Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (69)

"Balkan bluz"

Muslimanski intelektualci u stranci (1)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Prvopotpisani na stranačkoj "Deklaraciji": Alija Izetbegović
Prvopotpisani na stranačkoj "Deklaraciji": Alija Izetbegović
Photo: Stock

Da je pameti, kao što je nije knjiga knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Smrt Jugoslavije je u svom TV obliku počela kada se pred zgradom Skupštine u Beogradu 27. marta 1989. okupila milionska masa demonstranata.

TV Beograd je obezbijedila direktan prijenos događanja naroda. Masa je urlala tražeći hapšenje albanskih lidera. Srpski lider u usponu, Slobodan Milošević je na skandiranja “Uhapsite Vlasija!” odgovorio: “Ne čujem dobro. Ne čujem vas, ali mi ćemo uhapsiti sve koji su odgovorni, uključujući i one koji su se poslužili radnicima... Sada idite kućama.” Fuad Muhić, profesor sarajevskog Pravnog fakulteta i član CK SK BiH, bio je svjestan da najava hapšenja lidera kosovskih komunista Azema Vlasija znači smrt saveznih institucija. Brzo je reagirao, izjavljujući za medije “kako nijedan republički rukovodilac nema pravo obećavati hapšenja”, a bližim prijateljima je objasnio “da za Bošnjake jedini izlaz treba potražiti u samobitnosti BiH.”

Na Muhića su ubojito reagirali prosrpski orijentirani kadrovi u sarajevskim novinama i TV. Njegov prijatelj Zejnil Vukas svjedoči: “Istupio je iz CK SKBiH. Napadali su ga sa svih strana. Jedne večeri su ga vrlo kasno pozvali u bolnicu jer mu je otac umro. Nakon dugotrajnog uzdržavanja od alkohola, ponovo se te noći vratio svom starom poroku.” U to vrijeme bosanskomuslimanski intelektualci u Sarajevu, okupljeni u jednu vrstu intelektualne zajednice, raspravljaju brojna pitanja vezana za sudbinu BiH.

Neki pripadnici ovog kruga su na čisto vjerskim pozicijama, drugi pripadaju establišmentu postojećeg komunističkog društva. Muslimanski intelektualci suđeni u procesu 1983. iz zatvora izlaze 1988. Vraćaju im se pasoši i tom prilikom se sa njima obavlja jedna vrsta informativnog razgovora. “Rekli su”, kaže tadašnji radnik republičke državne bezbjednosti Munir Alibabić, koji je vodio razgovore, “da se neće baviti politikom. Husein Živalj je rekao kako ide u Ameriku gdje mu se već nalazi porodica, Edhem Bičakčić je rekao da ide na rad u Libiju da popravi finansijsku situaciju, Izetbegović je rekao da ga politika ne interesuje i da ga samo interesuje zdravlje i unuci.” Uprkos unificiranim odgovorima, jedan od kažnjenika ipak priznaje kako je u zatvoru dogovarano formiranje stranke. Prema njegovom iskazu, planirano je, ukoliko vlasti to dozvole, da se formira muslimanska stranka i zbog toga su do detalja analizirani rad i iskustva Jugoslovenske muslimanske organizacije. U tom smislu je većina nacionalnih pitanja bila prodiskutirana, ali je jedino ostalo neriješeno pitanje odnosa naziva Bošnjak i Musliman. Ovo pitanje je među zatvorenim “muslimanskim intelektualcima” ostavljeno za buduća vremena.

Rusmir Mahmutćehajić nastavlja druženje sa Izetbegovićem nakon njegovog izlaska iz zatvora. “Čitao sam ‘Islamsku deklaraciju’ prije nego što je Izetbegović uhapšen, ali sam čitav iskaz u Državnoj sigurnosti temeljio na tome da sam ‘Deklaraciju’ imao u svojim rukama, ali da je nisam čitao. Na mene je vršen strašan pritisak. Nekada se činilo da sam glavni predmet obrade organa Državne sigurnosti ja, nekada se činilo da je to neko drugi”, kaže on. Mahmutćehajić iz Hrvatske, gdje je dekan Elektrotehničkog fakulteta u Osijeku, često dolazi u Sarajevo i susreće se sa Izetbegovićem. Za vrijeme razgovora, uglavnom vođenih tokom dugih šetnji gradom, obojica izražavaju zabrinutost zbog dramatičnih događanja u Jugoslaviji. Mahmutćehajić se sjeća: “Meni je bilo jasno da slijedi opći, krvavi rasplet i da će se bosanski Muslimani naći u središtu te drame, rušenja. U jednoj od dugih šetnji rekao sam Izetbegoviću da se treba pristupiti nekoj vrsti organiziranja bosanskomuslimanskog naroda. Odgovorio je: ‘Ali, to znači da to mora biti legalno!’ Moja procjena je bila da pitanje legalnosti nije bitno, jer je na sceni pitanje opstanka - biti ili ne biti”.

Dr. Maid Hadžiomeragić opisuje kako je sa dr. Muhamedom Hukovićem imao namjeru formirati stranku. Najprije su odlučili dati joj naziv Muslimanska narodna stranka Jugoslavije. Ali, Hadžiomeragić je pozvan da se pridruži muslimanskoj stranci čije je formiranje već u toku. “Dalje raspoloženje koje je lebdilo u vazduhu, donosilo je stanje gdje više nismo prijatelji, suradnici. Osim među nama, nešto važno se dešava iznad nas i pored nas. Sav sadržaj rada se ne odvija ovdje nego negdje drugo, možda i na dva mjesta”, piše Hadžiomeragić te dodaje, “postojala je, što se ono kaže, kuhinja osim nas. Krajnji zaključak sam donio da Izetbegović vrlo mnogo, osim sa nama, surađuje i sa, kako sam nazvao, zagrebačkom grupom gdje, vjerovatno, glavnu riječ vodi Salim Šabić, te sa grupom kažnjenika - on, naime, sebe i ostale koji su osuđeni 1983. tako naziva. Kasnije se pokazalo da je mimo nas imao mnogo suradnika..., a nama o tome nije ništa govorio.”

Početkom 1989. u Zagrebu se formira „Islamski institut“ uz Matični odbor organiziran na naučnim osnovama. U Matični odbor, na čije čelo dolazi Rusmir Mahmutćehajić, ulaze: Alija Izetbegović, Alija Isaković, Munib Maglajlić, Mustafa Cerić, dr. Osman Muftić... U jesen iste godine, u divanhani Zagrebačke džamije održava se sastanak kome prisustvuje oko 30 ljudi, gdje se dogovara formiranje bošnjačke stranke. Mahmutćehajić predlaže da nacrt stranačke „Deklaracije“ napravi Izetbegović, objašnjavajući u šaljivom tonu kako je Izetbegović u zatvoru imao dovoljno vremena promisliti sve bošnjačke teme. Kada je „Deklaracija“ završena, Izetbegović se potpisuje na prvo mjesto, a drugo upražnjeno mjesto ostavlja za potpis Rusmira Mahmutćehajića. Međutim, Mahmutćehajić je već revoltiran saznanjem da Izetbegović mimo njegovog znanja pregovara sa Adilom Zulfikarpašićem. Odbija dalju suradnju i odlazi u Francusku. Drugo, upražnjeno mjesto na stranačkoj „Deklaraciji“, ostalo je nepotpisano. Svjesni novih strujanja u susjednim republikama, bosanski komunisti su liberalizirali odnos prema političkim neistomišljenicima. Tako dugogodišnji emigrant Adil Zulfikarpašić, preko Enesa Čengića, dobija poruku od šefa bosanskih komunista Nijaza Durakovića kako ne postoje nikakve formalne smetnje za njegov dolazak u BiH. Zulfikarpašić je iz Jugoslavije emigrirao neposredno nakon Drugog svjetskog rata, mada je bio pripadnik partizanskog pokreta i visoko pozicioniran u prvoj poslijeratnoj Vladi BiH.

Nesuđeni prvi predsjednik SDA: Adil Zulfikarpašić
Photo: Stock

Adil Zulfikarpašić u svojoj knjizi piše: “Izetbegović je mene nekoliko puta posjećivao u Cirihu. Tu je 24. februara pala odluka da se osnuje stranka. Tražio sam da se stranka zove bošnjačka i on je na to pristao, otišao je u Bosnu i kada se vratio, rekao je da to sarajevski intelektualci muslimani neće. Onda je on predložio ime Jugoslovenska muslimanska stranka, nešto slično kao ona sa Spahom.” Zulfikarpašić u knjizi prilaže fotografiju za koju tvrdi da je nastala u februara 1989. u njegovoj kući u Cirihu, kada je, kaže on, donijeta odluka o formiranju stranke. Uz Zulfikarpašića, na fotografiji su ovjekovječeni: Hasan Čengić, Omer Behmen, Salim Šabić i Teufik Velagić.

Nesporazum Zulfikarpašića i Izetbegovića u vezi sa imenom Bošnjak uticao je na zahlađenje njihovih odnosa. “Bakir Izetbegović je doputovao u Cirih, gdje je radio u Bošnjačkom institutu, prilikom posjete me zamolio da pređem preko nesporazuma o imenu stranke što sam ga imao sa njegovim ocem”, ispričao je Zulfikarpašić.

U avionu na liniji Cirih - Zagreb, Adil Zulfikarpašić, koji prvi put poslije 44 godine dolazi u zemlju, spokojno je spavao. Na Zagrebačkom aerodromu ga je dočekala ekipa hrvatske TV. Iz političkih struktura Hrvatske, TV je dobila vijest o njegovom dolasku. Preuzeli su ga zatim Hasan Čengić i Salim Šabić i odvezli u Zagrebačku džamiju. Zulfikarpašić nije mogao dobiti pasoš bez odobrenja savezne službe bezbjednosti. Tek nakon te saglasnosti Božo Bagarić, jedan od pomoćnika za SDB BiH, i Nedžad Ugljen, koji su radili po pitanju emigracije, odlaze u Švicarsku i daju Zulfikarpašiću pasoš. Neposredno prije Zulfikarpašićevog dolaska, jedan dio njegovog dosjea nestaje iz MUP-a BiH. Računajući na njegovo bogatstvo, mnogi su u prodaji dosjea Zulfikarpašiću vidjeli šansu za brzu zaradu. Priča kaže da ga je otkupio jednom, zatim drugi put, ali kada se pojavio i treći „ekskluzivni vlasnik dosjea“, Zulfikarpašić je, navodno, rekao da ga više nema namjeru otkupljivati i neka rade s njim šta hoće. U policijskim krugovima nisu očekivali da će Zulfikarpašić biti srdačno dočekan u Sarajevu. Kada je bivši emigrant stigao na džumu u Gazi Husrev-begovu džamiju, mislio je kako se nešto događa kada je vidio da okupljeni ljudi nekoga čekaju. Objašnjeno mu je da čekaju njega. Pozvan je u Islamsku zajednicu. Vrata ministarstava su se sama otvarala, a pozivi za druženja su stizali sa svih strana. Njegovi javni istupi svrstavali su ga u red modernih političara, zapadnog tipa. Prema sjećanju Muhameda Čengića, Zulfikarpašić stiže u BiH nakon saopćenja za javnost o formiranju stranke: “Poslije dosta rasprava oko naziva stranke kada je Adil tražio da se stranka zove bošnjačka, dogovorili smo da se nakon registriranja u ime stranke unese - bošnjačka. O tome je potpisan i jedan papir.”

Prvo sjedište SDA nalazilo se u Tešanjskoj 4, u prostorijama predstavništva firme „Lesnina“ koje je vodio Muhamed Čengić. Čengić je direktoru „Lesnine“ najavio da se želi baviti politikom, i tražio je da ga oslobodi od posla godinu dana. Postigli su džentlmenski sporazum: ukoliko Čengić uspije u politici, odužiti će se firmi, a ukoliko ne uspije, morat će raditi dvostruko radno vrijeme kako bi nadoknadio propušteno. Čengić se sjeća: “Kada je rečeno da se stranke mogu organizirati, odlučili smo skupiti 40 potpisa neophodnih za registriranje stranke. Razmišljali smo kojih bi to 40 ljudi moglo biti. Neki se nisu htjeli uključiti, jer su se plašili, drugi jer nisu znali ko su i kakvi ljudi koji formiraju stranku. Dva-tri dana smo smišljali ime stranke. Konačno smo prihvatili ideju Safeta Isovića da je nazovemo Stranka demokratske akcije.” Poslovi dvojice Čengića - Muhameda, kao političkog, i Hasana, kao organizacionog sekretara stranke - često su se poklapali. Hasan je svakodnevno kontaktirao sa općinskim odborima stranke i “uvezivao” po BiH ono što se u prvim mjesecima stvaranja stranke organiziralo. Fuad Muhić je dugo dobijao signale o potrebi da se intelektualno uključi u formiranje SDA i na njih je potvrdno odgovarao.

Najjednostavniji put za omasovljavanja stranke vodio je preko Islamske vjerske zajednice. U BiH je bilo 106 općina, svaka općina je imala po nekoliko džematskih odbora. Onaj ko je kontrolirao IVZ, mogao je računati da kontrolira duhovni život Muslimana. Onaj ko je kontrolirao duhovni život, imao je monopol na Muslimane. Borba za prevlast u IVZ počinje sa „Pokretom imama“ koji se dešava mjesec dana nakon Izetbegovićevog izlaska iz zatvora. Vrhovni poglavi svih vjerskih institucija u vrijeme komunizma morali su imati suglasnot organa državne bezbjednosti da bi uopće mogli biti imenovani na funkcije. Kako ni u inostranstvo, gdje su mnogi od njih studirali, nisu mogli putovati bez suglasnosti saveznih institucija, mnogi su se, više iz praktičnih nego ideoloških razloga i eventualne koristi, obavezivali da će nakon povratka podnositi izvještaje o svom radu i „kontaktima“.

Ahmed ef. Smailović imao je visoku funkciju u Starješinstvu IVZ (kasniji Mešihat), bio je redovni profesor na Islamskom teološkom fakultetu, sa, priča se, velikim ugledom u arapskom svijetu. Još kao student, na arapski jezik preveo je knjigu „Derviš i smrt“. Njegov pristup muslimanskom pitanju mogli bismo nazvati prosvjetiteljskim - kroz IVZ je trebalo obrazovati narod i podizati njegovu svijest. Smailovićeva teza se ponavlja i u osamdesetim godinama, kada na scenu stupaju tzv. muslimanski nacionalisti. Ova grupa nema simpatije prema IVZ, gaji animozitet prema imamima. “Govorili su da samo seljačka djeca idu u medresu, a oni su sebe tretirali kao bosansku aristokratiju. Govorili su da su hodže muslimani po profesiji”, objašnjava jedan sugovornik, “a mladomuslimanski stav je bio nazovi intelektualni, oni neće svoju vjeru da pretvaraju u profesiju”. Efendiji Smailoviću je zabranjeno da govori u džamijama, a kada je odlukom tadašnjeg reisa Mujića izbačen iz Starješinstva, romantičari vele da mu je srce prepuklo.

Smailovićeva smrt u IVZ izaziva buru. “Imame je uznemirila činjenica da je Smailović smijenjen po nalogu komunista, a uz svesrdnu pomoć struktura IZ. Imami su počeli glasno protestirati protiv birokratizacije IZ, a onda i protiv familijarnosti, finansijskih malverzacija”, objašnjava Mustafa Bećirović, pripadnik pobune koja će kasnije postati poznata kao „Pokret imama“. “Dobio sam nepotpisani proglas u kojem se pozivam na skup čiji je cilj promjena stanja u IVZ, smjena vodećih ljudi i slično. Takvi proglasi su dijeljeni, stizali su poštom, lijepljeni su po zidovima”, sjeća se ovaj sudionik dešavanja imama.

Formalni povod protesta je birokratizacija u IZ, familijarnost i finansijske malverzacije. Centralni skup počinje 1. novembra 1988. u velikom amfiteatru Islamskog teološkog fakulteta, gdje vri. Govore Salih ef. Čolaković, uz njega su Halil ef. Mehtić, Seid ef. Smajkić (koji kasnije napušta ovu struju) i skoro svi imami kojih je tada u BiH zvanično 1.200. Tokom ove antibirokratske revolucije priča se o novcu: jedni druge optužuju za uzimanje kredita. Proziva se reis Mujić “kao partizanski komesar kome je Tanasković dao diplomu” i traži se smjena Ferhata Šete, tadašnjeg predsjednika Mešihata. „Pokret imama“ se vremenom paralelno institucionalizira i raspada. Odvajaju se neki njegovi zagovornici kao što je profesor Mustafa Sušić. Nisu zadovoljni čak ni oni koji su ga inicirali: “Čini mi se da je u pitanju bila samo borba za vlast”, kaže Mustafa Bećirović, sudionik tadašnjih dešavanja. Konačno, i oni koji misle da je događanje instruirano: “Te godine su na ulicama jedino Miloševićevi sljedbenici, Krajišnici nezadovoljni aferom “Agrokomerc” i imami. Takav niz događaja u jednoj godini se ne može nazvati koincidencijom”, kaže Enes Durmišević.

Vodio osnivačku skupštinu: Muhamed Čengić
Photo: slobodnadalmacija.hr

Na glasanju o izboru predsjednika Mešihata od 30 glasova, 12 dobija Senahid ef. Bristrić i 18 Salih ef. Čolaković. “I tek nakon deset mjeseci ga je posjetio Izetbegović”, veli Čolakovićev suradnik, “što je pokazivalo neslaganje cijele SDA strukture sa njegovim izborom”. Još jedan stranački kandidat, Omer Behmen, iste godine gubi u utrci za predsjednika Sabora IZ. Tokom agitiranja za izbor predsjednika Mešihata uredništvo „Preporoda“ koje vodi Džemaludin Latić biva na strani efendije Bristrića. “Čolaković je nakon izbora za predsjednika smijenio redakciju i onda su oni izdali vanredni broj gdje su ga napali”, kaže posljednji jugoslovenski reis Jakub Selimoski. Prema jednom tumačenju, suština neslaganja je što je Čolakovićeva struja bila protiv petljanja nastajuće SDA u unutarnje stvari IZ. Tako je sekretar Mešihata Adnan Silajdžić odbijao da mutevelija Gazi Husrev begovog vakufa bude stranački organizirani Omer Behmen. Silajdžić je pretučen, a Behmen je postao mentor vakufa. Priča se da je Silajdžić na konstataciju da će tužiti napadače - kada je saznao da su iz obezbjeđenja SDA - dobio odgovor: “Možeš, ali onda ti niko neće garantirati da ćeš ostati živ.” U međuvremenu je „Preporod“ Silajdžića anatemizirao kao ličnost koja je tokom suđenja muslimanskim intelektualcima bila svjedok optužbe.

U jednom razgovoru koji su vodili Izetbegović i novoizabrani predsjednik Mešihata Salih ef. Čolaković, Čolaković je jasno dao do znanja da, što se njega tiče, miješanja politike u pitanja IZ neće biti. “Alija, ja tebe kao čovjeka mogu uvažavati, ali klanjati se mogu jedino Bogu”, glasila je rečenica kojom je Čolaković ispisao svoju smrtnu presudu. Konačni obračun će uslijediti nešto kasnije.

Od inicijative za osnivanje do osnivačkog kongresa stranke protekla su samo dva mjeseca. Na osnivačkoj skupštini stranke “Muslimana jugoslavenskog kulturno-povijesnog kruga” Izetbegović se prisutnim obraća sa “Bismillahir-rahmanir-rahim”, konstatirajući kako je došlo vrijeme za rušenje sistema koji je pravljen mimo Boga i ljudi, “čak i protiv njih”. Pored Izetbegovića u funkciji predsjednika, izabrana su tri potpredsjednika: Adil Zulfikarpašić, Salim Šabić i Mirsad Ćeman. U predsjedništvo stranke ulaze: Džemaludin Latić, Omer Behmen, Sulejman Ugljanin, Mirsad Veladžić i Kenan Mazlami. Predsjedništvo je birano da bi se zadovoljila regionalna pripadnost od Krajine (Veladžić) do Sandžaka (Ugljanin). Mahmutćehajić je među “muslimanskim intelektualcima” tretiran kao jedan od najobrazovanijih i najinteligentnijih pripadnika tog kruga. Prema predispozicijama, trebao je, ali se nije pojavio na osnivačkom kongresu stranke, održanom 26. maja 1990. u svečanoj sali hotela „Holiday Inn“. Doktor Maid Hadžiomeragić u svom dnevniku tog dana opisuje atmosferu sa skupa: “Rijetko ko je ušao u hotel i dvoranu bez Fatihe, učili su je i pred hotelom i u sali, a mnogi su prethodno i istihare klanjali. To je za Muslimane bilo pravo svetište i ostaće taj hotel u tom sjećanju... Eto, to je bila osnivačka skupština SDA. Osnivačka, prva, radosna, nevjerovatna, stotinama godina iščekivana i željena, a sumnjalo se i pribojavalo da nije i zadnja. To je skupština narodna, jednog cjelovitog naroda, nepodijeljenog, jedinstvenog, do sada zapostavljenog, skromnog, tihog, neiskazanog, željnog i žaljenog. To je bilo veliko za Muslimane. Posebni značaj je davao osjećaj da je i vjerska, makar se to i ne reklo.”

Slično se osjećao i Muhamed Čengić, koji je vodio osnivačku skupštinu: “Bio sam veoma uzbuđen. Napravio sam, recimo, grešku najavljujući Dražena Budišu, jer sam rekao kako je on došao ispred HDZ-a. Reagirao je veoma nervozno.” Dr. Fuad Muhić je govorio iz pozicije čovjeka koji je upravo istupio iz CK SKBiH. U svom istupu je obrazlagao ustavno pravo Muslimana na nacionalno organiziranje. Dalibor Brozović, koji je došao ispred HDZ-a, govornicu je iskoristio da izjavi kako će se “granica Hrvatske braniti na Drini”. Elaborirao je tezu svih velikohrvatskih nacionalista kako je “Bosna meki trbuh Hrvatske.” Oduševljeno pozdravljen od prisutnih, više zbog činjenice što je davao legitimitet skupu nego zbog onoga što je rekao, Brozović u tom momentu nije mogao računati da će imati podršku Izetbegovića.

Kada je prilikom hapšenja 1983. jedanaest pripadnika službe bezbjednosti upalo u Izetbegovićev stan, zaplijenili su mnogo knjiga, pisama i fotografija koje su trebale dokazati učešće u zavjeri protiv SFRJ. Slobodan Škipina, jedan od bezbjednjaka koji su upali u stan (kasnije kadar SDS-a), po svemu sudeći, bio je autor sitne podvale koja je trebala imati krupne posljedice. Među Izetbegovićeve spise je podmetnuo i pamflet „Ustaške republike“, odnosno Hrvatske, koja se brani na Drini. Izetbegović je odmah ustvrdio da se radi o namještaljci. U prvoj verziji policijskog izvještaja o zaplijenjenom materijalu naveden je i ovaj pamflet. Budući da se nikakvom logikom nije mogao uvezati u ostale pronađene materijale, pamflet u optužnici nije ni spomenut, a potom je misteriozno nestao i iz arhive DB-a.

Neki od muslimanskih intelektualaca suđeni 1983., suđeni su 1946. i 1949. godine kao pripadnici pokreta “Mladi muslimani”. Osnivačka skupština organizacije “Mladi muslimani” održana je u martu 1941. u prostorijama muslimanskog društva “Trezvenost” u Sarajevu. Skupštini je prisustvovao i predstavnik vlasti, kako je tada bilo uobičajeno. Pripadnici organizacije su prema statutu bili obavezni da šire obrazovanje, živjeli su asketski, učili “ali da se količinom spoznatih činjenica i ovladavanjem stranim jezicima što bolje spreme za rukovodnu elitu”, bilježi Derviš Sušić.

Očekivali su da će pobjeda sila Osovine kao krajnji rezultat svog pozitivnog odnosa prema panislamizmu imati formiranje svjetske islamske države. Kraj rata rukovodstvo MM je dočekalo pocijepano, ali je ostala složna jezgra ilegalne rukovodne grupe koja je samu sebe nazivala grupa “A”.

Krajem 1948. održan je plenum i izabrano “VV” - vrhovno vodstvo organizacije. Najodaniji polažu zakletvu. Alija Izetbegović u knjizi „Mladi muslimani“ kaže: “Još prije formalnog osnivanja našeg udruženja, mi smo se sastali u kući Tarika Muftića i donijeli program pokreta MM. Taj program je bio vrlo kratak, u njemu je bilo svega pet tačaka... Jedna od tih tačaka, dobro se sjećam, bila je da hodže ne mogu biti nosioci preporoda... A sjećam se da je jedna tačka govorila o jedinstvu muslimana čitavog svijeta, mislim da je to bila tačka četiri. Tačka pet glasila je: Praktično ostvarenje islama, ispod teksta stajala je za nas jedna tajanstvena formula: nema komentara. Mi smo to uvijek iščitavali kao stvaranje jedne velike muslimanske države. Za nas je ta tačka značila upravo to. Dok su sve druge tačke uz sav princip imale i obrazloženje, duže ili kraće, ovdje je stajalo samo to: Praktično ostvarenje islama i - nema komentara”.

Izetbegovićevo držanje tokom suđenja 1983., racionalno govorenje kada mu je davana riječ u sudnici, izazvalo je divljenje njegovih pristalica, ali i protivnika. Na suđenju je u jednom momentu policajac pogledom uhvatio zgužvani papirić koji je Džemaludin Latić dobacivao Meliki Salihbegović. Papirić je umjesto do cilja, pao na pod ispred njegovih nogu. Sadržaj poruke je bio optimističan, a glasio je “Do konačne pobjede!” Vrsta pobjede je svakako bila činjenica da je sedam godina kasnije, na osnivačkom kongresu SDA, Izetbegović istupio kao predsjednik stranke. Stojeći iza govornice, u obraćanju prisutnim između ostalog je rekao da svoje izlaganje sa zadovoljstvom počinje vraćajući sjećanje na minulu 1989. godinu u kojoj je na ogromnim prostorima i za milione ljudi svanula sloboda. „U čitavom milenijumu koji se upravo završava ima samo nekoliko datuma koji se mogu uporediti sa ovom slavnom godinom. To su možda pad Carigrada, otkriće Amerike i Francuska revolucija“, nastavio je Izetbegović. „Sa historijske scene neumitno silazi svijet diktature i jednoumlja, ekonomskih i socijalnih projekata izvan ljudske mjere i htijenja, gulaga, golih otoka i montiranih procesa. Džinovski pokušaj da se raj na zemlji stvori bez Boga i čovjeka, pa i protiv Boga i čovjeka, završio se potpunim neuspjehom.“

Rekao je da prizor u Jugoslaviji pruža skoro manihejsku sliku: sloboda je pobijedila u dvije sjeverne republike, a bori se sa velikim teškoćama i otporima u ostalom dijelu zemlje. Na momente ishod se čini potpuno neizvjestan. Nabrojao je glavne grupe problema koji pritiskuju Bosnu, ali kao najteži je izdvojio samo jedan: „Nad zemljom se nadvila opasnost koja prijeti njenom opstanku kao samostalne države, kao republike.” Odjeci sa ovog skupa još se nisu stišali, kada se krenulo u osvajanje Krajine.

Ključ za vrata Krajine je bio Fikret Abdić. Muhamed Čengić kaže da je bilo nekoliko pokušaja da se Abdić uključi u stranku. “Prvi pokušaj je bio preko Mirsada Veladžića koji je radio u ‘Agrokomercu’, a drugi preko Sulejmana Kurspahića. Tek na skupu u Velikoj Kladuši Abdić je zvanično rekao da ulazi u stranku. Objasnio je da je njegov jedini motiv očuvanje ‘Agrokomerca’”, kaže Čengić.

Čengić nije znao da je Adil Zulfikarpašić istovremeno ovlastio i advokata Faruka Balijagića, kao jednog od bivših branitelja Fikreta Abdića, da pokuša ubijediti krajiškog Babu da uđe u SDA. Abdić najprije pristaje doći na sastanak u Visoko, gdje iz Sarajeva stižu Izetbegović i Zulfikarpašić. Prisutni se sjećaju kako su policajci u civilu također stigli u vrijeme predviđeno za sastanak sa Abdićem. Zulfikarpašić je na policijsko prisusutvo samo nonšalantno odmahnuo rukom: “Ne treba se uzbuđivati, neka rade svoj posao.” Međutim, Abdić na ovaj sastanak nije došao. Odlučio je trgovati.

Pustio je da ga profesor Nenad Kecmanović i režiser Emir Kusturica pokušaju ubijediti da se priključi reformistima Ante Markovića, a zatim se sam javio i rekao kako pristaje ući u SDA. Svoj ulazak u stranku je objelodanio na velikom predizbornom skupu u Velikoj Kladuši. „Dan ranije, Fikret me pozvao iz Rijeke i rekao da obavezno dođem na predizborni skup u Velikoj Kladuši jer on ulazi u SDA. Tom prilikom mi je rekao da su kod njega dolazili Nenad Kecmanović i Emir Kusturica, i ubjeđivali ga da uđe u Savez reformskih snaga, ali je on, eto, naglo odlučio da se priključi SDA“, kaže Balijagić. Skup u Velikoj Kladuši, na kojem se okupilo skoro 400.000 ljudi, predstavljao je najveće okupljanje Bošnjaka na jednom mjestu. Nakon Gazimestana bilo je to najveće okupljanje jednog naroda. Uz binu je napravljena improvizirana bosanska kuća sa dvije sobe.

Želja svakog jata: Fikret Babo Abdić
Photo: 24ur.com

„U toj maloj sobi Alija je pitao Fikreta šta želi za protuuslugu zbog toga što njegov ulazak u stranku donosi sigurnu pobjedu SDA, jer je u to vrijeme Abdić bio daleko najkarizmatičnija bošnjačka ličnost u Jugoslaviji. Fikret je rekao da mu ne treba ništa i da u SDA ulazi jer to narod Cazinske krajine od njega traži”, kaže Balijagić. Oduševljeno pozdravljen od okupljene mase, Abdić je ostavljao dojam najpopularnijeg političara unutar SDA. I on je bio zbunjen masovnošću skupa i euforijom kojom je dočekan. Kada je došao red da govori, rekao je kako svečano objavljuje svoj ulazak u Socijalističku, potom se brzo ispravio i dodao: „Ulazak u Stranku demokratske akcije”. Bio je euforičan. Nazvao je u Beograd Hakiju Pozderca i rekao mu da je pristupio SDA. Pitao je da li i on želi ući u stranku. Oduševljeno je objašnjavao koliko se naroda okupilo u Kladuši, i držeći telefonsku slušalicu visoko podignutu pitao: „Čuješ li, čuješ li?” Kroz slušalicu je strujao zvuk nalik talasanju mora. Prema sjećanju Razije Pozderac, njen muž je na Abdićeve riječi reagirao iznenađujuće oštro: „Fikrete, zavadićeš narod u Krajini. Zašto nisi osnovao građansku stranku?” „Čuješ li?”, ponavljao je Abdić. „Mi nemamo više šta razgovarati”, odgovorio je Pozderac spuštajući slušalicu. Prekinuo je vezu, ali i svaki dalji kontakt sa dojučerašnjim prijateljem.

Mustafa Čandić koji je bio dugogodišnji oficir KOS-a, sa posljednjim radnim mjestom u Kontraobavještajnoj grupi (KOG) RV i PVO se sjeća: „Vozio sam se u autu i slušao na radiju vijesti. Jedan dio je bio stranačka hronika. Dan prije zvao me major Čedo Knežević, kolega koga sam znao dok smo zajedno radili u KOS-u i oduševljeno rekao: ‘Dobili smo ga!’ Pitam: ‘Koga smo dobili?’ Kaže: ‘Abdića. Babo je legao na rudu’. Dva puta je ponovio kako je Babo legao na rudu.“ Čandić svom kolegi nije vjerovao. „Znam da je KOS nekoliko mjeseci pleo mrežu oko Fikreta u sklopu operativne akcije ‘Proboj 1’, ali mu nisu mogli prići blizu. Kada sam u stranačkoj hronici na vijestima čuo kako je na velikom skupu u Velikoj Kladuši Abdić ušao u SDA, onda sam se ukočio. Zaustavio sam auto i izašao da pripalim cigaretu. Ništa mi više nije bilo jasno.“

Zulfikarpašić je u Veliku Kladušu došao pravo iz Zagreba. „Bio je strašno nervozan zbog dvije stvari. Jedna je bila što nije imao gdje mokriti, jer se ispred kuće već nalazilo mnogo ljudi, a druga se ticala samog skupa“, sjeća se Balijagić. Zulfikarpašić je, nakon što je održao govor, nervozno ušao u improviziranu „bosansku sobu”. Iza kulisa najvećeg bošnjačkog skupa se nazirao rascjep stranke, nevidljiv običnim smrtnicima. Iznervirano je uzviknuo: „Zaboga, Alija, šta ovo radite?” Aludirao je na mnoštvo zelenih zastava sa polumjesecom, muškarce sa sabljama i turbanima na glavama, povike „Živio Sadam Husein!”, ukratko, na ikonografiju skupa.

Zulfikarpašić je govorio direktno Izetbegoviću: „Alija, ja ne želim da učestvujem u pokolju Muslimana. Šta će ti Homeinijeve slike? Šta će ti ljudi u čakširama sa zapojasanim jataganima? Slike ovog veličanstvenog skupa Muslimana bit će prenesene za pola sata u vlade svih evropskih zemalja. Na svim slikama će u prvi plan biti stavljeni ovi bradati ljudi sa turbanima na glavi, sa jataganima za pojasom, samo da se uplaši Evropa i Srbi dobiju opravdanje za pokolj koji nam pripremaju.“ Izetbegović je cijelo vrijeme šutio, na iznenađenje prisutnih. U tim momentima je izgledao kao neko ko se povlači, zatvara i tone u svoj unutrašnji svijet.

Zulfikarpašić je nastavio: „Sada dolazim iz Zagreba. Josip Manolić mi je rekao da su se oni domogli dosjea Udbe i da Salim Šabić radi za Udbu. Predložio mi je da Šabića upregnemo kao dvostrukog igrača, jer već ima njegov dosje.“ Izetbegović je i dalje uporno šutio. Prema svjedočenjima prisutnih, izgledao je kao starac, umoran od svega. Zulfikarpašić je uporno i agresivno nastavio: „Odmah se na ovom skupu ogradi od ovih ljudi i reci da smo mi demokratska stranka od koje niko ne treba da se plaši. Ukoliko to ne uradiš, ja izlazim iz SDA.“ Izetbegović je nakon izlaska za govornicu pokušao popraviti stvar. Pitao je obraćajući se masi: „Jesmo li mi vjerska stranka?“, nadajući se da će negativan odgovor demantovati Zulfikarpašićeve primjedbe. Masa je uzviknula: „Jesmooo...“. Nije dobro čuo, pa je ponovio pitanje: „Jesmo li mi vjerska stranka?“ Dobio je isti odgovor iz stotine hiljada grla: „Jesmooo...“

Vidio je da tako neće ništa popraviti u Zulfikarpašićevoj percepciji, pa je razgovjetno, na slogove izgovorio: „Mi nismo vjerska stranka!“ Konačno je stigao očekivani odgovor: „Nismooo!“ Bošnjaci su bili spremni biti sve za onog za koga su procijenili da može da ih povede. Salim Šabić je iz rodne Gračanice u Zagreb stigao nakon završenog krojačkog zanata. Ubrzo počinje raditi kao samostalni obrtnik i stiče visoke kvalifikacije u udruženjima samostalnih obrtnika. Nekoliko godina je bio i predsjednik Udruženja obrtnika Zagreb, te zastupnik u Vijeću udruženog rada Sabora Hrvatske. Kada je Zulfikarpašić objelodanio sumnje vezane za Šabića, Šabić podnosi tužbu protiv njega. Zulfikarpašić angažuje svog tadašnjeg advokata Faruka Balijagića da u centrali KOS-a u Beogradu otkupi Šabićev dosje. Dosje je, prema Balijagićevim riječima, otkupljen za 40.000 švicarskih franaka od oficira KOS-a Mileta Babića. U međuvremenu, Šabić povlači tužbu protiv Zulfikarpašića.

Muhamed Čengić, na pitanje kako su Izetbegović i on reagirali na Zulfikarpašićeve optužbe da Salim Šabić radi za KOS, odgovara da su dugo razgovarali o tome. „Naš stav je bio da to ne treba shvatiti dramatično. Komunistička država je imala razvijene obavještajne službe i mnoge je ljude prisiljavala da surađuju na ovaj ili onaj način. Adil je rekao kako mu je Josip Manolić pokazao dosje Salima Šabića. Mislim da je Adil, koji je bio jedini među nama sa iskustvima u politici, htio pokazati kako sa političarima koji su već uzeli vlast u Hrvatskoj može razgovarati na ravnoj nozi. S druge strane, Šabić je mnogo uradio tokom izgradnje Zagrebačke džamije. Imao je mnogo problema u Hrvatskoj. Recimo, kada je džamija izgrađena, podmetnut je požar i počinioci nikada nisu pronađeni. Bio je predsjednik Sabora IZ Jugoslavije. To se nije moglo zaboraviti.” Rascjep u stranci je pokušao izgladiti novopridošli član. U motelu „Lovac“ kod Srebrenika, Abdić je pokušao pomiriti zavađenog Izetbegovića i Zulfikarpašića. Međutim, Zulfikarpašić je imao drugačije planove. Na sastanak je došao veoma raspoložen. Objašnjavao je da ima samo jedan cilj - spasiti Bošnjake od predstojećeg pokolja. „Doslovno je rekao Abdiću: ‘Spreman sam za Agrokomerc, u roku od dva sata, na banku koju ti kažeš u Zagrebu, isplatiti dvjesto miliona dolara, samo da ideš sa mnom da spasimo muslimanski narod, a da ostaviš Aliju’. Abdić je pitao: ‘Odakle ti tolike pare?’ Zulfikarpašić je odgovorio kako je postao jedan od najbogatijih ljudi u svijetu, ali da detalje kako je stekao novac neće obrazlagati. Abdić je ipak odlučio ostati sa Alijom”, sjeća se advokat Balijagić.

Rusmir Mahmutćehajić, koji je prestao participirati u stranačkom organiziranju, u ljeto 1990. sreće Izetbegovića u Sarajevu. Šetaju od Slatkog ćošeta do Markala. „Vidi, Rusmire, ovo. Podigao se narod. Sve je na nogama”, kaže Izetbegović. Budući da je riječ o razgovoru dvojice prijatelja koji su se politički razišli, Mahmutćehajić, nemajući vremena za obrazlaganje, replicira: „Slušaj, Izetbegoviću, krcate narod na brod da ga odvedete u katastrofu goru nego u Drugom svjetskom ratu. Znaš li ti u čijim je rukama kormilo tog broda?” „Brod je u mojim rukama”, odgovara Izetbegović. U septembru 1990. Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić definitivno se odvajaju od SDA i formiraju Muslimansku bošnjačku organizaciju. Njihovo objašnjenje je kako je SDA isuviše vjerska stranka. Na paralelnim konferencijama za štampu Izetbegović govori kako raskola nema, a Zulfikarpašić i Filipović kako je razlaz definitivan. Ponovo počinje potraga za Mahmutćehajićem. U rasplet jugoslovenske krize Bošnjaci ulaze u rasulu. Neki su ga okarakterizirali kao „rasulo muslimanskog emocionalizma.“

* Slijedeći nastavak feljtona (o stranačkom organizovanju Srba i Hrvata u BiH) objavljujemo u utorak, 10. novembra.

star
Oceni
3.78
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi