Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (21)

Predviđanje prošlosti: Informbiro (7)

Jugoslavija između Istoka i Zapada

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Kao što mu je odgovaralo da ne bude jedan od sovjetskih satelita, Tito podjednako nije htio biti ni samo jedan od zapadnoevropskih državnika. Ne radi se samo o Titovoj osobnoj ambiciji koju nipošto ne treba zanemariti. Ekvidistanca u odnosu na oba bloka odražavala je i stanje unutrašnjih podjela u Partiji na dogmatsku i prozapadnu struju. Samodopadni put koji će postati poznat kao samoupravljanje i nesvrstanost, odnosno negacija obaju dominantnih svjetskih političkih sustava, odgovarala je režimu koji je tako legitimirao svoju originalnost u svjetskim razmjerima i implicirala je određenu dozu psihoze opsadnog stanja – sami protiv svih – što je korisno amortiziralo sukobe u zemlji ove ili one vrste

CIJENA TAŠTINE: 26. maja 1955. u 17,00 sati na zemunski aerodrom sletio je sovjetski Iljušin. Iz aviona su pomalo zbunjeno, još uvijek ošamućeni od leta, izišli prvi sekretar CK KPSS Hruščov, predsjednik vlade Bulganjin, ministar trgovine Mikojan i ostali članovi brojne delegacije među kojima su bili i, tada još aparatčici, Brežnjev i Gromiko. Anastas Ivanovič Mikojan bio je sovjetski evergreen: 1924. je nosio Lenjinov lijes, preživjet će epohu Staljina i Hruščova, a karijeru završiti kao nominalni šef države u eri Brežnjeva.

Sovjetski ministar vanjskih poslova Molotov nije bio član delegacije jer je kao jedan od potpisnika famoznih pisama iz proljeća 1948. bio persona non grata. Htio je da se normalizacija svede isključivo na elementarne i korektne diplomatske i trgovačke odnose. Paradoksalno je da je takav pristup inače sablasnog staljinista Molotova zapravo ponajviše odgovarao jugoslavenskim interesima, dakako iz današnje perspektive. Hrvatski povjesničar Ivo Banac u pravu je kada kaže da Staljin umro prerano. Destaljinizacija Sovjetskog Saveza restaljinizirala je Jugoslaviju.

Hruščov je obišao počasnu gardijsku jedinicu i prišao mikrofonima. Tito je zauzeo upadljivo nadmenu, gotovo nepristojnu napoleonsku pozu. Uživao je. Imao je šezdesetitri godine, izgledao deset godina mlađi, još uvijek bio pun virilne energije i proživljavao rijedak osobni trijumf. Nakon što je prije dvije godine bio spektakularno primljen u Londonu, doživio je da mu prvi čovjek SSSR-a i svjetskog komunističkog pokreta u čijoj je službi nekada bio, sada dolazi na noge s riječima isprike. Mimo protokola Tito je bio odjeven u maršalsku uniformu koju je inače nosio samo za vojnih svečanosti i susreta s kraljevima. Gojazni i ćelavi Hruščov u sivom sovjetskom konfekcijskom odijelu ostavljao je žalostan dojam na sveopće veselje zapadnih medija.

Hruščovljev govor jest bio pomirljiv, ali je umjesto naglaska na međudržavnim odnosima počeo spominjati i marksizam-lenjinizam, te insinuirati da je za sukob kriv Berija. Na to je Tito prezrivo okrenuo glavu i odmahnuo rukom. Kada je Hruščov završio, suprotno diplomatskom običaju Tito nije održao govor dobrodošlice nego je bez riječi pokazao Hruščovu put prema automobilu:
Ne treba prevoditi govor. Ovdje svi znaju ruski.

Rusi su pobjesnili ali nisu mogli reagirati pred mnogim novinarima: posjet je bio svjetski medijski događaj prvog reda. Kada je kolona automobila prešla Savski most i uputila se prema Dedinju u špaliru Beograđana vladala je hladna tišina. (Za nekoliko dana uslijedit će i posjeta Zagrebu. Atmosfera ispred Glavnog kolodvora i na Zrinjevcu bila je ledena).

Prva radna sjednica održana je sutradan u Domu Garde na Topčideru, na istom mjestu gdje je 1948. Peti Kongres KPJ odbacio Rezoluciju Informbiroa.

Hruščov je počeo razgovore dosadnom marksističkom analizom međunarodne situacije i počeo optuživati Tita za približavanje Zapadu tvrdeći da je to bilo nepotrebno jer da SSSR-u zapravo nije ni padalo na pamet da izvrši invaziju Jugoslavije. Tito je na to odgovorio svojim, ništa manje zamornim viđenjem međunarodnih odnosa. Dvije strane su očito izabrale uzajamno iscrpljivanje kao pregovaračku taktiku. Hruščov je pokušao da se našali rekavši da mu je jasno da će se Jugoslavija protiviti ulasku SSSR-a u Balkanski pakt što je pridonijelo blagom otapanju atmosfere. Hruščovljev vic svjedoči koliko je Moskvu bolio Balkanski pakt. Prioritet sovjetske delegacije bio je da osovinu Beograd-Atena-Ankara pod svaku cijenu obezvrijedi i liši smisla. Nakon uspješne predstave na zemunskom aerodromu Titu je čini se opala razina adrenalina i u njemu su proradile duboke komunističke emocije. Svidjelo mu se s Hruščovom raspravljati o globalnim odnosima pri čemu je izbjegavao bilo kakvu vrst nesuglasica na što su drugi članovi jugoslavenske delegacije počeli reagirati nervozno. Kardelj je sovjetskoj delegaciji počeo docirati o potrebi fleksibilnog pristupa socijaldemokraciji, ali je Hruščov nedvosmisleno odgovorio da bi to značilo napuštanje komunističke linije. Htio je naglasiti da su svi prisutni na sastanku ipak komunisti. Hruščov je lukavo pogodio Titove osjećaje koji je vrlo grubim i neukusnim riječima napao Đilasa i počeo se opravdavati za približavanje Zapadu. Reagirao je Svetozar Vukmanović-Tempo. Notorno pomanjkanje smisla za diplomaciju navelo ga je da oštrim tonom postavi u osnovi vrlo značajno i vrlo principijelno pitanje: hoće li SSSR i u buduće ratom ugroziti svaku zemlju za koju smatra da je prestala biti socijalistička? Na to su se Rusi počeli zaklinjati da se ništa slično Četrdesetiosmoj neće ponoviti i da im Jugoslaveni izvole vjerovati ili ne po vlastitoj savjesti i procjeni. Hruščov je procijedio da je Vukmanović sitnoburžoaski element.

Photo: wikispaces.com
Tito je vješto spriječio svađu umirivši Tempa. Njegova namjera nije bila principijelno raščišćavanje spornih pitanja iz prošlosti. On je u normalizaciji odnosa sa SSSR-om vidio i priliku za globalno ozdravljenje i jačanje komunističkog pokreta. Time je oslabio jugoslavensku pregovaračku poziciju postavivši kao meritum razgovora pitanje odnosa između socijalističkih država, ne i državâ uopće. Sovjetska početna pregovaračka pozicija bila je spremnost da se Jugoslaviji prizna povlašten položaj, ali da zauzvrat Jugoslavija ipak pristupi lageru. Jugoslavija je pak insistirala na svojoj punoj ravnopravnosti sa SSSR-om. Titova ambicija bila je dokidanje monopolističke i hegemonističke pozicije Moskve u međunarodnom komunističkom pokretu i uspostava Beograda kao alternativnog ili ravnopravnog centra svjetskog komunizma. Istočni lager ga više nije zanimao i podjednako je počeo izbjegavati Atlantski pakt. Njegove misli kružile su oko Nila i Gangesa.

Na Hruščovljevu provokaciju da su na Istoku strahovali da se Jugoslavija potpuno prodala Zapadu, Tito je konačno izgubio živce i povišenim tonom rekao da se cijelog života borio za komunizam i socijalizam i da ni pod koju cijenu ne bi izdao svoja uvjerenja.

Ta nervozna replika kazivala je puno. Tito se ponašao kao tašti ljubavnik kojega bivša ljubavnica moli za pomirenje i koji uživa u njenim molbama, ali se gradi kao da mu do toga nije stalo, iako povremeno doživljava reminiscenciju starog zanosa.

ŠAMPANJAC, OPET: Drugoga dana navečer u Belom dvoru priređen je raskošni prijem velikog stila za obje delegacije i diplomatski zbor. Opći dojam bio je da je delegacija neke drugorazredne države došla u posjet velesili što je posebno zabavljalo zapadne diplomate koji su kako je večer odmicala, s čašom šampanjca u ruci s užitkom provocirali sovjetsku delegaciju. Temperamentni Hruščov je dakako gubio živce, a u toj hedonističkoj atmosferi Tito je ponovno zauzeo svoj kraljevski stav zaboravivši na prethodnog dana izgovorenu ispovijest o svojoj dubokoj i trajnoj odanosti komunizmu.

Beogradska deklaracija koja je potpisana 2. juna 1955. označila je formalnu normalizaciju međudržavnih odnosa i izbjegla je ideološka pitanja. Hruščov je nije potpisao jer i nije imao položaj u vladi. Zato ju je sa sovjetske strane potpisao premijer Bulganjin. Sa jugoslavenske strane Deklaraciju je potpisao Tito. Tada je naime Predsjednik republike po položaju bio i premijer – predsjednik Saveznog izvršnog vijeća – kako je Ustavni zakon iz 1953. nazivao jugoslavensku vladu. (Te funkcije razdvojit će Ustav iz 1963).

Sukob je počeo kao ideološki sukob među komunistima. Tito ga je već u martu 1948. definirao kao međudržavni sukob. Staljin ga je nastavio ne samo na ideološkom nego i na državnom planu. SKJ je prihvatio i ideološki rat koji je imao dalekosežan značaj, da bi Beogradska deklaracija konačno bila akt normalizacije odnosa dviju država. Ipak je bila značajna pobjeda prozapadnih snaga u Jugoslaviji koje su se trudile a limine izbjeći pregovore o ideološkim i među-partijskim odnosima. Moskovskom deklaracijom iz 1956. normalizirani su odnosi između KPSS i SKJ što je bio korak natrag, ali komunist u Titu tome jednostavno nije mogao odoljeti.

Maršalska uniforma vs. siva sovjetska konfekcija: Tito i Hruščov
Photo: corbis.com
Jugoslavenska strana pokazala je neodgovornu popustljivost u pregovorima o naknadi ekonomske štete koju je izazvala sovjetska blokada. Ne računajući jugoslavenska zaduženja na Zapadu, izravna šteta nastala samo zbog prekida trgovačkih odnosa iznosila je preko pola milijarde tadašnjih dolara. Jugoslavensko popuštanje ogledalo se i u tome što u Deklaraciji ničim nije spomenuta sovjetska odgovornost za sukob. Utoliko je ostala nedorečena i uspostavila je jednako nedorečene, specijalne odnose između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. SSSR ju je uvijek tumačio u svjetlu činjenice da je Jugoslavija ipak socijalistička zemlja što je impliciralo i stanovite – da se izrazimo komunističkim rječnikom – internacionalističke obveze, dok ju je Jugoslavija tumačila na način da uprkos činjenici da zemlja jest socijalistička (čega se jugoslavenski komunisti dakako ne bi odrekli ni u snu), ima ostati trajno izvan lagera. Danas možemo reći da bi jedna suverena i demokratska država u sličnoj poziciji 1955. sa SSSR-om potpisala dokument o normalizaciji odnosa na temelju općih principa međunarodnog prava, dokument u kojem su jasno deklarirana načela neovisnosti i suverene jednakosti i ništa ni više ni manje od toga. Upravo onako kako je to predlagao Molotov. Ali, ne zaboravimo da je sukob ipak počeo kao sukob dvije komunističke države, zarobljene u konfuznom paralelizmu države i partije, pragme i doktrine, vlasti i ideologije. Sovjetsko-jugoslavenski ostali su podložni različitim tumačenjima sve do Dubrovačke deklaracije koju su 1988. potpisali Mojsov i Gorbačov no tada su zamršene komunističke aporije postale savršeno anakrone.

TKO JE ZAPRAVO POBIJEDIO? Beogradsku deklaraciju, kao i čitav sukob, treba tumačiti u kontekstu vremena u kojem su nastali, ne i s današnje lagodne pozicije kada komunizam više nije moćan ideološki i vojni blok. Ako je promatramo u svjetlu klasičnih principa međunarodnog prava i međudržavnih odnosa ne stižemo dalje od opće osude komunizma što je svakako moralno neupitno, ali otežava analizu komunističke ideologije, politike, komunističke metafizike i komunističke epohe uopće. Beogradska deklaracija bila je u svoje vrijeme nezamislivi napredak kojim se Moskva odrekla ili počela odricati svojeg do tad neprikosnovenog monopola.

Normalizacija odnosa, njen način, forma i njezin stil doimali su se kao spektakularna moralna pobjeda Tita i Jugoslavije. To je donekle točno, ali samo ako se promatra unutar komunističke aksiologije: stariji brat je pobjesnio, prijetio i konačno se ispričao. Izvan tih determinanti nemoguće je promatrati sukob kojega vremenski omeđuju Rezolucija Informbiroa i Beogradska deklaracije. Nisu ga drugačije gledali ni učesnici. Titov realistični pragmatizam osjetio je da je riječ o međudržavnom sukobu i htio je pod svaku cijenu sačuvati svoju državu, ali je intimno patio zbog doktrinarno-ideološkog razlaza što je oslabilo njegovu pregovaračku poziciju.

U Moskvi su to naslutili i ponudili međudržavno pomirenje iza kojega je stajao sovjetski državni interes sa zadnjim doktrinarnim namjerama: ispraviti Staljinovu grešku iz 1948. i spriječiti nepovratno vezivanje Jugoslavije za Zapad. Utoliko su pravi pobjednici u junu 1955. bili Hruščov i Sovjetski Savez.

Doista, Balkanski pakt počeo je polako i tiho odumirati. Ubrzo će se prestati spominjati. Bio je to veliki sovjetski uspjeh radi kojega se isplatilo pored Tita pojaviti u izgužvanom sivom odijelu, podilaziti njegovoj taštini i izazvati oduševljenje u zapadnim medijima koji su pisali o sovjetskom pokajanju. Jugoslavenska historiografija ignorirala je Balkanski pakt sve do sredine osamdesetih godina. Sama činjenica da je nekad postojao ostat će poznata samo specijalistima za međunarodno pravo i povijesnim ekspertima. Kako opasnost od sovjetske invazije nije minula sve do 1985. i dolaska Gorbačova na vlast – tri zemlje su na diskretan diplomatski način utvrdile da Pakt nije raskinut nego je u stanju mirovanja.

Beogradska deklaracija nije bila jedini uspjeh jugoslavenske diplomacije godine 1955. Na jesen je Brijune posjetio američki državni sekretar John Foster Dulles. Time je i simbolički započela jugoslavenska politika ekvidistance. Dulles je postigao temeljni cilj svoje politike prema Jugoslaviji koja je ostala specijalni američki saveznik u slučaju potrebe, ali bez političkih uvjeta što je u potpunosti odgovaralo i Titu. Sigurna udaljenost Jugoslavije od sovjetskog bloka bila je već tolika da Dulles i Tito nisu ni našli potrebnim da to posebno naglase. Je li Dulles mogao pokušati nastaviti s politikom vezivanja Jugoslavije za Zapad? Da li bi to eventualno utjecalo i na ozbiljniju demokratizaciju zemlje? To pitanje je na srcu svakome tko zbivanja u prvoj polovici pedesetih godina vidi kao propuštenu šansu za jednu prozapadnu i demokratsku Jugoslaviju. Ipak, to nije bio dio strategije State Departmenta: prihvaćen je status quo kao najmanje štetan američkim interesima; takva politika iziskivala je najmanje truda i rizika a donosila je korist.

I ja sam video Tita: John Foster Dulles
Photo: Stock
Odnosi Titove Jugoslavije sa Sjevernoatlantskim paktom bili su slični položaju Francove Španjolske. Odmah nakon Drugog svjetskog rata Sjedinjene Države planirale su oboriti Francov fašistički režim, no Hladni rat prisilio je Amerikance da prihvate svakog saveznika. Francova Španjolska uspostavila je specijalne savezničke odnose sa Sjevernoatlantskim savezom, a zauzvrat je u unutarnjoj politici ublažila represiju i otvorila zemlju stranom kapitalu.

Kako su odnosi Jugoslavije s Indijom i Egiptom postajali srdačni tako je opet ojačao i jugoslavenski interes za antikolonijalnu politiku što je u Londonu i Parizu primljeno s razumljivom antipatijom. Time je Jugoslavija pripremala teren za svoj utjecaj u Aziji i Africi smatrajući da su njeni odnosi i s Istokom i sa Zapadom riješeni na optimalan način.

Diplomatski odnosi s NR Kinom uspostavljeni su 1955. u okviru opće normalizacije odnosa s komunističkim režimima. Jugoslavensko-kineske odnose Kina će jednostrano pogoršati radi svojih ideoloških potreba: maoizam je bio monstruozna kineska inačica staljinizma. Proces normalizacije odnosa s Istokom mimoišao je Albaniju, a kako je Enver Hoxha krajem pedesetih godina postao kineski klijent, jugoslavensko-albanski odnosi ostat će trajno loši. Raspad kinesko-albanske mezalijanse krajem sedamdesetih godina na to neće imati posebnog utjecaja jer će se Albanija u svojoj samoizolaciji odlučiti za tjeskobnu politiku radikalnog staljinizma i radikalnog nacionalizma. Obje komponente bit će jednako nepremostiva prepreka za dobre odnose Tirane i Beograda.

TREĆI PUT DRUGA VALTERA: Kao što mu je odgovaralo da ne bude jedan od sovjetskih satelita, Tito podjednako nije htio biti ni samo jedan od zapadnoevropskih državnika. Ne radi se samo o Titovoj osobnoj ambiciji koju nipošto ne treba zanemariti. Ekvidistanca u odnosu na oba bloka odražavala je i stanje unutrašnjih podjela u Partiji na dogmatsku i prozapadnu struju. Samodopadni put koji će postati poznat kao samoupravljanje i nesvrstanost, odnosno negacija obaju dominantnih svjetskih političkih sustava, odgovarala je režimu koji je tako legitimirao svoju originalnost u svjetskim razmjerima i implicirala je određenu dozu psihoze opsadnog stanja – sami protiv svih – što je korisno amortiziralo sukobe u zemlji ove ili one vrste. Izvanredno pozitivna posljedica trećeg puta jest da će pretvoriti Jugoslaviju u udobno intelektualno motrište odakle su se mogle sagledavati prednosti i mane obje političke filozofije koje su dijelile svijet. Pedesetih i šezdesetih godina posebice, ali i sve do kraha komunizma 1989, odnosno prije globalne pobjede zapadne demokracije, takvo je motrište bilo relevantno i bilo je na tragu mainstreama intelektualno moćne zapadnoevropske ljevice koja je odbacivala i sovjetski totalitarizam i zapadnu potrošačku civilizaciju podjednako.

Doista, u Jugoslaviji nikada više neće prevagnuti ni Istok ni Zapad niti u vanjskopolitičkom niti unutrašnjopolitičkom smislu. Kulturna i civilizacijska dominacija Zapada ostala je neupitna i nitko je nikada ozbiljno nije doveo u pitanje sve do obnove nacionalizma krajem osamdesetih godina. Konačna instanca koja je brinula nad tom ravnotežom bio je sâm Tito, odnosno dogma titoizma koja je uspostavljena nakon njegove smrti. Titoizam će u svojoj antisovjetskoj, nažalost i protuzapadnoj samodopadnosti postati opasna prepreka jugoslavenskom razvoju, ali je ekvidistanca odigrala pedesetih i šezdesetih godina pozitivnu ulogu i bila (u zadanim povijesnim uvjetima) možda jedini mogući odgovor na dileme vanjske i unutarnje politike. Istina je da je sprječavala Jugoslaviju da se u potpunosti okrene demokratizaciji i Zapadnoj Evropi, ali ju je čuvala od opasnosti da postane sovjetski satelit i žrtva totalitarnog poretka staljinskog tipa. Politika je najčešće politika manjeg zla.

Sovjetska nastojanja da spriječe ulazak Jugoslavije u zapadne vojne saveze i američka težnja da se Jugoslavija ne vrati u sovjetski blok doveli su i Moskvu i Washington u poziciju jednakih, ako ne i identičnih, no svakako konvergentnih interesa. Supersile su prepoznale kako je pozicija Jugoslavije iz kriznog žarišta hladnog rata evoluirala u točku američko-sovjetskog konsenzusa. Zapadni i istočni svijet bili su nemilosrdni protivnici čiji oružani sukob je spriječila samo prijetnja nuklearne apokalipse, koju su američki stratezi nazvali zlokobnim akronimom MAD – Mutual Assured Destruction. Dvije su supersile pregovarale teško, ali kada bi sporazum postigle, odgovorno bi ga poštivale. Nikada niti jedna od njih nije prekršila sporazum postignut na Jalti 1945. što je samo jedan od primjera. Prešutno, ili nekim drugim suptilnim diplomatskim načinom, bilo je dovoljno sjetiti se komada papira koji se nalazio na stolu za kojim su u Kremlju 1944. sjedili Staljin i Churchill. Tada je bilo dogovoreno da će utjecaj Zapada i Istoka u Jugoslaviji biti podjednak.

Photo: hrusovany.cz
Sporazum o podjeli utjecaja u Jugoslaviji nije sklopljen 1945. na Jalti i nije se odnosio na diobu jugoslavenskog teritorija. Rijeka Drina i ljetovalište na Krimu nikada nisu stajale ni u kakvoj vezi kako su to ponekad tvrdile jugoslavenska i post-jugoslavenska publicistika. Zapad nikada nije dovodio u pitanje jugoslavensku državnu cjelinu, ali je zato Sovjetski Savez diskretno koketirao sa svim jugoslavenskim nacionalizmima.

Sotonizacija imperijalističke diobe interesnih sfera nije bila samo moralistička pobuna male države, jer je fifty-fifty praktično značio i zero-zero, drugim riječima vanjskopolitičku marginalizaciju Jugoslavije što Titu nipošto nije odgovaralo. Otud – pojednostavljeno rečeno – i nesvrstanost. Štogod mislili o imperijalnim ili imperijalističkim diobama svijeta one su neminovna realnost i zloglasnu diobu na sastanku Churchill-Staljin, Tito je uspio preokrenuti u jugoslavensku korist i osvojiti prostor za samostalno djelovanje. Kako ga je Jugoslavija iskoristila taj prostor i je li ga objektivno mogla iskoristiti drugačije ili bolje – otvoreno je pitanje.

