeće mjesto Radovanu Karadžiću. Koriste argument da se radi “o velikom Srbinu iz četničke porodice” koji ima podršku Dobrice Ćosića.

S obzirom na planiranost budućih događaja, Srebrov je u stvaranju SDS-a bio dvostruko izmanipuliran jer je na svojim plećima izdržao prvi negativni udar javnosti. Naročito zbog formiranja omladinskog krila SDS-a “Mlada Bosna” koje je, po njegovim riječima, trebalo biti “željezna pesnica stranke”.

Njegov imidž “neću da budem lider, već samo buntovnik svog naroda u BiH” doprinio je da Karadžić izgleda umjereno. Istovremeno, razmišljalo se o organizacionom obliku stranke. Neki su zagovarali podjelu stranke na dva krila - konzervativno i lijevo, odnosno četničko i partizansko krilo. “Ja sam pristao da vodim narodnjačko krilo i to samo do izbora, predlažući da socijaldemokratsko krilo vodi dr. Dragan Kalinić” , ispričao je jednom prilikom Karadžić. Usprotivio se Ćosić objašnjavajući da će frakcije podijeliti stranku. Ustvari, pomirenje četnika i partizana bio je njegov i Miloševićev zadatak.

* Slijedeći nastavak feljtona (o stranačkom organizovanju Srba u BiH) objavljujemo u petak, 13. novembra.

star
Oceni
3.19
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV