Opasnost od sovjetske invazije

Prema dostupnim dokumentima i svjedočenjima kombinirana sovjetsko-mađarska invazija trebala je započeti prodorom oklopno-mehaniziranog klina kroz bačku ravnicu s općim pravcem prema Novom Sadu i forsiranjem desne obale Dunava u Srijemu čime bi se sovjetskim trupama otvorio put za Beograd. Iz Rumunjske bi sovjetske i satelitske trupe izvršile demonstrativni napad kroz Banat radi slabljenja jugoslavenskog desnog krila u obrani Beograda. Znajući za jugoslavenski plan obrane koji se oslanjao na dinarski planinski masiv, Stavka je planirala velik padobranski desant u Bosni, iza jugoslavenskih linija. Zauzimanje strateški izloženog i teško branjivog Beograda omogućilo bi i instaliranje kvislinške prosovjetske vlade

PRINOŠENJE ŽRTAVA: Staljin se zadovoljio totalnom ekonomskom i prometnom blokadom uz sve jači propagandni rat koji će kulminirati drugom Rezolucijom Informbiroa KPJ u vlasti špijuna i ubojica objavljenom 29. novembra 1949. u Pragu. Staljin je pažljivo birao vrijeme svojih akcija. Prvo pismo datirano je s 27. martom, danom kojim je 1941. oborena jugoslavenska vlada koja je potpisala Trojni pakt čime se vrlo jasno zazivao novi puč. Prva Rezolucija Informbiroa donijeta je na Vidovdan, 28. juna 1948, a druga na jugoslavenski Dan Republike. Sovjetska propagandna kampanja bila je sve gluplja i sve uvredljivija, a nasilje je osim malih ratova na jugoslavenskim granicama zadobilo još jedan tipičan staljinski oblik.

U istočnoj Evropi je u drugoj polovici 1949. počela serija sudskih procesa režiranih u klasičnom sovjetskom stilu, čija je svrha – osim psihološkog pritiska na Jugoslaviju – bila i discipliniranje satelitskih zemalja. Ministar u mađarskoj vladi, László Rajk, na velikom procesu u Budimpešti optužen je da je agent UDB-e i CIA-e i da je pripremao obaranje režima. Rajk je kao organizator komunističke tajne policije imao velike zasluge za dolazak mađarskih komunista na vlast, ali staljinska vladavina nije se nikad opterećivala zahvalnošću. Proces je vođen po uzoru na velike moskovske procese tridesetih godina kada su likvidirani Zinovjev, Kamenjev, Buharin, Tuhačevski i ostali. Optuženi su svirepo mučeni i doživljavali bi potpun moralni i mentalni slom: priznavali su sve što bi im optužnica stavljala na teret. Rajk je strijeljan u oktobru 1949.

U isto vrijeme je u Sofiji započelo namješteno suđenje Trajču Kostovu, drugom čovjeku bugarske nomenklature. Po istom scenariju kao i Rajk prije nekoliko mjeseci, Kostov je optužen da je zapadni i jugoslavenski špijun, da je spremao prevrat i tako dalje i tako dalje... Nesretni Kostov nije gajio nikakve simpatije prema Jugoslaviji, štoviše protivio se federaciji i bio je učesnik zasjedanja u Bukureštu gdje je donijeta Rezolucija Informbiroa. Pravi razlog suđenja i pogubljenja Kostova bila je borba za naslijeđe Dimitrova koju je dobio aparatčik Vălko Červenkov.

Ministar unutarnjih poslova Albanije Koçi Xoxe uhapšen je još krajem 1948. i strijeljan u proljeće 1949. Sudski proces je bio montiran i nepošten, ali Xoxe je doista bio otvoreni pristaša Beograda i čovjek Aleksandra Rankovića.

Bivšu ministricu vanjskih poslova Rumunjske, Anu Pauker spasit će Staljinova smrt (mart 1953). U maju 1952. je smijenjena, a u februaru 1953. uhapšena pod optužbom za kozmopolitizam koji je komunistima uvijek bio sumnjiv pogled na svijet, no to je manje bitno, riječ je naime o mantri: u staljinističkoj terminologiji kozmopolit je kód za Židova. Antisemitska kampanja bila je na vrhuncu u SSSR-u i Istočnoj Evropi kao posljednji ispad Staljinove paranoje. Između ostalog Gheorghiu-Dej je uz glasnu asistenciju Ceauşescua, optužio Anu Pauker i za odveć liberalnu politiku. Nakon Staljinove smrti puštena je iz zatvora i stavljena u kućni pritvor. Kada je 1956. počeo proces destaljinizacije, Gheorghiu-Dej se dosjetio da na Anu Pauker svali krivnju za sve ekscese i nasilja koji su se zbili u vrijeme ultra-staljinističkog perioda od rata do 1953. Tako je učvrstio svoju vlast i nije doživio sudbinu Rákosija i Červenkova (koji su smijenjeni u procesu destaljinizacije), a Ceauşescu je počeo svoje uspinjanje kroz labirint partijske hijerarhije. Ani Pauker dozvoljeno je da se povuče u privatan život.

Antisemitske značajke imao je i proces u Pragu u kojem su 1952. na smrt osuđeni visoki čehoslovački rukovodioci Rudolf Slánský, Vladimír Clementis i desetak drugih zbog trockističko-titoističko-cionističke zavjere. Staljin je ritualno prinosio žrtve na oltar svoje tiranije.

NEDOUMICE ZAPADA I SAMOUPRAVLJANJE: Američki State Department i britanski Foreign Office uvidjeli su da bi njihovo insistiranje na ideološkim uvjetima suradnje s Titom bilo kontraproduktivno u situaciji kada im je Staljinova greška omogućila penetraciju u južni bok sovjetskog bloka, otvorila prostor za utjecaj u devetoj po veličini evropskoj zemlji i lišila SSSR jadranske obale i jedne od najsnažnijih armija u Evropi. Drugim riječima, Zapad svoju pomoć nije uvjetovao uvođenjem demokratskih ustanova u Jugoslaviju. Danas možemo žaliti što zapadna diplomacija nije u tom pravcu bila odlučnija, ili pak zaključiti da je postigla najviše što je mogla. Našavši se u ambivalentnoj poziciji da svojom pomoći jača jedan komunistički režim, Zapad se u početku držao strategije keeping Tito afloat: održati Tita na površini.

Nije samo Zapad bio ambivalentan. Postepen zaokret KPJ prema liberalizaciji bio je svakako rezultat zapadnog utjecaja i povremenih pritisaka, ali i nemoguće situacije u koju ju je doveo sukob sa Staljinom. Iako je u prvoj fazi sukoba vodila politiku identičnu sovjetskoj, ili pak hiper-sovjetsku politiku, KPJ je radi vlastitog političkog legitimiteta i osmišljavanja svojeg otpora bila primorana na politiku različitu od sovjetske,

Tako se u razgovorima Đilasa, Kardelja i Kidriča rodila ideja samoupravljanja. Formula je bila ingeniozna. S jedne strane omogućavala je jugoslavenskim komunistima da ostanu marksisti, štoviše da sebe dožive i prikazuju kao veće marksiste od samih staljinskih komunista i da pri tom ne ugroze svoju vlastitu vladavinu, a s druge strane omogućila im je da u velikom ogledalu zapadnog svijeta pokažu spremnost na stanovitu liberalizaciju, pa čak i na uvođenje elemenata slobodnog tržišta, jer je projekt samoupravljanja implicirao samostalnost poduzeća kakva je nemoguća u centralističkoj planskoj privredi. Neki elementi samoupravljanja u Mussolinijevom fašističkom režimu i elementi korporativizma u strukturi jugoslavenskog skupštinskog sustava plod su puke slučajnosti i ne nadilaze značaj intrigantne, ali beznačajne anegdote. Vrlo je vjerojatno da Đilas, Kardelj i Kidrič nisu ni bili svjesni te koincidencije.

Đilas je počeo doživljavati svoju moralnu i intelektualnu evoluciju iz fanatičnog staljinskog komunista u političara demokratskih uvjerenja, evoluciju koja još uvijek nije slutila svoj spektakularni ishod, ali je počela fermentirati u njegovom nemirnom i kreativnom umu.

Kardelj je bio sasvim drugačiji temperament. Temeljit i oprezan, vidio je u samoupravljanju izvorni marksistički ideal. Sklon kanoniziranom svjetonazoru ne bi nikada prihvatio ideju samoupravljanja da u svojoj opsjednutosti institucionalnim i normativnim nije našao način da pomiri samoupravljanje s temeljnim marksističkim dogmama.

Agilni Boris Kidrič – prvi čovjek jugoslavenske privrede – bio je u prilici da sagleda svu nemoć planskog upravljanja. Vjerovao je u doktrinarnu nadmoć planske privede nad tržišnom, ali ga je privredna svakodnevnica uporno demantirala. Uvidio je potrebu uvođenja tržišnih elemenata u računovodstvo privrednih subjekata vjerojatno nesvjestan koliko time potkopava izvorni komunistički ekonomski ideal. Našao se u istoj situaciji u kojoj će se naći svi njegovi nasljednici na položaju prvog čovjeka jugoslavenske ekonomije: većinu će ekonomska stvarnost više ili manje nehotice preobraziti u pristaše tržišne privrede. I Kidrič je u samoupravljanju vidio razrješenje nesavladive suprotnosti između socijalizma i tržišta.

Tito je bio skeptičan prema ideji o kojoj se u početku neformalno razgovaralo uz bilijar na Dedinju. Nesklon doktrinarnim raspravama i opsjednut svakodnevnom pragmom vladanja, na koncu je popustio saževši čitav problem u parolu tvornice radnicima. Josip Broz Tito držao se temeljnih doktrinarnih kanona, ali je pokušavao sebi proširiti dnevnopolitički manevarski prostor, međutim nikada taj prostor nije narastao do mjere da bi dokinuo komunističku antipatiju prema liberalnoj demokraciji. Njegov osobni identitet i identitet njegove politike počivao je na elasticitetu doktrine, ali s jasno postavljenim granicama tog elasticiteta. Svojim pragmatizmom otvorio je stanovit prostor slobode, ali taj je pragmatizam bio motiviran isključivo očuvanjem njegove vlasti. Kardelju, Kidriču i Đilasu prepustio je institucionalnu i propagandno-ideološku realizaciju samoupravljanja. Krajem 1949. u tvornici cementa Prvoborac u Solinu osnovan je prvi radnički savjet, a u junu 1950. donijet je Zakon o upravljanju privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima čime je počela epoha samoupravljanja.

MARKO NA GOLOM I PRVI ISKORACI: Zbio se kopernikanski obrat koji je naveo KPJ da napusti ponižavajuće dokazivanje kako su Staljinove tvrdnje neistinite i kako KPJ nije napustila temeljne principe marksizma. Naprotiv, za napuštanje marksizma optužen je sâm Staljin, a KPJ se latila ambicije da sebe afirmira kao čuvara izvornog marksizma. Taj će ideološki obrat imati dalekosežne i blagotvorne posljedice na jugoslavensko društvo.

Napuštanje temeljnih principa komunističke vladavine našlo je svoj izraz i na neusporedivo osjetljivijem području. Aleksandar Ranković posjetio je 1950. Goli Otok. Moralno i fizički slomljeni logoraši dočekali su ga oduševljenim povicima Tito- Marko. Iako je bio kreator te užasne mašinerije, Ranković je bio zgađen. Kao čovjeku koji je nekad i sâm bio zatvaran i mučen, bilo mu je savršeno jasno da je takvo oduševljenje moguće jedino kao posljedica teške psihičke i fizičke torture. Nakon njegovog posjeta režim na Golom Otoku je donekle ublažen. Zatočenicima je svaki i najmanji boljitak bio od životne važnosti.

Početkom 1951. Ranković je na plenumu CK KPJ podnio referat o zakonitosti. Osvrnuo se na hapšenja nevinih i loše stanje u sudstvu i upravi. Amnestiran je velik broj političkih zatvorenika. Ubrzo je donijet novi Krivični zakonik koji je afirmirao načelo legaliteta i unio pravni red u državnu represiju, iako je sadržavao neke tipično komunističke inkriminacije. Donijet je i Zakonik o krivičnom postupku i uslijedilo je kodificiranje građanskog i upravnog postupka, napuštanje laičkih sudova i jačanje položaja odvjetništva. Za razliku od istočnoevropskih zemalja neovisnost i samostalnost odvjetništva u Jugoslaviji nije nikada ozbiljno dovedena u pitanje. UDB-a je reorganizirana i postala je civilna služba.

Danas se takve mjere čine palijativnima, ciničnima i demagoškima, ali tada, početkom pedesetih godina, olakšale su život milijunima, umanjile opći strah i pravnu nesigurnost i predstavljale su epohalan iskorak iz komunističke prakse.

Nemoguće je ocijeniti koliko su uvođenje samoupravljanja, slabljenje policijskog terora i jačanje zakonitosti bili posljedica zapadnog pritiska, a koliko genuine potrebe jugoslavenskih komunista da izgrade novu, antistaljinističku ideologiju. Oba uzroka nametale su potreba za zapadnom pomoći i prevazilaženjem moralnog, političkog i ekonomskog beznađa kod kuće. Kumulativno djelovanje vanjskog i unutarnjeg faktora bitno je za pitanje koliko je daleko u demokratizaciji zemlje Tito bio spreman ići? Je li otišao i dalje nego što je intimno htio. Je li bio potencijalno spreman i za značajnije koncesije da je Zapad to od njega zatražio?

ŠAMPANJAC ILI TRAVA? Diplomatski kontakti između zapadnih sila i Beograda postajali su sve intenzivniji i srdačniji. Jednokratna pomoć u hrani koja je uslijedila krajem 1949. bila je tek početak duge i važne suradnje Jugoslavije i zapadnih financijskih ustanova. Po nekim procjenama ukupna vrijednost zapadnih kredita u periodu između 1950. i 1990. iznosila je preko stotinu milijardi dolara. U početku skromni iznosi već su 1950. jugoslavensku privredu spasili od sloma i kasnijim, redovitim i intenzivnim prilivom otvorili perspektivu za ubrzani privredni razvoj. Logika međunarodnog kapitala istodobno je Jugoslaviju primoravala na poštivanje tržišnih zakonitosti i to na efikasniji način nego sporadični pokušaji zapadnih diplomata i državnika da uvjere Tita u prednosti građanskih i tržišnih sloboda. U početku su jugoslavenski pregovarači pokazali tipičnu komunističku zadrtost ne mogavši pojmiti da zapadni bankari ne čine ništa drugo nego kao dobri domaćini brinu o načinu korištenja kredita i nad sposobnošću jugoslavenske privrede da ih uredno vraća.

Za komunistički svjetonazor nenavikao na kapitalistički zdrav razum to je značilo miješanje u unutrašnje stvari. Zapad je u pravilu popuštao, čak i kada je Svetozar Vukmanović u Washingtonu neodgovorno izjavio da će Jugoslaveni radije jesti travu nego pristati na uvjete zapadnih kreditora. (Ta deseteračka diplomacija doživjet će svoju avetinjsku reprizu 1991). Nije teško zamisliti kakav dojam je na američke pregovarače ostavila ta budalaština, ali u konačnici im je bilo bjelodano da niti jedna cijena nije toliko visoka koliko je bitno da se Jugoslavija ne vrati u sovjetsku orbitu. Kada je osjetio tu zapadnu slabost, Tito je započeo vještu manipulaciju uveličavajući sovjetsku opasnost i tražeći od Zapada sve više. Zapadnoj diplomaciji bila je bjelodana takva Titova taktika, ali je svejedno popuštala.

KOREJSKI RAT: Koliko je navikavanje jugoslavenskih komunista na Zapad bilo bolno i sporo pokazao je i Korejski rat. Krajem juna 1950. Sjeverna, Narodna Demokratska Republika Koreja izvršila je agresiju na Južnu, Republiku Koreju i počela osvajati južnokorejski teritorij. Bila je riječ o agresiji na neovisnu i suverenu državu povodom čega se odmah sastalo Vijeće sigurnosti OUN. Sovjetski Savez je tada bojkotirao rad VS što je zapadna diplomacija vješto iskoristila da izbjegne sovjetski veto i izglasa odluku o vojnoj pomoći Južnoj Koreji. Jugoslavija se kao nestalni član VS suzdržala od glasanja. Amerikanci su bili zapanjeni jer se Jugoslavija svakoga časa mogla naći u istoj situaciji kao Južna Koreja kada bi joj pomoć OUN bila od vitalnog značaja. Jugoslaveni su neuvjerljivo uzvratili da nisu oštrim stavom htjeli izazivati Moskvu i američka diplomacija je to obrazloženje benevolentno prihvatila.

Sam korejski rat nastao je u glavi korejskog komunističkog diktatora, tada još mladog Kim Il Sunga, koji je uspio uvjeriti Staljina i Mao Zedonga da je Južna Koreja najslabija karika u lancu američkih saveznika koji su okruživali sovjetski blok. Agresivnom Mao Zedongu ideja se svidjela: kasnije će NR Kina i sama de facto stupiti u Korejski rat. Staljin nije bio oduševljen, ali mu se činilo da nema što izgubiti ukoliko pokuša zauzeti čitav korejski poluotok. Ohrabren razvojem sovjetskog nuklearnog programa i pobjedom komunista u Kini, počeo je napuštati svoju realističnu i defanzivnu politiku iz prvih godina nakon 1945, a poodmakla starost je slabila njegov realizam i uopće moć rasuđivanja.

Na prvi pogled se jugoslavenska neutralnost u korejskom ratu doima kao samoubilačka nelojalnost prema Zapadu, međutim ona je imala svoje sasvim racionalno objašnjenje. Titu se nije svidio scenarij u kojem bi obranu Jugoslavije preuzele strane trupe onako kao što su preuzele obranu Južne Koreje. Prisustvo zapadnih trupa u Jugoslaviji moglo bi ih dovesti u iskušenje da u Jugoslaviji instaliraju potpuno prozapadni režim. Zapadna vojna pomoć trebala je ostati u granicama logistike – nikad uz učešće zapadnih vojnika na terenu. Osim toga Jugoslaviji je bilo još bitno da u slučaju sovjetske invazije – kako je Tito sažeo – bude napadnuta kao neutralna zemlja, a ne kao dio zapadnog bloka.

Neovisno od principijelnosti ili pragmatizma jugoslavensko rukovodstvo bilo je ambivalentno spram Korejskog rata. Postojale su intimne simpatije za Kim Il Sungovu akciju, koja je osim kao komunistička doživljavana i kao antikolonijalna. Kada se ratna sreća okrenula u korist vojske UN, KPJ je nerado gledala na mogućnost da sjevernokorejski komunistički režim bude zbačen. Takva paradigma doći će do izražaja i u mađarskim događajima 1956.

Iako je u Južnoj Koreji na vlasti bio antipatičan diktatorski režim, rat koji je povela Sjeverna Koreja bio je tipičan primjer agresije na jednu neovisnu zemlju i reakcija OUN je bila u savršenom skladu s međunarodnim pravom i – svidjelo joj se to ili ne –Jugoslavija je tijekom toga rata bila na strani Zapada. U tolikoj mjeri da će Zapad neformalno predložiti Titu da uputi odred JA u Koreju na strani OUN jer je sovjetska propaganda i tako već tvrdila da se jugoslavenski vojnici u tom ratu bore pod zapovjedništvom famoznog generala MacArthura. Tito je prijedlog mudro odbio. To je za Jugoslaviju ipak bio tuđ i dalek rat.

Jugoslavenska propaganda i publicistika tretirale su Korejski rat s prozapadnog stanovišta sve do kraja pedesetih godina. Kasnije je nastupio obrat i legitimna intervencija OUN preobrazila se u američku agresiju. Jugoslavenski komunisti imali su nečistu savjest zbog svojeg prijateljstva sa Zapadom. Ostavljeni i prezreni od mitološkog sovjetskog uzora nužda ih je prisiljavala na prijateljstvo s demoniziranim kapitalizmom. Ta je moralna i emotivna bol zasigurno bila nepodnošljiva.

SOVJETSKI BRODOVI U VODAMA DUNAVA: U skladu sa svojom strategijom da se u obrani Jugoslavije treba osloniti isključivo na JA, nesiguran znači li rat na Dalekom Istoku popuštanje napetosti na Balkanu ili je uvod u opću sovjetsku agresiju, u situaciji kada JA nije raspolagala dovoljnim brojem tenkova i teške artiljerije, niti je uopće posjedovala mlazne avione, Tito se odlučio od Zapada otvoreno zatražiti vojnu pomoć. Bilo je bjelodano da se JA ne može oslanjati na partizansku taktiku i da treba prihvatiti frontalnu borbu već na samim istočnim granicama. Titova odluka bila je teška. U njemu se borio uvjereni komunistički dogmatik, nekadašnji operativac Kominterne i NKVD-a, s odgovornim državnikom i strategom kojem je bio jasan vitalni značaj zapadnog oružja. Titova unutarnja borba bila je nešto s čime je on mogao izići na kraj, ali znao je da u Politbirou i – što je još važnije – u Generalštabu i vojsci nisu utrnule prosovjetske simpatije, a ako i jesu komunistička odvratnost prema Zapadu svakako nije. U delikatnom pitanju zapadne vojne pomoći Tito će se osloniti samo na prozapadno orijentirane suradnike kakvi su bili Vladimir Velebit i načelnik Generalštaba JA general-pukovnik Konstantin-Koča Popović. I zapadna diplomacija naslutila je duboku podjelu u jugoslavenskom vrhu po pitanju vojne pomoći pa se u tom smislu postavljala tako da ne otežava Titovu poziciju. U početku je zahtjev za vojnom pomoći išao u pravcu Francuske jer je Tito računao da će tvrdolinijaši to lakše progutati zbog tradicionalnih savezničkih veza. Pariz se pokazao kao neugodan pregovarač gledajući na vojnu pomoć kao na čisto komercijalni posao, a i sama francuska vojska tada nije raspolagala značajnim količinama oružja za izvoz. Pokušaj s Francuskom temeljio se i na naivnoj pretpostavci o suprotnostima između tri velike zapadne sile. Vješti i soignirani Vladimir Velebit dobio je u Washingtonu signal da su za razliku od Francuske, Sjedinjene Države spremne razgovarati o besplatnoj vojnoj pomoći. U najstrožoj tajnosti Velebit i general Popović sastavili su spisak jugoslavenskih vojnih potreba kojeg je Velebit osobno odnio u Washington. Bila je rana zima 1950.

Godina 1951. započela je u mračnom raspoloženju za Zapadni svijet. Ulaskom kineskih dobrovoljaca u Korejski rat započelo je povlačenje vojske OUN prema jugu. Obavještajni podaci ukazivali su na opći porast sovjetskih vojnih aktivnosti. Polazeći od (tada vrlo realistične) pretpostavke o sovjetskoj premoći u konvencionalnom oružju na evropskom tlu, zapadna strategija mirila se s mogućnošću da će Pariz pasti u roku od nekoliko tjedana i da će Crvena armija izbiti na Le Manche. Treba podsjetiti da u to vrijeme Zapadna Njemačka nije bila naoružana i da je kasnija strategija nuklearnog kišobrana bila još uvijek tehnološki nemoguća. Tek će kraj pedesetih godina uvesti u vojnu strategiju i taktiku nuklearne raketne projektile i to nakon dramatske prednosti koju će Sovjetski Savez postići lansiranjem Sputnjika.

Dva jedina ozbiljna protivnika Crvenoj Armiji tada su na evropskom tlu bile francuska vojska i JA. Američkih i britanskih divizija na evropskom tlu bilo je nedovoljno niti je angloamerička vojnopomorska nadmoć bila faktor na evropskom kopnenom ratištu. Pitanje jesu li američki bombarderi s nuklearnim bombama (tada jedini način prenošenja nuklearnog oružja) ozbiljna prijetnja sovjetskom teritoriju bilo je otvoreno, a nuklearni udar na sovjetske armije koje nastupaju kroz srce Evrope bio je apokaliptična, samoubilačka vizija.

U doba korejske krize dogodilo se nešto nalik incidentu. Jugoslavenska pogranična straža na Đerdapu primijetila je da sovjetska riječna ratna flotila ulazi u jugoslavenske vode Dunava. Zapovjednik pograničnog sektora bio je dovoljno priseban da ne poduzima ništa nego je obavijestio Generalštab u Beogradu gdje je u prvi mah zavladala panika. Srećom netko je otrčao preko puta Ulice Kneza Miloša u Ministarstvo vanjskih poslova gdje su također na trenutak bili zbunjeni, ali se dežurni službenik sjetio da telefonira Milanu Bartošu, profesoru međunarodnog prava na beogradskom univerzitetu. Iako probuđen u sred noći Bartoš je kratko rekao da po Dunavskoj konvenciji iz 1948. ratne flotile svih podunavskih zemalja imaju pravo neškodljivog prolaska Dunavom kao međunarodnom rijekom, da je prolazak sovjetskih ratnih brodova sasvim legalan i da, iako je riječ o očitoj provokaciji, vojska ne smije poduzimati ništa ukoliko Rusi prvi ne otvore vatru. U Beogradu su odahnuli kada je iz pograničnog sektora Bezdan-Batina konačno javljeno da su sovjetski ratni brodovi ušli u mađarske vode.

SVJETSKI RAT ILI OKUPACIJA BEOGRADA? Uz sve srdačniju suradnju Jugoslavije i Sjevernoatlantskog saveza počela se voditi i diplomatska bitka u kojoj je Beograd tražio od Zapada javnu garanciju da će sovjetska invazija na Jugoslaviju izazvati Treći svjetski rat via facti. Zapad nije htio ići tako daleko. Zauzvrat će zatražiti od Jugoslavije da u slučaju sovjetske agresije na srednju i zapadnu Evropu, dakle kroz koridor njemačkih visoravni – što je najkraći put prema La Mancheu – napadne sovjetske snage s južnog boka općim pravcem prema Budimpešti. Tito se kolebao ali je bio svjestan da će u slučaju sovjetske pobjede na Zapadu, Jugoslavija ostati usamljena u pozadini sovjetskog fronta i zato je odlučio da u tom slučaju stupi u rat protiv Istočnog bloka, iako takvu obvezu spram Zapada nikada javno nije preuzeo.

Prema dostupnim dokumentima i svjedočenjima kombinirana sovjetsko-mađarska invazija trebala je započeti prodorom oklopno-mehaniziranog klina kroz bačku ravnicu s općim pravcem prema Novom Sadu i forsiranjem desne obale Dunava u Srijemu čime bi se sovjetskim trupama otvorio put za Beograd. Iz Rumunjske bi sovjetske i satelitske trupe izvršile demonstrativni napad kroz Banat radi slabljenja jugoslavenskog desnog krila u obrani Beograda. Znajući za jugoslavenski plan obrane koji se oslanjao na dinarski planinski masiv, Stavka je planirala velik padobranski desant u Bosni, iza jugoslavenskih linija. Zauzimanje strateški izloženog i teško branjivog Beograda omogućilo bi i instaliranje kvislinške prosovjetske vlade. Sovjetski stratezi razmatrali su i simultani prodor u pravcu Skopja i Ljubljane radi presijecanja jugoslavenskih komunikacija s Grčkom i Italijom. Iskustvo iz Aprilskog rata 1941. govorilo je da je brzo njemačko zauzimanje Skopja i vitalnog prometnog pravca kroz dolinu Morave i Vardara – drevna via militaris – ubrzalo katastrofu jugoslavenske kraljevske vojske. Zauzimanjem pravaca Maribor-Ljubljana-Trst ili Varaždin-Zagreb-Rijeka, Crvenoj armiji bio bi otvoren put u Padsku nizinu. Južni krak strašnih sovjetskih kliješta tako bi zaobišao Alpe, pregazio sjevernu Italiju i spojio se u Francuskoj s glavninom koja bi napredovala kroz Zapadnu Njemačku.

Jugoslavenska obrana bi u prvoj fazi pokušala što dulje izdržati na Dunavu radi dovršenja mobilizacije i zaštite odstupnice prema Bosni. Obrana Slovenije i Makedonije bila je vitalna radi očuvanja komunikacijskih pravaca sa NATO paktom, dok bi se na središnjem dinarskom masivu branilo političko i vojno-industrijsko jezgro zemlje prelaskom državnog vrha i vrhovne komande u Sarajevo. Na sugestiju zapadnih stratega – o čemu je lako postignuta suglasnost – radi osiguranja pozadine fronta prema Bugarskoj i pomorskog puta kroz Otrant, bilo je nužno da jugoslavenske trupe odmah po izbijanju neprijateljstava okupiraju Albaniju.

Prepoznajući značaj Ljubljanskih vrata za obranu Italije i južnog krila evropskog ratišta, Zapad je vojnu suradnju s Jugoslavijom uvjetovao odsudnom obranom Slovenije i Sjevernog Jadrana. Jugoslavija je taj uvjet ispunila. Sve do prestanka sovjetske opasnosti 1985. polovica čitavog sastava JNA bila je locirana u Sloveniji.

EISENHOWER I ŽUKOV U NOVIM ULOGAMA: Novopostavljeni zapovjednik sjevernoatlantskih snaga u Evropi, general Eisenhower otvoreno je zagovarao uključivanje Jugoslavije u opću strategiju obrane Zapada i oružje koje je počelo pristizati u prvoj polovici 1951. omogućilo je Jugoslaviji da brojno stanje Armije podigne na šesto tisuća vojnika. Prema planu jugoslavenskog Generalštaba u krajnoj nuždi trebalo je biti mobilizirano dva milijuna ljudi. Nesumnjivo je da bi u slučaju invazije obilna zapadna pomoć počela stizati preko Italije, Grčke i jadranskih luka, ali je jugoslavenska strana nastojala da logistička pomoć postane efektivna odmah, kao preventivno sredstvo odvraćanja.

Vojna suradnja sadržavala je i taktičku aporiju u svjetlu mogućih sovjetskih reakcija. S jedne strane odvraćala je Staljina od invazije, a s druge strane mogla je poslužiti i kao povod za invaziju! Po kasnijim istočnoevropskim i sovjetskim tvrdnjama u Moskvi se nikad ozbiljno nije raspravljalo o invaziji, ali maršal Žukov se – opušten votkom – u drugoj polovici pedesetih godina hvalio ambasadoru Mićunoviću da je osobno izradio plan invazije s velikim padobranskim desantom na bosanski plato. Iz nedavno otvorenih budimpeštanskih arhiva slijedi da je mađarska vojska na Dravi imala defenzivni raspored (?). To je moguće tumačiti u svjetlu Titove namjere da u slučaju sovjetske invazije Zapadne Njemačke i Francuske, JA napadne sovjetske snage s boka, ali konačan sud dat će buduća historiografska istraživanja. Zapadnoevropsko bojište svakako je u sovjetskim planovima imalo prioritet.

*Nastavak feljtona objavljujemo u petak 23. oktobra