Jugoslavenska protuzapadna politika i jednako histerična prosovjetska politika iz perioda od 1945. do 1948. bile su svojevrsna anomalija u ravnoteži snaga: višak i prednost kojeg su SSSR-u donijeli Tito i autohtonost jugoslavenske revolucije. Staljin je tu prednost prokockao 1948. i klatno se okrenulo na suprotnu točku pa se Zapad zatekao u nesrazmjernoj prednosti između kraja 1949. i sredine 1955. Strateška ravnoteža postignuta je u drugoj polovici 1955. Koliko je ta ravnoteža bila rezultat Titove volje, a koliko je bila rezultat sovjetsko-američkog džentlmenskog sporazuma ne zna se, a možda i nije bitno. Na djelu su bile i konvergencija i koincidencija. Odgovarale su i zapadnom i istočnom i jugoslavenskom faktoru. Utoliko je jugoslavenski treći put bio i negacija i zbroj istočnih (komunističkih) i zapadnih (demokratskih) vrijednosti. Danas se takvo što doima kao oksimoron, ali to je bila jugoslavenska stvarnost tridesetak godina, od sredine pedesetih do kraja osamdesetih.

U mnogim zatvorenim razgovorima između jugoslavenske i sovjetske vrhuške koje će s Titom voditi i Hruščov i Brežnjev, Rusi će Josipa Broza i dalje oslovljavati s druže Valter, njegovim pseudonimom iz tridesetih godina dok je bio agent Kominterne i NKVD-a. Paradoksalno, Josip Broz Tito bio je zapravo najveći informbirovac među jugoslavenskim komunistima i upravo zato bio je jamac da se Jugoslavija neće vratiti u skute lagera. Srdačna suradnja sa Zapadom ostavit će trajan učinak na jugoslavensku politiku i – što je dugoročno bilo još važnije – na kulturu. Nikada odnosi sa Zapadom i odustajanje od sovjetskog komunističkog modela neće pasti ispod one opasne točke koja bi predstavljala fatalni preokret. Iako su se terazije povremeno naginjale na ovu ili onu stranu, nemoguće je u povijesti jugoslavenskih odnosa s Istokom i Zapadom od 1955. do 1985. pronaći značajniju neravnotežu.

ČETVRTI PUT: Na globalnom planu Četrdesetiosma je razbila monolitno jedinstvo komunističkog pokreta, ali je sadržavala i priliku za njegovo moralno jačanje pod pretpostavkom da Moskva odustane od svojeg monopola – ako je takvo što uopće bilo ontološki moguće. Moskva od monopola nije htjela niti mogla odustati jer su je instrumentalizacija komunističke ideologije i pokreta i njihovo stavljanje u službu sovjetskih imperijalnih interesa zanimali više od eventualnih ideoloških prednosti i pokušaja da se pokret, ideja i praksa demokratiziraju. Osim toga bilo kakva suštinska demokratizacija izazvala bi Efekt Gorbačov kao što je razvoj događaja i pokazao. Četrdesetiosma je nedvojbeno inspirirala zbivanja u Mađarskoj i Poljskoj 1956, u Čehoslovačkoj 1968. i ponovno u Poljskoj početkom osamdesetih godina, posebice pojavu takozvanog evrokomunizma kod zapadnoevropskih komunističkih partija sedamdesetih godina. Znatan utjecaj imala je i na destaljinizaciju SSSR-a započetu 1956. za koju se većina autora slaže da je označila početak kraja komunizma: sovjetsko rukovodstvo bilo je suočeno s nuždom da popravlja sistem, što je s polovičnim oscilacijama trajalo sve do Gorbačova kada je projekt nakon duge i kronične stagnacije zapao u tako duboku krizu da ga je pokušaj spašavanja doveo do kolapsa. Svi veliki reformatori komunizma od Tita, preko Hruščova i Dupčeka do Gorbačova – koje je sukob iz 1948. na ovaj ili onaj način inspirirao, ili na koje je više ili manje utjecao – iz raznolikih su motiva pokušavali spasiti Ideju uvodeći u nju elemente ljudskih sloboda i tržišne ekonomije, pritisnuti bilo nuždom, bilo humanističkim vizijama, čime su nehotice afirmirali upravo temeljne vrijednosti demokracije i kapitalizma tako da se komunizam zatekao na pustopoljini vlastitog besmisla. Drugi oblik spašavanja komunizma, ali ovoga puta njegove ogoljene suštine, dakle očajničkog očuvanja Vlasti bio je nacionalizam kao još odvratniji oblik negacije Pojedinca, njegovih prava i njegovog blagostanja.

Zaboravljeno je da je početni plan Slobodana Miloševića bio obnova dogmatske i staljinske varijante socijalizma. I zato je počeo – isprva diskretnu, s vremenom histeričnu – demontažu Titovog kulta. Bilo je nečeg informbirovskog u pomrčini koja se nadvila nad Srbiju krajem osamdesetih godina. Roman Tren 2, Antonija Isakovića činio se kao potrebno suočenje sa strahotama Golog Otoka, ali Isaković će pokazati svoje pravo lice kao jedan od autora zloglasnog Memoranduma SANU, što je paradigmatično za evoluciju Miloševićeve politike: staljinizam-antititoizam-nacionalizam. Posljednji izam ubrzo će se pokazati kao privlačnije sredstvo za proizvodnju masovnih halucinacija u odnosu na obnovu staljinizma, ali informbirovske magle nisu se razišle. Kao u kakvom horroru preobrazile su se u servilnu rusofiliju, a otajstva staljinske doktrine zamijenio je pravoslavni misticizam.

Prazan politički prostor koji se širio u drugoj polovici osamdesetih godina nezanemariva prozapadna struja među jugoslavenskim komunistima nije iskoristila za odlučnu inauguraciju zapadnih vrijednosti, ili je pak fatalno zakasnila da to učini. Neodlučna ili zakašnjela – nebitno – zato što će Slobodan Milošević u dilemi između demokracije, komunizma i jugoslavenskog trećeg puta izabrati četvrti put: nacionalizam – i tako razoriti sve političke, ekonomske i moralne uspjehe Trećeg puta kao da ih nikada i nije bilo.

Četvrti put, pravo u propast: Slobodan Milošević
Photo: Stock
Jugoslavensku tranziciju započeo je nitko drugi nego Staljin osobno, a Tito ju je artikulirao 1952. na Šestom kongresu. Ona nije započela 1991. Te godine je završila. I još uvijek zapravo nije nastavljena. Događaji iz devedesetih nisu imali antikomunističku narav. Nije ni bilo potrebno da je imaju jer komunizam je i tako već bio mrtav. Prividno suprotstavljeni jugoslavenski nacionalizmi složno su izazvali mržnju i rat da bi unedogled odgodili tranziciju i započeli bitku protiv svojeg smrtnog neprijatelja: zapadne liberalne demokracije i slobodnog tržišta. Propast komunizma bila je isuviše dobra vijest da bismo se pomirili sa sarkastičnom igrom sudbine koja nam je umjesto dijalektičkog i historijskog materijalizma ponudila nešto neusporedivo odvratnije: krv i tlo.

Usput rečeno, niti jedna od onih spodoba s kojih se cijedio glib krvi i tla nije doživjela da joj lider neke velesile kaže da će ginuti s njima, niti je doživjela da im doputuje u misiju isprike. Sva njihova vanjska politika svodila se na muvanja u diplomatskim predsobljima i jeftina lukavstva. Milošević je otišao toliko daleko da izazove rat sa Sjevernoatlantskim paktom u očajničkoj namjeri da učvrsti svoju vlast i udavi stanovništvo u ksenofobiji. Tuđman je uobrazio da je državnik koji će koristiti suprotnosti unutar Evropske unije i između Unije i Sjedinjenih Država, iako nije primijetio da takve suprotnosti – koje bi bile dovoljno prostrane i komotne za njegov šovinizam – jednostavno ne postoje. Povremeno bi proklinjao zapadni anarhoindividualizam. Neobično ili ne, tom etiketom je Tito žigosao Đilasa. Milošević je u Daytonu uživao u viskiju. Obojica su uzaludno posezali za Titovim poučkom. Kadijević je glupavo informbirovski zurio u Moskvu. Na strateški značajan bosanski plato stigao je jedan jedini Rus, pjesnik Eduard Venjaminovič Savenko, poznatiji kao Limonov. Nešto kasnije NIS je postao mješovito društvo.

(Kraj feljtona)

star
Oceni
4.41
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi